20
ponedjeljak
srpanj
2015
Kud plovi ovaj brod?
Jučer smo jedna moja prijateljica i ja pretresale događaje od vikenda. Ispričala mi je :
Izašli smo sinoć muž i ja u grad. Šetali smo bez cilja i tako došetali do rive na koktelčić.
Na obali ispred bara u kojem smo pijuckali bio je privezan brod, ogromna jahta. Na početku na njemu nije bilo vidjeti nikoga, a onda su polako iz večernje šetnje stigli vlasnici i njihovi gosti. Svi redom ružni i stari, ili u najboljem slučaju izrazito ružni i sredovječni. Šepure se u žarko crvenim ili kričavo žutim hlačama i bijelim lanenim košuljama, savršeno ispeglanima. Za par minuta stižu prilično dotjerane starije žene, no nijedna ljepotica. Među njima iz govora tijela odmah prepoznaješ vlasnicu. Starija gospođa u dugoj bijeloj lanenoj haljini, savršeno ispeglanoj ispod koje se naziru bijele tanga gaćice. Imaju tulum? Putuju sa svojim preserans društvom?
Nakon nekoliko sljedova neprivlačnih ljudi s gornje palube, stiže i radnička klasa. Prvo ugledaš kapetana, izmigoljio je odnekud. Gle čuda, jedino zgodno muško na brodu. Onda dođe mladi mornar. Potom stignu stariji kuhar i jako mlada i jako lijepa spremačica. Vidi, vidi :D
Pa od tolikog preseransa, od tolike love, od tolikog blještavila, sve se uvijek svede na to da je izvana blistavo, a iznutra muž sto posto ševi sobaricu, žena sigurno kapetana. Kažem ti, sigurna sam! Pročitala sam im govor tijela! Samo dekoracije i prividi. Dobro, nisam sigurna, ali dobro zvuči. Kad već nemam love, bar mi se muž ne kurva. Valjda!
komentiraj (5) * ispiši * #
17
petak
srpanj
2015
Kako sam otopila šlaufiće u 40 dana
Mi žene uvijek želimo biti i lijepe i pametne. Jedna moja prijateljica i ja smo se baš neku večer dotakle te teme. Evo što mi je rekla:
Nemam više živaca. Uopće. Osim ova dva koja su mi ostala i koja nikom ne dam dirat. Svaku večer ih brižljivo ispoliram, nadoštukam i nadam se da će od svakog nastati još dva. Međutim, ništa, bez pomaka. No, što je - tu je, jednog dana ću vrišteći pobjeći od svoje familije i posla i onda će svi plakati i molit me da se vratim.
E, uglavnom, dopizdio mi je odraz u ogledalu. Gledam sebe i želim vidjeti sebe i nemalo se iznenadim kad ugledam ovu bezveznu, zapuštenu debeljuškastu ženicu. Mislim, nikad ja nisam bila komad za past u nesvijest na cesti. Ali znalo se di su cice, di guzice, a di struk. A sad, jebo me pas, ne kuži se di što počinje, a di završava. Sve u jednom, kao one sprave što printaju, skeniraju i kopiraju. Ili oni šalovi koji su i haljina i suknja i pareo i šator i vreća za spavanje. I meni konačno, nakon petnaest godina dosadilo. Ne mogu se tako ni dana više gledati. Tek sam u tridesetima! Život je predamnom. Kad ću biti mlada i lijepa, ako ne dok sam još, jebiga, mlada? I onda ću prodavat knjigu i držat tečajeve o skidanju kila. Zvat ću ih Kako sam otopila šlaufiće u 40 dana! Jedino, od ponedjeljka ću, nemam živaca danas za to. Ni za vikend.
