Nekolicina vas mi je već tristo puta ponovila kako ne mogu pristupiti nekim mojim davnim postovima (još uvijek ne mogu vjerovati da postoje ljudi koji bi to actually htjeli čitati) pa sam stoga umjesto kalendara (koji je očito proizvodio probleme) stavio linkove koje sam provjerio i koji rade. Eto, ako ste još uvijek nadobudni, samo naprijed.
A ja ću malo nazad. Zaboravio sam username i password bloga na kojem stavljam priče (zvuči poznato?). Imam jednu novu koju razvijam potajno, nema veze ni s Pixijem ni s mačkama općenito nego s okultnim. Shodno tome, stvar nosi radni naziv „Okultnik“ (word sam već naučio na tu riječ tako da mi je već jednom prestane podvlačiti) i bavi se, dakle, magijom koja je u ovom slučaju nešto loše i gadljivo za stanovnike jednog grada gdje je radnja počela, dok je „okultno“ nešto lijepo i nadasve korisno. Upletene su tu još i više sfere postojanja, pokoja dimenzija (odakle su aretheiji), komplicirana podjela okultnoga unutar institucije znane jednostavno kao Akademija, kao i kompleksni odnosi građana i okultnika gdje jedni vjeruju da su sretni što imaju druge, dok drugi gledaju kako da ih drže u uvjerenju da postoji međusobna ljubav. Znam, zvuči cheesy, ideje su pokradene i adaptirane odasvud, počevši s Paolinijem, pa preko Pullmana do ne znam ti ja koga već. Mogao bih okarakterizirati djelo u nastajanju kao fan fiction nedefiniranog pravca ili pak kao eklektičko nastojanje. Uglavnom, razvija se. Ovaj put, malo za promjenu, imam glavnog lika koji relativno zna gdje ide, imam nekakav plot ali mi nedostaje jako puno sporednih plotova. Doduše, masterpiece broji tek 12-ak stranica teksta tako da ima vremena za nastavak sage. Meni se sviđa jer mi se ideja o cijelom tom svijetu mota već dulje vrijeme po glavi, snovima, realnosti, željama i slično. Nadam se da neće doživjeti istu sudbinu kao i ostali moji pokušaji (sjećate se onog groblja i raja koje je također zastalo jer nije znalo kuda treba ići?).
Današnji dan bio je koktel svakojakih osjećaja, počevši s čemerom (organska) i grčevima u želucu pa preko kratkog i ultra intenzivnog oduševljenja, zbunjenosti, popriličnog razočaranja, zabrinutosti, malo veće zabrinutosti, ozbiljne zabrinutosti pa do bolova u nogama, sumnji, jeze, nevjerice, čuđenja i pokušavanja shvaćanja. Kad bih vam išao pričati, potrajalo bi dobar dio megabajta, a stvarno sam umoran pa ću taj dio preskočiti. Radi se o jednoj osobi koja je uzrokovala sve od oduševljenja pa do kraja koktela, jedino je organska bila krivac za grčeve u ventriculusu.
Metafizičke rasprave nastavile su se i nakon što sam stigao doma, a što je bilo negdje između 18.15 i 18.30, kada sam prvi put danas i jeo. I odgovor na sve rečeno u tom vremenu je da NIKAD ne bi prestao biti prijatelj s nekime samo zato što se njegova ili njezina mišljenja razlikuju od mojih (ukoliko nisu psihosociopatski drugačiji :))) ). Kada si nekome pravi prijatelj, onda si prijatelj u dobru i u zlu, isto kao i u braku. Doduše, prijateljstvo je raskidivo dok brak nije ali nećemo ulaziti u semantiku. Poanta ovoga svega je da svi imamo svoje stavove u određenim fazama određenih trenutaka u životu i ako danas tvrdimo jedno, ne znači da sutra nećemo tvrditi nešto novo. Errare humanum est i griješimo u prosudbi zato da bismo nešto naučili, no perservare diabolicum, pa ako ustrajemo u griješenju konstantno, onda smo idioti. Jednom ti se svašta omaknuti može no ako ustraješ u neodgovornosti, onda si majmun (uz dužne isprike svim majmunima Staroga i Novoga svijeta, ma gdje bili) kakvog nema.
