06
četvrtak
kolovoz
2015
Omnia mea mecum porto
Jedna moja prijateljica poslovna je zvijezda u usponu. Ona je sve ono čemu stremimo. Karijera, zgodna, bistra, simpatična, zgodan muž, dvoje preslatke i pametne djece. Logično je da svi žele dio nje. Zovu je na fakultete, konferencije, simpozije i okrugle stolove. Zovu je na promocije knjiga, parfema, otvaranje concept storeova, izvlačenje dobitnika u vodećim lancima supermarketa i otvaranje Ikee. Do sada je sve išlo glatko. I evo ti sad sranja!
Zvali su je danas iz lajfstajl časopisa Kristina, najboljeg štiva za lijepu i pametnu ženu. Imaju temu koja ide u svakom broju o tome što poznate i uspješne žene nose u svojim torbicama. Poslikali bi i nju i njezinu torbicu. Zatim bi slikali sadržaj torbice te popričali malo o svakom predmetu: čemu joj služi, koliko joj znači, ima li neku sentimentalnu vrijednost i tako to. I sad tu sjedimo i vijećamo što će učiniti. Što ćemo izmisliti, točnije. Evo u čemu je problem. Moja prijateljica tegli pet godina staru veliku izblijedjelu crnu torbu kroko uzorka, nije baš od neke marke, pohabala se po rubovima, ručka se malo otegla, koža je na mjestima popucala. A tu je još i problem smeća koje nosi unutra.
1. Knjiga Lijepe ruševine. Ljubić vulgaris, ne može to pokazati, zaboga.
2. Ofucani tamno crveni novčanik, na dijelovima potamnio od starosti i pohabanosti. Služi privlačenju love u život. I peglanju kartica dok propuštaš lovu da ti ode iz života. Kvragu, ne može ni to pokazati.
3. Knjižice s kuponima za popust u dm-u i Konzumu, ofucane, zgužvane, sažvakane, s ušima. Gle čuda, nekima je istekao rok. Daj bacaj to!
4. Vlažne maramice za djecu.
5. Još jedne vlažne maramice za djecu. Unutra je samo jedna maramica.
6. Higijenske vlažne maramice za djecu.
7. Obične papirnate maramice.
8. Obične papirnate maramice, još jedne. Unutra je samo jedna maramica, zgužvana. Čovječe što je s tobom i maramicama?!?
9. Kozmetička torbica, šarena i nereprezentativna, iz nekog časopisa. Unutra: prva najlon vrećica, ona za zamrzavanje: tester maskara iz nekog časopisa (da, glupo je razbacivat se novcima), olovka za oči tamno siva, rumenilo i mala četkica za rumenilo. Druga najlon vrećica, isto za zamrzavanje: tampon i uložak. Treća najlon vrećica, zamrzavanje opet: krema protiv bakterija, krema protiv gljivica, krema protiv virusa, sprej protiv bakterija, gljivica i virusa (bez komentara). Tko nosi najlon vrećice igdje osim u zamrzivač ili na piknik? Je li ovo za ozbiljno kozmetička torbica?
10. O, jebote, najlon vrećica, ofucana, u njoj tri lješnjaka i dva badema.
11. Kuverta presavijena na pola. Na njoj piše: Alan. Unutra ništa. Tko je Alan?
12. Kutija za naočale s pripadajućim naočalama. Ajd ovo je super!
13. Mala torbica sa zeleno-plavim-naftna-mrlja-susreće-pitona uzorkom. Kič i neukus. Unutra je zbirka ključeva koje se ni sveti Petar ne bi posramio. Kladim se da nema pojma ni čiji su ni što otključavaju. Marka H&M, jebeno. S rasprodaje, k tome.
14. Opa, pernica boje starog zlata iz Benettona. Malo smrducka na ustajale kineske jeftilene. Ali dobro izgleda. Unutra tri kemijske u raznim bojama: crna, ljubičasta i roza. Vrlo poslovno, svaka čast. U najlon vrećici (nemoj reć) vanjska baterija i tri kabla za puniti mobitele i to čudo. Daj zatvaraj!
