Učahurena stvarnost
03.09.2007., ponedjeljak
In memoriam
 prim. Antun Rakigjija, dr. med. 21.8.1927. - 1.9.2007. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. Svjetlost Vječna svijetlila mu. Počivao u miru! Amen. Nakon godinu dana velikih muka izazvanih rakom, na moj rođendan, prvog rujna, preminuo je dragi Antun Rakigjija ili kako sam ga ja znao zvati kao mali: dundo nono. On je inače djed mojih prvih rodica, blogovski znane kao Jenny i Snape. Ali i meni je puno značio, njegova žena i on mi često govore da me smatraju članom njihove obitelji i raspituju se kako sam u Zagrebu, jesam li se snašao i slično... Nono je jedan od onih ljudi koji koriste svoj intelekt za nesebičnu pomoć drugom čovjeku, a položivši i Hipokratovu zakletvu, obvezao se na to da će njegov posao, njegov zadatak u životu, biti spašavanje drugih od sigurne smrti... Inače, nono se rodio 21. kolovoza davne 1927. u Dubrovniku i ostao u svom Gradu sve dok mu nije bilo vrijeme odlučiti što će sa životom. Odabrao je karijeru u medicini i 1953. godine diplomirao i postao tek stažist na kirurgiji. Ali dragom nonu to nije bilo dovoljno pa je brzo specijalizirao kirurgiju i radio u Travniku kao šef Kirurškog odjela u lokalnoj bolnici. Ne mogu reći kakav je čovjek tada bio jer ga nisam praktički niti poznavao do poslije rata, kada sam konačno počeo pamtiti što se oko mene događa. Ali saznao sam jučer kolika je bila njegova požrtvovnost i koliko je ozbiljno shvaćao svoj posao. Otkrio sam, naime, da je nono zaradio Orden rada III. reda zbog pet dana mukotrpne borbe za život nekog vojnika koji mu je došao s bojišnice, teško ranjen. Nono je ostao uz tog čovjeka, ne zato jer je znao da će mu poslije pljeskati, niti samo zato što ga zakletva obvezuje. On je bio uz njega, i u to sam uvjeren, jer je cijenio život iznad svega. To sam zaključio iz brojnih razgovora s njime kada sam vidio da preda mnom sjedi čovjek visokih moralnih načela i želje da promijeni nešto u svijetu... Kako to mogu tvrditi? Pa nonova djela govore za njega. Pokrenuo je i nadzirao izgradnju nove bolnice u Travniku, a kada je ona bila gotova, otišao je u Etiopiju pomagati onima kojima je pomoć itekako potrebna. Stoga vjerujem da mu se i nije sviđalo kada su mu uvalili mjesto ravnatelja bolnice, zajedno sa svom papirologijom koja uz to ide. Čovjeku njegovih kapaciteta i želje za pomaganjem sigurno nije bilo po volji da sjedi iza nekog stola i bavi se proračunom... Pa je tako nono 1993. odlučio da je vrijeme za mirovinu i povukao se u mir i tišinu svoje kuće u Štikovici, gdje je ostao sve do kraja svog dinamičnog života. Zahvaljujući novcu kojeg je zaradio radi svoje izvanredne profesije i uspjeha koje je postigao u njoj, osim što je pomagao drugima, pomagao je i svojoj obitelji, ostavivši iza sebe svojim trima unukama carstvo hladovine i teške, debele kamene zidove zdanja koje mu je do prije dva dana bilo dom. Imao je vremena i upoznati svog prvog praunuka, imenjaka Antuna, i uvjeriti se da je njegova borba kroz život urodila višestrukim plodom i da može mirne duše napustiti ovaj svijet. Njegova želja je bila da ga ne stavljaju na aparate ako do toga dođe, budući da je i sam bio liječnik, znao je na što bi se osudio. Tako se i dogodilo tog popodneva dok sam ja slavio rođendan, njegovo umorno srce je odbilo dalje kucati... Liječnici ga jesu nagovorili da prokuca ali zato su se pluća pobunila i prestala disati za svog čovjeka koji je proputovao svijet. To je bio kraj za dragog nona koji, Bogu hvala, nije dugo patio u bolnici i sve do kraja svog života bio je na nogama i u okruženju ljudi koji ga vole i koje on voli. Nedostajat će nam mnogo njegove pametne izreke, njegov smireni duh i nadasve staložen karakter kada je umirivao svoju ženu dok je ona ludila uokolo s nemogućim zahtijevima. Nedostajat će nam i njegov istančan humor i metafore u kojima se krilo puno oštroumlja, samo ako je čovjek htio slušati. Nono je izvrstan pripovjedač, a sada će se svima nama pretvoriti u još boljeg slušaoca, iako je imao problema sa sluhom:) I toliko će čudno biti odlaziti na roštilje kod tetke, znajući da nono nikada više neće tijelom sjediti na svom starom mjestu i nuditi svima najkvalitetnije vino koje je mogao pronaći. Ostala je praznina na njegovom mjestu na klupi ali u našim srcima i umovima tek se stvorilo novo poglavlje, posvećeno njemu... Nono, žao mi je što si otišao na takav način, u borbi za svoj život s tim glupim rakom, ali istovremeno mi je i neizmjerno drago što si sada gore s Njime i uživaš u zasluženom odmoru i ljepoti. Moli se za nas kao što ćemo se i mi moliti za tebe, svaki put kada nam stres ovog zemaljskog života, koji je tebi dobro poznat, dopusti. Bože, hvala Ti što se nono nije ipak dugo mučio, hvala Ti što si ga uzeo k sebi i što sada ima prilike uživati u plodovima svoje vjere. Reci mu da ga volimo i da se vidimo kada za to dođe vrijeme! |