Učahurena stvarnost
23.09.2007., nedjelja
Ukratko
|
Dvoumio sam se objaviti ili ne tekst koji je upravo spremljen na hard... Nisam, obavljujem neobjavljivanje... Od ovoga dana pa nadalje u folderu Upclose&Personal koji sadrži sve moje dosad napisane postove te poseban odjel s onim pričicama koje su se tuda vukle, obitavat će i folder pod nazivom „Neobjavljeno“. Tu će ulaziti sve ono što sam obećao, i sebi i vama, već nekoliko puta da više neće vidjeti svjetlo zaslona na tuđim monitorima. Ta odluka je, pak, za sobom povukla potrebu za pravim dnevnikom, nešto 100% osobno gdje ću bilježiti baljezgarije poput onih koje sada samuju u novoosnovanom folderu. Hoće li to biti u virtualnom ili papirnatom obliku, još ću vidjeti... A ako se dogodi da tamo nastane nešto što će zadovoljiti moje filtere, onda ću i objaviti... Veoma mi se nimalo ne da pisati (nadam se, Zlica, da te ovakve konstrukcije rečenica nisu natjerale na ono „rijetko pismen“, to ja namjerno činim, trust me...:) sada, pogotovo zato što sam već jedan „post“ neobjavio. Ako sada počnem pisati, morat ću „neobjaviti“ još jedan... Pa još jedan... hm... Ništa još trulije u Danskoj, osim što sam danas all alone, all day... Totally. Pa sam shodno tome i proveo čitav dan spavajući... No zato sada idem u svoje vampirske pohode po Travnom i vjerojatno ću se vratiti doma tek oko dva ujutro, kao što sam napravio prošle noći... mp3 i moji koraci. To je to. Kažu da samoća ubija... Onda sam odavno mrtav... „To vam je tak, kolega“... (ovaj tristih je tribute to ZlicaOdOpaka :))) 4 Lonestar: imaš neki mail na koji te mogu daviti (naravno da imaš, ovo je 21. stoljeće!!), ili možda već imam tvoj mail? *confused* Ah, long term memory loss... |
- 22:39 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (16) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
21.09.2007., petak
Medo the Dobri i "Neznanje ubija!"
|
Kao što možete primjetiti, nastupila je promjena na Odsjeku za glazbu Medovog bloga... Zalijepio sam se kao izrazito nervozan morski priljepak na album Norah Jones, „Feels Like Home“. Radi se o jazz (ili da ubijem mood i napišem džez) albumu iz 2004. godine i pjesme su da ne mogu biti bolje... Sljedeće što ću staviti u box će biti stvari s najnovijeg albuma „Not Too Late“ koji je izašao ove godine. Poslušajte „Sunrise“, njome započinje album i neobično je lijepa, uostalom kao i sve pjesme s albuma pa toplo preporučam svima koji vole „pitak“ ženski glas i soft jazz ugođaj... No dakle, da izronim iz melodije koja mi ne da spavati i pljesnem po stvarnosti? E pa ona mi je veoma kvrgava lately... Pokušao sam se natjerati položiti sve te ispite i krenulo je dobro jer sam nekim čudom (rekao bi On s velikim NJ: „Na lijepe oči“) izmuzao iz bakice Ru(k)sak peticu na usmenom i sveukupno vrlo dobar iz anatomije i morfologije što me neobično veseli, ako uzmemo u obzir stvar da sam odjavio kemije i osudio se na treći semestar aminokiselina i stehiometrije all over again... NO nastaju problemi s Bolognom i njenim vražjim procesom... Nitko ništa na našem faksu ne zna, koga god pitate dobivate samo bezumno slijeganje ramena i odmahivanje zlatnim uvojcima (u slučaju dragog asistenta iz anatomije). Ako se kojim slučajem odlučite obratiti nekom višem organu, on vas strijelja pogledom kao da vam želi poručiti da prestanete gurati svoj abnormalno dugi nos (da, pogodili ste, fraza je iz „Harryja Pottera“, ako se sjetite „Mape za haranje“ i Snapea...) u područja koja za to nisu namijenjena. Tete u referadi također vježbaju svoje plećke i uzdižu ramena na visinu Triglava, kažu kako im je to sve novo i da nitko ne zna što da rade s onim manje sretnim koji nisu dali sve ispite iz prve godine. Zatim jedna od njih gubi ono malo razuma i počne pizditi kako bi mi to trebali znati, mi koji smo tek u ovim vodama godinu dana, za razliku od nje koja je već pustila zračno korijenje u onoj kaljuži od referade na Rooseveltovom broj 6. Čovjek za kojeg nikad ne biste rekli da je dobar u duši vas iznenadi svojim pristupom problemu i brizi za studente koje inače tako sočno vrijeđa na ispitima, svim raspoloživim sredstvima u svom proćelavom arsenalu uvreda. Kaže vam kako gospon dekan i njegovi prodekani sastanče po cijele dane da bi na kraju osmosatne prepirke donijeli odluku da ručak naruče ipak kod „Rubelja“, a ne onog tipa koji drži ćevape na početku Tkalče. Dok se dave u lošem kolesterolu koji će ih ionako doći glave (ili srca) na kraju, mi jadni mali štakori čekamo da vidimo kako će gospoda masnih ruku baciti kocke. Lijepo li se čovjek osjeća kada zna da mu sudbina visi o nekoliko