15. Dva mobitela. Zastarjeli privatni Ajfon u zmijskoj futroli (što ti je s tim zmijama?) i još zastarjeliji službeni Nokia mobitel. To radi? Pa tko još nosi Nokiju? To je zastarjelo prije Blekberija, a Blekberi više ne možeš nigdje vidjeti. Odakle ti ovo? Službeni mobitel? Posudit ću ti ja svoj za snimanje. Uzdah.
16. Tic tac bomboni.
17. Jagodica. To je ona vrećica iz dm-a koju uvijek imaš u torbi, a svejedno u dućanu uzimaš najlon vrećice jer ih voliš imati, je li tako?
18. Potpuno prazna zgužvana najlon vrećica iz kvartovskog dućana.
19. Na dnu torbe španga na Dora istražuje i za nju zakačena gumica za kosu smeđa tanka. Damski, nema boljeg opisa.
20. Malo ogledalo. A tu je!
21. Mrvice od kruha, peciva, keksa. Komad krafne u najlon vrećici. Kaže od jutros.
22. Čep od boce vode.
O, čovječe! Morat ćemo joj izmisliti sve ispočetka. Uzet ćemo neku drugu torbu, neku fensi, večernju, koju nosi po ovim svojim društvenim zbivanjima. Unutra ćemo staviti moj mobitel, vozačku, sto kuna u džepić sa strane, ključ od šefovog službenog auta.
Ili odemo u grad, kupimo neku preskupu it torbu, uparimo novčanik, privjesak za ključeve, novčaničić za sitniš, neseser za kozmetiku, maramu za zavezati na torbu, rokovničić, elegantnu pernicu, finu kemijsku, malu torbicu za ključeve. Još ubacimo neku knjigu za pametne, sposobne i uspješne žene. Zapiši: zaguglaj pametnu knjigu! Nešto o ženama u start-upovima možda. Ili neki feminizam, to je sad in? I neki predmet od sentimentalne vrijednosti. Neku tričariju koju su joj kao darovali muž i djeca na putovanju u neku divnu i sretnu zemlju. Zapiši: naći sretnu i daleku tričariju.
Kad malo bolje razmislim, možda da jednostavno odgovorimo da ona ne može sudjelovati jer ne nosi torbe. To će biti najbolje.
komentiraj (4) * ispiši * #
01
subota
kolovoz
2015
Seksualni život moje tetke
Jedna moja prijateljica i ja smo zajedno otišle u knjižnicu jučer. Kad je vidjela da želim posuditi Seksualni život moje ujne, umrla je od smijeha. Rekla mi je da je seksualni život njezine Tetke Ivke prava priča:
Tetka Ivka je provela cijeli svoj život u zapećku, otkako se rodila kao četvrta kćer u obitelji iz brdovitog krša, koja u uspjehe ubraja samo mušku čeljad. Iz svog sela je preselila u malo veće susjedno selo s nepunih osamnaest, udavši se za nekog usputnog tipa kojeg gotovo da nije ni poznavala, samo da se spasi. Šutjela je, radila, sjedila u svekrvinoj kući i nije puštala glasa. Godinama. Za nevolju, izrodila je četiri kćeri, jedna drugoj do uha. Život u tuđoj kući se kotrljao izvan njezine kontrole, ni o čemu nije odlučivala, nikad nije iskakala. Neobrazovana, bez posla, bez novca, bez izbora, bez ikoga stvarno svog.
