Ne znam ni sama
Tko jesam, što sam, gdje idem, vjerujem li...
U svađi sam sa svojim mislima, svijetom, ljudima...
World is not a happy place... Ne želim više pisati, ustvari ne znam više pisati. Imam osjećaj da se ponavljam, uvijek isto, nikako se pomaknuti. Više ne znam što pričam, sve je tako zbrčkano...
Zrakoplovi se zalijeću u zgrade, teroristi prijete i maltretiraju svaki dan, stvara se nova nuklearna sila, prijeti se nuklearnim napadima...i čemu onda služi povijest, kako bi se ponavljala, kako se iz nje ne bi apsolutno ništa naučilo?
Brat diže ruku na brata; još uvijek; majke ubijaju novorođenčad; opetovano; vjerska, rasna, nacionalna netrpeljivost; neizbježna...povijest, sadašnjost i budućnost; ja ih nimalo ne razlikujem...
I što, jednog dana bi ja trebala donijeti dijete na ovaj svijet? Učiti ga da bude moralan, ponosit, čestit, usaditi mu moralne kvalitete i pustiti ga da gleda nepravde svaki dan, da ga gaze, da ima osjećaj manje vrijednosti, naivca i budale, jer svi oko njega govore "Ne isplati se biti pošten!"
Da, to je život, bespoštedna borba, ustajanje s poda iz dana u dan, traženje smisla, traženje nečeg lijepog u cijeloj ovoj drami, okretati obraz svaki dan, primati udarce svaki dan, ostati svoj i još štošta dok ti za vratom vise krediti,traženje posla, traženje sebe, pronalazak srodne duše koja će ti pomoći nositi breme dok se i sam slama pod teretom svojeg.
U svađi sam sa svojim mislima, ne hvatam ih, ne razumijem ih, ne znam što dalje, ne znam kako ne izgubiti vjeru u ljude, ljubav, ljepotu, dobrotu, nadu...u svađi sam sa svijetom... trebam odmor, trebam tanku nit koja će povezati cijeli ovaj kaos... trebam hrabrost i snagu... u potrazi sam za optimizmom koji će me održati na površini...
Više ne znam plesati, ne znam pjevati, ne mogu čak ni plakati, potpuno sam prazna, ne posjedujem niti jednu emociju...
Čak ne mogu biti niti bijesna, totalno sam pasivna...
Trebam odmor, da se saberem, da se ponovno prepoznam, da pronađem svoju inspiraciju, da shvatim što želim, kako da ispravim sve što ne valja... moram naći svoju zvijezdu vodilju ili kako bi jedan dečko rekao moram naći svoje cipele, ma koliko trajalo... jednostavno trebam vrijeme za sebe da odrastem...
"...U javnom WC-u, flomasterom ispisan je zid, brodolomci šalju poruke u boci, to ne vidi nitko, čita ih samo Dragi Bog, koji može ovo ludilo zakočit..."
Hvala na dosadašnjoj potpori i razumijevanju, već se čitamo, velika pusa
12.10.2006. u 20:52 |
11 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
listopad, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
|
1 |
| 2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
| 9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
| 16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
| 23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
| 30 |
31 |
|
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Što bi ovo trebalo biti...
"... Ratnik Svjetlosti zna da se neki trenuci u životu ponavljaju.
Zatiče se često u situacijama s kakvima se već suočavao, tada zapadne u malodušje, misleći da uopće nije napredovao, jer iznova nailazi na iste teškoće.
"To sam već prošao", žali se svom srcu.
"Doista, prošao si", odvraća mu srce. "Ali nisi nadišao."
Na to Ratnik shvati da ponovljena iskustva imaju jednu-jedinu svrhu : naučiti ga onome što ne želi naučiti..."
- Paulo Coelho -
Moj mail
joey_5@net.hr
Obvezatno čitam :
Immigration
Feel da pain
Xavdre-meni je mrrak :)
Životne podvale
Anđeo sgreškom
Angys
Pustinjak-još se uvijek nadam da će se vratiti
I to je dio mene...
Moja mala svaštara punit će se u naletima kreativnosti (čitaj : ili sam bila u takvoj banani da sam depru liječila slatkim pa me sad pere grižnja savjesti ili sam tako sretna da želim da to cijeli svijet zna)Glavno da se družimo...
Ljubavna pjesma
" Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, naprimjer : "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je posuta zvijezdama i ona je uz mene.
I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali tako sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova,
držao u svam naručju, moja je duša
nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi zadaje,
i ovi stihovi pslijednji koje za nju pišem. "
- Pablo Neruda -