žila koje vire iz nedobro samljevenog šišćevapa. Odete li slučajno kod svoje studentske voditeljice za prvu godinu biologije, prvo vas potpuno dotuče spoznaja da su njena vrata zaključana apsolutno svakom bravom na ovom svijetu. Dok se djetinje naivno čudite kako to da nje nema baš kad vama treba, već spomenuti asistent vam s cerekom na gubavim ustima govori da je miss Šušteljava na Međunarodnom kongresu botaničara. Isprva iako šokirani činjenicom što tako nešto uopće postoji i što ste spoznali da je novac poreznih obveznika pošao na organizaciju još jednog skupa bez kojeg je bilo nemoguće zamisliti daljni bitak na Planeti sjbnih želja, od sveudilj nacerenog asistenta dobivate „to vam je tak, kolega“, kao odgovor na svoje jade... Veoma nabrušeni na cijeli sustav koji vas podjbva uzduž i poprijeko, te povremeno i po dijagonali, odlučite uletjeti u ured prodekana za nastavu i protestirati dok ne dobijete zadovoljavajuće prazno obećanje da će se sve srediti... Šok i nevjerica vas samilosno gledaju dok vaš mozak pojmljuje kako prodekan gospodin Tibijaš (or what`s his name) „prima“ samo ponedjeljkom. Kada daje, nisam htio saznati. Ništa, razočaran u državu i majmune koji se češkaju i uspoređuju veličinu svojih banana dok narod pati pod čizmom talijanskog gradića koji nije niti sanjao kakve će probleme donijeti tranzitnoj zemlji iz koje su već i pacovčine počele bježati, predosjećajući lelujanje razigrane smrti, doznajem od kolege kako ćemo (možda) ipak upisivati semestar po semestar. Divna vijest jer bi to značilo kako ću srediti drugu godinu bez repova koji će me pratiti uokolo gdje god ja zamahnuo s riti... Ali budući da više ne vjerujem niti pojmu riječi „vjerovati“, odlučio sam pričekati moćni ponedjeljak da se mogu nafreško živcirati oko iste stvari. A sada priča o tome kako je Medo postao heroj Novog Zagreba...! Naime, Medo je jučer pokupio (konačno) člansku od GKZ i smjesta s njom pohrlio u knjižnicu koja se nalazi točno preko puta ulaza u zgradu (koja divota).... Na pitanje imaju li „Kronike o Amberu“, žena se počešala lijevom rukom po trećoj sisi i zatim to isto priuštila tipkovnici kompjutera ispred sebe... Nakon nekoliko minuta koliko je bilo potrebno da pronađe sve tipke i pritisne ih zadovoljavajućim redoslijedom, obznanila je Medu kako kompjuter nikad čuo nije za to, a bogme ni ona. Medo se pomiri sa sudbinom i počne roviti po policama. Inače se nikada nije snalazio po librarijskim markacijama ali barem sada nije imao problema s time jer dotične NISU POSTOJALE.... Barem ne na onom dijelu koji je Meda zanimao. Pronašao je Kinga nabacanog među trećerazredne pisce i spisateljice, te među „Političke situacije u Jugi dok je Jovanka barila Tita“ na polici odmah pored Staljinove biografije, sa slikom dotičnog tiranina koja ga prikazuje kako stoji na hrpi ruskih leševa i globa kosti. Ma da... Pronašavši dvije knjige koje su dio jedne trilogije (koje mi uopće ne leže i vratit ću ih nepročitane jer mi se niti najmanje ne sviđaju), odlazi Medo do pulta da preda knjižničarki ulov. U međuvremenu njegovo ćoravo oko primjećuje bebu žohara kako radosno trčkara prema rubu stola i zapada za ekran kompjutera. Teta librarian primjećuje da je Medo primjetio i započinje priču kako taj zločesti žoharić sije strah i trepet među knjižničarima već dulje vrijeme. Zamoli žena Meda da se riješi nasilnika jer ona nema dovoljno moći da se odupre tako opakom protivniku. Medo se usprotivi tome i zamoli ženu da mu pronađe neku kutijicu u koju će spremiti opressora i dopremiti ga doma u dubinski. Žena skoro pa pada u nesvijest dok Medo hvata žoharića koji svom silom nastoji pobjeći natrag u ženin dekolte koji bezrazložno visi na stolu. Nakon tri minute žestoke borbe, nakon što je neprijatelj na napad uzvratio svim raspoloživim sredstvima i nije uspio, biva poražen i sigurno hermetički zatvoren u kutijicu od Kinder Surprisea. Povici i zaglušujuće klicanje pratili su Meda dok je izlazio iz knjižnice, noseći tog opakog tiranina, konačno poraženog... GENERACIJE će pričati kako je Medo the Dobri spasio rasu knjižničara klana Novi Zagreb od zvijeri koja je toliki danak u živcima i krvi uzela... Dok se pišu ode s Medom herojem, Medo heroj samuje doma i piše post i pita se... Pa da parafraziramo uglednog i veleštovanog anonimusa: „Koji k**** uopće znamo??“ |
- 00:16 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (9) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
14.09.2007., petak
Mucho mejor! Napomena: dio teksta koji počinje žutom bojom nije za homofobne i za novopridošle koji u tom slučaju neće shvatiti....