Život Tetke Ivke možda i nije bio bog zna što, ali je s vremenom otkrila da voli pjesmu. Voli Severinu, Olivera, voli i Marinu Perazić pa i tad još živog i zdravog Dina Dvornika. Zavoljela je Ivka i stihove pa je potiho počela s pisanjem poezije. Kad se malo ohrabrila, dala je na pisaćoj mašini prekucati najbolje od najboljih. Pjesme su bile, khm, mahom pastoralno-erotske, tako bih to klasificirala. Tetka je maštala da će njezine stihove jednoga dana uglazbiti i otpjevati naše najveće zvijezde. Da će ih subotom i nedjeljom na lokalnom radiju narod naručivati mladencima, prvopričesnicima i krizmanicima u čast. A stihovi su bili stvarno dojmljivi. Mi nećaci, Tetkina vjerna čitateljska publika, nismo shvatili ni pola progresivnosti koja je prožimala taj njezin izričaj. Bili smo buntovni, čitali smo Bukowskog, a imali smo i vlastitih pubertetskih briga poput prištića nasred čela. Tad još nismo ni znali koliko je to sve skupa ludo i koje traume koje će nam pojedini Tetkini stihovi ostaviti. Recimo i danas mi se zna dogoditi da u kadi dok se tuširam potiho pjevušim pjesmuljak o seksu koji se troši na eks i uvijek bude lijep na neku glupu melodiju ili u ritmu dječje brojalice. Traumatično iskustvo i upečatljivo epsko luđaštvo sukus su stihova o nevinim djevojkama koje su za brak stvorene jer znaju koji ih klin prvi probije. Jezivo.
Uglavnom, tada sam mislila da je Tetka Ivka koja nikad nije pričala, a kamo li prostačila, konačno sišla s uma, potpuno popizdila. Zrela za dijagnozu i terapiju.
Međutim, Tetka Ivka je nastavila pisati i tražiti put iz Vukojebine. Jednoga je dana na nekom koncertu u njihovom seocu dobila broj od nečijeg menadžera, pojma nemam čijeg. Ne znam niti kako je došla na koncert i s kim. To joj je bio znak s neba da nastavi. Ivkica se bacila na posao, krenula zvati i tražiti da pročitaju pjesme. Ti ljudi su joj dali brojeve drugih ljudi. Ovi trećih. Međutim, nitko nije htio doći u Vukojebinu vidjeti pjesme. Ona ih nikome nije htjela preko telefona pročitati, ili poslati poštom. Vjerovala je da će joj ih ukrasti, prisvojiti, uzeti joj prava, zaradu i slavu. Čula je ona već za to i osigurala da se njoj ne dogodi. Tetki Ivki je išlo, nije planirala odustati, postat će slavna, zna to. Konačno je pronašla menadžera koji je bio zainteresiran pročitati pjesme, živi u Dalekom Gradu, ne može doći u Vukojebinu, ali ako ih pošalje po nekome u Daleki Grad on će ih pročitati i javiti ima li šanse da joj se koja od njih uglazbi. Puna nade, Tetka Ivka je poslala paket pjesama Menadžeru u veliki grad po vječno prezaposlenoj daljnjoj Rodici rodom iz Vukojebine.
Vrijeme je prolazilo, a Menadžer i Rodica nikako da se ulove, jedan tjedan ništa, drugi ništa, treći ništa. Prošao mjesec, ništa. Vidi Ivka da to treba malo pogurati pa krene sa zivkanjem. Zivka Ivka Rodicu, zivka Menadžera, zivka i Rodica Menadžera, čas je on na putu, čas ona, nikako se dogovoriti. I jednoga dana uspiju. Dogovore se da se vide sutra kad on dođe s puta, a njoj završi neki kongres na kojem je od jutra do mraka. Rodica se vrati svom poslu i provede ostatak dana podalje od mobitela.
I tu je sve moglo dobro završiti.
Međutim, Tetka Ivka koja je odlučila uspjeti nije mogla sjediti skrštenih ruku pa pošalje Rodici poruku: Jesi li mu dala pjesme?
Teško je sad reći je li to točka preokreta, tko je zapravo kriv i je li moglo drugačije. Tetka Ivka si nije mogla pomoći. Ona je dugo čekala i konačno je došlo njezinih pet minuta. Poruka je stigla na Rodičin pomodni mobitel u dizajnerskoj torbici, koja je visila u garderobi finog hotela. Njegova vlasnica je sjedila za okruglim stolom na neku nevažnu temu, nadajući se da je nitko neće ništa pitati i da će rutinirano izreći svoje rečenice za koje vjeruje da ih već predugo reciklira. Mora naći nove rečenice. Tamo je dugo, dugo sjedila. Predugo da spriječi sve ovo što se u međuvremenu dogodilo.
