izvornade

Sredinom devedesetih Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu da se sve neobrađene razminirane poljoprivredne površine obrade u protivnom će biti financijskih sankcija.

Zemlja moje obitelji u to je vrijeme bila minirana. Kad su se primirila ratna djelovanja samostalno smo ju u proljeće razminirali jer nas je bilo strah minskih sredstava obzirom da se ta zemlja nalazi uz tridesetak kuća. Nakon razminiranja odlučili smo ništa ne saditi do jeseni. Do naše zemlje je Gradska zemlja koju Grad već duži niz godina daje u jednogodišnji zakup obiteljima koje žele da imaju svoj vrt.

Ubrzo nakon razminiranja uvidjeli smo da je netko nešto zasadio. Otišao sam k toj obitelji i rekao im da su ušli na privatni posjed. Rekli su mi da oni imaju papir koji im daje pravo da tu imaju vrt ove godine. Ironija je u tome da su se dva starija sina iz te obitelji prije rata igrala sa mnom upravo na toj zemlji i zajedno sa mnom jeli voće iz voćnjaka. Nisam se svađao s njima, već sam ih zamolio da mi kažu tko im je izdao taj dokument. Potom sam otišao u tu službu i od službenice dobio informaciju da su ju ti ljudi uvjerili da je to državna zemlja, a ne privatna kako je ona njima tvrdila. Zatim je njima izdala rješenje kojim ukida prethodno rješenje za obradu te zemlje.

U proljeće nismo inzistirali da uklone svoje zasade, već smo se dogovorili da u jesen budu korektni i na vrijeme uberu plodove svoga rada. Obzirom da je dozrijevanje malo kasnilo, a da bi ova obitelj u jesen ubrala plodove svoga rada, moja obitelj je odlučila promijeniti odluku i zasaditi ječam u najkasnijem optimalnom trenutku za sađenje.

Neovisno o tome što je cijela situacija prošla dosta mirno, ipak je ostao okus nelagode jer sam smatrao da se to nije moralo dogoditi. Pogotovo jer je mlađi brat iz te obitelji u jednom trenu rekao «Znali smo čija je to zemlja, znate i sami koliko smo pekmeza i soka napravili od njihovog voća i nemojmo se više praviti blesavi. Oni da hoće mogu nas tužiti, a da ne pričam o tome da nam službenica u državnoj službi može nagodinu odbiti zahtjev za druge parcele na kojima obrađujemo svoje vrtove.».

Ponekad dođemo na Svetu Misu, no zbog problema nismo usredotočeni na duhovnu obnovu već odlutamo mislima negdje dalje. I tako stojim u Crkvi slušam propovijed i te riječi mi se s osmijehom utiskuju u srce. Svećenikova propovijed bila je lijek za moje srce «Kad smo u Crkvi i kažemo MIR S TOBOM, nije bit u tome da prvome do sebe pružite ruku i kažete MIR S TOBOM. To Vam je kao da ste reda radi na misi. Već ako treba otiđite i u najudaljeniji dio Crkve do osobe s kojom imate neki nesporazum, pružite ruku i srcem kažite MIR S TOBOM!». Učinih upravo to, prijeđoh skoro pola crkve! Došao sam do majke te obitelji, pružih joj ruku i rekoh MIR S VAMA! Bila je iznenađena, pružila mi ruku i suznih očiju rekla MIR S TOBOM sinko. I sada kad smo na Svetoj Misi rado si kažemo MIR S TOBOM!

Nismo se nešto posebno zbližili, izvan Crkve ostalo je sve na usputnim pozdravima. Ali sada nema nelagode, gledanja u prazno, već nam je drago da vidimo da je ono drugo dobro.

MIR KRISTOV UVIJEK BIO SA SVIMA VAMA!

Svjetsko prvenstvo u nogometu je prošlo, ali jedna rečenica često se provlačila kad uvjetno rečeno slabija ekipa zaigra jako dobar nogomet. Kaže «jedna ekipa igra onoliko dobro koliko joj druga dozvoli». Ista stvar je u svakodnevnom životu.

Pitate se zašto uspoređujem nogomet i život. Ne uspoređujem nogomet i život, već pokušavam usporediti životne sličnosti i svoju životnu filozofiju. U životu, iz nama nepoznatih razloga neki ljudi nas ponekad nesvjesno ili svjesno povrijede. Još dok sam bio dijete ponekad su mi znali dobaciti neprimjerene riječi jer sam niskog rasta i imam vidljivo iskrivljenje kičme. Dok sam bio mlađi to me ponekad znalo jako povrijediti. Što sam bio stariji sve više sam žalio te osobe zbog njihovog olakog davanja neprimjerenih izjava i njihovog postupka posebno kad su starije osobe u pitanju, jer sam shvaćao da nisu potpuno svjesni koliko veliku štetu tim postupkom nanose sebi i svojoj obitelji prenoseći to svoje negativno razmišljanje na njih.

