Nekoliko uvodnih napomena. Post je poprilično dug. I bavi se Bogom i Crkvom. Ako vam se ne da, shvaćam. Ako vam se da, sretan sam. Ako na koga ostavim dojam (po mogućnosti pozitivan), let me know :)
Cotaju mi po mozgu dvije teme o kojima bih mogao, no ni jedna me ne privlači. Usput budi rečeno, sve nešto razmišljam da počnem po blogu pisati korisne stvari, onako, prava svoja razmišljanja (a toga kod mene, Bogu fala, ima koliko oćete), ne samo pižđenja i slično.
Dakle, dvije teme. Jedna je o Valentinovu. Da, nakon što prestanete kolutat očima (zamantrat će vam se), coktat (slomit ćete si zube) i glasno uzdisat (hiperventilirat ćete), primijetite da ću sada napisati kako ne mislim naricati nad zajebanom sudbinom, pizdit kako ću opet sam trulit doma dok sav zaljubljeni svijet troši pare na zadovoljavanje tuđih materijalnih potreba (što ne mora biti loše, svi smo mi mali materijalisti koliko god forsirali suprotno). Ne, mislio sam napisati nešto o povijesti tog dana, po kome je nazvan i što on meni znači. Vidjet ću hoću li o tome.
Druga tema o kojoj bih je vjera. Pričekat ću da fine još jedna runda kolutanja, coktanja i uzdisanja (stvarno, trebali biste pripaziti na zdravlje!) i obrazložiti. Ne, nisam imao namjeru protjerivati heretike, prozivati bezbožnike i osuđivati sve oko sebe. Htio sam napisati nešto srcedrapajuće, možda svoja iskustva (koja ne počinju riječima „Bog mi govori, ja slušam i idem uokolo i propovijedam) tako da sve koji su s našim Dragim posvađani, koji su na Nj ljuti ili koji ne znaju kud bi, nekako pogurnem, ako žele biti pogurnuti. Također sam htio objasniti zašto ja volim Crkvu, usprkos sve većem trendu da je se mrzi jer je „licemjerna“, „kradljiva“ i „razvratna“. Da, razmislit ću hoću li i o tome.
Tako, dok dvojim o čemu pisati, hajde da vidim što se zbilo. Osvojio sam Milka poklon paket na Anteni Zagreb! Naime, jučer dok sam se vozio na Matematiku, na Anteni se povela rasprava o oblačenju, stilu oblačenja i sl. I tako ja pošaljem poruku veoma duhovitog sadržaja i gle čuda! Baš moja bi izabrana kao „majka svih poruka“, kako je rekla Barbara Kolar, voditeljica, i nazovu oni mene taman kada sam izašao s kolokvija i kažu mi da me izabraše. Ja presretan. Jutros otiđoh do Antene (srećom mi je blizu) i pokupih svoje Milka praline. Polako no sigurno nestaju jedna po jedna. Ovo mi je actually prva stvar koju sam ikad osvojio, a osvojio sam je svojom maštovitošću. Ma prekokrasno.
Jesam li se odlučio o čemu ću pisati? Jesam...
Dakle, zašto vjerujem? Nemam pojma. Rođen sam u katoličkoj obitelji, kršten i išao bez pogovora na vjeronauk (koji se, po mom mišljenju NE MORA vratiti u crkve jer je izborni i tko neće, ne mora), volio čitati Katekizam, volio slušati kako se Isus smilovao slijepcu, bludnici, kako je volio dječicu i slično. Poslije, kada je došla srednja, prošao sam fazu „što će meni Crkva, kao da moram ići na misu, pa ja s Bogom pričam i ovako, u krevetu prije spavanja, dok se vozim busom“... I nisam išao u crkvu dosta dugo, većinom zato što sam bio lijen, no to nisam tako interpretirao nego kako već napisah. Ali ono što se nikad nije dogodilo, a nadam se i da neće, je da sam rekao „ma On ne postoji, kome se uopće molim?“.
