Čini se da je danas dan za plakati... Ili psovati Murphyja što je ikad čak i razmišljao o svojim prokletim zakonima! Jer danas popodne meni je došlo objesiti se negdje na javnom mjestu. A kako čujem i Myrtus je imala veoma stresan dan... Dakle, nisam jedini, no ta me činjenica tješi kao i prognoza daljnje suše u Sahari!
Naime, već nekoliko dana obavljam nemoguću misiju pronalaženja pravog perverznog i nadasve odvratnog rođendanskog dara za našu dragu Micu Trofrtaljku. Ali u ovom đavoljem brlogu od Dubrovnika vi nemate gdje kupiti nešto kinky, drukčije i jedinstveno, osim ako ne želite potrošiti brdo love u sex shopu. Znam ja da bi Micu razveselio jedan dobar vibrić (na kraju krajeva, koga ne bi!) ali ipak želim biti čedan, a koliko i čujem, uskoro bi joj postao redundantan ;)
No, kako već rekoh, tražih poklon. A ako se osvrnete na prijašnji post, sjetit ćete se kako trenutno ne uživam potpunu slobodu koju mi jamči ovaj jadan izgovor za Ustav RH. Stoga je moja mati većinom sa mnom kada se dotični poklončić kupuje. Moram li spominjati kakve su ideje u vlasništvu njezinog inače s pojačanim darom za lijepo uma?
Predlagala je da Mici kupim ukrasne jastučiće... Onda se uvrijedila kada sam joj rekao da ipak ne kupujem poklon tetki Rozi na Mljetu koja je nedavno obilježila osam decenija i kusur godina života nego curi od devetnaest godinica... Imavši to na umu, mati je zatim uperila svoj artritisom načeti kažiprst u nekakvu skupu noćnu lampu s klaunovima. Nisam joj htio govoriti da Mica baš i nije vatreni obožavatelj klaunova, a pogotovo joj nisam htio dočarati kakvim bi me sve mukama podvrgnula slavljenica da se pojavim s noćnom lampom u paketu vrh kojeg krasi neupadljiva roza fjokica od jedanaest metara. Rekavši materi kako Mica vrlo vjerojatno IMA nekakav izvor svjetlosti pored svoga kreveta, odlučio sam spriječiti ono što se spriječiti još dalo pa sam odveo mater dalje od butige.
Popodne sam odlučio sam krenuti u Grad potražiti nešto bez konstantnih upadica sa stravičnim idejama iz usta moje matere. Ponio sam svoj mp4 i temperaturu od 37, 3 Celzijeva stupnja u svom tijelu (da, blago sam bolestan i glava mi se raspada...) i čekao bus pola sata jer sam doma bio lijen provjeriti raspored. Da kojim slučajem jesam, spoznao bih kako bus iz Cavtata kreće u 15.15, a ne u 15.00, kako ja mišljah. Dobro, barem su mi na stanici pravili društvo neki Čehići. A mogao sam slodobno i ćaćinim autom ići, jer ćaća leži doma, također bolestan i auto mu ne treba. Ali on kao da je predvidio samu mogućnost da ga pitam za auto pa je spremno gurnuo pred mene brdo love da „imam za bus“. Veoma suptilno govorenje „ne dam auto!!!!“... A u gradu slobodnih mjesta kao na netom sagrađenom groblju!
U Grad nisam išao jer mi je Kate javila kako nije preša u vezi poklona, budući će missy slaviti rođendan iza petka, kad joj fine (više ili manje uspješno) neki ispit kojeg ima(ju) na restauraciji. No zato me je ćaća zaposlio da mu pođem u T-Centar kupiti Sony Ericsson K510. Kupih, i to je bila jedina stvar koja mi je tada pošla za rukom. Poslije toga...disaster.
Kupivši još jedan uređaj koji će ozračiti sve živo i neživo u kući, otišao sam do HGSpota da si naručim onaj davno obećani RAM za kompjuter. GLE čuda, pa oni ga imaju! Tu, u Dubrovniku! Ne treba ga naručivati, kao i svaki ostali vražji komad tehnike, iz metropole!!! Sav sretan, zovem ćaću da mi sa svog računa prebaci 640 kuna na moj, tako da mogu platiti svojom karticom tekućeg računa. Usput na koljenima molim zgodnog tipa kojeg sam već mučio s otvaranjem svog laptopa (što je trajalo kao i redateljeva verzija Travijate) da mi sačuva jedini primjerak dotične memorije, ćaći će, naime, trebati svega nekoliko minuta da prebaci lovu preko interneta. Minuta? More like centuries!!!
