Aaaah, ugodno nažderan, napojen i s popravljenim još jednim zubom (Žarko je danas bio puno pričljiviji, trebalo mu je, brate!) odlučio sam se preduhitriri i napisati post sada, a ne poslije kada budem luđački hodao kroz stan u potrazi za kakvom distrakcijom, samo da ne moram kemiju radit.
Ne znam što bi pisao, samo mi je ušlo u naviku pisati non-stop pa shodno novopečenoj tradiciji, idem nešto prosrat... O zubima mi se više ne da... Petka je za sada ostavljena da se odmara, sve dok ne riješim zube (nije da sviram zubima ali svejedno, previše stvari odjednom nije zdravo za moj utrnuli mozak). Mogao bi možda pisati o tome kako je grozno biti šokiran novim spoznajama o osobi koju veoma voliš. Taman kada si izgradio perfect little bubble u kojeg si ugradio ikonu za idealiziranje, a ono bubble pukne na tri mjesta i ikonica se sjebe i razbije... Onda ti na test dođu temelji tog prijateljstva jer kao što možeš primjetiti, nije baš sve zasnovano na lijepim, zdravim desnima, ima ponegdje i paradentoze... Povlači se zubno meso i otkriva trulež... Sada moraš biti pametan, probaviti sve novonaučene činjenice, odbaciti one za koje misliš da su plod nečijeg blagog pretjerivanja, odvagati sve na svoju stranu... zbrojiti... pola baciti u more... dati babi babino, vratiti mlinaru njegovo...
Na kraju krajeva, ukoliko si zbilja pravi prijatelj, trebalo bi ti ostati isto kao na početku. Dakle, osoba koja te je, ajmo reći poprličino indiretkno, razočarala kao čovjek ostane na istoj poziciji u tvome minijaturnom carstvu prijatelja, samo je obasjana za nijansu drukčijim svjetlom i pod pomalo neobičnim kutem, tako da otkriva dijelove koji su ti do tada bili skriveni. Što da čovjek uradi?
Idealiziravši nekoga dovodimo se u poslije u neugodne situacije kada i ako nas osoba, well, nećemo reći iznevjeri ili razočara, pogotovo ako nama direktno ništa ne uradi, ali ako se pokaže ipak ne toliko sveta kako smo zamišljali... Umjesto zadivljenih uzdaha, prekriženih ruku na prsima i treptanja okicama kada pomislimo na svoga idola, dobijemo nekakvu mješavinu smješka s nevjericom, slijeganje ramenima i pomisao kako bismo možda trebali promozgati čitavu stvar kroz molitvu (dobro, barem u mom slučaju, ne znam za vas). Kako je možda naš idol bio glupav, nepromišljen, brzoplet... Ili kako je možda bio samo čovjek? Glup, maleni, neiskusni čovjek koji zbilja nije imao pojma što radi... Ili još gore, bio je uvjeren da postupa ispravno, možda zato jer nikoga nije imao da mu posvijetli istinu između right and wrong...
Rekla je jedna pametna žena sinoć meni, a njoj je to rekao svećenik, kako voljeti osobu znači i prihvatiti njenu prošlost. Lako je voljeti nekoga tko je cijeli svoj život živio uzorno. No što ako sada ta osoba također živi polusvetački život i ima zlatno srce i bisernu dušu, a do prije dvije godine je bila raskalašena, bezobzirna i luda? Ima li smisla uopće u vjerovanju da se čovjek uistinu može promijeniti?
Naravno da ima. Ja sam jedan od onih ljudi dumbledoreovskog tipa koji vidi dobro u drugima. S tolikom zadrškom što neću slijepo tvrditi kako je i Hitler duboko u srcu (gdje god da se ono nalazilo) zapravo volio Židove ali nije znao kako se izraziti pa je zato od njih radio sapune. Uistinu, svijet je pun čudnih ljudi ali Medo vidi u svakome dobro. A ako se dogodi da nekoga usput i voli, onda ima naviku ignorirati sve nelijepe stvari i fokusirati svoje malo srce na one potrebne, korisne i lijepe. Zato Medo ima problema s govorenjem „ne“ ljudima jer mu je žao čak i pomisliti da je nekoga razočarao, taman to bila teta na kasi u Konzumu koja se progurala pokraj mene. A reći „ne“ svojim prijateljima je izdaja. Prešutjeti nešto svojim prijateljima...? Hm... Svi mi imamo svoje manje ili veće tajne koje nećemo reći niti jednom stvoru koji gmiže ovim planetom. Prešutjeti nešto voljenoj osobi u vezi? Nije dobro. Ali s druge strane, čovjek je uvijek bio i ostat će najveća budala koju je Bog ikada stvorio (uz dužnu ispriku Njemu), u našoj prirodi je da nešto zaseremo.
Rekla je jedna vještica u jednoj lijepoj knjizi jedne veličanstvene trilogije: „Ne mogu promijeniti ono što jesam, mogu samo pokušati promijeniti ono što radim...“. Ako tko slučajno prepozna o kojoj se knjizi i kojem liku radi, neka mi kaže :) Dakle, mijenjati sebe ne možemo... Mijenjati svoje postupke koji su direktna posljedica upravo onoga što ne možemo promijeniti?? Jako težak put. Znam po sebi. Pokušavam promijeniti nešto što mi je u genima zapisano. Moram li govoriti koliko uspjeha imam? Imam. Imam utoliko što sam na točki između stvari koje ne želim i one koje želim... Sada dolazi na red On koji, ukoliko smatra da tako treba biti, treba gurnuti u smjeru napretka.
Svi mi griješimo, svi smo mi idioti svoje vrste. Ujedno smo najgluplja i najbolja vrsta koja se Zemlji ikad dogodila. Glupi utoliko što ne učimo na svojim pogreškama, dobri jer možemo voljeti svim svojim bićem. Rekao sam sinoć već spomenutoj pametnoj ženi kako sam valjda jedini idot u moru idiota koji vjeruje da se sve, APSOLUTNO SVE, može riješiti zagrljajem i poljupcem. Ja u to čvrsto vjerujem. Svim svojim majenim sjcem.
Zato je već spomenuta osoba s početka priče, čije je ponašanje i uzrokovalo ovaj post, i dalje ostala na svom mjestu, svom malom tronu ali mi je pokazala da je imati ljudske idole ravno sjedanju na stolici s okrhnutim staklenim nogama. Nikad ne znaš kada će puknuti....
|