Puno puta sam gledao na National Geographicu emisije o Bibliji. O Torinskom platnu, o Isusovu grobu, o ovome ili onome i svaka je generalno završavala riječima „ovo ne možemo objasniti“, „ovo je neobično“, „ovo ovako ne bi trebalo biti“. Znanost je svaki put zakazala kada je trebalo osporiti neki događaj ili osobu iz Biblije. To mi je davalo sigurnost. Nešto se dogodilo prije 2000. godina, netko je živio tko je promijenio živote stotinama, tisućama i na koncu milijunima ljudi. To je sto posto tako. Živio je. A ako dopustite samima sebi da spojite „boga“ i „ovog čovjeka koji je živio prije 2000. g“, pogodi vas stravična spoznaja. Pa on jest živio! I on jest Bog!
Izvukla se iz svega toga skupina ljudi koji su se skupljali u čast svoga Isusa jednom tjedno i sjećali ga se. Tijekom godina, kako je broj onih koji su shvatili, kao i ja danas, tko je bio Isus rastao, tako se javila i potreba da se neke stvari uniformiraju, da se zapišu neki opći podaci ili kako bi se trebalo ophoditi prema tom Isusu, čovjeku, Bogu. Pomalo je nastajala Crkva. I nastala je. Kroz ovih 2000 godina nastale su brojne tradicije koje su danas (pogotovo mladim) ljudima naporne, dosadne, besmislene i slično. No to su tradicije starije i od mene i od tebe i od tvoje babe i od moje prababe. Neke sežu još u vrijeme kada je naš Bog zadnji put večerao.
Dakle, kada vi (kad kažem vi, mislim na sve one koji odbijaju ići „tamo“ jer su tamo „dvolični ljudi i kradljivi popovi“, ne mislim konkretno na vas koji me čitate) ne idete u crkvu jer kažete „što će mi to, tamo ionako sjede ljudi koji će poslije opsovati Boga, koji će nekoga ubiti i koji će nekome uništiti život, koji su dvolični i ogavni“, sjetite se da ne idete tamo zbog tih ljudi, idete zbog onoga u kojeg vjerujete. U crkvu idete naći se s vašim Bogom. Isto kao što na faks idete na praktikum, iako biste mogli ostati doma i secirati štakora, no praktikum je mjesto za to i tamo secirate štakora i ne radite u tom trenutku ništa drugo, to je najvažnije. Isto tako, kada odete na misu, idete ponovo proživjeti određene dijelove Isusova života i tada radite samo to i ništa više. Možete ostati doma i biti pobožni no sto puta će vas nešto omesti, bio to telefon koji zvoni ili susjeda koja je došla posuditi šećer. Milijun stvari postoji koje vam mogu odvući pažnju. Kada odete na misu, slušate predivne stvari. Kyrie Eleison! To mi je najdraži dio, iskreno.
Bilo je vremena kada sam mislio kako su tradicionalne crkvene pjesme čista tugaljiva dosada. Onda sam shvatio da je takav ton uzvišeni. Ne mogu vam to objasniti ali kada pjevate nekomu tko je milijun puta veći od vas, potrudit ćete se da to bude svečano, polagano i sveto.
Ostali ljudi na misi. Pa nisu svi baš dvolični i nemoralni! Otkud vi znate da su baš sve babe iz vaše klupe stare gadure koje gledaju kako će vas potkopat? Pa neka ih! Što vas briga, uopće? Neka rade što hoće, najvažnija stvar se odvija naprijed, na oltaru.
