Dobar dan.
Ne mogu vise podnijeti odlazak u obrazovnu ustanovu. Ne mogu, ne mogu, ne mogu!
Pa eto da krenem. Kao i uvijek palec cigaretu cim izadjem iz travmaja, pozdravim Papija. Sjednem na stepenice kraj Lile. Nismo se ni pozdravile. Sjedile smo tako, u oblaku duhanskog dima bez rijeci, upijajuci okolinu. Boze nemogu ni opisati koliko ju volim. Upoznale smo se jos u prvom razredu osnovne skole kada sam je jureci hiperaktivno po hodnicima srusila na pod. Da jako se dobro sjecam. Ona je pocela plakati a ja sam je podmitila sa lizalicom da me ne tuzi ucitelju. Od tada smo nerazdvojive.
Okolica skole uskoro se ispraznila. Ostalo je tek ponesto cetvrtasa. Po obicaju mi smo izvukle svoje kutije crvenog Marlbora i zapalile jos jednu. Nasim zajednickim upaljacem. Na nasoj stepenici. Bas kao i uvijek. Bas kao i svakog dana, zakasnile smo.
Nakon prvog sata, a cinilo mi se da ih je proslo pet, izasle smo opet van. Na onu istu stepenicu, onako rutinski. Odmjeravajuci ljude, pored mene se prosetao e sad pazi ovo On. Ne mislim na boga. Mislim na decka o kojem razmisljam od jeseni. Zovimo ga On jer mu ime neznam. A i necu vjerojatno ni saznati. On je pohadjao gimnaziju blizu nase. Da, da jednom sam ga pratila. I to sa hihotavom Laurom. Poput nekih opsesivnih ludjakinja.
Naravno svijet i vrijeme i sve u tom trenutku je bilo zaboravljeno, zaustavljeno. Glava mi je bila potpuno prazna. Sve sto sam cula bio je cvrkut pticica u mojoj glavi. Imala sam osjecaj da cu se rastopiti. Kao kockica leda na jeziku.
Kao i uvijek Papi je ponovo izabrao krivi trenutak za razgovor samnom. Trznula sam se na dodir njegove modre ruke. Opet je drmnuo nekog lika. Pitao me jeli to On. I mislila sam si da ce mu netko reci. Vjerojatno Laura. Ta cura nemoze drzati jezik za zubima. Ne volim Papiju pricati o deckima. Jer njemu nitko nikada nije bio dobar za mene. Ja sam mu poput mladje sestre koju nikada nije imao. Jos otkada sam ga upoznala u sedmom razredu osnovne kao da me posvojio. On je vjerojatno najbolju muski prijatelj kojeg mozes zamisliti. Ali opet u jednu ruku imas osjecaj kao da imas drugog roditelja. Stvarno me nekad znao razivcirati.
Pitala sam ga na kojeg misli ali On je vec otisao. I taman je zazvonilo. Iskreno nikada mi nije bilo toliko drago da zvoni.
Izbjegavala sam ga do kraja nastave. Nije mi se dalo objasnjavat. Stvarno nije. Osjecala sam se kao mala curica koja ima prvu simpatiju. Ali stvarno nije tako. On je vise kao neki materijal za sanjarenje. Mislim da ako bih ga cak i zanimala, prosla bi me volja. Ili bi nasla neku manu na njemu. Ili nesto trece.
Have a nice evening!
25.05.2010. -
24.05.2010. -
Ovaj blog je nastao eto tek tak slucajno kao plod moje trenutne depresije. Ah te moje nagle promjene raspolozenja i cinjenica da sam u kazni rezultirale su dosadom. Dosada...ovim blogom.
Ukratko da vam kazem nemam neku posebnu tematiku na ciju cu temu nizati rijeci svojih postova. Jednostavno cu iznositi svoje dozivljaje dogadjaja i osjecaje koji ih prate. Onome tkome se to nesvidja ima pravo reci. Necu se uvrijediti. Argumentirati cu. Uostalom kritika nekad daje bolje rezultate nego pohvala.
Dakle eto nas u tom tako svima nama groznom danu. Ponedjeljku. Dan kada se dizemo rano, dan kada moramo izdrzati blebetanje o ugljikovodicima i poučcima slavnog nam Pitagore. U mome slucaju ovaj dan je zapoceo sa onim osjecaj kako bih mnogi rekli "osjecam se kao da me kamion pregazio". Onako bezvoljna, bez snage i volje za bilocime nekako sam se izvukla iz kreveta. Meni osobno to je veliki uspijeh. Mic po mic, usla sam u tramvaj. Naslanjajuci se na sipku, onu koja me svaki put kad je vidim podsjeti na neki striptiz bar, ugledala sam moju dragu li mi prijateljicu. Nazvat cemo je Poljana. Da Poljana jer bez obzira koliko cu intimno pisati o svome zivotu, nebih iznosila tocne podatke o osobama, mjestima i tome slicno. Poljana onako uspavana kao i ja jedva se dogegala do mene. No po svojoj naravi ubrzo je pocela sa svojim razglabanjem o deckima. Ah decki. Slusajuci je nisam mogla prestati razmisljati o svome decku. Da ja imam decka. Ali o to jos nezna. Nesto sto bi vi rekli simpatija. Ali eto ja nisam vi. Sjetila sam se onih divnih jesenjih dana kada sam ga upoznala cekajuci jednu curu u parkicu. I to na taj nacin da me zamolio za cigaretu. A ja sam bila u stisci s parama, i imala sam jos samo dvije, ali kada sam digla glavu prema njemu i kada su te zelene oci zasjale nisam ga mogla odbiti.
