| < | listopad, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Druga strana moje podvojene ličnosti, bez ustezanja, bez glume, izvan svakodnevnih granica normale.
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ja bez maske
Nastavak
- 12:33 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
Nije me dugo bilo. Razlog što ne želim neprestano mijaukati, bolje rečeno zavijati, žaliti se, jer nisam taj tip, više sam slušač i tješitelj nego osoba koja zamara druge svojim problemima. Ali ako budem čekala neko bolje raspoloženje pitanje je kad ćemo se čuti. Uostalom, ovo je i jedino mjesto gdje imam priliku reći kako se osjećam, a da ne zabrinem moju okolinu. A upravo ta okolina me dovodi u stanje u kojem jesam, nervozna, nezadovoljna, s osjećajem kao da ću eksplodirati, svaki samo špenadla koja će me dotaknuti. Sjećate se da sam u zadnjem postu pričala kako smo preselili roditelje blizu nas. I sve je to lijepo i krasno ispalo, samo što od tada nemam nijedan dan mira. Poslijepodne stignem kući nakon posla, umorna se dovučem kao prebijeni pas, i onda imam obavezu da se "zaletim" ili "skoknem" (citiram njih ili svog dragog) da im donesem ovo ili ono, ili pak uzmem ovo ili ono...već skoro petnaest dana ličim na onog tipa iz filma Variola vera koji donosi i doprema nekakve lonce i hranu... dakle jurim u svim pravcima s padelama, s paprikama za ajvar, svakavim sitnicama, tu izgubim obično po dva sata i dođem kući, da bih se onda bacila na kućne poslove...Da ne ispadnem baš takva žrtva, moram reći da moj dragi je onaj tip muškarca koji sve hoće pomoći, ali često ne vidi koliko sam ja opterećena. Jutros su moji živci doživjeli kulminaciju...telefon nije prestajao zvoniti već od osam sati, dakle subota, moj neradni dan (mom dragom radni), kad želim ustati i popiti kavu na miru, pa krenuti dalje, dakle već od ranog jutra poziv na ručak...što znači da ćemo opet ovo lijepo popodne provesti uz iste priče, kojih mi je već preko glave. I još nešto... sjećate se da sam pisala o njegovom nezadovoljstvu svojim poslom? E pa prošli tjedan je dobio ponudu da postane šef, odličan menadžerski ugovor, značajno veća plaća (u visini kredita za stan koji smo roditeljima kupili), normalnije radno vrijeme... prvo je takoreći pristao, da bi preko noći "razmislio" i odbio, obrazloženja neshvatljiva: ne želi se distancirati od kolega s kojima je prijatelj, ne želi biti na raspolaganju dvadesetčetiri sata, želi promjeniti posao a ne ostati u istoj firmi koja je "trula" i ide u privatizaciju, i slično... Pogotovo što ne razumijem je činjenica da od svih kolega jedini ima traženu stručnu spremu, ostali se ne mogu ni natjecati, što znači da će dobiti novu osobu za šefa. Međutim, digla sam ruke od toga, jer ne želim utjecati na njegov izbor, pa poslije biti kriva ako nečim ne bude zadovoljan. Uostalom, čovjek bar zna što neće. Ponekad pomislim da pretjerujem kad vidim kakve ostali ljudi imaju probleme. Ali izgleda da se sve manje mogu nositi sa svojima. Kako postići taj odmak i smiriti se? Zmajka je jednom rekla da će se resetirati i čini mi se da joj je uspjelo. Još samo da uspije i meni. |
Jednog dana
- 15:29 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Ovih dana se raspadam od obaveza, što na poslu, što privatno. Bojim se za svoje zdravlje, jer osjećam laganu mučninu, nervozu, hrana više mene jede nego ja nju. A najviše što me ubija je što uvijek razmišljam unaprijed, sebi naslikam sve moguće situacije koje me isčekuju, ne riješavam probleme u hodu, već ih doživljavam u najgoroj varijanti i prije nego što se dogode. Tako me muči već zadnjih godina pitanje kakav će mi život biti,s obzirom da imamo već ostarjele roditelje oko kojih se moramo brinuti, jer spadamo u onu djecu koja sve čine za svoje roditelje. Narednih godina nas čekaju samo bolesti, bolnice, opraštanja, a povrh svega se bojim da netko od njih ne ostane nepokretan, što bismo onda? Ne možemo ih dati u dom, jer ne žele, naći nekakvu stalnu njegu je teško (pa i financijski), a oboje radimo po cijele dane. Danas sam posebno time opsjednuta jer preseljavamo svekra i svekrvu iz drugog grada u stan, koji smo im kupili pokraj nas. Prekrasan stančić s pogledom na more, namjestili im sve novo, baš sve, od namještaja pa do lampi, zavjesa, čak i pegle, sušila za rublje, kante za smeće. Iako sam sretna što smo sve to uspjeli, na momente mi je pomalo krivo što tako lijepe stvari nemam ni u svom domu, oni kažu "ostaće sve vama jednog dana"... I moji imaju istu priču. Na poslu svi ponavljaju istu priču. Sve će biti "jednog dana", tada ćemo se odmoriti, provoditi vikende i praznike zajedno (što sada ne možemo, jer imamo potpuno različite poslove, kad sam ja slobodna on nije i obratno),uživati u nekakvoj "penziji", pitanje je samo da li ćemo i kako dočekati taj dan? |