Onda i popovi. Crkva je tradicionalna i konzervativna i glavna joj je zadaća očuvati tradiciju i konzervativne stavove ljudi koji su prvi stvorili tu zajednicu. Naravno da se neće prilagođavati! Zašto bi se prilagođavala? Nije li poanta neke zajednice da ima svoje vrijednosti i njih se drži? Zašto bi Crkva bila iznimka? Zato što propovijeda vjeru u Boga koji je dobar, milostiv i ultra super? Dobar, milostiv i ultra super ne znači da vas svi mogu razvlačiti i tumačiti kako se kome prohtije i očekivati da ćete vi na to s oduševljenjem pristati! Zato što propovijeda nešto čega se sama ne drži? Istina, ima među crkvenim službenicima ljudi koji se ne drže onoga za što su položili zakletve da će se držati. Hoćete li slušati jednog pokvarenog popa ili 1000 dobrih? Hoćete li dati popraviti svoje cijevi kod vodoinstalatera koji je sfušerio već petsto puta ili kod nekog koga svi preporučuju?
Dakle, kada vam pop na misi govori određene stvari, nemojte misliti na tri čovjeka koji rade suprotno, mislite na 1.000.000 koji rade ispravno! Pokušajte razmisliti o stvarima koje govori. Popovi obično imaju tendenciju da zaoštre svoje propovijedi, deru se i prozivaju upravo zato da trgnu ljude.
Idite na misu zato što je taj obred ustanovio vaš Bog. Ako vjerujete u njega, zašto odbijate činiti stvari za koje je On sam rekao da ga uveseljavaju? Pokušajte otići jednom i uživiti se. Pjevajte Kyrie, predivna je! Kada pop počne govoriti one riječi „Kad se predao na muku, On uzme kruh...“ sjetite se da vam je jedan Čovjek i Bog otvorio mogućnost da dođete k njemu. Bez toga, tko zna što bi bilo! Zamislite to! Pregovarao je sa Sotonom i pitao ga što bi li mu mogao dati za duše svih ljudi koji će ikada živjeti. Ne da ih automatski spasi, nego da im samo ostavi mogućnost spasenja. Jer kakav bi to bog milostivi bio kad bi vas natjerao da se spasite! Pa loš bog! A Sotona želi izmrcvareno, mučeno i naposljetku mrtvo tijelo osobe koju najviše mrzi! Zamislite da u nekakvoj ludosti, iz zabave, hodate po pruzi svaki dan i vješto se izmičete vlakovima. I onda jednom ne uspijete i na vas juri vlak, ogromni, crveni i znate da je kraj. I odjednom se odnekud stvori vaša majka ili vaš otac ili najbolji prijatelj, muž, žena, oslobodi vas i sam zapne. Prije nego što pogine, kaže vam „Nemoj to više raditi, dajem ti novu šansu, hodaj daleko od pruge!“ Vi gorljivo kimnete glavom jer ste pod utjecajem. Oplačete osobu koja je za vas dala život i za mjesec dana opet jašete istu prugu i opet vješto izmičete vlakovima. Dokad?
Dakle... Ako ste posvađani s Bogom, nemojte biti. Ako ste jednom vjerovali u njega, znam da i dalje vjerujete, samo se ljutite na nešto što vam nije ili je napravio. To je zato što se vjerojatno tražili nešto što bi dokinulo vašu slobodu izbora ili slobodu izbora nekog drugog ili trećeg. Znate, On si je postavio tešku klauzulu na ugovor s čovjekom. Bog čovjeka obožava, voli iznad svega i ljubi ali ne smije se prtiti u njegov život tako da mu remeti slobodu izbora. To je sam rekao da više nikada neće napraviti. Da, znam, patnja mladog bračnog para s djetetom koje ima Downov sindrom, kao i patnja tog djeteta nisu baš njihov izbor, zar ne? Ali, čekajte. Vjerujete li u Boga? Ako je vaš odgovor potvrdan, onda trebate biti sretni što vam je sada teško jer će poslije biti savršeno lako. Ako je vaš odgovor niječan, onda vas baš briga. Ali nemojte govoriti, ako ne vjerujete u Boga, „čemu sva ova patnja, da Ga ima, On bi to sredio!“ Ma nemojte! Tko bi to sredio, onaj u koga ne vjerujete??? Ne vjerujete zato jer je patnje u svijetu? Ma dajte, molim vas!
