It has finally happend! Natrag sam na svom prirodnom staništu i tu ću do daljnjega i ostati te nastojati potisnuti duboko u najdublje mračne zakutke uma sve ove mjesece koje sam proveo sam i nezaštićen u izgnanstvu. Dok u toplini svoga bloga staroga previjam rane i budim uspomene, želio bih zahvaliti Zlici koja mi je skrenula pažnju na advanced verziju helpdeska. svima vama koji ste mi donosili ljubav i hranu u prihvatilište te u konačnici i samom helpdesku kojem sam danas poslao mail i na isti dobio odgovor u roku od nekoliko sati. Zbilja su mi uljepšali Božić!
I tako se Medo (jučer) vratio u još jedno od svojih prirodnih staništa, svoju milu i sparušenu Župicu. Koliko mogu primjetiti, ništa se nije promijenilo i svaki put kada se vratim kući, imam dojam kao da vrijeme ovdje stoji ili pak teče neuobičajeno sporo. Grane na drveću stoje pod istim kutem, isto smeće napastuje vrt kojeg moja mati pokušava pokoriti, isti ljudi se međusobno kolju i navlače... Jedino se ja mijenjam. Sveukupna populacija je ostala šokirana (u pozitivnom undertonu) mojom pojavom, konstatirala da se očito u metropoli teško živi jer se ja svaki put vratim doma s nekoliko stotina kilograma manje i s jednim centrimetrom mišića više (u obujmu).
No... Ovaj moj dvostruki povratak (mislim i na blog i na dolaženje kući) nije protekao bez incidenata. Naime, u nedjelju mi je moj dragi predak, popularno znan kao đede, došao u posjet u metropolu jer je morao dizati mrenu s desnog oka. Iako sam se pokušao psihički pripremiti za nadolazeće nervne tsunamije koji će tresti obalu moje sive tvari čitav tjedan, I have failed. Već u nedjelju izgubio sam kontrolu nad njim kada si je kupio gomilu Žuja za „poslije objeda“. A fino me mati upozorila da će to pokušat učinit i da mu ne dam. No nije se meni jadnome lako borit s jednim 71godišnjakom tako da sam ga pustio da čini što ga volja. To se pokazalo kao loša ideja jer mi je poremetio čitav koncept stanovanja, brige i njege koju posvećujem svom privremenom boravištu u metropoli.
U ponedjeljak sam ga odveo do „Sestara nemilosrdnica“ u Vinogradsku da pita kada se treba javiti u bolnicu. Put do tamo je potrajao neobično dugo jer smo upali u valjda najveću gužvu koju su zagrebačke ulice ikad doživile. Đede je na sav glas kritizirao proklete aute, proklete Turke i Vlahe koji ih voze, ustvrdio kako se u Njemačkoj nikad ne događaju tragikomični zastoji... Cijeli autobus je odahnuo kada smo izašli van. To veče đede je napravio jednu lijepu stvar koja je uveselila Dragog u srijedu: kupio je tonu mesa. Naime, otkrio je Fiolićevu mesnicu u prizemlju zgrade i kupio nekoliko desetaka tisuća vrsta kobasica od kojih smo većinu donijeli doma. Kupio je i kilo pečenog odojka. Kupio je i tonu kruha, hektolitar mlijeka, tisuću i jednu vrstu čaja...
Čitav utorak proveo sam u bolnici, trčkarajući kao manijak po pola Zagreba kako bi udovoljio svim prohtjevima koje je doktorica postavila pred nas dvojicu. Osjećao sam se kao Herkules (samo oduzmite savršen stas i muskulaturu te božansko podrijetlo) pred 12 zadataka. Moravši odvesti đeda s Črnomerca do Kaptola i natrag (neki ultrabrzi pregled), posrnuo sam u nastojanjima da ga spriječim u strovaljivanju pola litre pive u želudac koji se već trebao početi privikavati na bolničku hranu. Vratio sam ga časnoj koja je upravo napadno primjetila pivski zadah, nabravši nos kao da sam joj stavio poluraspadnutog američkog tvora pred noge.
