Učahurena stvarnost
28.08.2007., utorak
Proživjeti dan s Murphyjem... +UPDATE UPDATEA
|
Čini se da je danas dan za plakati... Ili psovati Murphyja što je ikad čak i razmišljao o svojim prokletim zakonima! Jer danas popodne meni je došlo objesiti se negdje na javnom mjestu. A kako čujem i Myrtus je imala veoma stresan dan... Dakle, nisam jedini, no ta me činjenica tješi kao i prognoza daljnje suše u Sahari! Naime, već nekoliko dana obavljam nemoguću misiju pronalaženja pravog perverznog i nadasve odvratnog rođendanskog dara za našu dragu Micu Trofrtaljku. Ali u ovom đavoljem brlogu od Dubrovnika vi nemate gdje kupiti nešto kinky, drukčije i jedinstveno, osim ako ne želite potrošiti brdo love u sex shopu. Znam ja da bi Micu razveselio jedan dobar vibrić (na kraju krajeva, koga ne bi!) ali ipak želim biti čedan, a koliko i čujem, uskoro bi joj postao redundantan ;) No, kako već rekoh, tražih poklon. A ako se osvrnete na prijašnji post, sjetit ćete se kako trenutno ne uživam potpunu slobodu koju mi jamči ovaj jadan izgovor za Ustav RH. Stoga je moja mati većinom sa mnom kada se dotični poklončić kupuje. Moram li spominjati kakve su ideje u vlasništvu njezinog inače s pojačanim darom za lijepo uma? Predlagala je da Mici kupim ukrasne jastučiće... Onda se uvrijedila kada sam joj rekao da ipak ne kupujem poklon tetki Rozi na Mljetu koja je nedavno obilježila osam decenija i kusur godina života nego curi od devetnaest godinica... Imavši to na umu, mati je zatim uperila svoj artritisom načeti kažiprst u nekakvu skupu noćnu lampu s klaunovima. Nisam joj htio govoriti da Mica baš i nije vatreni obožavatelj klaunova, a pogotovo joj nisam htio dočarati kakvim bi me sve mukama podvrgnula slavljenica da se pojavim s noćnom lampom u paketu vrh kojeg krasi neupadljiva roza fjokica od jedanaest metara. Rekavši materi kako Mica vrlo vjerojatno IMA nekakav izvor svjetlosti pored svoga kreveta, odlučio sam spriječiti ono što se spriječiti još dalo pa sam odveo mater dalje od butige. Popodne sam odlučio sam krenuti u Grad potražiti nešto bez konstantnih upadica sa stravičnim idejama iz usta moje matere. Ponio sam svoj mp4 i temperaturu od 37, 3 Celzijeva stupnja u svom tijelu (da, blago sam bolestan i glava mi se raspada...) i čekao bus pola sata jer sam doma bio lijen provjeriti raspored. Da kojim slučajem jesam, spoznao bih kako bus iz Cavtata kreće u 15.15, a ne u 15.00, kako ja mišljah. Dobro, barem su mi na stanici pravili društvo neki Čehići. A mogao sam slodobno i ćaćinim autom ići, jer ćaća leži doma, također bolestan i auto mu ne treba. Ali on kao da je predvidio samu mogućnost da ga pitam za auto pa je spremno gurnuo pred mene brdo love da „imam za bus“. Veoma suptilno govorenje „ne dam auto!!!!“... A u gradu slobodnih mjesta kao na netom sagrađenom groblju! U Grad nisam išao jer mi je Kate javila kako nije preša u vezi poklona, budući će missy slaviti rođendan iza petka, kad joj fine (više ili manje uspješno) neki ispit kojeg ima(ju) na restauraciji. No zato me je ćaća zaposlio da mu pođem u T-Centar kupiti Sony Ericsson K510. Kupih, i to je bila jedina stvar koja mi je tada pošla za rukom. Poslije toga...disaster. Kupivši još jedan uređaj koji će ozračiti sve živo i neživo u kući, otišao sam do HGSpota da si naručim onaj davno obećani RAM za kompjuter. GLE čuda, pa oni ga imaju! Tu, u Dubrovniku! Ne treba ga naručivati, kao i svaki ostali vražji komad tehnike, iz metropole!!! Sav sretan, zovem ćaću da mi sa svog računa prebaci 640 kuna na moj, tako da mogu platiti svojom karticom tekućeg računa. Usput na koljenima molim zgodnog tipa kojeg sam već mučio s otvaranjem svog laptopa (što je trajalo kao i redateljeva verzija Travijate) da mi sačuva jedini primjerak dotične memorije, ćaći će, naime, trebati svega nekoliko minuta da prebaci lovu preko interneta. Minuta? More like centuries!!! Zove ćaća netom što sam prekinuo vezu da mi kaže kako ga wireless ruter zajebava i ne da mu da se spoji na internet... Hvala još jednom T-Comu na full podrški kad ti je najpotrebnije. Ja ko manijak stojim u HGSpota, razgovaram na mobitel i pravim se kao da vodim izuzetno važan razgovor koji je neodgodiv, dok ustvari slušam ćaću kako ubija Boga u ruteru i resetira ga brzinom od deset puta u sekundi. Potom on i mati upadaju u svađu kada će i hoće li uopće Metronet stići do Župe sa svojom superpovoljnom ponudom FlatRatea... Za to vrijeme mene prodavači sumnjivo gledaju, a potencijalni kupci mog RAM-a kruže poput krda gladnih morskih pasa čekićara. Objašnjavam tipu da imamo „blagih“ tehničkih problema oko transfera novca, kao da smo Cosa Nostra, a ne jadnici s poluispravnom tehnologijom. Tip umire od smijeha i nastavlja usluživati ostale kupce... Za to vrijeme moj spretni predak pali moj laptop ne bi li se s njega uspio spojiti na internet... Dok čeka da se kameni kotačići u mom Amilu afinamente pokrenu, on maltretira veliki kompjuter prijetnjama da će ga formatirati ako smjesta ne pristane na suradnju. U međuvremenu, ja radim goblen sa prikazom svog vješanja pokraj spomenika braniteljima na Pilama i taman kada sam pleo inicijale, ćaća javlja kako ne može ugasiti moj laptop! Sve je pokušao, niti jedna tipka ne reagira, jedino mu preostaje da iščupa bateriju, a to ne želi jer misli da će nešto sjbat. U nevjerici da je uspio usrat stvar koja meni tako besprijekorno radi već dosta dugo (izuzmimo onaj dugotrajući incident s VIP-ovom karticom koji je, Bogu fala, riješen), lupam se po čelu i zapovijedam mu da se dovuče do grada i on sam plati vražji RAM koji mi je već prisjeo. Objašnjavam po stoti put zgodom frajeru za pultom da ću DEFINITIVNO uzet taj RAM, čim mi više sile dopuste. Izlazim vani iz butige jer ne mogu podnijet njihove podsmjehe i poglede tipa „JADAN SI“ na sebi any longer. Sjedim vani kao siroče na skalama pored nekog jeftinog restorana iz kojeg dopire miris prastarog ulja i još starije ribe koja u njemu cvrči, kancerogenija od Černobila itself... Taman kada sam napunio provizornu sačmaricu koju sam sastavio od svoje bedrene kosti i nakovnja iz desnog uha, ćaća javlja da je internet proradio i da odmah trčim natrag i kupim RAM. Odlazim unutra, tipu pada mrak na smeđe oči i odlazi nekud u visine, mjesto popunjava njegov svježi i neizmaltretirani kolega koji smjesta ispisuje račun i obračunava gotovinski popust. Ja sretno pružam svoju Maestro debitnu karticu u „Visa stilu“, samo nisam polomio stolove kao onaj majmun u kineskom restoranu. Tip provlači karticu... KARTICA ODBIJENA! Gledam tipa, gledam ispis iz POS uređaja i smijem se upravo vrapčanskim smijehom... PREKLINJEM ga da ponovo provuče karticu... On pristaje preko volje jer valjda ne može odoljeti sumi od 640 kuna koju će zaraditi za svog šefa. Ovaj put kartica prolazi, ja grabim RAM i nestajem u vidu guste magle niz skaline pored već spomenutog jeftinog restorana s kancerogenom ribom. Na kolodvoru me čeka još jedno iznenađenje... U srcu turističke sezone, prema Cavtatu vozi najstariji Libertasov drveni bus kakvog vaš umorni um trenutno može pojmiti. Nakon 9 kilometara bubregotresa (barem neću imati kamenje u bubrezima i inim mjestima gdje se to taloži), iskrcavam se i idem doma, nadajući se da mi na glavu neće pasti dvije tone težak sintesajzer s ACME znakom na boku (jer danas me elektronika jednostavno ne služi). Ulazim doma, puštam ćaću da se igra s novim mobitelom dok ja operiram svog Amila i davam mu RAM koji je takvom užasnom mukom došao do njega. Evo ga, radi... Neću se nadati prerano jer dan još nije gotov, dakle još je previše minuta kada nešto može krenuti po zlu. A upoznavši danas intimno dunda Murphyja, iznenadio bih se da se ništa i ne dogodi... update: -->danas sam otkrio da sam jučer ostavio karticu tekućeg računa u HGSpota, kada sam glavom bez obzira bježao iz butige... -->moj dragi Amilo odbacuje novi RAM kao krivo i nevaljalo srce... Teorijski se vole, praktično su inkompatibilni... |
- 21:57 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (18) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
27.08.2007., ponedjeljak
Traktat o konjskim muhama...