Patnja u svijetu. Glad. Žeđ. Ubojstva. Općenito loše stvari. Svi vječito zamjeraju Bogu, i vjernici i nevjernici, što ništa ne poduzima. Otkud mi to znamo??? Kako mi znamo da Bog nešto nije napravio za dijete s Downovim sindromom? Tako što to nije razglasio na sva zvona? Čak i da to napravi, pola svijeta opet ne bi povjerovalo.
Da, istina, nije nahranio čitavu Afriku. Jesu li ljudi tamo zaslužili da umru od gladi? Nisu. Je li Bog tome kriv? Nije. Krivi su oni koji drže najveće svjetske kompanije i koji kontroliraju svjetsko tržište. Njihov je izbor ne nahraniti Afriku, njihov je izbor da budu zli i sebični. Zašto Crkva, za koju svi govore da ima najviše love na svijetu, ne rasproda sve i nahrani ih? PA da, mogla bi to napraviti. I kada bi to napravila, nahranila bi Afriku i dvije godine svi bi bili sretni. I kada se to potroši, što onda? Ne bi bilo još jedne „Crkve“ da opet sve rasproda!!!!!!! A zli i sebični bi ostali! Ovako ona šalje misionare, troši novce na organizaciju toga, potiče nas koji imamo da odvajamo za one koji nemaju... Zašto vi ne rasprodate sve što imate i ne spadnete na prosjački štap? Aha, zato što vi ne propovijedate čistoću, siromaštvo i pobožnost. Sačuvaj Bože, jel da?
Dakle (valjda petstoti put pokušavam završiti s ovim). Crkva možda i nije baš savršena tvorevina na ovom svijetu. Popovi možda i nisu baš najčistiji ljudi na svijetu. Bakica do vas na misi možda i nije baš svetica ali to nije bitno. Idite na misu jer to vašeg Boga veseli, nemojte mrziti Crkvu zato što se trudi očuvati starinu, nemojte u svakome vidjeti loše stvari nego vjerujte da nose u sebi i dobrotu. Svi se mi ponekad krivo prezentiramo svijetu, pa tako i Crkva. Nemojte suditi na osnovi 50 slučaja pedofilije. Zar mislite da su svi takvi? A kad čujete da je xy vodoinstalater nekog ubio, mislite da su svi vodoinstalateri ubojice? Volim Crkvu. Volim uniformnost i hijerarhiju koju ima. Volim njene obrede. Volim je jer mi je dala Miška ovakvog kakav je. Volim li svakog pojedinog popa, kardinala i biskupa i držim li ih sve svetima? Ma to ne! Pa i oni su samo ljudi. Nemojte mrziti Crkvu. Volim je jer mi je dala i sve prijatelje koje imam, a koji su pod njenim utjecajem bili ili još uvijek jesu. Ne znam koliko ih je ali ima ih.
Bog je nešto divno. Ma i ljutite se na njega, gunđajte i budite durice, samo ga nemojte odbaciti. Više On voli kada se durite na njega, vičete i zahtijevate pravdu nego kad ste ravnodušni. Ravnodušnost svakoga ubija.
Ja Njega volim. Tisuću puta mi je uslišio molbu, tisuću puta nije. Ljutim li se na Njega zbog toga? Ma neeee, pa on je moj Bog! Ja znam da on postoji. Radije ću živjeti u uvjerenju da postoji i slušati Ga te se poslije razočarati, nego odbijati Ga i negirati i poslije gorko zažaliti!
S time završavam ovu propovijed. Iskreno mi je žao ako sam kojeg agnostika ili ateista naživcirao. Iskreno mi je drago ako sam kome pomogao da Ga opet prihvati. Budite mi super, odite na misu, oprostite Crkvi što nije čisto savršenstvo. Na kraju krajeva, tko od nas jest?
(necenzurirano, više kao tok svijesti...)
|