Kontura grada
Veče je bilo tiho i toplo. Suton se postepeno spuštao na okolna brda ispod kojih je vijugala uska pruga, kao krivudavi lanac dotičući grad u kome je dominirila tanka linija visokog gotskog svoda.
Lijepe žene prolaze kroz grad
ja na uglu stojim sasvim sam
prolaze one i gledaju mene
već dugo ja ne vidjeh hrpu
tako lijepe žene
nema sumnje, lijepe su ko san
Na prostranim poljima nije bilo nikoga. Okolina je bila mračna i mirna. Put kući je vodio kroz jednu dolinicu između šumovitih brjegova a zatim jednom izdignutom, travom obraslom čistinom. Lišće je naizmjenično šuštalo u dubini guste šume.
Horizonti su velike opojne površine neba i zemlje u isto vrijeme koje označavaju vječnost volje. U njima je ovaploćeni polet postojano uporne ljudske duše ka najudaljenijem cilju.
Dignem glavu, a tamo ...
ona bi štela da joj grizem list
ona bi štela da zašljivi mene
malo morgen pokraj hrpe tako lijepe žene
Za razliku od njih izvijeni svodovi gotskih crkvi su tanki konci kojima se vežu nebu i uznose visinama dostižući zanos kojim se stapa u blaženstvu.
Zovu li daljine putevima sebi i vezuju li nas one tim vijugavim lancima.
Duda duda zakaj me ne zoveš
duda duda si zabila moj broj
...
ak me zoveš bil bum tvoj
o da samo tvoj
- petak, 29.09.2017., 20:39 - Komentar:
(6) |
Isprintaj -
#
Osmijeh
(16) |
Isprintaj -
#
Oblačan dan
Pada kiša napolju
kaplje mi po prozoru
a ja sama kod kuće
sjedim, plačem, tugujem
ne znam šta ću od sebe
Dobuje kiša sa titrajima valova tišine koji me uvode u realni svijet zvukova, najljepše muzike prirode. Svirkom vremena započinje kišni bal, duh magličaste mistike provlači se mokrim ulicama. Obavija prostor. Tradicija stvarnog života ne oskudijeva odgovorima.
Bjezi kišo s' prozora
da te nije sad bi' ja
svoga dragog ljubila
U zraku lebde gusti oblaci magle koji gotovo da se mogu rezati da bi se kroz njih vidjela dalje mokra trava, vlažne krošnje sa kojih se spušta čitava kiša sitnih preludija.
Kiša joj govorila
sjedi curo kod kuće
jer on nije za tebe
on je sada kod druge
Obavijena maglom, opojena mirisom svježine, uzbuđena njegovom blizinom podižem glavu da usrknem još malo vazduha. Oči se zagledaše u krupne cvjetajuće kapi. U dalekim visinama modrio se nebeski svod.
Ti si kiso lažljiva
mene dragi ne vara
ja sam njemu najdraža
bježi kišo s' prozora
Ljuljamo se u raskošnoj ljubavi, kiša jače sipi, tuče po nama a mi bosi stojimo i ljubimo se. Ljubimo. S nas se spuštaju slapovi sićušnih kapljica pa zujeći lete i prosipaju se po ulici. I u taj zlaćani tren, predano tražeći mjesto ljubavi, cjelivš mi usne, oči, lice i kosu. U navali novih mirisa, nove raskoši, potajno uzdrhtah, a muzika zujkajućih kišnih pčelica nastavljaše se.
- četvrtak, 21.09.2017., 13:14 - Komentar:
(17) |
Isprintaj -
#
Svijet u nama
(5) |
Isprintaj -
#
Buttes Chaumont
Uhvatio si me za ruku i poveo u park u kome je cvjetalo drugačije cvijeće nego u drugim parkovima. Pred mojim očima prosule su se nepregledne aleje šarenih latica podno litica, pored mostova, oko pećina, oko dvadesetak metara visokog vodopada i okolo jezera.
Zašto vredna pčelica
kidiše na cvet
zato sto je bojama
cvet obojeT
Rukom si prešao preko svog "ćelavog brda" zaustivši nešto reći. Iskoristih taj predah da te upitam, zašto baš Pariz i zašto ovdje?
