Šta mogu

Ogledala sažimaju prostor u jednoj tački. Našoj. Vrijeme je ptostor, a mi smo u njemu. Vrijeme je naše u energiji prostora opservabilnog svemira. Zvijezde i galaksije su slike u ogledalima, a mi smo sve što je nekada postojalo. Mi i sada Jesmo, sanjari koji ne znaju za vrijeme. U nebrojenim satima trajanja koji se načas bude postajemo svjesni onog drugog koji nam spava na prsima.

Kad sam umorna i besna
kad ti pričam reči grube
ili ćuti ili beži
došle su mi moje bube

Šta mogu, šta mogu, šta mogu
kad sam ustala na levu nogu

Ispod nas se na pustom žalu, obasjana mjesečinom odvija predstava zamijenjenih mjesta i uloga. Lutalica govori iz druge kuće:
Treba preći opaku rijeku na brvnu koje se kovitla u divljim brzacima.

Kad mi jednom loše krene
kada nisam dobre volje
ti ne ljuti se na mene
možda sutra biće bolje

znaj, znaj, znaj
jedna svadja nije kraj ...

- nedjelja, 10.09.2017., 10:27 - Komentar: (6) | Isprintaj - #