|
ok, slika ne ide jer me adsl sluša kao i obično... Sinoć me tako bolila glava... Možda ima veze s time što sam preksinoć, usprkos svim babljim strašenjima i narodnim predaja koje kruže priobaljem, ipak bio na noćnom kupanju s rodicama... Bili smo u Štikovici i skakali smo s rive. Na glavu... Po stravičnoj oseki!! Moram priznati da nema boljeg za podizanje adrenalina od skakanja u pitchblack more, s dioptrijom -7, kada nemaš pojma koliko ti je leta ostalo prije nego što glavom probiješ površinu! A najbolja mi je ona jedna nanosekunda NAKON što uletiš u more jer u toj nanosekundi moliš Boga da se ne zabiješ u stijene na dnu i ježeve koji na njima obitavaju, nesvjesni koliko ih malo dijeli od gubljenja svojih bodlji... Rezultat? Nisam se zabio u dno, iako sam par puta osjetio kao da me nešto počešalo po nosu, vjerojatno koji jež s poduljom bodljom ili pak kakva vlasulja, nervozna što remetimo mir i tišinu bentosa u vali... Sve u svemu moglo je proći i gore. Probajte jednom, samo nemojte meni dolazit kada ostavite pola face na kakvom morskom kamenu... HA! I bilo je gore... Naime, odlučili smo pucati na baru koja je ostala tamo od Divlje lige pa smo se izmjenjivali na njoj i pucali minijaturnom lopticom. Moram li napomenuti da je moj kokošji vid fulao doslovno svaku lopticu? I da je tri minute bezuspješno pokušavao otkačiti bovu s površine jer je mislio kako je upravo to naša odbjegla loptica koju je Snape tako savršeno zafrljačila da je proletila kroz oka na mreži? Odustali smo od igre kada je Jenny počela vrištat da je nešto grize u moru. A budući da je mrkli mrak i jedino nam društvance pravi Mjesec oblika ispuhane lopte za ragbi, odustali smo i pošli doma. I danas se još čudim kako sam preživio te skokove... Ili napad fantomske barakude! Iskusio sam i morski ekvivalen trake za trčanje kakve nalazimo po teretanama... Naime, obično se idemo kupati drito ispod tetkine kuće, na stijene. A oni su prilično blizu izlaza iz zatonske vale tako da je to mjesto poznato po jakim morskim strujama. A ova jučerašnja je bila jedna od JAČIH! Dakle, yours truly je plivao jedno pola sata snažnim prsnim stilom kontra struje, a da se nije pomaknuo niti jednog metra! Umorio sam se kao da sam preplivao Indik, a u biti se nisam pomaknuo ni yarda od skalice. Fascinantno, učinak isti, a plutaš na jednom mjestu u moru... Ali ako se zajebeš i uzmeš sekundu odmora, onda si jedno dvadeset metara bliže otvorenom moru. Dakle, nema odmora. Nacisti. Ali nije to trebala bit tema ovog posta... Niti sam mislio komentirati blog 2.0, vidite i sami, nemam vam što tu govorit. Htio sam samo reć da mi je dosta da me čitava moja familija tretira kao NESPOSOBNO DERIŠTE! Ništa mi ne daju da sam obavljam, to mi tako diže nerve! Hoće Medo poć kupit nešto Mici za rođendan koji je prekosutra, mater ide sa mnom jer kao mora nešto obavit, ćaća se nudi da će me taksirat po gradu. Kad suptilno predložim da ja SAM pođem autom u grad (jer ipak imam faking vozačku i skoro će dvije godine da je imam, a svega sam DVAPUT bio sam u autu kada sam vozio!), mater i ćaća odma skoče i počnu pizdit kako je gužva po gradu, kako nema parkinga, kako mi je bolje busom... Što, ako ćaća bude išo sa mnom onda će odjednom mirakulozno nestat sve gužve i auta iz grada? Onda je tu i ćaćina vječita paranoja te nabijanje osjećaja krivnje, a da se ništa nije niti dogodilo. „Vjerujem ja tebi ali ne vjerujem drugima oko tebe“, njegov je najjači argument zašto je pametnije da ne vozim sam. „Pusti ti ko je kriv za sudar, šteta je šteta i trebat će to platit i popravljat i auto nikad neće biti isti...“, bla bla bla... Zbog svega toga imam odbojnost i strah od vožnje tog njegovog prokletog auta! Volio bih ih pitati hoće li on biti sa mnom u autu cijeli život? Ili da preformuliram: hoće li on biti cijeli moj život kraj mene da me „štiti od drugih kojima ne vjeruje“? Ionako su mi napunili kufer oboje kada su mi uporno savjetovali da se okanim Miška i Ulfuz jer me oni „iskorištavaju i nikad neće imat vremena za meni pomoć...“. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da uvjerim mater kako Ulfuz nije vještičetina koja iskorištava mamine sinove uokolo nego prijateljica kakvu svijećom moraš tražiti uokolo. A oko Miška se nisu smirili sve dok ga nisu upoznali i vidjeli da je normalan (ako se to normalom može zvati :) ), pristojan i da ne KRADE, kao što je moja baba bila uvjerena... Za to sam saznao tek dan prije nego je Miško došao i nije bilo vremena da promijenim planove spavanja. Ali baba i đede su bili u paničnom strahu da će ih Miško pokrasti... Ja nisam mogao pojmiti da mi vlastita obitelj ne vjeruje! I ovo u vezi babe sam čuo kada je mater s tetkom u moru pričala, ali na način tako da i ja „slučajno“ čujem. Toliko sam bio bijesan da bi ih naradije bio sve stjero u 3,14 i prokurvo se da Mišku mogu platit sobu u hotelu u Župi. Kad bi oni samo znali koliko mi taj čovjek znači, pjevali bi drugu pjesmu. Ali nisam ja kriv ako netko ne vidi očito (ne mislim na naše prijateljstvo nego na one sve godine PRIJE!), što im nije bilo čudno što nemam niti jednog prijatelja nego same prijateljice, što nikud niđe ne idem?? Nije im palo na pamet pitati „kako se sine osjećaš, u čemu je problem, treba li te potaknut, motivirat, pomoć ti savjetom“? Ustvari, bolje da mi nisu pomagali savjetima jer svi savjeti koje sam dobivao od ćaće su bili tipa „svijet je veliko govno“, „svi idu s ciljem da te zajebu“, „drž se sam za sebe, ne poklanjaj povjerenje nikome“, „okani se ćorava posla“, „znamo mi da ti nećeš napravit sranje ali hoće drugi, zato radije ostani ti doma i ostavi te budale da se drogiraju“... Tko se drogira?? Zar oni misle da nisam sposoban profilirati svoje prijatelje i vidjeti s kim se družim? Zar bi se družio s Miškom da ne znam da se u njemu krije najbolji čovjek kojeg sam upoznao u prošlih 20 g.? Strašno... Da ne mislite da nisam zahvalan svojim roditeljima, jesam, neizmjerno. Zahvalan sam ocu što me školuje sve ove godine i crnči kako bi ja mogao luftat po Zagrebu... I materi što me hranila i prala i oblačila. I oboma što su me pretvorili u osobu s visokim moralnim standardima kakve imam. I hvala im na tome, ali PUSTITE ME DA SADA POČNEM donositi vlastite odluke i učiti na krivim! Pa jebiga već jednom, imam dvadeset godina (za koji dan...), a još uvijek me mater želi pratiti u grad da kupim frendici poklon? Znam da im je teško prihvatiti činjenicu da više nisam malo dijete ali nek se sjete da su i oni na jednak način razmišljali kada su imali 20. Pa kad se toga sjete, onda će znati kako se sada ja osjećam... Tako, užasno me živcira sva ta protekcija i jedva čekam kada ću u Zg. Prošla godina jest bila intenzivna ali sam okusio što znači biti za sebe (doduše ne neovisan jer da nije ćaće imao bih okruglo 20 lipa mjesečnog budžeta), sam odlučivati o danu koji je pred tobom, ukratko kako je to kada si „samostalan“. Svidjelo mi se, osjećao sam se sretno i kao da imam potpunu kontrolu nad životom... I sada sam opet u okruženju u kojem sam bio 19 godina i vidim kako mi nije bilo toliko dobro ali toga nisam bio svjestan... Da ne mislite da je ovo razmaženo derište nervozno zbog ovih sitnica tu napisanih, imam ja još materijala za biti nervozan, još dovoljno toga ali je malo preosobne prirode... Ovo tu je samo onaj dio s kojim se da izaći u javnost :)) Hvala, Slave, na cmoku ;) Cmoknuo bih i ja natrag ali bojim se da ne profulam mjesto pa da ne završi negdje drugo (iako se obojica ne bi toliko naljutili, mislim ja...)! Affy, već si se vratila s godišnjeg? Nadam se da je bilo produktivno! I meni nedostaje najbolji tok svijesti koji sam sreo u zadnje vrijeme... :) Idem sada se konačno baviti kemijom (KHM!), a vi se prestanite smijat zajebanoj sudbini i ne budite over protective prema ljudima do kojih vam je stalo!!! |
- 11:38 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (11) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
22.08.2007., srijeda
Nameless
|
Oho, pa to nam blog.hr priprema đenje? Cool, baš me zanima kako će sve to izgledat ali ne ulijeva mi baš pretjerano neku nadu ovaj prvi krah koji im se dogodio kada su ga htjeli updateat... Nego, htio sam objaviti bilo što da maknem onog bitchy Sexm... ovaj, Batmana s vrha bloga... A nije da vam imam štogod novoga za spjegat, osim da mi je bio Miškec na dva dana u posjeti (čitaj: samo jedna noć :(((( ) i da smo IPAK spavali u istom krevetu. Jer moja je, naime, baba spremila samo jedan krevet budući da je štedila posteljinu. A u babe smo išli spavat upravo zato što je u mene u stanu jedna soba s malenim krevetom... Nije da bismo se mi bunili ali bi onda vjerojatno mater probdjela na vratima čitavu noć... A bilo nam je lijepo, što je, je. Cijeli petak smo bili u moru, odveo sam ga na Bužu u zidinama, na stijene. Bila je gomila ljudi tamo ali mi smo si našli kvadratni metar svog prostora. Društvo nam je u moru koje je bilo iznenađujuće čisto činila Draška kojoj je to bio prvi susret s Miškom. I preživjela ga je, osim što je konstantno bježala od njega jer ju je ovaj zajebavo da će je potopit... Iako mi je Draška djelovala sasvim sposobna počiniti ubojstvo da se približio još bliže nego što je bio, a bio je i više nego blizu... Da, pridružila nam se i Đina na kavi samo jer je gospođa morala ić radit, pa ko je još vidio radit kad Miško u Grad dolazi, čitav svijet i okolica ima da stanu! Jelda? Ti, Myrtus, najbolje znaš... Tu večer smo se, nakon što je Miško upozno ostatak moje familije (i.e. đeda i babu) i preživio, vratili u Grad na malu điradu i žmuo soka... Ma divota... Moje rodice, Kate i Leona... Kao što vidite semper žensko društvo jer osim svog Miškeca Medo nema niti trenutno želi još primjeraka s appendixom... I bilo nam je veoma lijepo jer mi nismo od one race koja se opija i sjedi u zadimljenim prostorijama, mi smo slobodan duh, željan zraka! A zraka smo imali i previše jer je Medo krivo vidio vrijeme busa za doma pa smo tako umjesto u ponoća i po, na bus sjeli tek u jedan i