Zove ćaća netom što sam prekinuo vezu da mi kaže kako ga wireless ruter zajebava i ne da mu da se spoji na internet... Hvala još jednom T-Comu na full podrški kad ti je najpotrebnije. Ja ko manijak stojim u HGSpota, razgovaram na mobitel i pravim se kao da vodim izuzetno važan razgovor koji je neodgodiv, dok ustvari slušam ćaću kako ubija Boga u ruteru i resetira ga brzinom od deset puta u sekundi. Potom on i mati upadaju u svađu kada će i hoće li uopće Metronet stići do Župe sa svojom superpovoljnom ponudom FlatRatea... Za to vrijeme mene prodavači sumnjivo gledaju, a potencijalni kupci mog RAM-a kruže poput krda gladnih morskih pasa čekićara. Objašnjavam tipu da imamo „blagih“ tehničkih problema oko transfera novca, kao da smo Cosa Nostra, a ne jadnici s poluispravnom tehnologijom. Tip umire od smijeha i nastavlja usluživati ostale kupce...
Za to vrijeme moj spretni predak pali moj laptop ne bi li se s njega uspio spojiti na internet... Dok čeka da se kameni kotačići u mom Amilu afinamente pokrenu, on maltretira veliki kompjuter prijetnjama da će ga formatirati ako smjesta ne pristane na suradnju. U međuvremenu, ja radim goblen sa prikazom svog vješanja pokraj spomenika braniteljima na Pilama i taman kada sam pleo inicijale, ćaća javlja kako ne može ugasiti moj laptop! Sve je pokušao, niti jedna tipka ne reagira, jedino mu preostaje da iščupa bateriju, a to ne želi jer misli da će nešto sjbat. U nevjerici da je uspio usrat stvar koja meni tako besprijekorno radi već dosta dugo (izuzmimo onaj dugotrajući incident s VIP-ovom karticom koji je, Bogu fala, riješen), lupam se po čelu i zapovijedam mu da se dovuče do grada i on sam plati vražji RAM koji mi je već prisjeo. Objašnjavam po stoti put zgodom frajeru za pultom da ću DEFINITIVNO uzet taj RAM, čim mi više sile dopuste. Izlazim vani iz butige jer ne mogu podnijet njihove podsmjehe i poglede tipa „JADAN SI“ na sebi any longer. Sjedim vani kao siroče na skalama pored nekog jeftinog restorana iz kojeg dopire miris prastarog ulja i još starije ribe koja u njemu cvrči, kancerogenija od Černobila itself...
Taman kada sam napunio provizornu sačmaricu koju sam sastavio od svoje bedrene kosti i nakovnja iz desnog uha, ćaća javlja da je internet proradio i da odmah trčim natrag i kupim RAM. Odlazim unutra, tipu pada mrak na smeđe oči i odlazi nekud u visine, mjesto popunjava njegov svježi i neizmaltretirani kolega koji smjesta ispisuje račun i obračunava gotovinski popust. Ja sretno pružam svoju Maestro debitnu karticu u „Visa stilu“, samo nisam polomio stolove kao onaj majmun u kineskom restoranu. Tip provlači karticu... KARTICA ODBIJENA!
Gledam tipa, gledam ispis iz POS uređaja i smijem se upravo vrapčanskim smijehom... PREKLINJEM ga da ponovo provuče karticu... On pristaje preko volje jer valjda ne može odoljeti sumi od 640 kuna koju će zaraditi za svog šefa. Ovaj put kartica prolazi, ja grabim RAM i nestajem u vidu guste magle niz skaline pored već spomenutog jeftinog restorana s kancerogenom ribom.
Na kolodvoru me čeka još jedno iznenađenje... U srcu turističke sezone, prema Cavtatu vozi najstariji Libertasov drveni bus kakvog vaš umorni um trenutno može pojmiti. Nakon 9 kilometara bubregotresa (barem neću imati kamenje u bubrezima i inim mjestima gdje se to taloži), iskrcavam se i idem doma, nadajući se da mi na glavu neće pasti dvije tone težak sintesajzer s ACME znakom na boku (jer danas me elektronika jednostavno ne služi). Ulazim doma, puštam ćaću da se igra s novim mobitelom dok ja operiram svog Amila i davam mu RAM koji je takvom užasnom mukom došao do njega. Evo ga, radi... Neću se nadati prerano jer dan još nije gotov, dakle još je previše minuta kada nešto može krenuti po zlu. A upoznavši danas intimno dunda Murphyja, iznenadio bih se da se ništa i ne dogodi...
update:
-->danas sam otkrio da sam jučer ostavio karticu tekućeg računa u HGSpota, kada sam glavom bez obzira bježao iz butige...
-->moj dragi Amilo odbacuje novi RAM kao krivo i nevaljalo srce... Teorijski se vole, praktično su inkompatibilni...
|