To je nagradno pitanje ovoga tjedna, pitanje koje se vuklo za mnom dok sam marširao Novim Zagrebom u potrazi za malo samoće... Ako se pitate zašto nisam ostao na 18. katu razasut preko 82 kvadratna metra praznog stana (jer to je i bolje nego idealno ako čovjek traži samoću), dobro se pitate. Većina ljudi preferira zavući se negdje u kakvu vlažnu rupetinu i dijeliti krnjake osjećaja sa starim šepavim štakorom punim razumijevanja. Možda naricati nad time kako nikoga oko njih nema tko ih razumije, kako nitko neće doći i zagrliti ih kada je najpotrebnije? Da, većina ljudi koja je barem jednom doživjela takvo stanje svijesti povlačila se daleko od svijeta i ubijala sebe u pojam.
Ja, pak, volim sebi pakostiti na potpuno drugi način... Najusamljenije se osjećam kada sam okružen gomilom ljudi. Zato sam i išao u šetnju večeras, prošetavši od Travnog do Sigeta i natrag i prošavši pored mnoštva ljudi, svi sa svojim životima i svojim jadima. Od svog tog mnoštva, samo je nekoliko osoba hodalo samo, poput mene. Ostali su imali nekoga pored sebe kog su držali za ruku ili ne, tko je bio njihovih godina ili ne, tko ih je htio, više ili manje.
I dok su svi oni išli uokolo, baveći se svojim poslima, ja hodah tako sa slušalicama u ušima i s jednom jedinom pjesmom na repeatu. Imate je tu sa strane, „Communication“. Ne znam koliko je zdravo osjećati nekakav bolesni užitak u tome što si tako prokleto sam, a okružen si sa stotinama ljudi koji bi te primjetili samo ako ti glava otpadne, ako prošetaš gol ili ako izvodiš budalu od sebe. A ja sam primjetio svakog od tih ljudi, sjećam se onog starog bračnog para koji se držao za ruke pored zgrade na kojoj svijetli plavi natpis „Elektomaterijal“. Sjećam se i onog tipa u kratkoj majici koji je protrčao pored mene, i onog dedeka koji je šetao psa. Sjećam se i da me vražja đukela pogledala svojim dobrim očima, sjećam se da je bio pepeljastosive, proklete boje! I onaj tip koji je htio sići u pothodnik prekoputa južnog ulaza u ZV ali je u zadnji tren vidio da je zatvoren, samo što se nije razbio preko trake! I zašto sam ja to sve primjetio i zapamtio, i pitam se koliko je od svih tih ljudi uopće registriralo da je pored njih promigoljilo 97 kila amorfne mase koja je pjevušila „Communication“ u krivom tonalitetu? Eto vidite odakle bolesni užitak...
Ponekad, a to se dogodilo jučer, kad sam okružen i ljudima koji mi znače mnogo/sve u životu ja jednostavno postanem tako bezobrazno hladan, dosadan i odbojan da se na kraju dana sam sebi gadim. Ne želim to raditi ali jednostavno nemam kontrolu, jednako kao što se ne možete suzdržati da se ne počešete kada vas ubode komarac.
I onda se dogodi, kada svi ti predivni ljudi odu, da ja okrivljujem sve živo i neživo što se okriviti da, samo da bih shvatio kako sam sam kriv tome što se tako ponašam. Ponekad sam ljut i na Njega ali sreća moja da traje kratko ta ljutnja jer bi se tek onda emocionalno raspao da se i s Njim posvađam. Često ga pitam „pa zašto baš ja“, tako klišejizirano pitanje koje mi se gadi... Često mu hoću zamjeriti što ne pomaže. Ali shvatim, shvatim, shvatim kako bi Njegova intervencija dokinula „slobodu izbora“ za ono što bih Ga ja molio da promijeni. Znam da ja i jedino ja to mogu promijeniti. Isto tako znam da je i sve ono zbog čeg pitam „a zašto ja“ bila stvar tuđeg izbora pa se i tu nije smio miješati...
Ali pomaže, indirektno, na mnoge načine od kojih nekoliko mi je vidljivo iz dana u dan, za kojih nekoliko sam svjedočio i bio sretan... Odakle mi stoga pravo išta Mu zamijerati?
Pripisujem ovo stanje svijesti samo činjenici da sam opet promijenio klimu, da se trenutno smrzavam na balkonu gdje pišem post i odakle puca pogled sve do Slovenije. Nadodajem još i stravično živciranje oko njegovih i mojih ispita. Pa kako da mi tu i tamo ne pukne film što nem..........
|