deset ujutro... I došli kod babe moje oko dva... Onda je Miškec jednostavno MORAO jadnu Myrtus zvati i kokodakati s njom stopedesetijednucijeladevet godina dok je moja baba virila iz svoje sobe i proklinjala dan kada je pristala primiti nas na tu jednu vruću kolovošku noć... Koju smo mi još dodatno zavrućili :) Ne bi to sve bio neki problem da gospar Miško, čineći ono što uvijek čini kad priča na telefon (hoda uokolo ko muha bez glave, doslovno se kreće bez putanje ikakve), nije usred mrklog mraka dnevnog boravka stao na posudu s vodom za jadnu babinu mačku... Em što je taj zvuk bio nešto najglasnije što je proparalo noć na Popolici, em što je pod sada krasila lokva od dva kubika vode... I jebe se Mišku, ode on u banju da dovrši posao s Myrtus (ajde, doduše, namočio je dvaput neki papir koji sam mu dodao ali trebala bi mi čitava šuma papira da pokupim to jezero), a ti moj Medo srči vodu! Prvo sam mislio ostaviti sve na podu ali kako je lokva bila ispred frižidera, a znajući da baba voli ponoći grickat, odlučio sam ipak ne dopustiti da padne i slomije kuk nego sam našo, U DVA I PO UJUTRO!!! neku krpetinu i brisao to dok je on Myrtus gugutao u zahodu!!! I onda, sasvim tipično, došao je u krevet i zaspao prije nego mu je glava taknula kušin... Muškarci... Sljedeći dan smo trebali kao poći RANO ujutro u grad opet na kupanje ali odustali smo od tog plana negdje usred noći kada sam javio i Draški i Mici da smo jednostavno onesposobljeni za ikakve radnje... Digli smo se tek oko 11, iako se baba digla u 6 i nešto sitno i uletila u sobu da isključi aparat za komarce... Primjetio sam da je Miško skočio do plafona, valjda nije navikao da mu ljudi ulijeću u sobu tako naglo... Često je baba ulazila, valjda da vidi kako smo decentni i fini... A jesmo bili ;)) Ne bi ja bio ja kad ne bi iskoristio priliku, a prilika je ležala samo deset centimetara od mene i bila praktički gola, hehe!! Najzanimljive od svega je bilo tempiranje moje obitelji, dan prije nakon večere... Naime, otišli smo u sobu raspremit se i svaki put kada bi Miško s oduševljenjem skočio na mene i kada bi ja pripremio fotoaparat da to ovjekovječim, netko bi JEDNOSTAVNO prošetao hodnikom, a vrata smo morali imati otvorena jer bismo se inače podavili u ugljiku i kisiku al u zajebanoj kombinaciji... Strawa... Ali rizik se isplatio kada se jednom uspio baciti na mene... I slikao sam to ali neću stavljati ovdje, ipak i čestiti ljudi posjećuju moj blog ;) Nego, tu subotu dakle nismo otišli u grad ali smo se spustiti dolje ispod u Striježice na plažu da se malo odmorimo od spavanja... Nije nam se dalo kupati pa smo sjedili na morskoj terasi i promatrali neko troje kako igraju picigina... Ženska je bila topless ali nažalost, kako je Miško ustvrdio, "bolje bi bilo i da nije"... Dao mi je i opširnu analizu zašto to misli. Kewl... Da vas ne zamaram detaljima, međusobno smo otkrili da imamo slična viđenja lijepog, zgodnog, napaljujućeg i inih erotskih poveznica... A kad smo već kod napaljujućeg (dakle, malim slovom, stoga nije on ;) ), tip koji je igrao picigin sa ženskom je bio, čitavo vrijeme, uzdignutog koplja, ali baš čitavo vrijeme! Shvatio sam poslje da mu je to mala, ali stvarno, pa ima tonu djece na toj plaži, a ona gola, on u arousementu.... Strašno... Đede je inzistirao roštiljem za ručak, baba je pitala jesam li kupio Mišku zaručnički prsten, poslije me poslala da ga pođem presvuć i da se otuširam s njim...?? Nisam znao da imam tako liberalnu babu, inače bi ona ovakvim slučajevima sjekirom sudila... Tupom... Kada smo se popodne, prije Miškovog odlaska, vratili na onu istu plažu, ono dvoje je još uvijek igralo picigin, ona still topless, on sveudilj stršeći... Divim se genitalnim mišićima tog tipa, stvarno, držat ga tako visoko više od 4 sata bez taktilne stimulacije... Baš je dude! Sve u svemu, bilo mi je žao što je ostao tako kratko i što nisam imao vremena dati mu tur... Tour, točnije, po Gradu, ali na moj način... Bit će još prilika puno, nadam se, za nas dvojicu da opet spavamo u istom krevetu :))))  +jesu ušminkali editor, baš ga jesu... |
- 16:49 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (9) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
14.08.2007., utorak
Što kažeš na post s 0 inspiracije?
 Sjeo sam za kompjuter i pokušao napisati nešto dubokoumno, nešto u stilu Carrie kada započinje svoj tjedni izvještaj s koliko je mužjaka spavala i što li je samo pametnoga iz toga naučila. Doduše, osim stravične dekadencije, ništa drugo i toj seriji ne vrijedi pogledati niti poslušati i neopisivo mi se gade te babetine kojima je već istekao rok trajanja ali se zato drmaju sa svime što ima prostatu i hoda na dvije noge. Stvarno, ovaj svijet ide kvragu... Tako da ćete ovaj put ponovo ostati zakinuti za svježi inteligentni iscjedak moga mozga. Kad smo već kod iscjedaka, sjetio sam se sada da sam tu istu riječ upotrijebio jednom u školskoj zadaći i da mi je Ljubljana rekla da kako sam samo tako grez. A svidjela joj se zadaćnica (kao i svaka koju sam napisao, još od petog osnovne, tako je i ta polučila nevjerojatan uspjeh), zbog te je cijelu godinu provela maltretirajući me i vrbujući da odem studirati novinarstvo ili nešto srodno tome. Needless to say da sam se odupirao svim mogućim silama i nesilama, ali to nije moglo spriječiti moj glupi mozak da svaki put napravi mini remek-djelo na zadaćnici (nije da se pravim važan, samo činjenice iznosim :))) ). Tako da ni sam sebi nisam pomagao. Dovoljno što me je natjerala da dvaput idem na glupu govorničku školu. Sreća od Boga što sam sabotirao svoj drugi govor pa nisam svršio na audiciji kao prve godine, iako mi je malo falilo. Mislim da je Medu već tada bilo dosta publiciteta, neka bulje u neku drugu budalu... Nego, što sam ono hotio rijet? A. Jučer sam se nemalo obveselio kada sam uletio u hlače broj 56! Uzevši u obzir da sam prije nekih 11 mjeseci nosio 62, ne moram vam ni opisivati koliko euforije je bilo u onoj maloj kabini za presvlačenje na drugom katu Robne kuće Srđ. Plenty of it. A najbolje je to što ne namjeravam ostat na tome, tako da će se to još i spustit... No dosta o mojim kilima, kao da ih ionako nema previše. Pričajmo malo o meni! Dakle, nemam auto tako da se ne moram brinut oko konja i njihovog ubrzanja. Batman mi nije uzor u životu pa stoga niti ne posjedujem majice i kape s dotičnim šišmanom ali životna želja mi je biti pravi babe u tajcama i plaštu koji će se bacakati po onih tri i po nebodera u Dubrovniku i spašavati polugole pice od impotentnih mafijaša u frakovima. A ako ikad svršim s kojom u svom brlogu gdje me čeka oronuli batler s više kose nego što je moga glava posjeduje, pobrinut ću se da mi izrodi jedno trisdva mala glodavca pa ćemo sretni i veseli davati im imena listajući telefonski imenik Donjeg Vakufa. Onda ću otkriti da mi je draga ustvari neka superzla superwoman beštija koju jedino možeš poraziti ako joj odgrizeš klitoris i skuhaš ga zajedno s malo luka i jednom dlakom iz batlerove brade. Naravno da će me to shrvati pa ću trideset milenija provesti u hibernaciji naričući nad zajebanom sudbinom dok Dubrovnik bude prolazio kroz eru zla, nasilja i rata jer ih neće imati tko braniti.... Eto, sad kad svi mi znamo kako blještavo, veniški bijela, će mi biti budućnost, ajmo se pozabaviti malo sadašnjošću... Sutra (dobro, neposrednom budućnošću, ne cjepidlačite, nije mi ih previše ostalo) idem kod tetke na rošt... Dobro, svinja će biti na roštilju i to ne ja, nego ona na četri noge i s njuškom kao šuko utičnicom. To mi je već četvrti roštilj u veoma malo vremena i odgovorno tvrdim da mi ih je više dosta.Tim više što se „pazim“ pa jedem ekstremno malo za objed. Čestitam stoga sebi na nevjerojatnoj snazi volje... Što me dovodi do mog sljedećeg plana, nazovimo ga alternativom za krilatu budućnost koju sam maloprije iznio u ne tako kratkim krivuljama. Zašto jednostavno ne bih izdao knjigu? „Ja i mojih bivših 120 kilograma“, gdje bih iznio sve frustracije i probleme oko pronalaženja prave odjeće, neugodnosti kada vas pošalju u butigu s prekrivačima za cirkuske slonove i kažu vam da si tamo naručite jaketu jer oni imaju brojeve samo do 150 a vama treba 359? Pa gdje su onda sve one situacije kada vam konobar u restoranu, misleći da ako imate 120 kila morate pojest mesa koliko ste teški, donese na pladnju pola krepanog teleta, izrazito sirovog, i misli da vam je učinio uslugu, ne sluteći da vam je samo povećao rizik od srčanih i inih udara koji vas mogu strefit? Pa vam onda zovu vučnu službu da vas svojim vitlom iščupaju iz pretrpanog busa iz kojeg se kroz prozore i mikropukotine cijedi salo debelih Nijemica s kruzera. Vi, naravno, ne možete izać jer ste i sami jednako teških kostiju pa vas čupaju van dok se osjećate kao pretili klimavi zub u ustima nekog Regoča i dok vas natežu i natežu ne bi li vas iščačkali iz busa? I onda se pametni Libertasov vozač lukavo dosjeti da se posluži motornom pilom za izvanredne slučajeve koju drži pod svojim sjedalom. Vani vas čeka seoski plastični kirurg da vas sastavi nazad, dok mu dodaju jedan po jedan dio vas. Nažalost, plastika na plastičnom kirurgu ne izdržava na suncu pa vas šalju majci doma u nekoliko FedEx paketa. Otvara ona i raduje se što je dobila puzzle 5 mjeseci prije rođendana... Vidite? Imam ja karijeru u svojoj, sve tanjoj i tanjoj, budućnosti, u slučaju da mi biologija jednostavno ne bude suđena... Točnije, ako ja ne budem suđen njoj. A pišem sve ovo kao uvertiru u svečano obećanje sebi i vama (u biti sebi, vama čist svejedno) da ću danas konačno zasukat rukave i počet učit kemije. Koje me čekaju i nadaju mi se još od 1. kolovoza kada sam im jednako tako obećao da ću učit. A istini za volju, sve je ovo tu samo da nešto novo bude. Još jedno od mojih umijeća stvaranja posta s nula inspiracije... I reklama za Coca Colu... |
- 15:47 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (9) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
09.08.2007., četvrtak
Šhocking information...s!
