< listopad, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Druga strana moje podvojene ličnosti, bez ustezanja, bez glume, izvan svakodnevnih granica normale.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Ja bez maske
14.10.2006., subota
Nastavak

Nije me dugo bilo. Razlog što ne želim neprestano mijaukati, bolje rečeno zavijati, žaliti se, jer nisam taj tip, više sam slušač i tješitelj nego osoba koja zamara druge svojim problemima. Ali ako budem čekala neko bolje raspoloženje pitanje je kad ćemo se čuti. Uostalom, ovo je i jedino mjesto gdje imam priliku reći kako se osjećam, a da ne zabrinem moju okolinu. A upravo ta okolina me dovodi u stanje u kojem jesam, nervozna, nezadovoljna, s osjećajem kao da ću eksplodirati, svaki samo špenadla koja će me dotaknuti.
Sjećate se da sam u zadnjem postu pričala kako smo preselili roditelje blizu nas. I sve je to lijepo i krasno ispalo, samo što od tada nemam nijedan dan mira. Poslijepodne stignem kući nakon posla, umorna se dovučem kao prebijeni pas, i onda imam obavezu da se "zaletim" ili "skoknem" (citiram njih ili svog dragog) da im donesem ovo ili ono, ili pak uzmem ovo ili ono...već skoro petnaest dana ličim na onog tipa iz filma Variola vera koji donosi i doprema nekakve lonce i hranu... dakle jurim u svim pravcima s padelama, s paprikama za ajvar, svakavim sitnicama, tu izgubim obično po dva sata i dođem kući, da bih se onda bacila na kućne poslove...Da ne ispadnem baš takva žrtva, moram reći da moj dragi je onaj tip muškarca koji sve hoće pomoći, ali često ne vidi koliko sam ja opterećena.
Jutros su moji živci doživjeli kulminaciju...telefon nije prestajao zvoniti već od osam sati, dakle subota, moj neradni dan (mom dragom radni), kad želim ustati i popiti kavu na miru, pa krenuti dalje, dakle već od ranog jutra poziv na ručak...što znači da ćemo opet ovo lijepo popodne provesti uz iste priče, kojih mi je već preko glave.
I još nešto... sjećate se da sam pisala o njegovom nezadovoljstvu svojim poslom? E pa prošli tjedan je dobio ponudu da postane šef, odličan menadžerski ugovor, značajno veća plaća (u visini kredita za stan koji smo roditeljima kupili), normalnije radno vrijeme... prvo je takoreći pristao, da bi preko noći "razmislio" i odbio, obrazloženja neshvatljiva: ne želi se distancirati od kolega s kojima je prijatelj, ne želi biti na raspolaganju dvadesetčetiri sata, želi promjeniti posao a ne ostati u istoj firmi koja je "trula" i ide u privatizaciju, i slično... Pogotovo što ne razumijem je činjenica da od svih kolega jedini ima traženu stručnu spremu, ostali se ne mogu ni natjecati, što znači da će dobiti novu osobu za šefa. Međutim, digla sam ruke od toga, jer ne želim utjecati na njegov izbor, pa poslije biti kriva ako nečim ne bude zadovoljan. Uostalom, čovjek bar zna što neće.
Ponekad pomislim da pretjerujem kad vidim kakve ostali ljudi imaju probleme. Ali izgleda da se sve manje mogu nositi sa svojima.
Kako postići taj odmak i smiriti se?
Zmajka je jednom rekla da će se resetirati i čini mi se da joj je uspjelo. Još samo da uspije i meni.
- 12:33 - Komentari (15) - Isprintaj - #
02.10.2006., ponedjeljak
Jednog dana

Ovih dana se raspadam od obaveza, što na poslu, što privatno. Bojim se za svoje zdravlje, jer osjećam laganu mučninu, nervozu, hrana više mene jede nego ja nju. A najviše što me ubija je što uvijek razmišljam unaprijed, sebi naslikam sve moguće situacije koje me isčekuju, ne riješavam probleme u hodu, već ih doživljavam u najgoroj varijanti i prije nego što se dogode. Tako me muči već zadnjih godina pitanje kakav će mi život biti,s obzirom da imamo već ostarjele roditelje oko kojih se moramo brinuti, jer spadamo u onu djecu koja sve čine za svoje roditelje. Narednih godina nas čekaju samo bolesti, bolnice, opraštanja, a povrh svega se bojim da netko od njih ne ostane nepokretan, što bismo onda? Ne možemo ih dati u dom, jer ne žele, naći nekakvu stalnu njegu je teško (pa i financijski), a oboje radimo po cijele dane.
Danas sam posebno time opsjednuta jer preseljavamo svekra i svekrvu iz drugog grada u stan, koji smo im kupili pokraj nas. Prekrasan stančić s pogledom na more, namjestili im sve novo, baš sve, od namještaja pa do lampi, zavjesa, čak i pegle, sušila za rublje, kante za smeće. Iako sam sretna što smo sve to uspjeli, na momente mi je pomalo krivo što tako lijepe stvari nemam ni u svom domu, oni kažu "ostaće sve vama jednog dana"... I moji imaju istu priču. Na poslu svi ponavljaju istu priču. Sve će biti "jednog dana", tada ćemo se odmoriti, provoditi vikende i praznike zajedno (što sada ne možemo, jer imamo potpuno različite poslove, kad sam ja slobodna on nije i obratno),uživati u nekakvoj "penziji", pitanje je samo da li ćemo i kako dočekati taj dan?
- 15:29 - Komentari (12) - Isprintaj - #
23.09.2006., subota
Popustila napetost