No uglavnom. Napokon smo dosli do skole. I napokon se Poljana usutkala. To su bile prekrasne dvije sekunde. Ali naravno onda je vidjela Papija. Sto da vam kazem o njemu. Narkoman. Onaj tip kojega nikada neces vidjeti u nenapusenom stanju. Ali do ga nije sprjecavalo u tome da curice jure za njim. No ja sam ga jedina vjerojatno gledala objektino. U smislu da sam shvacala njegomu ljepotu i seksipil no nikada nisam razmisljala o tome da zavrsimo sami u sobi. Ali Poljana, ta moja draga Poljana, je tako razmisljala o svakome.
Skola je proletjela uzasno brzo. Vjerojatno jer sam vecinu sati drijemala. Onako poluspavala.
Kada sam dosla doma, docekala me je jos jedna prodika o mojem rastrosnom nacinu zivota. Moram priznati ovisna sam o porukama. Stvarno jesam. Neki ljudi su na facebooku, ja pisem poruku. No nije me previse zanimao racun od pretplate za ovaj mjesec pa sam sutke presla u svoju sobu. I u njoj provela vrijeme sve do sada.
Have a nice evening everyone.
Ukratko da vam kazem nemam neku posebnu tematiku na ciju cu temu nizati rijeci svojih postova. Jednostavno cu iznositi svoje dozivljaje dogadjaja i osjecaje koji ih prate. Onome tkome se to nesvidja ima pravo reci. Necu se uvrijediti. Argumentirati cu. Uostalom kritika nekad daje bolje rezultate nego pohvala.
Dakle eto nas u tom tako svima nama groznom danu. Ponedjeljku. Dan kada se dizemo rano, dan kada moramo izdrzati blebetanje o ugljikovodicima i poučcima slavnog nam Pitagore. U mome slucaju ovaj dan je zapoceo sa onim osjecaj kako bih mnogi rekli "osjecam se kao da me kamion pregazio". Onako bezvoljna, bez snage i volje za bilocime nekako sam se izvukla iz kreveta. Meni osobno to je veliki uspijeh. Mic po mic, usla sam u tramvaj. Naslanjajuci se na sipku, onu koja me svaki put kad je vidim podsjeti na neki striptiz bar, ugledala sam moju dragu li mi prijateljicu. Nazvat cemo je Poljana. Da Poljana jer bez obzira koliko cu intimno pisati o svome zivotu, nebih iznosila tocne podatke o osobama, mjestima i tome slicno. Poljana onako uspavana kao i ja jedva se dogegala do mene. No po svojoj naravi ubrzo je pocela sa svojim razglabanjem o deckima. Ah decki. Slusajuci je nisam mogla prestati razmisljati o svome decku. Da ja imam decka. Ali o to jos nezna. Nesto sto bi vi rekli simpatija. Ali eto ja nisam vi. Sjetila sam se onih divnih jesenjih dana kada sam ga upoznala cekajuci jednu curu u parkicu. I to na taj nacin da me zamolio za cigaretu. A ja sam bila u stisci s parama, i imala sam jos samo dvije, ali kada sam digla glavu prema njemu i kada su te zelene oci zasjale nisam ga mogla odbiti.
No uglavnom. Napokon smo dosli do skole. I napokon se Poljana usutkala. To su bile prekrasne dvije sekunde. Ali naravno onda je vidjela Papija. Sto da vam kazem o njemu. Narkoman. Onaj tip kojega nikada neces vidjeti u nenapusenom stanju. Ali do ga nije sprjecavalo u tome da curice jure za njim. No ja sam ga jedina vjerojatno gledala objektino. U smislu da sam shvacala njegomu ljepotu i seksipil no nikada nisam razmisljala o tome da zavrsimo sami u sobi. Ali Poljana, ta moja draga Poljana, je tako razmisljala o svakome.
Skola je proletjela uzasno brzo. Vjerojatno jer sam vecinu sati drijemala. Onako poluspavala.
Kada sam dosla doma, docekala me je jos jedna prodika o mojem rastrosnom nacinu zivota. Moram priznati ovisna sam o porukama. Stvarno jesam. Neki ljudi su na facebooku, ja pisem poruku. No nije me previse zanimao racun od pretplate za ovaj mjesec pa sam sutke presla u svoju sobu. I u njoj provela vrijeme sve do sada.
Have a nice evening everyone.