I tako razmišljajući o postupcima tih ljudi i svom životnom promišljanju i postupanju prema njima, pomišljao sam da sam lud kad se toliko razlikujem od drugih I nemam potrebu uzvratiti na svaki njihov ne primjeren postupak ili izjavu. No, puno toga sam shvatio kad sam čuo riječi Mahatme Ghandia «kad nas netko povrijedi, ne boli nas što nas taj netko povrijedio, već to što mu ne možemo uzvratiti».

Jedno vrijeme sam razmišljao o čemu taj čovjek govori, neke stvari sam shvaćao ali neke nisam. Nisam shvaćao kako «ne uzvratiti» barem približno istom mjerom kad nam je nanesena ne pravda. Kako netko može proći ne kažnjeno za nešto loše što učini . . . Potom sam se upustio u čitanje zašto tog čovjeka smatraju Velikim Čovjekom i na koji način je pokorio Englesku krunu.

Zatim sam naišao na još jednu njegovu veliku misao «oni me mogu povrijediti onoliko koliko im ja dozvolim».

S vremenom sam postao svjestan da mnogi ljudi iz neznanja ili iz nekih svojih strahova koje su im drugi unijeli u njihovo razmišljanje ponekad nesvjesno ili svjesno povrijede druge ljude bez obzira o čemu se radi. Neki će reći «ne znanje ih ne opravdava». Ali isto tako, i vi i ja znamo da strah zna biti jako jako destruktivan i da ljudi tada znaju često postupati kako inače nikada nisu i zato ja tim ljudima ne zamjeram njihove izjave i postupke. I istovremeno Boga molim da ti ljudi nemaju više takvih strahova i razmišljanja koji će ih navoditi na negativne i ne primjerene misli, riječi i postupke.

Dragi moji, uvijek mi budite dobro i razmišljajte pozitivno. Kad se osjećate povrijeđeno, onda budite dvostruko strpljiviji nego inače kako vi ne bi bili ti koji ćete reći neprimjerenu izjavu ili napraviti neprimjereni postupak. Potrudite se biti strpljivi kako se ne bi doveli u poziciju da vas poslije boli vaša misao, izjava ili postupak. Svi jako dobro znate o čemu govorim, jer i vi iz vaših iskustava a i iskustava okoline znate da se ljudi nakon nekog vremena kaju jer su bili ne strpljivi i izjavili ili učinili nešto ne primjereno.

A sada pogledajte u svoje more nepregledno strpljivosti, obzirnosti i ljubavi za druge i zagrlite ga s osmjehom kao kad grlite voljenu osobu!

Blogerica Ninalokica pozorno prati razvoj mog prijatelja hepatitisa-c i potakla me da napišem novi post o mom dragom prijatelju. Da, hepatitis-c je moj dragi prijatelj. On me potakao da o nekim stvarima pomalo drugačije razmišljam i da malo usporim brzinu životnog tempa. Znam da se neki možda neće složiti da bolest može biti prijatelj, ali jeste tako. Mi sami o sebi promišljamo na malo drugačiji način i trudimo se kreativno imati kvalitetan život i u tome uspijevamo. A i uviđamo kako nas gledaju i cijene kao ljude ili kao bolesne s kojima se ne treba družiti. Nekad je teško prihvatiti odbacivanje zbog bolesti. Ali to nije razlog da se ne radujem novom jutru, jutarnjoj rosi na prekrasnoj crvenoj ruži…

Sve su to prednosti i nedostaci za čovjeka. No u svakoj bolesti čovjek mora imati pozitivan stav i Vjeru u izlječenje i time je sam sebi za 50% povećao šanse za izlječenje. Čim čovjek sumnja u izlječenje e tu nastaju i brojni drugi problemi koji nemaju izravne veze s bolešću koju čovjek želi da bude izliječena. Ne bih sada puno o svojim životnim stavovima, ali ipak ukratko bih nešto rekao. Malo je toga u životu ne rješivo kad čovjek ima slijedeće razmišljanje «sve je u Božjim rukama i ono što trenutno ne izgleda dobro, to je dobro jer me Bog želi očvrsnuti za nešto što dolazi». I to vam je totalna istina, samo pozorno pogledajte u sebe i priznajte sebi, a ne meni ili nekom drugom. Poslije svake životne prepreke koju s vremenom upoznamo i prođemo, s njom postajemo sigurniji u sebe i radosnije živimo život. I s posebnom se radošću radujemo novom jutru, suncu koje zalazi i još puno malih dnevnih radosti koje život znače. Al se raspisah a htjedoh Ninolokici reći NE BOJ SE.