Srijeda mi je prošla u izmaglici. Znam da su mi Miško i Myrtus došli navečer da se pozdravimo i zaključimo ovu godinu, razmijenimo poklone za Božić (hvala, ljudi! :)) ), nahranimo Dragog i tak... Osim toga, jedino dobro taj dan je bila i činjenica da nismo imali praktikum iz faking algi jer se asistentici razbolilo dijete. Sad, znam da to nije razlog za veselje ali ipak... nisam mogao suzdržati se :))
Četvrtak... Ah. četvrtak... Dok sam se ja gušio u kancerogenim supstancama na praktikumu iz genetike, moga pretka su prerano otpustili iz bolnice. Zvao me je taman dok sam umakao predmetnicu u otopinu agaroze. Javio mi je da je nakon trostruke procesije oko bolnice konačno pronašao taxi i odvezao se do zgrade. Naravno da mu nisam dao ključ jer nije bilo razloga: trebali su ga pustiti jedno tri sata kasnije. Stoga je moj predak tamanio konjačice dok se moja faca nije tamo nacrtala. Faca koja je usput kupila mrtvu gusku koju će predak nositi doma... U avionu... Radioaktivna guska, nakon onog rentgena na Plesu... Zatim smo prešli cijeli Zagreb i tri sela uokolo jer je đede tražio topljenu mast. Naravno da ju nije našao i naravno da je prokleo svakog „Turka i Vlaha“ koji su mu, očito, za sve krivi. To veče pokušao sam se spakirat ali nije me baš išlo jer je đede, unatoč mojim krvavim naporima da to spriječim, odlučio pomoći... Nisam imao snage razvući kauč, spavao sam prelomljen preko njega.
Petak. Predak se tuširao oko 5 i po ujutro. Mene je dignuo u 7. Od jučer je ostalo pola kokoši; dao mi je ultimatum: „Ili pojedi sad ili ćemo prije nego uđemo u avion.“. Ne želeći izgledati sumnjivo preko svake granice i riskirati provođenje Božića u Remetincu, pojedoh pola kokoši u sedam i po ujutro. Ne moram vam ni govoriti koliko teško su zalogaji klizili prema mom želucu, meni koji tri mjeseca doručkuje većinom zrak. Đede, odlučivši zasrati svaki centimetar kuhinje, prigo je krvavicu u tavi... U osam ujutro... Zatim je sporadično prljao čaše i šalice, tjerajući me da do zadnjeg sekunda perem suđe jer nisam, naravno, ništa htio ostaviti da čeka moj povratak u metropolu... To je uzrokovalo „nespakiravanje“ pola stvari koje sam htio ponijeti...
Na aerodrom smo stigli prerano. Bili smo tamo deset do jedan, a avion je trebo poletit u 2 i 20. Krenuvši prema šalteru da se čekiramo i predamo prtljagu (i faking gusku), izgubio sam ga. Primjetio sam ga u daljini kako obavlja desant na detektor-vrata koja vode prema gejtovima. Zamolivši neku dragu časnu sestru da mi pričuva kufere (kako ne bi izgubio mjesto u redu), jedva sam mu objasnio da moramo prvo na ček-in, a onda na gejtove. Ajde nekako. Obavivši to, uslijedilo je `đeeeeenje!! Let OU384 Zagreb-Dubrovnik-Rim = delayed! Poletjeli smo u 4 sata popodne, provevši sat vremena zgniječeni u avionu na pisti dok smo čekali da se gospoda iz Amsterdama, koji presjedaju, udostoje pojaviti.
Došavši na aerodrom, odveli smo pretka doma, posjedili malo, odjurili doma i obišli pola susjedstva jer kao što rekoh, čitava Župa je bila svjesna da se ja vraćam u petak. I svi su, nekim čudom, znali koliko je i zašto avion kasnio... Ali jedna dobra vijest: ovaj put mi je kufer ostao čitav!!!
Eto, toliko za danas od mene. Dobro mi došli i dobro ja došao natrag na ove prostore... neke minimalne promjene će se dogodit ovijeh dana... Danas sam se nažderao zelene menestre i imo sam osjećaj kao da sam umro i otpluto u raj... Little Angel, zašto si nas ostavila??? Što to bloger.hr ima, a mi nemamo??? :((( Pusek!
|