|
:)))))))))))))) Puseki uzduž i poprijeko! Ne moram vam ni pisati kako znam vrlo dobro sve što mi govorite jer ste mi ponovili to barem deset puta do sada... Sreća moja što se ja riješim ovakvih stanja većinom preko noći (doslovno), tako da no permanent damage. Al svejedno dosađujem i Bogu i narodu ovim cviljenjem... No, usporedite si to s vašim PMS-om (barem ženski dio publike) i kada se prežderavate sladoleda/čokolade/biločega i najradije bi zadavile čitav svijet... Na kraju ipak prođe, poslije vam je žao što ste se tako ponašale i sramite se, no srećom su vam prijatelji navikli pa već znaju kako s vama izaći na kraj... Eto tako nekako:))) To je ujedno i jedan od razloga zašto se ne bavim poezijom. Pokušao sam samo dvaput u životu. Prvi put, kada sam bio negdje u osnovnoj, imao sam čak i svoju internu zbirku temeljenu većinom na unakrsnim rimama i stravično djetinjom tematikom (što se može i očekivati ako ste dijete) koja je postajala sve očajnija i očajnija kako su pjesme nastajale. Brzo me je prošlo kada mi je ponestalo rime :) Drugi put bilo je negdje prije malo manje od godinu dana kada je Miško osnovao svoj famozni noname bend. Trebalo čovjeku materijala pa smo se Irena i ja ponudili da nešto napišemo. Pa, Irena je, za razliku od mene, bila veoma plodna i njeni liriksi su doživjeli aranžman i nekoliko parcijalnih izvedbi. Šteta što stvar nije zaživjela jer je bila umnogome dobra. A moje pisanje tekstova zamrlo je brzinom propadanja benda (što će reći dobro poznata brzina šepave svjetlosti). Ona jedna jedina stvar koja je nastala na ovoj tastaturi sada nosi oznaku „Nije za mlađe od 35“. Sam sam se sebi iznenadio koliko crne motive mogu izvaditi iz svog skrušenog uma, uistinu. A poslije sam shvatio kako je to bila samo posljedica slušanja Nightwisha i Within Temptationa. No vrlo malo ljudi je upućeno u činjenicu da je nastao i još jedan tekst koji nije vidio svoju print verziju, ne. Dapače i sam autor ga se boji otvoriti. Pisan je materinjim i veoma je suicidalnog karaktera. Uvjeravati vas da nemam takve porive sada je besmisleno otkada sam Ulfuzici priznao da mi dođe da se zafrljačim s 18. kata samo da osjetim taj adrenalin prilikom pada... Od čvrste nakane me, pak, dijeli neželjenje osjećaja asfalta kako prodire u moje unutarnje organe. Pa ćemo ostati samo na mašti... :)))) Veoma ćete htjeti znati da sam i promijenio trenutnu playlistu, dakle nije na repeatu ona jučerašnja nego si ispirem mozak dance-techno kombinacijom s tako slatkasto ružičastim stihovima da mi opet dođe da testiram svoj adrenalin... Srećom, neću, jer moji dolaze u nedjelju pa ih moram dočekat nerastresen i u jednom komadu. Jedna.... ne, PET divnih stvari koje su se jučer dogodile veoma su mi uljepšale dosadašnje bivanje i održavale su me na životu dok se on jučer bunio što postoji. Ako se možete sjetiti onog posta (arhiva mi ne fercera inače bi okinuo link) s mojim usnama na njegovom području koje inače ne pokazuje javnosti, pretpostavit ćete što? E ne to. Dakle, ovaj put je moj dragi, tako narajcan i pun... well... nečega, skakao po meni dok sam ja ležao na krevetu i pokušavao riješiti tvrdoglavi redoks. A budući da je postajao sve tvrđi i vrući, i budući da je Myrtus sjedila na kauču i sablažnjeno promatrala što izabranik srca njena čini, prešao je dragi na realizaciju i vraćanje duga s podizanjem...uloga. Pa me je polako otkrivao i nježno podizao majicu dok sam ja molio magnezij da mi otkrije svoj oksidacijski broj. U trenutku kada sam osjetio usne na leđima, magnezij je priznao... Kako se dragi spuštao prema dolje, rastao je oksidacijski broj i element je zadovoljno otpuštao dijelove. Na kraju pete runde, negdje debelo ispod trtice, magnezij je primio ono što ga ZASLUŽENO ide!!! Da, uvalio me u dugove; dugujem četiri oralne replike ali ove će se ticati prednjih naboja... No da ne pomisle ljudi kako je nešto antićudoredno zbivalo se pred očima jedne dame, samo napominjem kako je dotična dama gotovo pa Medu priuštila revanš, za inat svom dragom. Nije da bi Medo imao išta protiv da i Myrtus dovodi u pitanje oksidacijski broj ali... treba znati kada je orbitala popunjena! Ali Medo se iznenadio kada je otkrio koliko su te decentne, sramežljive cure zapravo sramežljive. Sjećate se samo Ulfuz koja je pala u ekstazu kada se Medo dotakao Miška? A sada je Myrtus jedva čekala kada će Miško napraviti sljedeći korak na Medu! Pa mislim ono! A sve neke dobrice... Medo se nastavlja držati proze.... |
- 18:13 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (11) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
13.09.2007., četvrtak
How lonely can one get before becoming desperate?