Ninalokica ne boj se biopsije. Uistinu se ne boj biopsije, jer to nije nešto čega se čovjek treba bojati. To nije operacija i tu nema trajnih posljedica. Samo se trebaš pridržavati uputa o pripremi za biopsiju (vezano za jelo i piće) i o ponašanju poslije biopsije onoliko dugo koliko ti bude rečeno (opet vezano za jelo i piće). Poslije biopsije tek nakon sat vremena smiješ piti a dva sata poslije biopsije smiješ jesti. Usput rečeno ja sam bio na dvije biopsije jetre i sada s osmijehom pišem da to uopće nije nešto čega se treba plašiti, jer se nemaš čega plašiti.

Ninalokica ne boj se ni terapije. Ipak pridržavaj se uputa koje ti da tvoj liječnik koji te bude vodio prema terapiji i kroz terapiju. Ne boj se postavljati pitanja liječniku ma koliko ti se pitanje činilo glupim, jer bitno je da ti liječnik da odgovor i da tvoj strah nestane. A kad ne stane strah tvoja terapija će biti učinkovitija. Prije terapije dobro je proći detoksikaciju tijela otprilike dva mjeseca prije terapije. Postoji nekoliko načina da detoksikaciju provedeš putem lijekova. No ja ti preporučam da detoksikaciju provedeš postom o kruhu i vodi dva dana u tjednu.

Ne znam što su ti pričali o terapiji, ali znaj da je jako puno toga u glavi. Kad imaš pozitivan stav i razmišljanje da će te svaka prepreka očvrsnuti za ono što dolazi onda se i prepreke u terapiji lako podnose. Tijekom terapije je najvažnije piti dosta tekućine jer lijekovi dosta isušuju kožu. Uz to bitno je da ti obroci nisu preveliki kako bi probava hrane bila količinski olakšana. Uz to, odsada izbjegavaj gazirana pića, alkohol, konzerviranu hranu i teške masnoće kako bi jetra olakšano radila. Imam hepatitis-c od 1996.g. i pridržavajući se ne pijenja gaziranoga i alkohola, te u malim količinama jedući povremeno masnije godinama se dobro osjećam i nisam imao problema s radom jetre. Dosta ljudi oko mene sve više shvaćaju i prihvaćaju da hepatitis-c nije tako veliki problem kao što su u početku mislili kad se čovjek ispravno postavi spram njega. Vjeruj mi najveći dio bolesti je u glavi čovjeka. Zato hrabro i osmijehom kreni u čitaonice i upoznaj se s bolešću i bit ćeš sve spremnija prihvatiti terapiju i liječenje. Tada ćeš kao i ja s vremena na vrijeme od ljudi čuti izjavu da su bili skeptici, ali da sada vide da to nije problem kako su oni mislili.

Zašto kažem da nema glupih pitanja. Kažem iz razloga jer mi moj liječnik internist zaboravio reći da bi bilo dobro provesti detoksikaciju. A ja sam ju proveo jer sam se zavjetovao na posebnu nakanu za nešto drugo u životu! Eto vidiš, Bog uvijek sve okrene na dobro i onda kad mi o tome i ne mislimo. Ako nisi Vjernik, ipak vjeruj u dobro i pozitivno i osjećat ćeš se bolje i izlječenje će doći s vremenom. Ali vjeruj mi s Bogom je sve lakše i Njim NADA ŽIVI VJEČNO.

Ninalokica ovu su stranice na kojima možeš naći više informacija i iiskustava nego od mene pojedinca. Još nešto. Imaš blog i koristi ga i piši o svojim sretnim danima, svojim strahovima. To će ti ujedno pomoći da se bolje osjećaš, dobivaš više informacija i lakše prihvaćaš prepreke koje ti naiđu u životu.


CYBERMED

ABC hepatitis


Ninalokica NE BOJ SE BIOPSIJE, NE BOJ SE TERAPIJE, NADA ŽIVI VJEČNO! Hvala ti na lijepoj želji da moj prijatelj odsada miruje.

Dragi blogeri, neka vas sreća i svako dobro prate u svakom trenutku vašeg života i uvijek imajte na umu NADA ŽIVI VJEČNO!