Popustila je napetost u kući...majstori otišli, proljepšalo se vrijeme, polako nas je napustio umor pomješan s depresijom. Idemo dalje... Ali, jedini problem koji imamo (jer ostale su brige zanemarljive) nismo riješili. Nezadovoljstvo mog dragog svojim poslom. To stoji već godinama kao kamen od tone na našim leđima. Taj posao, gledan iz perspektive mnogih ljudi, je daleko od lošeg: nema fizičkog iscrpljivanja, odijelo i kravata, kontakt s ljudima, pristojna zarada za naše prilike...e sad ono loše: nedostatak slobodnih dana, šefovi s dva grama mozga i s manje škole, ali podobni po lokalnim i rodbinskim vezama. I ono najvažnije, njegova tvrdnja da ogromnu energiju i talent za druge stvari troši na nezadovoljstvo na tom poslu. Što je najbitnije, čini mi se da dijelom mene okrivljuje, kao meni je sve «potaman», ja sam gospođa na svom radnom mjestu, mogu si organizirati sve kako hoću, napredujem (jer je to kod mene moguće), a njega već godinama kočim da preuzme rizik i ostvari svoje snove. Iako se ponosi sa mnom (pred drugima), čini mi se da mu sve teže pada neki moj uspjeh (premda ih ne ističem)... Cijeli tekst zvuči kao ono «Draga Savjeta, reci mi da li....», ali stvarno mi recite....
- 10:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #
16.09.2006., subota
Život čine male stvari

Koliko puta smo u životu izrekli ili čuli navedenu poslovicu...ali varate se ako mislite da ću pisati o onim malim stvarima koje nam život uljepšavaju, baš obratno, pisat ću o onima koje nam ga otežavaju...
Preksinoć sam se užasno posvađala s "najdražim", kako nazivaju moje prijateljice blogerice svoj trenutni ili dogovječni životni izbor. Oboje smo došli iznureni s posla, razleteli se po kući, i prilikom svakog susreta s nekom stvari koju trebamo obaviti sasuli paljbu na onog drugog zašto nije ili jeste nešto napravio. Naravno da su se sve prepirke svodile na relaciju "lonac, mrkva, cvijeće" i slično. Završilo se lupanjem vratima s njegove strane (tako jako da sam mislila da će štok izletjeti) i odlaskom na spavanje u devet navečer, i mojom odlukom da ću sutra spakirati stvari i otići (jer ne želim da mi pored ionako zahtjevnog posla koji obavljam, i gomile drugih obveza, takve sitnice zagorčavaju život)...
Jučer ujutro su nam javili da nam je jedan dragi prijatelj umro u snu od srca, iako nije bolovao. Jako nas je pogodilo. Rekla sam "stvarno je glupo da se pakiram zbog kruha koji nisam kupila", moj najdraži je odgovorio "i jeste glupo"...
Danas idem na sahranu a nakon toga svom barbi na šezdeseti rođendan...Moj barba je osoba koja mi je mogo ljubavi pružila u životu nakon razvoda roditelja, naučio me je plivati, pisati, plesati, a u zadnje vrijeme smo se prilično udaljili jer oboje nemamo vremena. I premda sam htjela da mu napišem posvetu s najljepšim riječima punim ljubavi, na kraju sam napisala samo ono "iskrene čestitke"... jer više ne znam kako pokazati ljubav, jer sam se zakopčala, jer su me te sitnice koje život znače, koje svakodnevno srećem u svim sferama svog života, otupile...
- 09:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #
09.09.2006., subota
Ono sve što znaš o meni