Dakle, nikome neću otkazati pretplatu na prijateljstvo, osim ako mi ne pobije pola rođene i nerođene familije i usput pljune u facu. When Medo gives, he gives all he`s got... And he „gives“ rarely! ;)
No dobro, dosta metafizike za danas, idem se utopiti u kadi i pokušati zaboraviti na probleme koje treba rješavati sutra. Previše stvari nagurano u malo vremena, malo vremena. Danas se već od djece u vrtiću očekuje da znaju koji će faks upisati. S deset već imaš karijeru isplaniranu, s dvadeset čitavu obitelj i unuke, s trideset si na vrhuncu, s trideset pet uživaš u penziji i plodovima svog prebrzog odrastanja. Šume su zakon, šume su potrebne. I vjeverice... Želim vjevericu. I obožavam pisati riječ „vjeverica“. Jeste li primijetili kako hrvatski ima vizualno prelijepe riječi? Jedna od njih mi je „vjeverica“. Ima i taktilnih. Na primjer, „pahulja“. Zar ne osjetite tu mekoću zraka kad vam tijelo prelazi s „paaa“ preko „huuu“ na „ljaaa“? Meni je štokavsko narječje najmekše, kajkavci su mi tvrdi, čakavci piskavi ali nemojte misliti da podcjenjujem, sačuvaj Bože, volim ja diverzitet našeg jezika.
Volite li vi hrvatski jezik? Zar nije najljepši na svijetu? Žao mi je što ga ne mogu koristiti u svoj njegovoj punini jer ga ne poznam dovoljno. Želio bih koristiti riječi kao što su „krugoval“, „brzoglas“ ili „dalekovidnica“ ali bi me svi čudno gledali. Želio bih da svi pišemo glagoljicom. Ja pišem svaki put kad mi se pruži prilika, to jest kada zapisujem nešto što poslije ne treba biti brzo pročitano. Na primjer, bilješke s kralježnjaka. Ili svoj dnevnik (što je izvrsna enkripcija). Pisati mogu relativno brzo i uredno, brzo čitanje je već malo veći problem jer mozak još uvijek ne percipira (sad tu dolazi j na glagoljici koje izgleda kao veliko h i veliko p spojeno preko h-ove horizontalne linije) kao j nego kao h i p zajedno. Ali napredujem. Zašto svi ne pišemo glagoljicom i budemo različiti do ostatka svijeta?
Glagoljica je puno ljepša, dinamičnija i upečatljivija od latinice. Uglata. Obla mi je previše gayish, iskreno. Sve te krivine i krivinice su naprosto strašne. Žao mi je što smo je napustili. I žao mi je što nam jezik svakim danom sve više i više pati pod nasrtajima engleskog, njemačkog i ostalih jezika koji nas siluju. Pasiv. Mrzim pasiv. Osuđen je od strane države. Država ga je osudila! Odbačen od strane društva. Društvo ga je odbacilo! Uskoro ćemo čitati naslove u novinama: „Žena udarena od strane tramvaja!“ Pa onda ono „bez“. Napravio je to bez da je ikome rekao. Napravio je to, a da nije nikome rekao (nisam siguran ide li u ovom slučaju zarez prije prijedloga)! Svako „bez da je“ zamijenite s „a da nije“.
Dobro, znam da kenjam, i sam radim previše sličnih grešaka ali neke stvari jednostavno treba iskorijeniti iz jezika. Žalosno je što se više pažnje ne poklanja pismenosti mladeži. Da vi vidite kakvih strahota ima po seminarima na mome faksu, mala snaga bi vas ufatila! Mogu ja koristiti krnje infinitive, sprezati glagole tako da izbacujem višak samoglasnika no to radim na mjestima kao što su kafić, blog ili kauč dok se Slumpy uz mene gnijezdi. Ne radim to na seminaru! Niti u razgovoru s obrazovanim i kulturnim ljudima! Da ne govorim tek za ono vražje „da li...da“.
Eto, nadam se da je određena klijentela zadovoljna, nisam previše pizdio o faksu, samo u dva navrata, ako se ne varam. :) Sada idem napisati još koju rečenicu „Okultnika“ i onda na spavanje, sutra trebam otići upisati četvrticu iz evolucije. Živjele vjeverice! I tvorovi, još jedna riječ koju obožavam. Tvor. Baš ima smrdljive konotacije, zar ne?
|