Gospa s zlaćanim velom

Tog maglovitog januarskog jutra brod je isplovio ispraćen slabim svjetlom omanjeg svijetlećeg objekta nadomak obale. Jaka morska struja odnosila ga je velikom brzinom i nejasna pučina ga je brzo gutala.
Bilo je šest minuta prije ponoći kada se ukazao čudesan prizor u magli koja se ponovo navukla. Svi su vidjeli jednu istu sliku, nejasnu konturu žene u bijelom prekrivene sedefastim pokrovom. Na momente je djelovala kao zgusnuta magla... taj lik ostao je lebdjeti u njihovoj svijesti.

Gospodo draga, on (lik) je nestao bez traga
i to celoj prici daje cudan ton

Od kada ju je ugledao, Njegova strast je rasla u skokovima bez granica. Toliko se uvećala da ga je cijelog obuhvatom uzdizala - obuzimala otklanjajući sve sumnje. Kad muškarac pati, patnja ne mora značiti bol.

Ljubav je igra u kojoj često ne pali blef
srce se otvara teže nego najbolji sef
imao je on svoje dame
karo, pik, herc i tref

Ali ipak, ova strast ga je osvajala ... odnosila, proždirala, bez mogućnosti da joj se odupre. Počeo je gorjeti od nestrpljenja da se njen lik ponovo javi, a ona je dolazila svake noći pred osvit jutra, kratko bila i žurno nestajala u daljini bespuća ...

Sa švalerske strane nije spad’o u tarzane
al’ daleko od tog da je bio zec
imao je neke tu i tamo
al’ svi vrlo dobro znamo
da kod zena igra neki peti kec

Međutim, njegovo srce je brže kucalo svaki put pri pomisli na tu misterioznu Gospu iz magle sa zlaćanim pokrovom. Kad se prikazala, bila je hladna i blijeda i mokra ...a on ju je grijao svojim tijelom, sušio. U tim trenucima ništa mu nije bilo čudno u tim susretima, ali kasnije, dok je ležao u osvitu jutra, očaran i sanjiv, misleći na sve to - čudnovato i neobično ushićenje - ne bi mogao da ne primijeti bizarnost ljubavnog sastanka.

I svako gubi bar po nekad
al’ nikad Boža zvani Pub

Toga praskozorja došla je zavodljivija nego ikada.
- Dugo sam te čekao, reče nestrpljivo i potrča joj u susret.
- Bila sam željna tvoje pojave, uzvrati mu Ona strasno.

Njene riječi, držanje, nešto neizrecivo što prenosi poruke srca, čežnjiv izraz njenih očiju dok joj je mjesečina padala preko lica, a u kosi zvijezde pravile svjetlucavi veo od živoga zlata - u svojoj žudnji je iskoračila ka njemu. Rastopili su se osjećaji u strasnom zagrljaju i vrelom poljupcu ....
Zaboravili su na vrijeme.

Prvi zraci svjetlosti su se probijali kroz maglu koja se dizala i nosila ih sa sobom, neumitno gutala.

I povuk’o je damu na osamnaest
mrtav ‘ladan Boža Pub

* * *

Tu priču zna svako od vraga do popa
jer mnogi su mangupi ostali tropa
kockar se krije i čuči
u svakom od nas, i čeka pravi čas

- srijeda, 13.09.2017., 10:31 - Komentar: (17) | Isprintaj - #