|
Do tri i po ure nisam mogo zaspat... Nije mi uopće bilo vruće kada sam oko ponoća i nešto sitno pošao leći, nakon jedne desetice koju molimo mi članovi foruma kroz osmi mjesec... Ali nikako da zaspem... Pa sam čestitao Myrtus i Mišku njihovu dvomjesečnicu, iznenadio se što je jadno dijete i izdržalo toliko dugo s onom ljenčugom... Moja ženska intuicija mi je govorila da ih ne zovem, a i bila je u pravu jer se Myrtus javila SMS-om baš negdje oko tri i kusur, rekavši kako nije mogla ranije jer joj je dragi bio u posjeti pa su imali posla... How (s)we(e)t! A ja i dalje nisam mogao spavati... Kažu ljudi da kad ne možeš tako do dugo u noć zaspati da ti podsvijest nešto poručuje, točnije da imaš nekih unresolved issues sa samim sobom ili s drugima... Ha! Ne znam odakle da počnem! Trebale bi mi osamsto trisdvije besane noći da raščistim sam sa sobom sve... A kako mi se nije dalo zagorčavati cik zore ni sebi ni svojoj savjesti, odlučio sam radije slušati muziku... Znam samo da sam počeo s 3 Doors Down folderom, a tu ima muzike za pop..... Čini mi se da sam blago i zaspao, probudivši se naglo kada je stvar prešla na Cranberriese... Pa me onda prenula Myrtusina poruka... Pa me šokirala Alanis iz trećeg foldera dolje, koja me pitala „If God had a name, what would it be, and would you call it to his face...“. Rekoh joj da me ne zamara metafizičkim retoričkim pitanjima u tri ujutro te ugasih „pločicu“, kako baba naziva moj mp4, i okrenuh se kao da ću zaspat... Neće ko kad neće... Uporno objašnjavam glupoj podsvijesti da poće leć tako da i ja mogu na miru Božjem spat... Ne sluša... Ajde neka, rekoh sam sebi i okrenem se na leđa, u položaj u kojem gotovo nikad ne spavam... A to je bila pogreška jer je par sekundi poslije Pixie uskočio preko balkona doma i za ciglih dvije sekunde bio u mojoj sobi i pretrčao mi preko mješine sa svih svojih pet i kusur kila... Ostavimo po strani činjenicu da sam umro u Gospodu, ne znajući što me strefilo, osjećao sam se kao da me pregazio traktor! A gospar mačak se lijepo smoto na prozoru od sobe i spaaava kao da tu spava eonima... Gad... Htio sam u skoro pa četiri ujutro pisati post ali ono malo razuma koje je još bilo lucidno mi je reklo da koji đavo izvodim, ujutro neću bit ni za što, a imam posla... Ja se samo pitah kojeg to posla pobogu imam ali nije mi se dalo prepirat sa samim sobom pa odustah od postanja... Što je bilo jučer....? Posljedica nespavanja kod mene je jedan kapitalni Alchajmer... Aha. Bili smo kod babe jer je đede odlučio polomit dio potoka kako bi uglavio neku betonsku cjevčugu unutri, razlozi poznati jedino i isključivo njemu... Nebesima hvala pa ja nisam morao sudjelovati u toj šaradi jer se tata već počeo prepirati s đedom oko plana i programa zahvata... Đeda, naime, krase revolucionarne ali s mozgom nepovezane ideje koje se pokažu utterly krive jer počivaju na nepostojećim i/ili nelogičnim zakonima biofizike. Toliko bizarne da ih moj mozak uopće ne može niti popamtiti, niti se trudi, da budem iskren. No, dok je tata mlatio macolom po kamenom okuženom potoku, ostatak familije i tetka s rodicama sjedio je na taraci i promatrao opožareno područje... 3000 ha, kažu i ne lažu... Stoka trebinjska... A kad je radna akcija afinamente finula bez većih gubitaka (za razliku od onda kada smo pomicali barku i kada je đede odlučio već spomenuti ploveći objekat nasukat na moj nevješto istureni desni palac od noge), baba je iz dubinskog iskopala komad deadfrozen sladoleda i dala tetki da se igra Isusa jer je nas bilo milijardu, a sladoleda samo litra... Uspjela je, kako, ne da mi se računat... Jer moji računi u pravilu ispadaju šokantni. Netočni, doduše, ali čovjek se prepadne kad prvi put vidi rezultate... Spomenimo samo neke moje kikseve, koji se nisu događali, kako bi svijet pomislio, u moje slobodno vrijeme, nego na prokletim kolokvijima... Sjećate se kada sam samouvjereno izračunao da u tikvicu od jedne i po litre STANE 6,000,000 centimetara kubičnih kiseline? Jer naime, ja bi s tom „maleckom“ količinom klorovodične kiseline učinio litru i po otopine... A što ne, može li mi netko dokazati da je iscrpio SVAKU mogućnost komprimiranja nekoliko tisuća puta više tekućine u naprstak? Hm? A prokleta asistentica, umjesto da pokuša, ona umire od smijeha, zmija... A tek ono kad sam teškom mukom, u znoju lica svog, računao temperaturu ledišta elektrolita disociranog 8 posto? I dobio podatak koji je potresao znanstvenu zajednicu do temelja, revolucionarno otkrivši da se dotični elektrolit ne ponaša kako se do tada mislilo? Jer moja su, ograničena budžetom manjim od slovenskog mora, opsežna istraživanja pokazala da se elektrolit smrzava na 0,02 K, temperaturi kakvu je jedino moguće susresti usred bespuća međuplanetarnog prostora ispunjenog vakuumom... A možete li zamisliti revolt te iste zajednice kada su otkrili manu u mojim proračunima? Svijet je bio zgrožen... No vjerojatno, dragi moji koji mi se sardonično podsmjehujete, niste bili svjesni da postoji i TREĆA pogreška u mojoj karijeri, ovaj put na polju fizike? Da, uzevši u obzir brzinu vjetra, demografske podatke obaju kontinenata te težinu kozmičke prašine u danoj točci, došao sam do otkrića koje je zapanjilo čak i samu Bijelu kuću ali beskrajno oduševilo žitelje Europe kada su saznali da se udaljavaju od svojih prekooceanskih susjeda jedva primjetnom brzinom od 30 kilometara godišnje... Nastavivši svoje zgražajuće istraživanje, obavijestio sam zemlje uz Atlantik da povise tarife preooceanskih putovanja za 1,5% godišnje. Također sam upozorio američku istočnu obalu da se pripremi za parenje s Hokaidom i kompanijom jer će u skoroj budućnosti poljubiti jedni druge u eri mira, napretka i bujice lave koja će biti uzrokovana sudarom dvaju kontinenata... To vam je bilo samo da se podsjetite zašto je važno dobro paziti kome dajete diplome! Pitala me mati kako uspijem dobiti takve rezultate. Odgovorio sam da kad bih znao, onda vjerojatno ne bih niti dobivao te bizarne brojeve. No da umirim akademski neobrazovanu okolinu, rekoh joj da se pogreške u proračunima hoće dogoditi ako pokušaš spariti dvije kemijske formule koje jedna drugoj odgovaraju kao višnja na vrhu hrpe govana. A ja to uspijem. I čak dobro miriše! Da se vratim na sladoled, nakon ove poduže i sasvim nepotrebne digresije u kojoj izgubih svaku nit ionako loše ispredenog posta s početka. Zamislite, uslijedila je večera! Tako je, moja tetka je konačno, nakon godina i godina i stoljeća i eona babinih nasrtaja da ostanu na večeri, popustila i veselo dograbila podulji nož ne bi li pršutu izrekla capital punishment. Jeste li znali da capital dolazi od latinske riječi caput, capitis, n. što znači glava? I onda se možete pitati bez čega je ostajao osuđenik osuđen (osuđeni osuđenik, naš jezik je naprosto brutalan...) na kapitalnu kaznu... Da, bez bubrega, kako ste pogodili... Dok se cijela familija davila u suhomesnatim proizvodima Gavrilovića sinova (ne OD sinova nego sinovljevivim proizvodima...) te nekom siru za kojeg ćemo vjerovati na riječ đedu da je trapist, iako mi se živo činilo da je riječ o „uradi sam u svojoj kadi“ siru nekog lokalnog mafijaša, ja proždirah komade sirove paprike, jer ako se sjećate, ne večerivam... ZA DIVNO ČUDO, baba me nije naćerivala ostima da žderem, kakav je običaj imala prije par godina. Valjda vidi koje posljedice gladovanje ostavlja na njenom jedinom unuku koji napreduje prema diplomi... Puževim korakom, doduše, ali barem ne u rikverc. Not yet, uostalom. Dear (skoro stavih „d“ na kraj ove prve riječi novog odlomka) Božena se vratila iz Slovenia i poklonila mi kewl kikaru za čaj na kojoj je nacrtan apeno pa skroz ćelav čombo (preskočit ću zlonamjernu i ne tako suptilnu poruku) kojemu poviše ćele piše: „Življenje je darilo! Odpri ga!