U vrijeme kada je ovdje bilo "ćelavo brdo" (sad si rukom pokazao na park), Monmartr, sa obje strane, i Belvil, kao najbliži njemu tada su bili obična sela. Park je napravio Napoleon III da bi se uživalo u njemu.
Sada nam priroda u izobilju daruje svoje cvijeće, zelenilo, ptice i pčelice ... Nema više ćelavog brda, osim kod mene, rekao si i ponovo ga zagladio, a ispod njega se uzdizao veliki nos.
Pčelo moja, pčelice
sleti mi na latice
popi moje sokove
napravi mi med
Uzeo si jedan cvijet iz velikog buketa prirode i stavio mi ga u zapučak.
Možeš biti ljubavnik mjesec ili dva, poklanjati stihove ili karte za lože, ali ne zahtijevaj ništa više i ne pravi smiješne ljubomorne ispade.
Svaka žena kao pčela
sa cveta na cvet
dok najlepši cvet
ne prekine let
Ima ljudi koji se mogu upropastiti zbog nas, a ima i onih koji nas dobiju kitom cvijeća.
Naše žensko srce je hirovito i to mu je jedina zabava i jedino opravdanje.
- ponedjeljak, 18.09.2017., 19:55 - Komentar:
(7) |
Isprintaj -
#
Memorija
- petak, 15.09.2017., 21:43 - Komentar:
(7) |
Isprintaj -
#
Gospa s zlaćanim velom
Tog maglovitog januarskog jutra brod je isplovio ispraćen slabim svjetlom omanjeg svijetlećeg objekta nadomak obale. Jaka morska struja odnosila ga je velikom brzinom i nejasna pučina ga je brzo gutala.
Bilo je šest minuta prije ponoći kada se ukazao čudesan prizor u magli koja se ponovo navukla. Svi su vidjeli jednu istu sliku, nejasnu konturu žene u bijelom prekrivene sedefastim pokrovom. Na momente je djelovala kao zgusnuta magla... taj lik ostao je lebdjeti u njihovoj svijesti.
Gospodo draga, on (lik) je nestao bez traga
i to celoj prici daje cudan ton
Od kada ju je ugledao, Njegova strast je rasla u skokovima bez granica. Toliko se uvećala da ga je cijelog obuhvatom uzdizala - obuzimala otklanjajući sve sumnje. Kad muškarac pati, patnja ne mora značiti bol.
Ljubav je igra u kojoj često ne pali blef
srce se otvara teže nego najbolji sef
imao je on svoje dame
karo, pik, herc i tref
Ali ipak, ova strast ga je osvajala ... odnosila, proždirala, bez mogućnosti da joj se odupre. Počeo je gorjeti od nestrpljenja da se njen lik ponovo javi, a ona je dolazila svake noći pred osvit jutra, kratko bila i žurno nestajala u daljini bespuća ...
Sa švalerske strane nije spad’o u tarzane
al’ daleko od tog da je bio zec
imao je neke tu i tamo
al’ svi vrlo dobro znamo
da kod zena igra neki peti kec
Međutim, njegovo srce je brže kucalo svaki put pri pomisli na tu misterioznu Gospu iz magle sa zlaćanim pokrovom. Kad se prikazala, bila je hladna i blijeda i mokra ...a on ju je grijao svojim tijelom, sušio. U tim trenucima ništa mu nije bilo čudno u tim susretima, ali kasnije, dok je ležao u osvitu jutra, očaran i sanjiv, misleći na sve to - čudnovato i neobično ushićenje - ne bi mogao da ne primijeti bizarnost ljubavnog sastanka.
I svako gubi bar po nekad
al’ nikad Boža zvani Pub
Toga praskozorja došla je zavodljivija nego ikada.
- Dugo sam te čekao, reče nestrpljivo i potrča joj u susret.
- Bila sam željna tvoje pojave, uzvrati mu Ona strasno.
