ok, slika ne ide jer me adsl sluša kao i obično...
Sinoć me tako bolila glava...
Možda ima veze s time što sam preksinoć, usprkos svim babljim strašenjima i narodnim predaja koje kruže priobaljem, ipak bio na noćnom kupanju s rodicama... Bili smo u Štikovici i skakali smo s rive. Na glavu... Po stravičnoj oseki!! Moram priznati da nema boljeg za podizanje adrenalina od skakanja u pitchblack more, s dioptrijom -7, kada nemaš pojma koliko ti je leta ostalo prije nego što glavom probiješ površinu! A najbolja mi je ona jedna nanosekunda NAKON što uletiš u more jer u toj nanosekundi moliš Boga da se ne zabiješ u stijene na dnu i ježeve koji na njima obitavaju, nesvjesni koliko ih malo dijeli od gubljenja svojih bodlji... Rezultat? Nisam se zabio u dno, iako sam par puta osjetio kao da me nešto počešalo po nosu, vjerojatno koji jež s poduljom bodljom ili pak kakva vlasulja, nervozna što remetimo mir i tišinu bentosa u vali... Sve u svemu moglo je proći i gore. Probajte jednom, samo nemojte meni dolazit kada ostavite pola face na kakvom morskom kamenu...
HA! I bilo je gore... Naime, odlučili smo pucati na baru koja je ostala tamo od Divlje lige pa smo se izmjenjivali na njoj i pucali minijaturnom lopticom. Moram li napomenuti da je moj kokošji vid fulao doslovno svaku lopticu? I da je tri minute bezuspješno pokušavao otkačiti bovu s površine jer je mislio kako je upravo to naša odbjegla loptica koju je Snape tako savršeno zafrljačila da je proletila kroz oka na mreži? Odustali smo od igre kada je Jenny počela vrištat da je nešto grize u moru. A budući da je mrkli mrak i jedino nam društvance pravi Mjesec oblika ispuhane lopte za ragbi, odustali smo i pošli doma. I danas se još čudim kako sam preživio te skokove... Ili napad fantomske barakude!
Iskusio sam i morski ekvivalen trake za trčanje kakve nalazimo po teretanama... Naime, obično se idemo kupati drito ispod tetkine kuće, na stijene. A oni su prilično blizu izlaza iz zatonske vale tako da je to mjesto poznato po jakim morskim strujama. A ova jučerašnja je bila jedna od JAČIH! Dakle, yours truly je plivao jedno pola sata snažnim prsnim stilom kontra struje, a da se nije pomaknuo niti jednog metra! Umorio sam se kao da sam preplivao Indik, a u biti se nisam pomaknuo ni yarda od skalice. Fascinantno, učinak isti, a plutaš na jednom mjestu u moru... Ali ako se zajebeš i uzmeš sekundu odmora, onda si jedno dvadeset metara bliže otvorenom moru. Dakle, nema odmora. Nacisti.
Ali nije to trebala bit tema ovog posta... Niti sam mislio komentirati blog 2.0, vidite i sami, nemam vam što tu govorit. Htio sam samo reć da mi je dosta da me čitava moja familija tretira kao NESPOSOBNO DERIŠTE! Ništa mi ne daju da sam obavljam, to mi tako diže nerve! Hoće Medo poć kupit nešto Mici za rođendan koji je prekosutra, mater ide sa mnom jer kao mora nešto obavit, ćaća se nudi da će me taksirat po gradu. Kad suptilno predložim da ja SAM pođem autom u grad (jer ipak imam faking vozačku i skoro će dvije godine da je imam, a svega sam DVAPUT bio sam u autu kada sam vozio!), mater i ćaća odma skoče i počnu pizdit kako je gužva po gradu, kako nema parkinga, kako mi je bolje busom... Što, ako ćaća bude išo sa mnom onda će odjednom mirakulozno nestat sve gužve i auta iz grada?
Onda je tu i ćaćina vječita paranoja te nabijanje osjećaja krivnje, a da se ništa nije niti dogodilo. „Vjerujem ja tebi ali ne vjerujem drugima oko tebe“, njegov je najjači argument zašto je pametnije da ne vozim sam. „Pusti ti ko je kriv za sudar, šteta je šteta i trebat će to platit i popravljat i auto nikad neće biti isti...“, bla bla bla... Zbog svega toga imam odbojnost i strah od vožnje tog njegovog prokletog auta!