“. Sazvavši sve lingviste u okolici te sve starješine koji su `45 gazili po Europi u potrazi za ostatkom Hitlerove ostavštine, tek telefonskim pozivom profesoru Tomislavu Ladanu dešifrirali smo poruku Slovenske Letalne Informativno Navalne Agencije also known as S.L.I.N.A. Naime, poruka glasi: „U ponoća 13.9.2007. SLINA izvodi desant na Lokrum, mole se svi zainteresirani da prisustvuju krvoproliću! P.S. Slovenija je veća BAREM od Vatikana, hahahaha... Iako nismo sigurni... Janez! Smjesta u Kontrolu i daj površinu Pape...!!!“. Šokirani ovime, kupismo karte za prvi red. Danas je bila generalna proba desanta, moram priznat da je prošlo prema očekivanjima, odaziv građana je bio savršen. Iako mi se čini da neće iznać dovoljno statista za pravu stvar, svi trenutni su dva metra i trideset osam centimetara pod rodnom grudom i ne javljaju se na mobitele. Stoga smo uputili T-Mobileu i VIP-u peticiju da protegne svjetlovodnu mrežu kroz sva gradska i prigradska groblja, time omogućivši širokopojasni pristup internetu i veoma povoljne cijene za sve preko trećeg stupnja raspadnutosti. A samim time, Dubrovnik, čija je ekonomija, koja se većma oslanja na sada pocrnjeli turizam, pretrpjela strahovite gubitke, dobiva nešto jedinstveno u svijetu na polju turističke ponude. Sada zaboravite sve što ste pročitali... I zapamtite, SLINA vam curi! Hihihihihi..... |
- 13:40 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (9) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
06.08.2007., ponedjeljak
Požar u Župi... i požar u Župi iz druge perspektive...
|
Krenuo Medo u subotu ujutro na kupanje... Vidi Medo dim koji suklja iza brda, daleko daleko prema sjeveroistoku, na teritoriju „Republike Srpske“ tj. ono što mediji nazivaju istočna BiH. Nebo je apokaliptično... Dim se širi po cijeloj Župskoj vali, valja se po moru, zaklanja Sunce... More izgleda kao da je netko prosuo zlatnu prašinu po sivoj naboranoj koži emeritusa leša na patologiji... Kupa se Medo i nije mu svejedno... Zaspao Medo na stijenama, okružen popižđjelim morem i šumom lišća. Probudi se Medo uru vremena poslije i jedva se ustane jer je zatrpan tonom pepela... Pompeji: The great remake! Navečer istoga dana... Oblak dima prekriva čitavu Župu ali se ne vidi plamen... Od istoka do zapada, 15 km zračne linije, suklja teški dim. Medo ide u Grad malo prođirat. Negdje oko deset sati, zove Meda ćaća da se istom vrati doma jer je stanje teško, možda budemo morali ići kod babe polijevat đardin jer se vatra spušta sa svih strana. Medo se oprašta od kompanije i ide doma. Kaže ćaća da najjače gori oko hidroelektrane u Platu. Dok Medo čeka bus, odjednom čitav grad utone u mrak na nekoliko sekundi. Potom se struja vraća. Tata javlja da je zahvatilo elektranu. Sve jugoistočnije od Plata je bilo bez struje do sutra dan. Back na prvo lice... Ušao sam u bus i sada sam se zabrinuo, prvi put te večeri, zabrinuo me je nestanak struje. Znam gdje se nalazi elektrana i mislim si, ako je do tamo požar stigao, onda to znači da je praktički sve izgorilo... U busu je gomila stranaca te nešto domorodaca... Kada smo preskočili Dubac i kada nam se otvorio pogled na čitavu Župu, šok... Koliko god vam je oko moglo sagledati, s jedne strane na drugu, po brdima i poljima, između kuća, vrtića, škole, nogometnog igrališta... Vatrena linija vijuga poput nakaradne verzije iznervirane čegrtuše. Ogromna padina ispod Postranja (skup seoca na brdu tik iza kojeg je granica s BiH) svjetluca poput *umetni-bilo-koje-ogromno-gradsko-groblje* na Sve svete. Milijardu i jedan plamičak tinja, a uokolo plameni jezici po 30 metara. Dima ima toliko da se ljudi u busu dave... Stranci su u panici jer je cesta prema Cavtatu zatvorena. Silazimo u sela kuda busevi voze samo nekoliko puta na dan (inače idu magistralom), prolazimo još bliže vatri i dimu... Bus nas istrese točno tamo gdje meni odgovara i stoji jer se ne smije i ne može vratiti u grad. Odlazim doma, usput posuđujem mobitel jednoj staroj susjedi koja je bila sa mnom u busu kako bi nazvala kćer u Cavtat i rekla joj da ostane u hotelu gdje radi jer Plat gori i cesta je u plamenu. Došavši doma, vidim da moji stoje vani kod hidranta i pomažu vatrogascima puniti cisterne, donose im hladnu vodu. Lagani žamor te šum umirućeg prometa potresaju snažne detonacije... Jedna za drugom, u razmaku od nekoliko minuta, sve glasnije i glasnije. Kako vatrena fronta napreduje nizbrdo prema kućama, tako zahvaća na stotine i stotine granata i mina zaostalih od 1991. Ljudi su preplašeni i nelagodno im je jer se svi još živo sjećamo kako je bilo 91. kada smo bili na fronti i kada su granate pljuštale po nama kao metalna kiša. Vatrogasci napuštaju hidrant jer im je postao predaleko, budući se požar širi bočno prema Brgatu, Čibači, Dupcu (preko kojeg sam just maloprije prošao) i Petrači s jedne, te hotelu Astarei u Mlinima, Solinama, Beterini i Krstacu s druge, jugoistočne strane. Odlazimo do mula na more odakle puca vidik prema Cavtatu te Platu i svim ovim mjestima koja praktički gore unutar samih sebe. Krajolik je užaren. Vatrena fronta poput lave curi niz brdo. Plamenje je ogromno, gori predivna borova šuma koja prekriva (koja je prekrivala) Beterinu, mjesto gdje su bile divne plaže i šumske staze tik uz more i kuda sam pregazio milijun puta u potrazi za šparogama...). Detonacije su postale sve jače i glasnije... Mater reče da idemo doma jer joj se plače. Gledamo prema Konavlima i u oblaku dima vidimo narančastocrveni odsjaj, zlokoban. Rekoše nam poslije i da Gabrili gore. Pošli smo spat, sa strepnjom čekajući jutro. Jučer ujutro, na istoku mir i tišina. Prema sjeveru još tinja pomalo ali nestaje dima. Zapad i sjeverozapad... Oganj, inferno, nazovite kako hoćete ali plamen guta sve pred sobom. Vatrom su opkoljeni Getro i Lidl te skladište Čistoće koje je napola i izgorjelo. Susjeda se jedva probija iz Getroa gdje radi, auto joj je par puta zapeo u asfaltu koji se topi i gori na cesti. (sada je ponedjeljak, skoro tri ure popodne, tetka javlja da Rijeka Dubrovačka opet gori). Čitav Brgat i Čibača su u plamenu. Strahujemo da vatra ne zahvati staru benzinsku pumpu na Dupcu. Kako večer pada, vatra se prebacila na brdo Trapit koje je povezano s Goričinom. A Goričina je brdašce, veoma ŠUMOVITO brdašce na koje se doslovno naslanjaju zgrade u kojima živim. Stanari se organiziraju, razvlače se manige (vatrogasna crijeva, jelte) i čeka se... Svako malo netko ide prema putu da baci pogled na Trapit. Vatra ne da juri prema nama nego galopira, nošena jakim, uraganskim vjetrom! Pitanje je sata, kažu, kada će zahvatiti zgrade. Saznajemo da požar hara poviše Grada, da je u Gradu opća opasnost i da je Revelin otvoren za evakuaciju. Cesta je totalno zablokirana. Kupari, mjestašce između Trapita i Goričine je u plamenu. Popeli smo se na Goričinu da bolje vidimo, nas nekoliko. Strava i užas, ja vam ne mogu riječima opisati taj pogled na gorući Trapit i crkvicu sv. Petra na njegovu vrhu koju je očito samo Bog poštedio jer je tv odašiljač 50 metara od crkve sav crn od