Njene riječi, držanje, nešto neizrecivo što prenosi poruke srca, čežnjiv izraz njenih očiju dok joj je mjesečina padala preko lica, a u kosi zvijezde pravile svjetlucavi veo od živoga zlata - u svojoj žudnji je iskoračila ka njemu. Rastopili su se osjećaji u strasnom zagrljaju i vrelom poljupcu ....
Zaboravili su na vrijeme.
Prvi zraci svjetlosti su se probijali kroz maglu koja se dizala i nosila ih sa sobom, neumitno gutala.
I povuk’o je damu na osamnaest
mrtav ‘ladan Boža Pub
* * *
Tu priču zna svako od vraga do popa
jer mnogi su mangupi ostali tropa
kockar se krije i čuči
u svakom od nas, i čeka pravi čas
- srijeda, 13.09.2017., 10:31 - Komentar:
(17) |
Isprintaj -
#
Šta mogu
Ogledala sažimaju prostor u jednoj tački. Našoj. Vrijeme je ptostor, a mi smo u njemu. Vrijeme je naše u energiji prostora opservabilnog svemira. Zvijezde i galaksije su slike u ogledalima, a mi smo sve što je nekada postojalo. Mi i sada Jesmo, sanjari koji ne znaju za vrijeme. U nebrojenim satima trajanja koji se načas bude postajemo svjesni onog drugog koji nam spava na prsima.
Kad sam umorna i besna
kad ti pričam reči grube
ili ćuti ili beži
došle su mi moje bube
Šta mogu, šta mogu, šta mogu
kad sam ustala na levu nogu
Ispod nas se na pustom žalu, obasjana mjesečinom odvija predstava zamijenjenih mjesta i uloga. Lutalica govori iz druge kuće:
Treba preći opaku rijeku na brvnu koje se kovitla u divljim brzacima.
Kad mi jednom loše krene
kada nisam dobre volje
ti ne ljuti se na mene
možda sutra biće bolje
znaj, znaj, znaj
jedna svadja nije kraj ...
- nedjelja, 10.09.2017., 10:27 - Komentar:
(6) |
Isprintaj -
#
Pepeljuga
Iskričave staze na ledenom nebu, prah pepela prosut u nedogled, poput zvijezde repatice. Pogled u zvijezde, pogled je u prošlost, prošlost nam osvjetljava put.
Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.
Čekala je da čekanje prođe, uzela cipelice za šetnju kroz snove ili možda neke druge (toga se sada više niko ne sjeća) i pošla na zabavu ...
Valovi mrkim cvjetovima zapljuskuju nebo. Juri za čudesima sa vrećom punom noći, juri da im pospe soli na divlje repove. Pokušalo se ludilom programirati kompjutere.
Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
U sobi sa ogledalima pleše mnoštvo mene, a onda se moj život ponovo objedinjuje u jedan.
- utorak, 05.09.2017., 22:56 - Komentar:
(5) |
Isprintaj -
#
Napiši jednu ljubavnu
Sve što jednom nije zasjalo, sve što je u stalnom mraku, obilježeno je prokletstvom.
Sinoc je bilo tako
kraj je došao svemu
a jutros me ljudi zovu
traze mi novu temu
Otvori svoju dušu, razgrni zastore uma i pusti svjetlost da uđe, neka je obasjava. Zatim stani pred ogledalo i pusti neka iz tebe izađe svo to divljaštvo, neka te zapljusne njegov ton i raspon glasa.
Napiši jednu ljubavnu
nek' nešto novo bude
samo nek' nema suza
na to smo navikli ljude
Tako je sinoć bilo, ogledalo je prenosilo odjek s namjeom da nas obori poput groma.
Iz smeđih očiju izbijala je nekakva prijatnost nalik na nešto što se htjelo pobiti.
Izbio je grč čežnje.
I pišem pjesmu ljubavnu
al' suza mora biti
kako da pjevam o ljubavi
kad tugu ne mogu skriti
Stara ljubav se polako preobrazila u divljenje, baš kao što se čežnja pretvorila u iscrpljujuću i obezličenu nježnost koja se hranila odsutnošću.
- ponedjeljak, 04.09.2017., 12:27 - Komentar:
(7) |
Isprintaj -
#
(0) |
Isprintaj -
#