Volio bih ih pitati hoće li on biti sa mnom u autu cijeli život? Ili da preformuliram: hoće li on biti cijeli moj život kraj mene da me „štiti od drugih kojima ne vjeruje“? Ionako su mi napunili kufer oboje kada su mi uporno savjetovali da se okanim Miška i Ulfuz jer me oni „iskorištavaju i nikad neće imat vremena za meni pomoć...“. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da uvjerim mater kako Ulfuz nije vještičetina koja iskorištava mamine sinove uokolo nego prijateljica kakvu svijećom moraš tražiti uokolo. A oko Miška se nisu smirili sve dok ga nisu upoznali i vidjeli da je normalan (ako se to normalom može zvati :) ), pristojan i da ne KRADE, kao što je moja baba bila uvjerena... Za to sam saznao tek dan prije nego je Miško došao i nije bilo vremena da promijenim planove spavanja. Ali baba i đede su bili u paničnom strahu da će ih Miško pokrasti...
Ja nisam mogao pojmiti da mi vlastita obitelj ne vjeruje! I ovo u vezi babe sam čuo kada je mater s tetkom u moru pričala, ali na način tako da i ja „slučajno“ čujem. Toliko sam bio bijesan da bi ih naradije bio sve stjero u 3,14 i prokurvo se da Mišku mogu platit sobu u hotelu u Župi. Kad bi oni samo znali koliko mi taj čovjek znači, pjevali bi drugu pjesmu. Ali nisam ja kriv ako netko ne vidi očito (ne mislim na naše prijateljstvo nego na one sve godine PRIJE!), što im nije bilo čudno što nemam niti jednog prijatelja nego same prijateljice, što nikud niđe ne idem?? Nije im palo na pamet pitati „kako se sine osjećaš, u čemu je problem, treba li te potaknut, motivirat, pomoć ti savjetom“?
Ustvari, bolje da mi nisu pomagali savjetima jer svi savjeti koje sam dobivao od ćaće su bili tipa „svijet je veliko govno“, „svi idu s ciljem da te zajebu“, „drž se sam za sebe, ne poklanjaj povjerenje nikome“, „okani se ćorava posla“, „znamo mi da ti nećeš napravit sranje ali hoće drugi, zato radije ostani ti doma i ostavi te budale da se drogiraju“... Tko se drogira?? Zar oni misle da nisam sposoban profilirati svoje prijatelje i vidjeti s kim se družim? Zar bi se družio s Miškom da ne znam da se u njemu krije najbolji čovjek kojeg sam upoznao u prošlih 20 g.? Strašno...
Da ne mislite da nisam zahvalan svojim roditeljima, jesam, neizmjerno. Zahvalan sam ocu što me školuje sve ove godine i crnči kako bi ja mogao luftat po Zagrebu... I materi što me hranila i prala i oblačila. I oboma što su me pretvorili u osobu s visokim moralnim standardima kakve imam. I hvala im na tome, ali PUSTITE ME DA SADA POČNEM donositi vlastite odluke i učiti na krivim! Pa jebiga već jednom, imam dvadeset godina (za koji dan...), a još uvijek me mater želi pratiti u grad da kupim frendici poklon? Znam da im je teško prihvatiti činjenicu da više nisam malo dijete ali nek se sjete da su i oni na jednak način razmišljali kada su imali 20. Pa kad se toga sjete, onda će znati kako se sada ja osjećam...
Tako, užasno me živcira sva ta protekcija i jedva čekam kada ću u Zg. Prošla godina jest bila intenzivna ali sam okusio što znači biti za sebe (doduše ne neovisan jer da nije ćaće imao bih okruglo 20 lipa mjesečnog budžeta), sam odlučivati o danu koji je pred tobom, ukratko kako je to kada si „samostalan“. Svidjelo mi se, osjećao sam se sretno i kao da imam potpunu kontrolu nad životom... I sada sam opet u okruženju u kojem sam bio 19 godina i vidim kako mi nije bilo toliko dobro ali toga nisam bio svjestan...
Da ne mislite da je ovo razmaženo derište nervozno zbog ovih sitnica tu napisanih, imam ja još materijala za biti nervozan, još dovoljno toga ali je malo preosobne prirode... Ovo tu je samo onaj dio s kojim se da izaći u javnost :))
Hvala, Slave, na cmoku ;) Cmoknuo bih i ja natrag ali bojim se da ne profulam mjesto pa da ne završi negdje drugo (iako se obojica ne bi toliko naljutili, mislim ja...)!
Affy, već si se vratila s godišnjeg? Nadam se da je bilo produktivno! I meni nedostaje najbolji tok svijesti koji sam sreo u zadnje vrijeme... :)
Idem sada se konačno baviti kemijom (KHM!), a vi se prestanite smijat zajebanoj sudbini i ne budite over protective prema ljudima do kojih vam je stalo!!!
|