Dobro, budući da mnogobrojna publika postaje preglasna, moram izbaciti neki isprdak kojeg ćemo nazvati postom i smiriti nemire.
E, pa, drago i veleštovano „mnoštvo odabranih“ koji me unatoč inflaciji i previsokim kamatama i dalje čitate, ništa novo se ne događa na jugu. Osim činjenice da Medo nije siguran je li se prehladio pa ga zato rastura glava i boli uho ili si je jednostavno utočio deset litara mora u sinuse. Dok ne izađe vani, ne znam. Znam samo da me boli glava, pretjerano mi je vruće i živčan sam ko pas. Veoma bijesan i izgladnjeli doberman.
Jučer bijah s Draškom i Katom na partiji žderanja u Gradu. Zanimljivo bijaše jer sam zaboravio koliki sam tračer. Nevjerojatno kako su muškarci zapravo veći tračeri od čitavog autobusa baba koje se vraćaju s pjace! No dobro, tim načinom valjda nadoknađujemo manjak estrogena. Inače, tračevi su pravi lijek za dušu jer ti dopuštaju da se makneš iz svog gnjilog života i pretresaš nečiji tuđi sve dok ga ne izmrviš golubovima :)))
Kad smo već kod Golubova, Miško je najavio svoj dolazak u srijedu. Svaki drugi dan njegov dolazak se pomiče za nekoliko dana prije. Sutra će me nazvat i reć da mu otključam vrata jer ih je nosom poljubio kad se u njih zaletio, u nadi da ga čekam na krevetu i neodoljivo (ne)izazovnoj pozi. Whatever. No najavio je, također, i da mora popričati s mojoj materom jer ima neke „posebne prohtjeve“. Iako znam da se zajebava, jedva čekam da vidim s koliko će ga pomno odabranih rečenica, s detaljim prikazom anatomije ženskog organizma, počastiti dotična. A rekao sam joj da ne štedi jer očito tom klipanu netko treba pokazati gdje mu je mjesto (kad već Glavna i Odgovorna to neće).
I bla bla bla, Medo mora na zahod. Bilo mi je drago čavrljati s vama opet. Trebam početi učiti pa ćete me vjerojatno i češće čitati :))))))
Update (23h):
Pixie je opet zaklao tatu, a meni je skočio tlak na 200. A što je najtragičnije, Pixie ga je digo na staru foru, svake večeri iznova. Svaki put kad razvlači kauč u dnevnom za spavanje, mora ćaća zavuć ruku iza naslona da plahtu zakači. I svaki put ga Pixie dočeka od ispod s najduljom kandžom na gotovs i zarije mu je centimetar u prst. Nakon toga slijedi pola sata psovanja i držanja lekcija mačku od čega on razumije koliko i Taliban kad mu prijetiš na inuitskom. Ja stvarno ne mogu shvatiti da jedan čovjek od 40 i kusur godina može svake večeri držati mačku bukvicu o lijepom ponašanju i očekivati da ga on shvati i posluša te se onda derati na nj ako NE posluša.
Mati i ja znamo s Pixiejem bez problema. Točno se na njemu vidi kada ga možeš maziti bez posljedica, a kada je u „luđačkom“ modu i kada mu je sve lovina ili opaka igra pa izvuče čitav set kandži od kojih je svaka oštra kao mala katana. Tada ga je bolje ne dirati jer je vrlo lako zaraditi gadne porezotine. Ali predak uvijek naleti na Pixieja taman kada ovaj poprimi hitlerovski sjaj u očima, kada počne mlatiti repom kao batom i kada se gnijezdi da zakolje lopticu od alu folije. I onda ga on ide maziti! Naravno, Pixie se prvo isprepada jer je upravo kibio nešto neživo na drugom kraju prostorije pa je blago zanemario ćaću koji mu se prikrao s leđa. Zatim se munjevito okrene, baci na leđa, zagrize svom snagom u šaku i zadnjim nogama kopa po podlaktici. Rezultat je bolan jer je taj tretman inače, u prirodi, namijenjen onesposobljavanju protivnika.