Pregorljivoj Tetki Ivki vratila se poruka: Rodica: Isporučeno. Tetka Ivka ne zna s mobitelima, a onoga najstarijega vraga od Kćeri nema da joj kaže da to znači da je Rodica dobila poruku, da joj je isporučena poruka, da ne brza, ne hrli, ne nasrće. Srećom, crni vrag od najstarije Kćeri se u tom trenu vrati kući. Pogleda poruku i kaže svojoj materi, našoj Tetki Ivki, da to znači da je poruka isporučena, da to znači da je stigla Rodici i da to ne znači da je Rodica išta napravila.
Međutim, Tetka Ivka zna bolje. Ona zna da to znači da je Rodica predala pjesme. Predugo je čekala taj dan, sad kad je konačno progovorila, oslobodila se, raširila krila i razvila slobodarske zastave, ništa je neće zaustaviti. Sad je trenutak!
- Ali, Mama!
- Ništa Mama!
Ili je točka preokreta tu? Tko će ga sad znati. Tu je još moglo stati.
Ivka nije više imala strpljenja, a niti namjeru stajati. Slavodobitno nazove menadžera da joj kaže kakve su njezine pjesme.
- ‘Oće l’ bit op ili trop?
Menadžer koji nije dobio pjesme kaže kako nije dobio pjesme. Još k tome dodaje da se nalazi s Rodicom sutra. Tetki Ivki se smrklo. Sutra? Odgovor joj se učini silno sumnjivim. Menadžer je, guja, očito odlučio ukrasti njezine pjesme!
- Kurvin sine! - Napadne ga Ivka iz petnih žila, odere mu kožu, naplati mu sve godine šutnje svekrvi i mužu i oplete mu i mater i oca lopovskog.
Menadžer joj tresne slušalicu, luđakinja.
Sve ono čega se bojala se ostvarilo. Pjesme su dobre i on ih je sad ukrao pa laže da ih nije ni dobio. Što da sad radi? Zove i zove onu lažljivu kurvetinu od Rodice kojoj je zabranila ostavit mu pjesme, a očito ih je koza ostavila i sad ih više nema. I što će sad? I još se cijeli dan ne javlja. Tetka Ivka beživotno potone u fotelju.
Četiri sata i deset izgrizenih noktiju kasnije zove koza od Rodice. Pravi se luda, očito, veselo pozdravlja. Tetka Ivka uzrujano kaže kako je ovo đubre od Menadžera ukralo pjesme, pravio se da ništa nije ni dobio, kao sutra se nalaze. Dodaje i niz uvreda, smrtnih uvreda i prokletstava koja mu je izgovorila. Rodica joj, čudeći se, kaže kako se još ujutro s Menadžerom konačno dogovorila da se vide sutra, sutra će mu odnijeti pjesme. Muk. Šok. Ali. Ajme.
- Ali zašto si mi poslala Isporučeno? - pita Tetka Ivka sa zebnjom u srcu.
- Nisam.
- Kako nisi? Pisalo je Rodica: isporučeno.
- Ivka, to ti je poruka da mi je stigla tvoja poruka.
- Ajme meni. Što ću sad, jadna ti sam? Kako ću sad odavde?
Zove Tetka Ivka Menadžera, ispričavala bi se. Danima. Zove Rodica Menadžera, opravdavala bi je. Danima. Menadžer im se nikad više nije javio.
Tetka Ivka, najprogresivniji član moje obitelji, vratila se u stare gabarite, podvila rep, spustila glavu, ušutjela, odložila olovku zauvijek.
Oj, živote, koji nesmiljeno gaziš snove pastoralno-erotskih pjesnikinja, jebi se! Gdje bi joj bio kraj!
komentiraj (15) * ispiši * #
20
ponedjeljak
srpanj
2015
Kud plovi ovaj brod?