|
To je nagradno pitanje ovoga tjedna, pitanje koje se vuklo za mnom dok sam marširao Novim Zagrebom u potrazi za malo samoće... Ako se pitate zašto nisam ostao na 18. katu razasut preko 82 kvadratna metra praznog stana (jer to je i bolje nego idealno ako čovjek traži samoću), dobro se pitate. Većina ljudi preferira zavući se negdje u kakvu vlažnu rupetinu i dijeliti krnjake osjećaja sa starim šepavim štakorom punim razumijevanja. Možda naricati nad time kako nikoga oko njih nema tko ih razumije, kako nitko neće doći i zagrliti ih kada je najpotrebnije? Da, većina ljudi koja je barem jednom doživjela takvo stanje svijesti povlačila se daleko od svijeta i ubijala sebe u pojam. Ja, pak, volim sebi pakostiti na potpuno drugi način... Najusamljenije se osjećam kada sam okružen gomilom ljudi. Zato sam i išao u šetnju večeras, prošetavši od Travnog do Sigeta i natrag i prošavši pored mnoštva ljudi, svi sa svojim životima i svojim jadima. Od svog tog mnoštva, samo je nekoliko osoba hodalo samo, poput mene. Ostali su imali nekoga pored sebe kog su držali za ruku ili ne, tko je bio njihovih godina ili ne, tko ih je htio, više ili manje. I dok su svi oni išli uokolo, baveći se svojim poslima, ja hodah tako sa slušalicama u ušima i s jednom jedinom pjesmom na repeatu. Imate je tu sa strane, „Communication“. Ne znam koliko je zdravo osjećati nekakav bolesni užitak u tome što si tako prokleto sam, a okružen si sa stotinama ljudi koji bi te primjetili samo ako ti glava otpadne, ako prošetaš gol ili ako izvodiš budalu od sebe. A ja sam primjetio svakog od tih ljudi, sjećam se onog starog bračnog para koji se držao za ruke pored zgrade na kojoj svijetli plavi natpis „Elektomaterijal“. Sjećam se i onog tipa u kratkoj majici koji je protrčao pored mene, i onog dedeka koji je šetao psa. Sjećam se i da me vražja đukela pogledala svojim dobrim očima, sjećam se da je bio pepeljastosive, proklete boje! I onaj tip koji je htio sići u pothodnik prekoputa južnog ulaza u ZV ali je u zadnji tren vidio da je zatvoren, samo što se nije razbio preko trake! I zašto sam ja to sve primjetio i zapamtio, i pitam se koliko je od svih tih ljudi uopće registriralo da je pored njih promigoljilo 97 kila amorfne mase koja je pjevušila „Communication“ u krivom tonalitetu? Eto vidite odakle bolesni užitak... Ponekad, a to se dogodilo jučer, kad sam okružen i ljudima koji mi znače mnogo/sve u životu ja jednostavno postanem tako bezobrazno hladan, dosadan i odbojan da se na kraju dana sam sebi gadim. Ne želim to raditi ali jednostavno nemam kontrolu, jednako kao što se ne možete suzdržati da se ne počešete kada vas ubode komarac. I onda se dogodi, kada svi ti predivni ljudi odu, da ja okrivljujem sve živo i neživo što se okriviti da, samo da bih shvatio kako sam sam kriv tome što se tako ponašam. Ponekad sam ljut i na Njega ali sreća moja da traje kratko ta ljutnja jer bi se tek onda emocionalno raspao da se i s Njim posvađam. Često ga pitam „pa zašto baš ja“, tako klišejizirano pitanje koje mi se gadi... Često mu hoću zamjeriti što ne pomaže. Ali shvatim, shvatim, shvatim kako bi Njegova intervencija dokinula „slobodu izbora“ za ono što bih Ga ja molio da promijeni. Znam da ja i jedino ja to mogu promijeniti. Isto tako znam da je i sve ono zbog čeg pitam „a zašto ja“ bila stvar tuđeg izbora pa se i tu nije smio miješati... Ali pomaže, indirektno, na mnoge načine od kojih nekoliko mi je vidljivo iz dana u dan, za kojih nekoliko sam svjedočio i bio sretan... Odakle mi stoga pravo išta Mu zamijerati? Pripisujem ovo stanje svijesti samo činjenici da sam opet promijenio klimu, da se trenutno smrzavam na balkonu gdje pišem post i odakle puca pogled sve do Slovenije. Nadodajem još i stravično živciranje oko njegovih i mojih ispita. Pa kako da mi tu i tamo ne pukne film što nem.......... |
- 23:05 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
11.09.2007., utorak
Susjedstvo in Hell...