komentiraj (0) * ispiši * #
16
četvrtak
srpanj
2015
Tehnokratski seronja
Čula sam se danas s jednom svojom prijateljicom i priča ona meni:
Nije mi se dalo raditi jutros pa sam glancala svoje profile na društvenim mrežama. Bezveze sam nešto klikala i skrolala kadli ugledam pozersku sliku bivšeg kolege na LinkedInu. Izgleda jako mudro, dotjerano, pravi fini gospon poslovni čovjek. Skinuo je barem 20 kila. Šeretski se smješka i preporučuje neko majkrosoftovo sranje te nešto mudro komentira. A sve čega se ja mogu sjetit je kako je taj nepodšišani zarašteni tikvan u bivšoj firmi ujutro čitao zajedničke novine na wc-u dok je srao. Svako jebeno jutro. Dok nismo otkrili tko je. Tehnokratski seronja s novinama. Điiiiiiz! Dođe mi da ga endorsam: Izvrsno sere dok čita novine. Ili Sjajan seronja koji ne gubi vrijeme. Stvarno, dođe mi.
komentiraj (0) * ispiši * #
15
srijeda
srpanj
2015
Jedna moja prijateljica i ja
Jedna moja prijateljica i ja sjedimo na kavi neki dan i ona ti meni priča:
Jedno sam se jutro probudila. Isto jutro kao i sva druga jutra, ustani, budi djecu, jedva stigni oprat zube i krmelje, odguraj djecu za stol, urlaj da jedu, viči da se obuju, obuku, operu, počešljaju… Iz kuće doslovno izlijećem ni živa ni mrtva, sažvakana, izgužvana, grozne kose, odjeće. Juri u školu, otprati djecu i tek kad moj dan treba početi ja sam već umorna, iscijeđena od stresa i sasvim nespremna suočiti se sa svijetom, poslom, samom sobom. Rasplačem se katkad onakva nikakva, a ljudi me samo krenu zaobilaziti u širem luku. Što li sa mnom nije u redu? Jesam li nesposobnija od ostalih? Kako je moguće biti sjajna prema sebi i prema ostalima? Biti lijepa i dotjerana žena, brižna majka puna razumijevanja i strpljenja za sve nestašluke, razmišljanja, brige i probleme svoje djece od kojih nitko nije ni s kim blizanac i svi imaju različite potrebe i puno ih je? Također, podrazumijeva se i da si zanimljiva i snažna partnerica i supruga s kojom se može razgovarati o svemu i istovremeno vatrena i zavodljiva žena koja uvijek želi voditi ljubav. Naravno, ti si vrsna kuharica, tvoj dom miriše po kolačima i po čistoći jer ti ga naravno sama održavaš tako besprijekornim. Pri tom naravno, treba voditi računa da se i ti puniš energijom i da dobivaš ono što daješ dalje: vježbaš da bi bila zdrava, u formi i zgodna, čitaš, družiš se s prijateljicama, putuješ, radiš na sebi… Uz sve to ti si i visokoobrazovana, imaš sjajnu karijeru, rokove, šefove, projekte. Padokadtako?! Stani, čekaj! Ti, savršena ženo, jednostavno ne postojiš. Ti si izmišljotina, nečija tlapnja stavljena na pijedestal. I sad tamo čamiš, nemaš s kim kavu popit, a mi se obične žene s tobom ne možemo natjecati. Jednom davno mi je mlada kolegica bez muža i djece, s tetom čistilicom koja joj čisti i pegla i dečkom koji joj kuha pokroviteljski predložila da bolesno dijete ostavim na čuvanje nekoj gospođi koju trebam unajmiti u tu svrhu kako bih ja mogla u miru raditi jer zar ne želim ja biti uspješna žena. Ona ni brige ni pameti, a ja: karijera, magistrica znanosti, ambiciozni muž i čopor male djece. Pa ako ja nisam uspješna žena, pokaži mi onu koja to je!
Meni do savršenstva fali samo još jedna velika igla i konac da se dobro učvrstim po šavovima da ne pucam, nekoliko godina u sanatoriju i šačica medikamenata. I liposukcija.
Realno, ta jedna moja prijateljica i ja, mi smo u prosjeku bezvezna i nemaštovita žena, majka, intelektualka koja ne stigne kuhat kvalitetno, čitat, ni lakirat nokte. Kuća nam je šporka, djeca idu na samo dvije aktivnosti, a Damoklov mač je baš iznad naše glave. Eto to smo mi. Mahnite trkačice koje jure svoj rep. Al izvana smo za čistu peticu. Uspješne žene!
komentiraj (0) * ispiši * #