Ok, who am I kiddin`? Čitav dan se kilavim oko ovog pisaćeg stola ne bi li tu kemiju nekako započeo ali misao stane i akcija zamre već na pola puta, između gornje i donje police... Tu se, naime, nalaze zadaci iz stehiometrije. Možda da se prvo pozabavim planiranjem spuštanja dotičnih na nižu razinu, pa kada mi budu bliže, onda se dohvatim posla...
Problematika ovog neuspjeha nema samo za posljedicu moje mentalno zdravlje koje ovih dana pati, ničim izazvano ali opet veoma istrzano, nego i činjenicu da ću popušiti svima redom gore na faksu kada se vratim na ispite spreman kao veoma ugojen i dobro nabijen šiš-čevap. Kad smo već kod nabijanja, čini mi se da se vratilo koje kilo, stoga ću imati veoma mnogo jako puno posla kada konačno pobjegnem u Kajland.
Ali rekoše mi da sam se „proljepšao“. Moram priznati da mi godi, iako dolazi mahom iz dentijera prastarih baba kojima je vid odavno spakirao stvari i pobjegao dublje u očne duplje. Koliko babe vide iza svojih tegli umusanih otiscima prstiju, svjedoče i same njihove izjave da „izgledam savršeno“...
Sjećate se kako sam kuko i narico zbog toga što ne nitko živ ne primjećuje na način na koji ja želim da me se primjeti? E pa, povlačim to. A povlačim iz razloga tog što mi se susjeda lagano počela uvaljivat. Lagano, kažem? Koliko malo težine može imati njena izjava, citiram, „ti si meni sada upravo savršen i da bar ne ideš u Zagreb...“? Nakon početnog šoka što uopće čujem nešto takvo upućeno meni, pogledao sam prema gore u „Al Bundy stilu“ i pitao Boga jel mu danas opet dosadno... Jer ta cura je:
1) Starija od mene 5-6 godina (najmanji problem)
2) Mati joj je pjanica, ćaća joj je u bolnici ali da nije i on bi se pridružio materi
3) Ni ona nije na boljem putu, mislim da je do sada izliječila cirozu jetre koju je imala
4) Upravo prekinula trogodišnju vezu s tipom i očito je da je hvata kriza i da joj feelinzi nisu na mjestu
5) Poput ostatka svoje obitelji, ima uvrnute poglede na život i blago rečeno, malo mi je dosadna
Da rezimiram: NE! Ne privlači me ništa na njoj, iako se s njom može našaliti. Ali ništa drugo, počevši od vanjskog pa sve do unutrašnjeg... Žao mi je ali ne. Pitala me kada ćemo otić na pizzu koju sam jednom davno spomenuo, bijući u punoj naivnosti svoje spodobe željne pažnje. Rekoh da ne večerivam, kasno je bilo kada sam shvatio da sam bio grub. A sve me to iznenađuje jer smo prijatelji još od vremena kada sam bio u osnovnoj i nije mi nikad bila za neko dulje druženje jer se jednostavno ne da ugasiti... Na kraju sam pristao na kompromis i nekakvu extra small večeru prije nego odem natrag u Zagreb.
I tako to kod mene biva... I must be careful what I wish for. Jer sada ćete mi reći da koji qrac kukam kada sam počeo dobivati ono ZA ČIM kukam. Pa vjerujte mi, imam razloga i to dovoljno.
Dosta o tome. Next. Čekam kišu. Kiša neće. Kuja. I tako iz dana u dan... Jučer mi se smučilo dok smo bili kod tetke prije sprovoda. Došla je gomila ljudi i navalila žderat kao da hrane nisu okusili još od Filipa Lijepog. Domalo su počeli letjeti čepovi od boca vina, samo što nisu udarili gangu. Dok sam jednom rukom pokušavao spriječiti mater da istrči vani s nožem i napravi još kandidata za ukop, drugom sam tražio nešto dugo i neelastično da se objesim za luster. Ne volim takve skupove kada netko umre jer vrlo brzo zaborave razlog zbog kojeg su se svi skupili i sve se skupa mutira u kakvu pjanu veselicu. Da se razumijemo, nisam od onih koji nariču na sprovodima nego od onih koji se, u duhu vjere, pokušavaju veseliti što je čovjek otišao Gore. I bilo je smijeha, bilo je lijepo i tužno istovremeno. Ali kada su navalili izgladnjeli Huni, onda se sve pretvorilo u deep shit.
Na groblju nije bila ništa bolja situacija. Babe su se poklale koja će odnijeti veći vijenac na grob, ljudi su konstantno zapinjali za lijes i padali preko njega, druge babe iza kapelice su se razvalile po tuđim grobovima i razmijenjivale recepte za kolače, njihovi muževi su skrivećki pušili španjulete, držeći ih u rukavima odijela iz kojih se sve dimilo...
Sam sam sebi izgledao kao da su maškare... Nosio sam XXL košulju na svoj sada već L torzo... Nosio sam hlače broj 60 na svoj struk koji je sada 54/56, nosio sam ODVRATNU pletenu kravatu koja je izgledala kao podrpana čarapa... Moram li detaljnije prikazivati kako sam izgledao? Sav onaj višak tkanine na košulji je letio na vjetru oko mene poput Batmanova plašta, kada bih sjeo, ono mjesto na hlačama koje inače udomljuje muški ego mi je bilo negdje malo ispod čela... Odvratno. Mrzim odijela, mrzim ikakva okupljanja, generalno mrzim kada je na okupu više od 5 ljudi koje ne poznam. Tada se osjećam kao da moram osvajati teritorij jer svi su nepoznati, sa svakim moraš kretati od nule... Ne govorim samo o sprovodima nego i o vjenčanjima, tulumima, izlascima i sl... Too much for me!
A i razljutilo me nepoštivanje pokojnika. Pa to je nonov sprovod, zaboga, svakoga je taj čovjek uvijek uljudno saslušao, a njemu se sada na grobu bore tko će dati više love u dobrotvorne svrhe, tko će bolje izgledati i tko će donijeti veći vijenac! Ma odvratno! Koliko sam ja vidio, osim obitelji, tamo nije bilo niti 3% ljudi koji su istinski bili ožalošćeni, svima je taj sprovod bio samo formalnost... Zadnji put sam za pokojnicima plakao kad mi je djed umro, i tada sam rekao dam sebi da ih suze ne vraćaju i da se trebam veseliti radi smrti jer ona nije kraj nego prijelaz ka nečemu boljemu.
Eto, a sada idem poookušati natjerati mozak da pojmi u kojem je sranju i počne malo učiti, nije mu baš puno ostalo... Nadam se da su Tratinchi(CHI)ca i little_angel uspješno sredile ispite, čestitam Myrtus na prvorođencu i usrdno se nadam da će Miško pratiti put svoje ljubavi te iznjedriti kakav umni isprdak... Salut...
|