Jučer smo jedna moja prijateljica i ja pretresale događaje od vikenda. Ispričala mi je :
Izašli smo sinoć muž i ja u grad. Šetali smo bez cilja i tako došetali do rive na koktelčić.
Na obali ispred bara u kojem smo pijuckali bio je privezan brod, ogromna jahta. Na početku na njemu nije bilo vidjeti nikoga, a onda su polako iz večernje šetnje stigli vlasnici i njihovi gosti. Svi redom ružni i stari, ili u najboljem slučaju izrazito ružni i sredovječni. Šepure se u žarko crvenim ili kričavo žutim hlačama i bijelim lanenim košuljama, savršeno ispeglanima. Za par minuta stižu prilično dotjerane starije žene, no nijedna ljepotica. Među njima iz govora tijela odmah prepoznaješ vlasnicu. Starija gospođa u dugoj bijeloj lanenoj haljini, savršeno ispeglanoj ispod koje se naziru bijele tanga gaćice. Imaju tulum? Putuju sa svojim preserans društvom?
Nakon nekoliko sljedova neprivlačnih ljudi s gornje palube, stiže i radnička klasa. Prvo ugledaš kapetana, izmigoljio je odnekud. Gle čuda, jedino zgodno muško na brodu. Onda dođe mladi mornar. Potom stignu stariji kuhar i jako mlada i jako lijepa spremačica. Vidi, vidi :D
Pa od tolikog preseransa, od tolike love, od tolikog blještavila, sve se uvijek svede na to da je izvana blistavo, a iznutra muž sto posto ševi sobaricu, žena sigurno kapetana. Kažem ti, sigurna sam! Pročitala sam im govor tijela! Samo dekoracije i prividi. Dobro, nisam sigurna, ali dobro zvuči. Kad već nemam love, bar mi se muž ne kurva. Valjda!
komentiraj (5) * ispiši * #
17
petak
srpanj
2015
Kako sam otopila šlaufiće u 40 dana
Mi žene uvijek želimo biti i lijepe i pametne. Jedna moja prijateljica i ja smo se baš neku večer dotakle te teme. Evo što mi je rekla:
Nemam više živaca. Uopće. Osim ova dva koja su mi ostala i koja nikom ne dam dirat. Svaku večer ih brižljivo ispoliram, nadoštukam i nadam se da će od svakog nastati još dva. Međutim, ništa, bez pomaka. No, što je - tu je, jednog dana ću vrišteći pobjeći od svoje familije i posla i onda će svi plakati i molit me da se vratim.
E, uglavnom, dopizdio mi je odraz u ogledalu. Gledam sebe i želim vidjeti sebe i nemalo se iznenadim kad ugledam ovu bezveznu, zapuštenu debeljuškastu ženicu. Mislim, nikad ja nisam bila komad za past u nesvijest na cesti. Ali znalo se di su cice, di guzice, a di struk. A sad, jebo me pas, ne kuži se di što počinje, a di završava. Sve u jednom, kao one sprave što printaju, skeniraju i kopiraju. Ili oni šalovi koji su i haljina i suknja i pareo i šator i vreća za spavanje. I meni konačno, nakon petnaest godina dosadilo. Ne mogu se tako ni dana više gledati. Tek sam u tridesetima! Život je predamnom. Kad ću biti mlada i lijepa, ako ne dok sam još, jebiga, mlada? I onda ću prodavat knjigu i držat tečajeve o skidanju kila. Zvat ću ih Kako sam otopila šlaufiće u 40 dana! Jedino, od ponedjeljka ću, nemam živaca danas za to. Ni za vikend.
komentiraj (0) * ispiši * #
16
četvrtak
srpanj
2015
Tehnokratski seronja
Čula sam se danas s jednom svojom prijateljicom i priča ona meni:
Nije mi se dalo raditi jutros pa sam glancala svoje profile na društvenim mrežama. Bezveze sam nešto klikala i skrolala kadli ugledam pozersku sliku bivšeg kolege na LinkedInu. Izgleda jako mudro, dotjerano, pravi fini gospon poslovni čovjek. Skinuo je barem 20 kila. Šeretski se smješka i preporučuje neko majkrosoftovo sranje te nešto mudro komentira. A sve čega se ja mogu sjetit je kako je taj nepodšišani zarašteni tikvan u bivšoj firmi ujutro čitao zajedničke novine na wc-u dok je srao. Svako jebeno jutro. Dok nismo otkrili tko je. Tehnokratski seronja s novinama. Điiiiiiz! Dođe mi da ga endorsam: Izvrsno sere dok čita novine. Ili Sjajan seronja koji ne gubi vrijeme. Stvarno, dođe mi.