Dok predak vrišti, Pixie šmugne pod krevet u sobu. E, sada slijedi bukvica: „Jesam li ti ja lijepo, Pixie, rekao da to ne radiš? Pa kad ćeš me već jednom shvatit? Totalno si nemoguć. Lijepo sam te zamolio da ne budeš tako divlji, pa ja te samo želim pomaziti. Pa ne želim te tući, shvati to, NE ŽELIM TE TUĆI, samo te želim pomaziti, Pixie, pomaziti!! Zašto si takav, Pixie? Zašto?“...
Pixie je za vrijeme ove tirade duratorski okrenut leđima ćaći i pravi se da ne čuje. Ili se kupa ili promatra svoju sjenu (samo još nedostaje da počne zviždukat). Kada ovaj primjeti da ga mačak ne j*** ni pet posto, počne sa zivkanjem: „Piiiixiiiiiiiiiie.... ććććććććććććććććć, pspspspsppspspspspspspsps, Piiiiiiixiiiiiiiiiiiie, dooooooođiiiiiiiiii, ććććććććććććććććććććććć.... Hodi amo, Piiiixiiiiiiiiiiiiiiiiiiie....“ I tako to traje idućih deset minuta. Naravno da Pixie popizdi i opet ga zakolje. Pa i ja bi ga ugrizo da me non stop zivka i izgovara moje ime bez prestanka deset minuta!! E, nakon toga slijedi psovanje, prijetnja da će završiti u Gavrilović pašteti te ljutito marširanje iz sobe. Naravno, ja ostajem u sobi s raspižđenim mačkom koji je u stanju i vlastitu mater iz nervoze ubit i pojest. Tada ga obično uhvati huja pa raskopava drangulije, vrećice i kutije kojih, Bogu hvala, u ovoj sobi ne fali... Onda se nakon nekog vremena ja moram izderat da prestane jer obično to radi u tri ujutro.
Eto... Non stop isto... Zašto ga ne može jednostavno ostaviti na miru? Pixie je duša od mačka, toliko se voli maziti, odrastao je uz nas, dolazi usred noći na mene i gura me njuškom ili šapom da ga mazim jer mu je dosadno... Jedino postoje kratka razdoblja njegove razigranosti kada ga je bolje ne dirati jer to je ipak samo mačak i koliko god inteligentan bio, nije dovoljno da shvati kako nam svojim kandžama nanosi bol. A to je ono što mu moj predak uporno pokušava objasniti, da njega to boli i da se ne smije igrati s izvučenim kandžama! Interesantno kako Pixie uvijek zakolje samo tatu. Njega u prosjeku triput dnevno dok mater i mene jednom u tjedan dana i kad se to dogodi odma iščupam ruku iz njegovih ralja i pustim ga da se smiri. A predak nastavi maltretirat mačka i gurat mu prste pod nos kako bi ga I DALJE mazio te zaradi teže ozljede obiju ruka. Ne razumijem.... Ful nervira i mačka i okolinu....
I tako, dok mi se živčevlje polako vraća u stanje praznog hoda, razmišljam čime da se opizdim po glavi da mogu lakše zaspat. Nekako sam sav umoran i jedva gledam na oči ali kad ugasim svijetlo i okrenem se na bok, oči otvorene kao da imam drastičan zatvor već deset dana! Ah, i eto ga... Moram gasit svijetlo, htio ne htio, jer me napada mamutski noćni leptir i njegov sidekick minijaturni komarac. Mrš, j*** te šišmiš!
AAAAAAA!!! Opet ga gnjavi! Taman kad su se svi smirili, vratio se predak u sobu i opet ga je stisnuo uz prozor i mazi ga... ZAgrlio ga je objema rukama i stisnuo, vidim Pixieju u očima da gleda kako će se iskobeljati iz zagrljaja... Pa ne možeš živinu tako "zarobiti", niti jedna to ne voli... Jesus... Idem spavat jer će opet biti rata, ne želim biti pri sebi kad se to dogodi... Dajte mi deset litara ruma, dosta mi je ovog!
|