 Mislim da je Slovenia in flames... Ali to je njihov problem... Nego... Već deset minuta buljimo kursor i ja jedan u drugoga i razmišljamo što da si kažemo... Ništa, moj um je kao tabula rasa... Možda bih trebao iskoristiti trenutak i nafilati ga nepotrebnim podacima iz Pinea? Mislim da ću to ostaviti za sutra. Danas smo Ulfuz, Myrtus et moi proveli veoma ugodno prijepodne/poslijepodne pijući kavu, čačkajući po blogovima, jedući pizzu, sređujući Myrtusin blog i jadajući se jedni drugima... Naravno, da stvar bude potpuna, oblatimo malo i ovaj đavolji isprdak koji nas nije udostojao svojom pojavom. Za sada mu je oprošteno, sljedeći put će biti pokusni kunić za giljotinu kućne radinosti. Medo zapada u krizu (ne tinejdžersku jer to više nije) i nema mrtve veze što i kako da piše. Stoga će se sada blago pokupiti i pripremiti za još jednu nadolazeću oluju koja će opet samo prdnuti preko zgrade i odjuriti napraviti sranje negdje u Zadarskoj županiji. Veoma je poseban doživljaj biti u srcu kumulonimbusa za vrijeme ionske oluje, zbilja, ništa bolje nego kada si 50 metara iznad tla, em što prvi saznaš da pada kiša, em što pozdraviš munjčinu dok silazi da strefi jadnu bakicu s čeličnim kukom... Idem, oblak stiže, Medo se diže, mačka se liže, a crvić bijesno gmiže... U provaliju svoje dosade... |
- 19:27 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (11) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
09.09.2007., nedjelja
Transfer complete...
|
Znam da će sljedeća vijest teško pogoditi sve moje Dubrovkinje koje sam trebovo avizat ovijeh dana ali neizbježno je neizbježno... Dakle, u Zagrebu sam! Hajde, režite žile... No, skratih si boravak doma za tjedan dana iz čisto praktičnih razloga: dolje ne mogu učiti, previše je distrakcija u vidu telefonskih poziva, (ne)dobrosusjedskih posjeta i rješavanja problema koji kao da su na tekućoj vrpci, samo naviru i naviru... Stoga se Medo pokupio u Kajland jer mora naučiti svoje kemije, glumiti Erbovana Radena za Ulfuz te pomoći voljenom Mišku da konačno prođe molekularnu, fakat ne vidim što je u tome strašno (ali kemija, brrrr...). Kao što vjerojatno svi već znate (kako i ne biste kada sam vas pilio i cijedio kukanjima kako mi je u Dubravi loše i da jedva čekam kad ću se preselit u Travno), preselio sam se i veoma sam sretan lokacijom i nadmorskom visiom na kojoj ću boraviti next whole year. Jedini mali problem, just tiny little one, je taj što su se sve trgovine koje okružuju zgradurinu pozatvarale u jedan popodne tako da Medo nema što jest. Danas je pojeo konzervu tune (tj. njen sadržaj) i komadić kruha, a samo zato jer je bio idiot i trebao pretpostaviti da se u faking metropoli i to u naselju s ne znam koliko desetaka tisuća stanovnika sve zatvara u jedan nedjeljom, tko je ikad čuo za dežurne butige! Nema veze, sve ovo spada u prisilne dijete, i to mi se sviđa! Heh... Užasno se naoblačilo i grmi, kiša samo što nije. Sunce tamo na zapadu jedva da uspijeva probiti se kroz olovnosivu obrazinu oblaka. I ono što malo što proviri zamre u krvavim bojama. Pa da ne bi bio mimo prirode, trenutno mi svira nešto stravično sjetno i tužno, tek toliko da se uživim u mood. I dok se ja uživljavam, Ulfuz u susjednoj sobi nariče nad zoologijom i opet se ponavlja cijela stvar all over again. „Past ću, ja to ne znam, ajme meni ubit će me mama...!“. Pokušavam je utješiti činjenicom da neće pasti ispit nego će ga, slijedeći tradiciju, veoma vjerojatno odjaviti. Koliko je to tješi savjetujem da pitate nju, ja se idem baviti buljenjem u prazno. Užasno sam umoran jer je put trajao desetak sati i nisam skoro ništa spavao. Razlozi? Ima ih puno, spomenimo samo jedan koji je sjedao pored mene i širio oko sebe bojni otrov Ciklon ZnAl (nije cinkov aluminat [Nessa, znam!!] bez brige). Ako se pitate od čega se sastoji, reći ću vam! Od ustajalog konjskog znoja iz zaliha od prije WWII te alkoholnih para koje su tu da te umrtve na mrtvo ime (he, sviđa mi se ova konstrukcija...). Sve do Splita bio sam uvjeren da će tip tamo i izaći, izgledao je upravo savršeno kao osoba koja izlazi iz busa u Splitu... Nije. Izašao je u Zagrebu. Jbga. Zašto uvijek ja? |
- 19:02 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (14) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
06.09.2007., četvrtak
Recreate! Procreate!