Cijeli dan mi odzvanja ta pjesma u ušima. I, naravno, potiče na razmišljanje. Ne znam zašto u zadnje vrijeme toliko razmišljam o prošlosti i preispitujem sadašnjost...Možda jer, počevši pisati ovaj blog, postajem svakim danom svjesnija koliko me malo poznaju meni bliske osobe. Poznaju jednu stranu moje ličnosti, ili bar ono što žele vidjeti. A ona druga je negdje zaostala u vremenu koje je iza mene.
Pa kakva sam to bila onda? Puna energije, samostalna, ekstrovertirana, mogla sam sjedeti cijele noći i savršeno funkcionirati na poslu, imala raznorazne hobije od sporta do muzike, bila moderna mlada žena s bezbrojim udvaračima...
A kakva sam to sada? Utihnuta (naravno u granicama u kojima to mogu biti), lijena za nekakve nove izazove (teško mi je otići i na najbliži izlet izvan grada), umorna od posla, izbjegavam druženje i opuštam se samo uz dobru knjigu, ukratko da me vide oni koji su me nekad poznavali mislili bi da mi je netko napravio lobotomiju.
Da li sam nezadovoljna sa sobom kakva sam sada? Mislim da ne, jer ovo stanje zahtjeva manje energije koja mi u zadnje vrijeme nedostaje. A uostalom, svi ionako misle da imam jako dobar život.
Čudno je kako neke stvari možeš reći nepoznatim ljudima, prije negoli nekom najbližem. To me asocira na ljubavnu avanturu, vjerojatno bi s nekim vodeći ljubav za jednu noć bila više ja nego u stalnoj dugogodišnjoj vezi... Znam da se nećete složiti sa mnom, ali ipak, ako skinete masku...?
- 14:22 - Komentari (11) - Isprintaj - #
05.09.2006., utorak
Pun mjesec

Puni se mjesec. Tih dana osjećam veću nervozu, nekako treperim. I u kući vlada prilična napetost, često znam reći u šali da ćemo se jednom za punog mjeseca poubijati. Nisam ni spavala dobro. Na poslu nekakvo traljavo odrađivanje, a onda sam se po dobrom ženskom običaju pokušala izliječiti odlaskom u kupovinu. Rezultat: jedna torba i cjedilo. Možeš misliti-cjedilo. I premda sam stavila stvari za plažu u automobil, misleći da ću na povratku s posla otići otplivati, vratila sam se i peglala, peglala, peglala...
Bar sam sama večeras. Mogu na miru gledati romantičnu komediju bez prebacivanja kanala svakih šest sekundi. O, ne bih voljela da se ovaj blog pretvori u nekakvo mračnjaštvo ili ogovaranje mojih najbližih. Ali to je istina. Danas. Rekoh da će sve biti bez maske.
Kako se vi osjećate gledajući u pun mjesec?

- 19:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #
03.09.2006., nedjelja
Živimo li lažući sebe i druge?

Odlučila sam otvoriti blog na kojem ću pokušati skinuti svoju masku "normalne" osobe. Jer ja (donekle) spadam u baš takve ljude, uvijek normalne, i poslovno i privatno. Uvijek puna razumjevanja, uvijek na usluzi, omiljena od strane kolega, prijatelja i šire obitelji. Kad mi se (rijetko) dogodi nekakav loš dan i malo više tenzije svi se odmah čude i pitaju "što mi je"... Doista, što mi je? Sve mi je potaman, trebala bih biti zadovoljna...odgovor ću probati pronaći kroz ovaj blog...

Za početak mislim da sam nezadovoljna činjenicom da pola svog života provodim s maskom na licu, da svako jutro oblačim kostim u kojem postajem ona druga ja, ona normalna ja... Mislim da, bez obzira na svu bliskost koju imam prema ljudima koji me okružuju, ni sa kim ne mogu "do daske" pričati o svojoj intimi.

Čitajući tuđe blogove čini mi se da to i nije samo moj problem, priznali vi to ili ne. Jer kako objašnjavate to što brojne žene pišući o sebi ističu sve najbolje i najljepše o svom "najdražem", nijednu još nisam čula da se požalila da joj je taj dan "najdraži" išao na živce svojim komentarima, postupcima i slično... Pa nije moguće da baš nikog ne nervira što ostavlja punu pepeljaru preko noći, što ne stavi toalet papir na držač u kupaonici, što bulji u TV ili zaglavi s prijateljima... Nije moguće da nikom nije nakon sto godina veze s istom osobom na trenutke dosadno, sve isto, da se ne sjeti onih prvih mjeseci i godina, one bliskosti, neprospavanih noći i vođenja ljubavi na raznim mjestima u razna vremena... Priznajte koliko često sad vodite ljubav sa svojim "najdražim".
Nijedan muškarac nije rekao da ga žena dovodi do ludila s kojekakvim pričama, s gledanjem sapunica, s novim djetama i odlascima na pilates, da se osjeća star i zarobljen u svakodnevici, da sve više razmišlja o onim vremenima kad je s dečkima odlazio na ljetovanje i udvarao se strankinjama.
Zar je moguće da nitko nema ljubavnika/ljubavnicu ili bar simpatiju o kojoj razmišlja? Svi se vole neizmjerno... pa normalno da se volimo ako sjedimo cijelu vječnost s nekim, ali pitanje je da li se doista volimo kao muškarac i žena, kao brat i sestra ili već kao dvije sestre?
Mislim da veliki broj ljudi čak i pišući svoje osobne dnevnike lažu sebe na neki način jer ih je strah pogledati dublje u svoju nutrinu.
Ja želim skinuti masku, barem ovdje.


- 16:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.