plamenova koji su ga lizali. U naselju vlada panika... Kako idemo dublje u noć saznajemo da se vatrogasci bore s vatrom u Kuparima (izuzev jedne zgrade, mjestašce je nenaseljeno jer je total razvaljeno u ratu. točnije taj dio Kupara koji je između dva brda je nenaseljen, ostatak, s ove strane Goričine te preko magistrale je veoma naseljen) i praktički brane nas koji smo iza. U tri sata poslije ponoći, rekoše nam da su uspjeli zaustaviti oganj u Kuparima, na svega 400 metara od zgrada. Bogu hvala. Tetka (koja je 20 km udaljena od nas) javlja da je iza Grada, iza Srđa otvoreni pakao, da nema zelenog drva koji stoji, požar se skoro proširio do njih... Imajte na umu da puše stravičan vjetar i da na trenutke vatra u jednoj sekundi prevali i do deset metara prostora. Jutros je zatišje, tko zna što nas čeka... ------------------------------------------------------------------------------------- A želite li sada čuti drugu verziju? I mislio sam... Preskačem isfrustriranost time što su me pozvali doma s valjda prvog subotnjeg izlaska otkad sam se rodio... Neću komentirati jbne strance koji nariču u busu niti dim koji me štipa za grlo dok pokušavam udahnut. Da ne spominjem Sonju koja me prca jel ja to gasim vatru kada je primjetila da grad nema struje... Dolazim doma kad tamo mater psuje i bjesni na Trebinjce i Srbe koji su nam podmetnuli požar, moramo je držat da nekoga ne ubije... Tu noć je bilo dobro, samo što su mi stravično na živce išli ljudi na mulu, sve veliki heroji koji sjede na 3 km od vatre i govore „moglo se ovo, moglo se ono, trebali su ovako, što nisu onako“. Makli smo se kada je mater prvog od njih stjerala u p.m. Sutradan gledamo kako dimi, mater uporno psuje Trebinjce, traži čekić i želi im ići razbijati aute. Đede je navalio da idemo roštiljat kod njega. Čovječe Božji, on bi vatru palio i meso peko a čitava Župa u OGNJU!!! I još je mene natjero da mu ugljen idem kupovat! Ja u Mercatora, vatrogasci ispred leže premoreni i razvaljeni, ljudi kupuju zalihe vode i hrane a ja izlazim s VREĆOM UGLJENA!!! Dobro me nisu odma uhitili... E. Približilo se popodne. Susjedi paničare toliko da im je bolje udovoljit nego se s njima prepirat. Uporno hoće zalijevat Goričinu. Pokušavaš im objasnit da je toliko vruće da sve ono što zaliješ bude suho ko barut u roku od 15 minuta. Ne slušaju. Na kraju moj ćaća samo slegne ramenima, razmota manige i počne zalijevat. Susjed s motornom pilom želi pošegat ogromno drvo u podnožju Goričine. Jedva smo ga spriječili. Em što bi deblo totalno onemogućilo eventualan dolazak vatrogasaca na parking, em što bi pružili vatri savršen put prema zgradama jer bi se deblo obrušilo direkt na „A“ ulaz... A osim toga, ako popilaš to jadno drvo, još ih je TISUĆU poviše njega koja jednako dobro gore!!! Što sad treba pošegat sve na tom brdu, strovalit balvane na parking i onda nam tako pripremit faking lomaču??? Manige su razmotane. Vani u dvorištu se skupilo valjda milijardu i jedno dijete zajedno sa svojim mamama. To se gazi po manigama, urlaju, vrište, kriče, plaču. Ljudi se skupili kao da je kakav hepening i kao da se dijeli džabe grah! Uporno im se govori da vode đecu doma, nitko te ne sluša. Nakon par minuta, jedna od maniga koja je bila pod tlakom je probušena jer je neko dijete stalo na nju s nečim šiljatim. Piša voda za popizdit! A manige nove novcijate, nikad prije razmotane! Moj ćaća poludio i sve ih poslo u p.m. Kako pada noć, tako se razilazi dječji vrtić vani. Popeli se gore na Goričinu da vidimo što se događa. Strava. Dok se vraćamo natrag, srećemo susjeda koji nam kaže da se na hidrantu pred Mercatorom stvorila kolona od 8 vatrogasnih cisterni jer im je faking ključ od ventila upo u šaht i ne mogu ga dohvatit!!!! Hahahahahaha... A postoje još dva hidranta, tik uz ovaj postojeći. Al pazite ovo: treba vam jedan ključ za ventil u obliku malog kvadrata. Zatim vam treba ključ za ventil u obliku VELIKOG kvadrata. Pa vam treba ključ za ventil u obliku TROKUTA!!! I onda vam treba ključ za odvrnut ventil na vrhu. I tek bi onda, teoretski, voda trebala poteć. Kažem teoretski jer praktično, vatrogasci nisu imali NITI JEDAN od spomenutih ključa.... Hihihihihihihi.... ČETIRI ključa za otvoriti JEDAN hidrant!!!!! Koja je to farsa, čovječe! Babe dižu paniku! „Enoga gori GORIČINA!!!! Ajme meni Gospe moja, upomoć!!!!“ A u biti vide odsjaj vatre koja gori iza deset brda i dolina... Đeca su konačno pošla spat... Opet idemo na Goričinu... Mrkli je mrak, a na brdu, naravno, nema rasvjete. Nas četvero: susjeda, mater moja, ćaća i ja se penjemo po bodljikavim nekakvim biljkama i suhim borovim iglicama... Šiba to trnje po nogama ko ludo, mater pušta nekakvu granu koja me opizdi taman tamo gdje ne bi trebala... U noći vatra izgleda stoput gore.... Silazeći natrag, vidimo da stavljaju vatru pod kakvu-takvu kontrolu. Ali materi se pripišalo. Usred ničega smo morali pogasit baterije i pustit nju da zalije kvadratni metar suhe trave na proplanku. I još je pjevala iz sveg glasa „Žubori potočić“... Došli u zgrade, tamo FAJT!!!! Došo jedan susjed, govno od čovjeka u svim aspektima svoje odvratne ličnosti, i hoće odnijet NAŠE manige kako bi ih dao tamo nekom svom frendu kako njemu đardin ne bi izgorio!!! Dok smo mi stigli dolje, gospar je već poslo svoje pajdaše policajce koji su nam oteli manige, nas ostavili bez faking crijeva!!!! Za vodu, mislim... Moja mater poludila i izgubila kontrolu. Prvo je popila jedan Normabel, onda je ispičkarala ženu tog susjeda koji nas je pokro... Onda smo išli u Kupare da vidimo havariju i da onda proba nać tog susjeda. Nije ga našla, jer nije bilo krvi... Pošli smo leć kada nam je muž one susjede koja je išla s nama na brdo javio da su zauzdali vatru donekle. Bilo je tri ujutro kada smo legli. Evo do sad se, koliko mi znamo, tu kod nas nije opet razgorilo. Ali strahovito opet gori na Osojniku i u ostatku Rijeke Dubrovačke. Mater je danas napisala i poslala pismo (s povratnicom) načelniku policije u Dubrovniku i pitala ga da koji qrac on čini sa svojim policajcima, provodi tiraniju... I još je srela onog dragogo susjeda koji nas pokro te mu je svašta izgovorila. Nakraju on NJOJ kaže kako se razočaro u njoj. Tad sam ja stao između njih. Srećom pa je mojoj materi bilo bed proći grabljama KROZ MENE kako bi doprla do njega. Susjedu sam reko da se goni i doma razočarava u koga god oće, samo nek nam se makne s očiju. A vratio je, doduše, manige... Jutros Ova krađa, kaže on, je bila potrebna da se spriječi požar. Problem je u tome što je NAS ostavio nezaštićene (SREĆOM nam manige ipak nisu trebale, SREĆOM...). I poslao je POLICIJU koja s vatrogasnim crijevima ima veze isto kao i ja s protuavionskim topom... Da je došao vatrogasac, dali bismo im bez pogovora. Ali dva bezobrazna i ljutita policajca kojima je jedan CIVIL naredo na nam odnesu manige... Nečuveno... A gdje su tek ASFLATIRANI hidranti na Brgatu? Hihihihihihihihihihi.... ljudi moji, ovo je bila jedna tragikomedija s elementima farse... U nastavcima... |
- 15:28 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
03.08.2007., petak
*Upozorenje! Slijedi još jedan u nizu afekata... Osobe tankih živaca se umoljavaju da kliknu na oznaku "X" u gornjem desnom kutu ekrana. Ako se ustanovi da su iste ostavljale nepoćudne komentare, bit će im zabranjeno daljnje komentiranje. Hvala!*
|