|
Povlačim sve što sam ikada izrekao u vezi toga kako je Dubrovnik dosadan grad u kojem se ništa živo ne događa... Nekidan, preživljavajući na suvozačkom mjestu i promatrajući kako Jenny vješto izbjegava ostale aute na cesti, pogled mi je nezainteresirano bludio po Rijeci dubrovačkoj, tek se lagano zaustavivši na podvozju (kažem podvozje jer se ne mogu sjetiti ničeg drugog što bi opisalo pogled na cestu mosta odozdo, a da stane u jednu riječ) našeg lijepog i kontroverznog mostića. Razmišljajući o tome kako mi je život još uvijek ipak mio i da se ne želim rastati od njega, not yet, primjetio sam dvoje ljudi uz samu magistralu, obučene u odjeću boje kože. E sada, ako mi dopustite laganu digresiju, odveo bih vas do vašeg djetinjstva i možda prvih lektira koje ste čitali, natucajući slova i pišući „mjesto radnje“, „vrijeme radnje“ i slične okamenjene sintakse. Tamo, ako dobro pogledate, možda pod tepihom, odmah pored pauka, nervoznog što dižete prašinu svojih sjećanja i male pribadače za koju znate da će se uskoro zabiti u petu vašeg oca koji ništa ne sluti, možete pronaći jednu pričicu pod nazivom „Carevo novo ruho“... Da vas spasim neizdrživih bolova koje izazivaju naviruće uspomene, reći ću vam da je poanta ove ljigave smetnje u rečenici koju je uzviknuo dječačić. Ako vaši neuroni nisu previše defragmentirani, onda ćete se sjetiti da je maleni uzviknu nešto tipa „pa car je gol!“. Sada se vratimo na početak uranjanja u magle prošlosti. Kada smo konačno derivirali rečenicu koja nam treba, primjenimo je u formuli „boja kože“. Tako. Sada gledate u rezultat svoje muke na ekranu i uočavate da u jednoj rečenici imate sljedeće: „dvoje ljudi, uz magistralu, goli“. Dobro vas ide. Iako se možda pitate čemu sve ovo vodi, ne možete poreći da vas vaš perverzni um vodi upravo u pravom smjeru, samo što su neki od vas previše uptight da bi priznali. Za sve vas koji se ne sramite svojih perverzarija u javnosti, slijedi nastavak. Ostatak neka otvori Net.hr i pročita vremensku prognozu. Dakle, imam još nekoliko detalja za inkorporirati u formulu. Tu je jedan firewall, dobro, samo wall i to dovoljno nizak da je u razini muškog međunožja. Dotični (wall, naime) se nalazi između magistralnog puta D8 i čistog južnog Jadrana. Zatim u jednadžbu dodajem preveliki trbuh jednog višeg primata i to zbrajam s tijelom koje posjeduje jednako velike dojke. Samo, trbuh i dojke su na dva tijela, ne na jednom. Tako. Sada dakle imamo dva gola tijela, wall, magistalni put. Jedno tijelo postavite u koordinantni sustav tako da zauzima položaj horizontalne asimptote (dakle, ništa ne ide ispod). Povežite asimptotu s wallom. Drugo tijelo leži na osi Y i ima uzlaznu funkciju. Savršeno. Sada, da bi račun bio potpun, ubacite operaciju integriranja dvaju funkcija... Pa ih deintegrirajte... Pa opet integrirajte... Deintegrirajte... Integrirajte... Deintegrirajte... Integr... Na moju sveopću žalost, u tom smo trenutku prohujali brzinom 70 km/h pokraj te matematičke nevjerojatnosti i moje oduševljenje što uopće svjedočim nečemu takvom je splasnulo, vrlo vjerojatno jednakom brzinom kao i uzlazna funkcija, koja je, u trenutku kada smo hujali cestom u suprotnom smjeru, obavljena posla, poprimala oblik silazne funkcije, također obavljena posla... Tako, dragi moji, da vam prevedem na jezik razumljiv širokoj narodnoj masi, uz magistralu se dvoje ljudi ševilo ko zečevi. Auto dubrovačkih registracija... Lokacija: Stara Mokošica. Pa kažem opet, povlačim svoju misao o Dubrovniku kao gradu u kojem je sve mrtvo... Jer tko zna o čemu će Medo izvještavati za koji dan! |
- 21:50 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (15) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
04.09.2007., utorak
Agresija na digresiju... (wtf?)
|
Ok, who am I kiddin`? Čitav dan se kilavim oko ovog pisaćeg stola ne bi li tu kemiju nekako započeo ali misao stane i akcija zamre već na pola puta, između gornje i donje police... Tu se, naime, nalaze zadaci iz stehiometrije. Možda da se prvo pozabavim planiranjem spuštanja dotičnih na nižu razinu, pa kada mi budu bliže, onda se dohvatim posla... Problematika ovog neuspjeha nema samo za posljedicu moje mentalno zdravlje koje ovih dana pati, ničim izazvano ali opet veoma istrzano, nego i činjenicu da ću popušiti svima redom gore na faksu kada se vratim na ispite spreman kao veoma ugojen i dobro nabijen šiš-čevap. Kad smo već kod nabijanja, čini mi se da se vratilo koje kilo, stoga ću imati veoma mnogo jako puno posla kada konačno pobjegnem u Kajland. Ali rekoše mi da sam se „proljepšao“. Moram priznati da mi godi, iako dolazi mahom iz dentijera prastarih baba kojima je vid odavno spakirao stvari i pobjegao dublje u očne duplje. Koliko babe vide iza svojih tegli umusanih otiscima prstiju, svjedoče i same njihove izjave da „izgledam savršeno“... Sjećate se kako sam kuko i narico zbog toga što ne nitko živ ne primjećuje na način na koji ja želim da me se primjeti? E pa, povlačim to. A povlačim iz razloga tog što mi se susjeda lagano počela uvaljivat. Lagano, kažem? Koliko malo težine može imati njena izjava, citiram, „ti si meni sada upravo savršen i da bar ne ideš u Zagreb...