komentiraj (0) * ispiši * #
15
srijeda
srpanj
2015
Jedna moja prijateljica i ja
Jedna moja prijateljica i ja sjedimo na kavi neki dan i ona ti meni priča:
Jedno sam se jutro probudila. Isto jutro kao i sva druga jutra, ustani, budi djecu, jedva stigni oprat zube i krmelje, odguraj djecu za stol, urlaj da jedu, viči da se obuju, obuku, operu, počešljaju… Iz kuće doslovno izlijećem ni živa ni mrtva, sažvakana, izgužvana, grozne kose, odjeće. Juri u školu, otprati djecu i tek kad moj dan treba početi ja sam već umorna, iscijeđena od stresa i sasvim nespremna suočiti se sa svijetom, poslom, samom sobom. Rasplačem se katkad onakva nikakva, a ljudi me samo krenu zaobilaziti u širem luku. Što li sa mnom nije u redu? Jesam li nesposobnija od ostalih? Kako je moguće biti sjajna prema sebi i prema ostalima? Biti lijepa i dotjerana žena, brižna majka puna razumijevanja i strpljenja za sve nestašluke, razmišljanja, brige i probleme svoje djece od kojih nitko nije ni s kim blizanac i svi imaju različite potrebe i puno ih je? Također, podrazumijeva se i da si zanimljiva i snažna partnerica i supruga s kojom se može razgovarati o svemu i istovremeno vatrena i zavodljiva žena koja uvijek želi voditi ljubav. Naravno, ti si vrsna kuharica, tvoj dom miriše po kolačima i po čistoći jer ti ga naravno sama održavaš tako besprijekornim. Pri tom naravno, treba voditi računa da se i ti puniš energijom i da dobivaš ono što daješ dalje: vježbaš da bi bila zdrava, u formi i zgodna, čitaš, družiš se s prijateljicama, putuješ, radiš na sebi… Uz sve to ti si i visokoobrazovana, imaš sjajnu karijeru, rokove, šefove, projekte. Padokadtako?! Stani, čekaj! Ti, savršena ženo, jednostavno ne postojiš. Ti si izmišljotina, nečija tlapnja stavljena na pijedestal. I sad tamo čamiš, nemaš s kim kavu popit, a mi se obične žene s tobom ne možemo natjecati. Jednom davno mi je mlada kolegica bez muža i djece, s tetom čistilicom koja joj čisti i pegla i dečkom koji joj kuha pokroviteljski predložila da bolesno dijete ostavim na čuvanje nekoj gospođi koju trebam unajmiti u tu svrhu kako bih ja mogla u miru raditi jer zar ne želim ja biti uspješna žena. Ona ni brige ni pameti, a ja: karijera, magistrica znanosti, ambiciozni muž i čopor male djece. Pa ako ja nisam uspješna žena, pokaži mi onu koja to je!
Meni do savršenstva fali samo još jedna velika igla i konac da se dobro učvrstim po šavovima da ne pucam, nekoliko godina u sanatoriju i šačica medikamenata. I liposukcija.
Realno, ta jedna moja prijateljica i ja, mi smo u prosjeku bezvezna i nemaštovita žena, majka, intelektualka koja ne stigne kuhat kvalitetno, čitat, ni lakirat nokte. Kuća nam je šporka, djeca idu na samo dvije aktivnosti, a Damoklov mač je baš iznad naše glave. Eto to smo mi. Mahnite trkačice koje jure svoj rep. Al izvana smo za čistu peticu. Uspješne žene!
komentiraj (0) * ispiši * #