Približavaju se ispitni rokovi... Što je Medo so far učinio? Paa, oribao je podove u čitavom stanu (a kako nema pragova, to je kao da ribate jedan huge pod od 80 kvadrata), sredio kuhinju... No to mu nije bilo dosta pa je preuredio čitav dnevni boravak, okrenuo naglavačke raspored namještaja u tolikoj mjeri da će tetu strefit šlag kad vidi... Ali dnevni boravak je sada barem 100% funkcionalan, a zahvaljujući ovom slatkom paravanu i stalaži skoro pa nasred prostorije, sada imam pravi mali ured, izoliran yet opet tu... A ima i više sjedećeg prostora za eventualne goste... Valjda će jednog dana netko i doći da može sjesti tamo. A što ću ja, nisam popularna destinacija za posjete jer mi je frižider vječito prazan i kukam ko luda Mare pa to ljude odbija... Nevermind, ne znaju što propuštaju...
No dobro, mislim da i pisanje nepotrebnih postova spada u one stvari koje se rade kada ste na pragu najvećeg štrebetanja u vašem životu... Dakle, što sam ono htio reći ovim postom?
Razmišljao sam malo (suzdržite se, molim vas...), potaknut tuđim mišljenjima i stajalištima, o tome koliko smo mi ljudi zapravo neobična bića... Nikad nismo zadovoljni. Živi primjer za to sam ja jer koliko god da mi se dobro život trenutno odmotava, sveudilj ću naricati, biti nezadovoljan, htjeti i očekivati više, razočarati se u toliko sitnim sitnicama da ih ni svjetlosni mikroskop ne bi uočio.
S druge strane, strašno smo nesigurni... Preispitujemo svaki svoj korak, pitamo se što uistinu mislimo ili što actually želimo, umjesto da se prepustimo rijeci života i uživamo u njenim brzacima i mirnim zaljevima. Jedan trenutak ubili bismo za nečiji zagrljaj ali ako nam se pruži prilika, preispitujemo je... I što se onda dogodi? Prilika prođe, a mi i dalje preispitujemo ono što preispitivati više nema potrebe.
Ali čitav horizont novih prilika je tu, samo mi ljudi ne vidimo dalje od svoga nosa... Bojimo se ponekad zakoračiti u maglu, iako iz nje viri prijateljska ruka koja nam želi pomoći... Umjesto da ju prihvatimo, ošamarimo je i onda se generalno spotaknemo čim podignemo nogu. Ali treba prihvatiti priliku kada ti je netko pruži... Treba ponekad i odbaciti oprez, razum i svu empiriju koja nam možda govori ne te poslušati malo ne svoje srce nego ono tuđe. Jer ima ljudi tamo čije su želje iste kao i vaše, čije su težnje, čežnje i očekivanja pod istom promotorskom regijom kao i vaše i zajedno se s vašima prepisuju u jednostavnu uputu koja će proizvesti funkcionalno nadanje... Hoće li to nadanje imati što katalizirati, ovisi samo o nama... Moramo pružiti priliku onima koji suptilno, na mala vrata, ulaze u naš život...
Zašto moramo sve svoje postupke tisuću i jedanaest puta preispitati, svaku svoju odluku, važnu odluku, smatrati krivom dok se ne pokaže da je bila dobra? Dobar je savjet da se pripremamo na najgore, sveudilj se nadajući najboljem ali čitav život ići s mišlju da će nam se vječito događati loše stvari, a tek ponekad dobre je autodestruktivno i pomalo psihotično...
Gdje bismo mi bili da naše polimeraze preispituju svaki svoj korak...? Istini za volju, provjeravaju one svoj posao, ali samo zato da se uvjere da nisu pogriješile, NAKON što su posao obavile, ne prije... Niti jedna dna-polimeraza neće doći do DNA, pogledati citozin i razmišljati deset godina što da stavi nasuprot njemu. Ona će lijepo uzeti gvanin, prilijepiti ga prekoputa i nastaviti dalje, bez potrebe da se prije toga pita što li uopće radi u jezgri i zašto baš gvanin... To je njezina svrha...
Jednako tako i svi naši enzimi rade svoj posao bez pogovora. Ligaza će uvijek lijepiti napuknuća u DNA lancu jer kad ne bi to radila, mi ne bismo postojali...Sve u nama, svaka stanica, svaki funkcionalni enzim i svaka baza u našoj nasljednoj uputi obavljaju svoj posao ne preispitivajući sami sebe, samo zato da bismo mi mogli biti svjesni svoje nesigurnosti... Odakle čovjeku tolika nesigurnost kada se njegov život temelji na svakodnevnoj 100%-tnoj sigurnosti? Zašto milijarde neurona toliko sigurnih u svoj posao moraju tjerati čovjeka da bude sumnjičav prema svemu što pokuša napraviti? Je li to neka vrsta evolucijskog osigurača koji nas je stoljećima spašavao od pogibelji? Nije. Nesigurnost se javlja samo onda kada nam je simpatikus uspavan, kada nema opasnosti. Jer čim opasnost proviri i natjera nas da kao manijaci proizvodimo adrenalin, nesigurnost nestaje, ne razmišljamo mjesecima na koju stranu pobjeći pred predatorom...
O pa gle ti mene! DNA-polimeraze, simpatikus... Divota... Nije mi bila namjera vrištati o nelogičnosti nas samih... Tolika sigurnost proizvodi nesigurnost... I sve ove rečenice u kojima se ljudi spominju u množini zapravo se odnose na mene, prvenstveno na mene... Ja sam taj koji je nesiguran u svaki udisaj koji napravim... No ne više... Medo je odlučio, this time, pustiti prirodi stvari da ide svojim tokom... Prihvatiti priliku kad ti se pruža... A pruža se... Prihvatiti puno toga što mi se trenutno pruža... Jer nagrada je toliko lijepa da se definitivno isplati...
Ne znam što govorim... Ovo je jedan od onih mojih postova koji nije rafiniran u nekoj dobroj tvornici; čisti sirovi produkt koji ljude baš ne razveseljava... Ali znate što? Baš me briga... Trenutno sam sretan i u začuđujuće dobrom raspoloženju koje jedino kvare nadolazeći ispiti... Čak mi i strpljenje ima blagu uzlaznu funkciju... Nadam se samo da i ta moja prilika ima strpljenja... I da je čekala, recimo, mene :)))
|