“? Nakon početnog šoka što uopće čujem nešto takvo upućeno meni, pogledao sam prema gore u „Al Bundy stilu“ i pitao Boga jel mu danas opet dosadno... Jer ta cura je: 1) Starija od mene 5-6 godina (najmanji problem) 2) Mati joj je pjanica, ćaća joj je u bolnici ali da nije i on bi se pridružio materi 3) Ni ona nije na boljem putu, mislim da je do sada izliječila cirozu jetre koju je imala 4) Upravo prekinula trogodišnju vezu s tipom i očito je da je hvata kriza i da joj feelinzi nisu na mjestu 5) Poput ostatka svoje obitelji, ima uvrnute poglede na život i blago rečeno, malo mi je dosadna Da rezimiram: NE! Ne privlači me ništa na njoj, iako se s njom može našaliti. Ali ništa drugo, počevši od vanjskog pa sve do unutrašnjeg... Žao mi je ali ne. Pitala me kada ćemo otić na pizzu koju sam jednom davno spomenuo, bijući u punoj naivnosti svoje spodobe željne pažnje. Rekoh da ne večerivam, kasno je bilo kada sam shvatio da sam bio grub. A sve me to iznenađuje jer smo prijatelji još od vremena kada sam bio u osnovnoj i nije mi nikad bila za neko dulje druženje jer se jednostavno ne da ugasiti... Na kraju sam pristao na kompromis i nekakvu extra small večeru prije nego odem natrag u Zagreb. I tako to kod mene biva... I must be careful what I wish for. Jer sada ćete mi reći da koji qrac kukam kada sam počeo dobivati ono ZA ČIM kukam. Pa vjerujte mi, imam razloga i to dovoljno. Dosta o tome. Next. Čekam kišu. Kiša neće. Kuja. I tako iz dana u dan... Jučer mi se smučilo dok smo bili kod tetke prije sprovoda. Došla je gomila ljudi i navalila žderat kao da hrane nisu okusili još od Filipa Lijepog. Domalo su počeli letjeti čepovi od boca vina, samo što nisu udarili gangu. Dok sam jednom rukom pokušavao spriječiti mater da istrči vani s nožem i napravi još kandidata za ukop, drugom sam tražio nešto dugo i neelastično da se objesim za luster. Ne volim takve skupove kada netko umre jer vrlo brzo zaborave razlog zbog kojeg su se svi skupili i sve se skupa mutira u kakvu pjanu veselicu. Da se razumijemo, nisam od onih koji nariču na sprovodima nego od onih koji se, u duhu vjere, pokušavaju veseliti što je čovjek otišao Gore. I bilo je smijeha, bilo je lijepo i tužno istovremeno. Ali kada su navalili izgladnjeli Huni, onda se sve pretvorilo u deep shit. Na groblju nije bila ništa bolja situacija. Babe su se poklale koja će odnijeti veći vijenac na grob, ljudi su konstantno zapinjali za lijes i padali preko njega, druge babe iza kapelice su se razvalile po tuđim grobovima i razmijenjivale recepte za kolače, njihovi muževi su skrivećki pušili španjulete, držeći ih u rukavima odijela iz kojih se sve dimilo... Sam sam sebi izgledao kao da su maškare... Nosio sam XXL košulju na svoj sada već L torzo... Nosio sam hlače broj 60 na svoj struk koji je sada 54/56, nosio sam ODVRATNU pletenu kravatu koja je izgledala kao podrpana čarapa... Moram li detaljnije prikazivati kako sam izgledao? Sav onaj višak tkanine na košulji je letio na vjetru oko mene poput Batmanova plašta, kada bih sjeo, ono mjesto na hlačama koje inače udomljuje muški ego mi je bilo negdje malo ispod čela... Odvratno. Mrzim odijela, mrzim ikakva okupljanja, generalno mrzim kada je na okupu više od 5 ljudi koje ne poznam. Tada se osjećam kao da moram osvajati teritorij jer svi su nepoznati, sa svakim moraš kretati od nule... Ne govorim samo o sprovodima nego i o vjenčanjima, tulumima, izlascima i sl... Too much for me! A i razljutilo me nepoštivanje pokojnika. Pa to je nonov sprovod, zaboga, svakoga je taj čovjek uvijek uljudno saslušao, a njemu se sada na grobu bore tko će dati više love u dobrotvorne svrhe, tko će bolje izgledati i tko će donijeti veći vijenac! Ma odvratno! Koliko sam ja vidio, osim obitelji, tamo nije bilo niti 3% ljudi koji su istinski bili ožalošćeni, svima je taj sprovod bio samo formalnost... Zadnji put sam za pokojnicima plakao kad mi je djed umro, i tada sam rekao dam sebi da ih suze ne vraćaju i da se trebam veseliti radi smrti jer ona nije kraj nego prijelaz ka nečemu boljemu. Eto, a sada idem poookušati natjerati mozak da pojmi u kojem je sranju i počne malo učiti, nije mu baš puno ostalo... Nadam se da su Tratinchi(CHI)ca i little_angel uspješno sredile ispite, čestitam Myrtus na prvorođencu i usrdno se nadam da će Miško pratiti put svoje ljubavi te iznjedriti kakav umni isprdak... Salut... |
- 16:24 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (11) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
03.09.2007., ponedjeljak
