Znam da će sljedeća vijest teško pogoditi sve moje Dubrovkinje koje sam trebovo avizat ovijeh dana ali neizbježno je neizbježno... Dakle, u Zagrebu sam! Hajde, režite žile...
No, skratih si boravak doma za tjedan dana iz čisto praktičnih razloga: dolje ne mogu učiti, previše je distrakcija u vidu telefonskih poziva, (ne)dobrosusjedskih posjeta i rješavanja problema koji kao da su na tekućoj vrpci, samo naviru i naviru... Stoga se Medo pokupio u Kajland jer mora naučiti svoje kemije, glumiti Erbovana Radena za Ulfuz te pomoći voljenom Mišku da konačno prođe molekularnu, fakat ne vidim što je u tome strašno (ali kemija, brrrr...).
Kao što vjerojatno svi već znate (kako i ne biste kada sam vas pilio i cijedio kukanjima kako mi je u Dubravi loše i da jedva čekam kad ću se preselit u Travno), preselio sam se i veoma sam sretan lokacijom i nadmorskom visiom na kojoj ću boraviti next whole year. Jedini mali problem, just tiny little one, je taj što su se sve trgovine koje okružuju zgradurinu pozatvarale u jedan popodne tako da Medo nema što jest. Danas je pojeo konzervu tune (tj. njen sadržaj) i komadić kruha, a samo zato jer je bio idiot i trebao pretpostaviti da se u faking metropoli i to u naselju s ne znam koliko desetaka tisuća stanovnika sve zatvara u jedan nedjeljom, tko je ikad čuo za dežurne butige! Nema veze, sve ovo spada u prisilne dijete, i to mi se sviđa! Heh...
Užasno se naoblačilo i grmi, kiša samo što nije. Sunce tamo na zapadu jedva da uspijeva probiti se kroz olovnosivu obrazinu oblaka. I ono što malo što proviri zamre u krvavim bojama. Pa da ne bi bio mimo prirode, trenutno mi svira nešto stravično sjetno i tužno, tek toliko da se uživim u mood.
I dok se ja uživljavam, Ulfuz u susjednoj sobi nariče nad zoologijom i opet se ponavlja cijela stvar all over again. „Past ću, ja to ne znam, ajme meni ubit će me mama...!“. Pokušavam je utješiti činjenicom da neće pasti ispit nego će ga, slijedeći tradiciju, veoma vjerojatno odjaviti. Koliko je to tješi savjetujem da pitate nju, ja se idem baviti buljenjem u prazno.
Užasno sam umoran jer je put trajao desetak sati i nisam skoro ništa spavao. Razlozi? Ima ih puno, spomenimo samo jedan koji je sjedao pored mene i širio oko sebe bojni otrov Ciklon ZnAl (nije cinkov aluminat [Nessa, znam!!] bez brige). Ako se pitate od čega se sastoji, reći ću vam! Od ustajalog konjskog znoja iz zaliha od prije WWII te alkoholnih para koje su tu da te umrtve na mrtvo ime (he, sviđa mi se ova konstrukcija...). Sve do Splita bio sam uvjeren da će tip tamo i izaći, izgledao je upravo savršeno kao osoba koja izlazi iz busa u Splitu...
Nije. Izašao je u Zagrebu. Jbga. Zašto uvijek ja?
|