No krasno... Jedna bezazlena porukica od drage osobe koja trenutno ljetuje negdje na moru dok njena lošija polovica čami doma i samuje, a mene moj mozak zaskoči takvim adrenaliskim šokom i nema šanse da sad zadugo zaspim... Divno. Evo, opet malo ponoćnih Medovih razmišljanja, opet vražjih osjećaja koji mi već polagano idu na živce (mogu mislit kako je tek vama jadnima)... Sada se zezah s Myrtus, pitah je kako preživljava bez svog Miška na Lošinju. Kaže mi da „plače za njim“ dok njega pucaju hormoni od „apstinencije“... Ja joj odgovorim kako je to slatko jer će im biti savršeno kada se konačno vide... I napišem: „Što bi ja sve dao da se imam kome tako vratiti...“. I dodam nekoliko tužnih smajlića (koji oksimoron)... I onda taj glupi uvarak od vlastitog uma počne mučiti... Razmišljam si: „Ok, Medo, nisi nikad curu imao... Da vidimo zašto...“ Kroz osnovnu si bio podeblje prase koje su dvojica tipova maltretirali jer su vidjeli da si kukavica i da te mogu maltretirati... Verbalni napadi ti nisu smetali, fizički samo donekle. Ali u osmom razredu poginulo je i ono malo samopouzdanja koje si imao. Dobro, neš ti, big deal... Jedina cura koja ti je zapela za oko je bila totalno izvan tvoje lige i vjerojatno ne bi nikad ni pogledala amorfnu masu such as yourself. A bila je drukčija od ostalih... No nažalost, bila je prisutna na sprovodu tvoga samopouzdanja... Jedino joj je pogled zaklanjala tvoja enromna mješina... Krupne kosti... ČITAVU srednju školu bio si još veće prase koje se izvlačilo s tjelesnog, koje je na račun svojih 120 kila zaradilo „nesposoban za vojnu službu“... U Getroa ponestalo samopouzdanja, bila velika ljetna rasprodaja.... Upao si u letargiju, nisi niti gledao cure, baš te bilo briga. Gledao si tipove (bez primisli) i zavidio im što imaju ono što ti nikad nećeš imati... Kukao nad svojom zajebanom sudbinom umjesto da si nešto konkretno napravio... Kontao si: „Nemaš apsolutno što ponuditi, stoga nemaš niti pravo išta i tražiti.“ To ti je bio moto... A bilo ti je neobično ali doslovno NITI JEDNA ženska u tebi nije probudila osjećaje kakve ženske osobe inače bude kod muških osoba. Niti jedna. Zato jer te nije bilo BRIGA za to... Osjećao si se JADNO prolazeći ispred zrcala i gledajući se. Nisi zno koji ti se dio samog sebe više gadi. Jedno vrijeme si ulazio u wc pognute glave samo da se ne moraš vidjet u još jednom vražjem zrcalu... Sramio si se sam sebe. Prijatelji su te zvali na kupanje... Misliš da si ikada pošao s njima? Naravno da nisi jer su ti još uvijek u ušima odzvanjale uvrede iz osnovne (uvrede za koje si just maloprije napisao da ti nisu smetale, a to je samo jedna BIG FAT LIE!!), a tebi se stvarno nije dalo to sve proživljavati over i over again. Nikud nisi izlazio jer si bio (i ostao, samo si si sada našao društvo koje ti odgovara) totalno anti sve-što-vole-mladi-a-što-inače-podrazumijeva-seks-drogu-alkohol-i-cigarete osoba. Nisi imao prilike upoznati koju curu, osim ako koja ne zaluta na tvoj kurs krevet-kauč-frižider-krevet... A osim toga, ako se gadiš sam sebi, kako se tek gadiš ostalima... Otišao si u Zagreb... E TU SE dogodio preokret... Ostao si sam u velikom gradu. Četiri mjeseca rintao po stanu, prao svu robu na ruke, kuhao si sam, čistio, peglao, meo, prao suđe i slično... Upoznao PREDIVNOG ČOVJEKA i PREDIVNU ČOVJEČICU... Mjenjaju te... Oho!! Pa gle ti to! Zaljubio si se! Kako se to dogodilo, molim te, objasni mi... Još uvijek imaš 120 kila, još uvijek se ne voliš i gadiš se sam sebi... Ništa se nije toliko promijenilo, osim adrese na kojoj boraviš i ustanove čiji si član... Što je to bilo, Medo? Hormoni? Konačno te puknuo kraj puberteta? Nešto ti govori „VIŠE JE I JEBENO VRIJEME!!!!!“? Hmmmmm... Ah, there`s the rub! JADAN SI, nemaš petlje progovoriti, izvlačiš se, bojiš se, KUKAVICA SI!!! Gledaš tu curu svaki dan na faksu, sanjaš slatkaste snove i ne učiš za ispite u veljači...Pišeš po blogu kako ćeš napraviti ono, napraviti ovo, ljudi te podržavaju, tješe, davaju ti savjete, šalju u materinu... Misle da imaš petlje. A TI NEMAŠ!!! JADNIČE! Prolaze mjeseci... Očajan si... Usput gubiš kile, osjećaš se bolje... Još uvijek ne voliš sam sebe ali ti je malo lakše jer su sve one uvrede ostale 620 km daleko, ne gledaš svaki dan istu scenografiju koja ti budi ogavna sjećanja... Imaš tonu prijatelja, imaš PRVOG MUŠKOG prijatelja kod kojega ideš prespavati, koji te voli i koji te je poljubio u obraz jer mu nije bed i jer te se ne gadi... Razgovara s tobom kao sa sebi ravnim, ne smeta mu što mu je frend skoro duplo teži od njega. Ne smatra te jadničkom s kojim se druži iz sažaljenja (jer takvih si iskustava imao i previše...). TI ga zbog svega toga neopisivo voliš i brineš se za njega.... Faks završava, ostaje ti još koji ispit... Evo te doma, umjesto 121 kg, sada imaš 96. Ogroman uspjeh... Sada ti je tek grozno... Gledaš žilu na desnoj ruci i razmišljaš kako ti možeš bolje, ako si uspio skinuti 25 kg, možeš još barem 10 i onda ćeš se smirit. Kažeš sam sebi kako ćeš se zavoljet... Postat ćeš privlačan... Iako svi govore kako fizičko nije važno, iako sam to govoriš, ZNAŠ DA svi KENJAJU! Izgled je ono prvo što te privuče osobi ili od nje odbije kada je gledaš na „taj“ način... Nemojte nijekati, to je aksiom... Razmišljaš za koji si qrac 10 mjeseci patio za jednom te istom ženskom za koju SADA znaš da nije tvoj tip... Da odudarate jedno od drugoga poput ljepotice i najzvjerskije zvijeri u Božjem zvjerinjaku... Shvaćaš da te je na njoj jedino privuklo fizički, ne možeš vjerovati da si bio tako nisko biće, odbojno i maloumno, pogazivši vlastite stavove i principe... Baš si jadan... NIŠTA ti nije jasno... U glavi si stvorio sliku svoje cure kojoj nedostaje lice i koja nema ime... S njom si, pak, proveo predivne trenutke, razgovarao o svemu i svačemu; uvijek je bila tu kada ti je trebala... Logično, kad je U TVOJOJ GLAVI!!!! IDIOTE!!!! Zaljubljen si u osjećaj ljubavi!! NOGIRAJ tu glupaču i upoznaj STVARNU OSOBU!!! VRIJEDIŠ i IMAŠ ŠTO PONUDITI!!!! Radit ćeš na fizičkom, to je najmanji problem! Ali BOJIŠ SE!!!! Ne možeš ignorirati vlastitog crva sumnje koji ti govori da ćeš prohodati s prvom koja naiđe jer si OČAJAN!!!!! Čuješ li me?? ZATO ne želiš upoznati nikoga, jer se već u glavi zaljubiš u tu novu fiktivnu osobu, jer si OČAJAN!!!! A strah te je da ne povrijediš stvarnu osobu, NIKADA si ne bi mogao oprostiti ako zbog tebe neka cura bude patila... Ako bude samo propali eksperiment... NE BUDI GLUP!!!!!!! NE radiš to iz očaja... Samo su ti se malo kasno probudili osjećaji i sve ono što je spavalo je sada vrlo, VRLO aktivno... Ti imaš u sebi neizmjerno puno ljubavi, i dopustit ćeš si toliko ega da kažeš: „BLAGO ONOJ koja me dobije!“... Ako tolikim ŽAROM voliš osobu u svojoj glavi, kako li ćeš tek voljeti flesh&blood koju ćeš moći zagrliti i cjelivati, i koja će ti uzvratiti?? Zato kad se vratiš u Zagreb, ima da PORADIŠ na tome jer ako te samo još jednom čujem da kukaš o ovome, izbrisat ću ti blog i bacit te sa Savskog mosta, got it??? Now go, and sleep... Tomorrow is a new day... Oprostite što sam morao malo urlati na sebe... Ali morao sam... Jedva čekam kada ću u Zagreb, doma mi je užasno... Sve je super ali ne mogu biti ovdje... A što je najgore, NEMAM se kome vratiti :(((((( Niti sam kome došao... p.s. ovo je semijubilarni, 150. post... |
- 00:46 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (12) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
01.08.2007., srijeda
Iznenađenje...