In memoriam
 prim. Antun Rakigjija, dr. med. 21.8.1927. - 1.9.2007. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. Svjetlost Vječna svijetlila mu. Počivao u miru! Amen. Nakon godinu dana velikih muka izazvanih rakom, na moj rođendan, prvog rujna, preminuo je dragi Antun Rakigjija ili kako sam ga ja znao zvati kao mali: dundo nono. On je inače djed mojih prvih rodica, blogovski znane kao Jenny i Snape. Ali i meni je puno značio, njegova žena i on mi često govore da me smatraju članom njihove obitelji i raspituju se kako sam u Zagrebu, jesam li se snašao i slično... Nono je jedan od onih ljudi koji koriste svoj intelekt za nesebičnu pomoć drugom čovjeku, a položivši i Hipokratovu zakletvu, obvezao se na to da će njegov posao, njegov zadatak u životu, biti spašavanje drugih od sigurne smrti... Inače, nono se rodio 21. kolovoza davne 1927. u Dubrovniku i ostao u svom Gradu sve dok mu nije bilo vrijeme odlučiti što će sa životom. Odabrao je karijeru u medicini i 1953. godine diplomirao i postao tek stažist na kirurgiji. Ali dragom nonu to nije bilo dovoljno pa je brzo specijalizirao kirurgiju i radio u Travniku kao šef Kirurškog odjela u lokalnoj bolnici. Ne mogu reći kakav je čovjek tada bio jer ga nisam praktički niti poznavao do poslije rata, kada sam konačno počeo pamtiti što se oko mene događa. Ali saznao sam jučer kolika je bila njegova požrtvovnost i koliko je ozbiljno shvaćao svoj posao. Otkrio sam, naime, da je nono zaradio Orden rada III. reda zbog pet dana mukotrpne borbe za život nekog vojnika koji mu je došao s bojišnice, teško ranjen. Nono je ostao uz tog čovjeka, ne zato jer je znao da će mu poslije pljeskati, niti samo zato što ga zakletva obvezuje. On je bio uz njega, i u to sam uvjeren, jer je cijenio život iznad svega. To sam zaključio iz brojnih razgovora s njime kada sam vidio da preda mnom sjedi čovjek visokih moralnih načela i želje da promijeni nešto u svijetu... Kako to mogu tvrditi? Pa nonova djela govore za njega. Pokrenuo je i nadzirao izgradnju nove bolnice u Travniku, a kada je ona bila gotova, otišao je u Etiopiju pomagati onima kojima je pomoć itekako potrebna. Stoga vjerujem da mu se i nije sviđalo kada su mu uvalili mjesto ravnatelja bolnice, zajedno sa svom papirologijom koja uz to ide. Čovjeku njegovih kapaciteta i želje za pomaganjem sigurno nije bilo po volji da sjedi iza nekog stola i bavi se proračunom... Pa je tako nono 1993. odlučio da je vrijeme za mirovinu i povukao se u mir i tišinu svoje kuće u Štikovici, gdje je ostao sve do kraja svog dinamičnog života. Zahvaljujući novcu kojeg je zaradio radi svoje izvanredne profesije i uspjeha koje je postigao u njoj, osim što je pomagao drugima, pomagao je i svojoj obitelji, ostavivši iza sebe svojim trima unukama carstvo hladovine i teške, debele kamene zidove zdanja koje mu je do prije dva dana bilo dom. Imao je vremena i upoznati svog prvog praunuka, imenjaka Antuna, i uvjeriti se da je njegova borba kroz život urodila višestrukim plodom i da može mirne duše napustiti ovaj svijet. Njegova želja je bila da ga ne stavljaju na aparate ako do toga dođe, budući da je i sam bio liječnik, znao je na što bi se osudio. Tako se i dogodilo tog popodneva dok sam ja slavio rođendan, njegovo umorno srce je odbilo dalje kucati... Liječnici ga jesu nagovorili da prokuca ali zato su se pluća pobunila i prestala disati za svog čovjeka koji je proputovao svijet. To je bio kraj za dragog nona koji, Bogu hvala, nije dugo patio u bolnici i sve do kraja svog života bio je na nogama i u okruženju ljudi koji ga vole i koje on voli. Nedostajat će nam mnogo njegove pametne izreke, njegov smireni duh i nadasve staložen karakter kada je umirivao svoju ženu dok je ona ludila uokolo s nemogućim zahtijevima. Nedostajat će nam i njegov istančan humor i metafore u kojima se krilo puno oštroumlja, samo ako je čovjek htio slušati. Nono je izvrstan pripovjedač, a sada će se svima nama pretvoriti u još boljeg slušaoca, iako je imao problema sa sluhom:) I toliko će čudno biti odlaziti na roštilje kod tetke, znajući da nono nikada više neće tijelom sjediti na svom starom mjestu i nuditi svima najkvalitetnije vino koje je mogao pronaći. Ostala je praznina na njegovom mjestu na klupi ali u našim srcima i umovima tek se stvorilo novo poglavlje, posvećeno njemu... Nono, žao mi je što si otišao na takav način, u borbi za svoj život s tim glupim rakom, ali istovremeno mi je i neizmjerno drago što si sada gore s Njime i uživaš u zasluženom odmoru i ljepoti. Moli se za nas kao što ćemo se i mi moliti za tebe, svaki put kada nam stres ovog zemaljskog života, koji je tebi dobro poznat, dopusti. Bože, hvala Ti što se nono nije ipak dugo mučio, hvala Ti što si ga uzeo k sebi i što sada ima prilike uživati u plodovima svoje vjere. Reci mu da ga volimo i da se vidimo kada za to dođe vrijeme! |