|
nije bilo lako s ćaćom koji sjedi do mene i ko fol radi nešto na svom kompu te mamom koja visi iza leđa i „pegla“... Nisam imao vremena za urediti stvar, to ću kada budem sve stavljao zajedno... Čitajte ako vam se da... „WTF...?“ Ulfuz je ostala nepomično stajati na mjestu gdje ju je njen Čuvar spustio. Usta je otvorila toliko da se unutra bez problema mogla uparkirati omanja naci podmornica, s punom posadom i tri kuhara viška. Medo je piljio nekud u daljinu i smijao se upravo grohotnim smijehom dok ga je njegov širokousti Čuvar iznervirano promatrao. Miško je, pak, sjeo na obližnji posivjeli panj, poprimivši začuđujuće identičnu nijansu te iste sive boje. „Ulfuz, draga, pred Vratima smo Raja. Molim te nemoj nas tjerat da se vraćamo natrag, bura mi je ionako naštetila uvojcima.“, oglasio se njen Čuvar pokislo te nastavio: „Suzdrži se od tog prostog rječnika jer ćeš inače put dolje sama.“ „Svašta sam očekivao, uistinu, ali ništa me nije moglo pripremiti na ovo, čak ni sve one godine u sjemeništu!“, progovori Miško drhtavim glasom, gledajući u nevjerici oko sebe, dok je Ulfuz ganjala svog Čuvara, namjeravajući mu popraviti frizuru. Nema ni potrebe navoditi da je njen Čuvar panično jurcao uokolo, vješto izmičući njenim dugim prstima. „Vrati seee! Ma daaaaj, pa daj si pogledaj taj grop podno aureole, ne želiš valjda takvo hodat po Rajuuu!“, cičala je Ulfuz dahtajući od trčanja u krug. Na spomen gropa, anđeo je odbacio manire i potrčao prema ogromnom srebrnom zrcalu pored jednako ogromnog hrasta ispod kojeg je ležala, ni više ni manje nego impresivna i zastrašujuća sfinga. Ulfuz, sva izvan sebe što se anđeo konačno podao, nije primjećivala strahovito odudaranje sifnge od ostatka mizanscene nego je jurnula za njim da mu svojim oštrim češljem ukroti disidentske loknice. „Sfinga...“, poče Medo, okrećući se prema svom Čuvaru i podižući razbarušene obrve. „SFINGA na Vratima RAJA??? Ah, pa sad mi je jasno... Koje li ironije, moram priznat da Bog ima stvarno istančan smisao za humor. Kužim. Kerber, ubojito troglavo i enormno zubato pseto čuva ulaz u Pakao ali zato ŽENA-LAV čuva ulaz u Raj??? Hihihihihi...! Što, sveti Petar je na dopustu? „Nisam, Medek!“, ciknulo je nešto iza Meda, točno u visini njegovog uha. Okrenuvši se naglo da je skoro iščašio vrat, Medo je tek sada primjetio starca s bradom koja mora da konkurira Božjoj. U ruci je, sukladno biblijskoj predaji, držao jedno milijardu i tristo dva ključa, a u drugoj ruci je držao svitak veoma neposlušnog pergamenta koji je svim silama nastojao ostati zarolan. „Tu sam. Bez brige, još uvijek držim Vrata na oku, sfinga se samo izašla prošetati jer joj je u Edenu blago dosadno sada kada je reduciran na Stablo Spoznaje te nekoliko grmova uokolo.“ Sveti Petar je primjetio da Čuvari cupkaju na mjestu, očito se dosađujući preko granica spoznaje, slušajući gluposti dok imaju važnijeg posla za obavljati. Jedan od njih, Miškov Čuvar, jedva primjetnim pokretom glave zamolio je Petra da požuri s formalnostima, na što je sv. Petar po stoti put razmotao pergament i uvjerio se da njih troje smiju preko Vrata unutra. Stavivši isprva dvije kvačice, okrenuo se zbunjeno i tek tada primjetio Ulfuz koja je tješila svog Čuvara dok je on ridao nad uništenom kosom. Slegnuvši ramenima, udario je i treću kvačicu, iz snopa ključa iščupao jedan potpuno neugledan i sasvim običan ključ, odgegao se prema Vratima i mahnuo ključem ispred ključanice. U potpunoj tišini, Vrata su se otvorila i iako su bila rešetkasta, tek sada se moglo vidjeti unutra. „E, pa, izvolite unutra! Uputite se prema onoj sivoj zgradi iza sljedećeg polja...“, oglasio se sv. Petar i neodređeno uperio čvornatim prstom prema unutrašnjosti nepreglednog krajolika. „Samo požurite, propuh šteti kadificama u gredici na ulazu.“. Ulfuz je polako, s nevjericom u očima, došetala do svojih prijatelja, usput pridržavajući svog Čuvara ispod desnog krila. Medo i Miško gledali su prvo u prizor iza Vrata, zatim u svoje anđele, pa onda opet kroz Vrata. Raj je bio siv. Siv poput pepela podivljalog Vezuva, siv poput leđa najtvrdoglavijeg tovara na svijetu. A što je najgore, i što je najviše mučilo troje tinejdžera na Vratima, nigdje nije bilo niti tračka toliko propovjedane ljepote, drveća, pitomih životinja, krasote. Nije se čula slavljenička pjesma, nije bilo korova anđela koji slave svoga Gospoda. Umjesto svega toga, sveg što su očekivali vidjeti, dočekalo ih je potpuno drukčije okruženje. Na lijevoj strani bile su postavljene predivne visoke građevine, izgrađene od kamena u nježnoj nijansi sive. Ukrasi na rubovima prozora svjedočili su da se unutra odvija nešto netipično za rajsko okruženje. Ispred građevina bili su tereni za vježbu. Nekoliko stotina anđela vitlalo je mačevima prema svojim partnerima, krećući se nevjerojatnom gracioznošću i skladom pokreta, gotovo poput baleta. Malo dalje, ispred ogromnog nadsvođenog prolaza prema jednoj od građevina, protezao se red anđela i bića kojima Medo nije znao ime. Pretpostavio je da ih regrutiraju. Na jednom udaljenijem polju boje zasljepljujućeg sivila, grupa manjih (jer nemoguće je reći mlađih) anđela i kerubina stajala je i vježbala mačevanje ali bez dodirivanja oružja. Zatečen, Miško je promatrao anđele kako telekinetički izvode savršene, besprijekorne pokrete bez iti jedne mane ili mogućnosti prodora njihove obrane. Ulfuz je, fascinirana, promatrala treću skupinu anđela kako blistavosivim strijelama obaraju jedva primjete mete koje su stravičnom brzinom zujale zrakom. A najčudnija od svega je bila sveopća tišina koja kao da je bila iste nijanse sive kao i sve materijalno što je oko moglo pojmiti. Jedva otrgnuvši pogled s tog krajnje neobičnog prizora, troje prijatelja je strahovitom mukom okrenulo svoje vratove. S desne strane, do kud je pogled sezao, prostirala se pustopoljina. Panjevi i uvelo, sivo lišće, svjedočili su da se nekoć tu nalazio prekrasno uređen vrt, pun staza i mjesta za odmor. Čak se moglo primjetiti i ostatke široke fontane koja je svojim mlazovima zasigurno natapala čitav taj sveti vrt. Sivo kamenje je ležalo sporadično razbacano svuda uokolo, napola zaraslo u jednako sivi korov, progutano davno zaboravljenim dodirom Graditeljske ruke. U pukotini među dva izobličena kamena najbliže Medu bio je uglavljen posivjeli mač s rubinom mutne, umiruće sive boje. Rezbarije na oštrici pričale su svoju sivu priču o serafinu koji ih je tamo i ugravirao, počinjući s talionicom, svršavajući na posveti i srebrenom dršku u obliku križa. Vrijeme (ili nešto drugo, a Meda je bilo strah i pomisliti) je očito i ovdje besprijekorno odradilo svoj posao, ostavljajući ožiljke svojih zuba čak i na sićušnim slovima INRI, iako se Medu činilo da križ jače odoljeva nasrtajima od ostatka mača. Pokušao ga je izvući iz okova kamenja ali bezuspješno. Teškom mukom odvojivši pogled od mača koji ga je toliko impresionirao, što svojom izradom, što zagasitom ljepotom kojom se odlikovao, Medo se okrenuo i koncentrirao se na prizor desno od sebe, vođen Ulfuzinim lijevim kažiprstom. Sada, kada su mu je pogled lebdio nad pustopoljinom, pojmio je da svuda unaokolo vire slični mačevi, koplja, strijele i lukovi te mnoge druge sprave, svaka se ističući jedinstvenom ljepotom te jedva primjetno drukčijom nijansom te sveprisutne, kriptične sive boje. Pažnju mu je zaokupio razgovor između Miška i Ulfuz; činio mu se tako dalek... „Pogledaj! To je Campus...“ „Pacis.“, dovršio je Miško s notom mistike u glasu. „Sjećaš se da su anđeli spomenuli to polje kada su izvještavali o gubitcima?“ Medo je očima pratio već spomenuti ispruženi prst. Njegov kraj pokazivao je na sivi bedem u daljini, bedem koji je bio toliko visok da mu se vrh gubio među pahuljstosivim oblacima u visinama. Djelovao je neprobojno i toliko čvrsto pa je Medo bilo jasno zašto je bedem ostao stajati kada je sve oko njega bilo u ruševinama. No, u jednom njegovom dijelu bio je luk koji je zasigurno posjedovao bogate ukrase kao i sve oko njih ali bili su predaleko da išta uoče. Ali zato se je savršeno dobro mogao uočiti natpis povrh luka koji su tvorile srebrne grane bršljana. Lišće i grančice su se međusobno milijun puta ispreplitale, tvoreći tako riječi „Campus Pacis". Svo troje okrenuli su se prema svojim anđelima. Iz njih je prštalo na tisuće pitanja; nisu znali koje bi prvo postavili. Anđeli mora da su i osjetili njihovu zbunjenost jer je Medov prvi progovorio. „Molim vas... Nemojte. Vjerujte mi, sve stvari će pasti na svoje mjesto... Prije nego postavite iti jedno pitanje, hajdemo zajedno do Njega. Ako itko može najbolje objasniti vam što se ovdje događa, to je On“. „Slažem se, Christopher.“, progovorio je Miškov anđeo. „Imam osjećaj da im ova scenografija ne djeluje previše Rajski, vidim i zašt...“ „Christopher?“, prekino je Medo Miškovog anđela iznenađeno. „Zoveš se Christopher? Ali to je muško ime, oprosti na segregaciji...“. Christopher se blago nasmijao Medu i položio ruku na njegovo rame. „Ti si mi dao to ime, one noći kada si konačno postao svjestan da postojim i da te čuvam.“, rekao je. „Sjećaš se? Kada si razmišljao kako bi me oslovio kada bi imao čast upoznati me. Rekao si da ti je to ime predivno. Stoga sam ga prisvojio.“ Razgovarajući, prilazili su jednoj od sivih zgrada na lijevoj strani. Medo je primjetio da i Ulfuz i Miško potiho razgovaraju sa svojim Čuvarima, očito otkrivajući njihova imena. Ušli su u zgradu. Upravo u trenutku kada je Medo htio komentirati predvorje koje ga je doslovno ostavilo bez daha, anđeo ga je povukao prema dizalu i stisnio tipku označenu s „Jahve“. Izašli su na posljednjem katu. Hodnik pred njima bio je izrazito kratak i dizajnerski apsolutno nezanimljv. Došavši ispred jedinih vrata na katu, Christopher je pokucao tri puta. Vrata su škljocnula i odškrinula. „Izvolite,“, rekao je Christopher i gurnuo vrata. „samo naprijed.“ Troje prijatelja ostali su nepomično stajati zahvaljujući šoku koji je privremeno preuzeo kontrolu nad njihovim motoričkim sposobnostima... |