izvornade

Svima vam od srca želim sretan i blagoslovljen Božić i božične blagdane! Provedite ih u krugu svojih najvoljenijih i najmilijih!

Ispunite svoj dom ljubavlju, veseljem, radošću, smijehom, tolerancijom, razumijevanjem i svim onim lijepim velikim i malim sitnicama i krupnicama koje vas u životu vesele!

Ona je diplomirani inženjer građevine, on je diplomirani inženjer strojarstva i nezaposleni su. Žive u podstanarstvu s kćeri od tri godine i sinom od dvije godine. Ona doma čuva djecu, on svaki dan traži posao da zaradi za život svoje obitelji.

U one dane kad nema posla, iduće bi jutro išao na burzu rada provjeriti oglase. Jednog dana došao je u burzu rada, a na oglasnoj ploči kao i puno puta prije toga dana nije našao ništa od posla u struci ni za sebe ni za suprugu. Izašao je ispred zgrade burze i stao uz ljude koji čekaju da ih netko taj dan pozove da nešto rade za njih.
Naišao je čovjek i pitao treba li tko posao. On je rekao trebam, drugi su pitali kakav posao. Čovjek je odgovorio trebam ljude za okopavanje vinograda. Drugi su odustali od cjelodnevnog cmarenja pod suncem i male nadnice. Mladi inženjer je pitao «kad mogu početi i ima li naznake koliko ću dugo raditi kod vas». Čovjek mu je rekao «pokažite mi ruke». Kad je vidio žuljevite ruke dodao je «vjerujem da ćete jako dugo raditi kod mene».

Gospodin koji je nudio posao okopavanja vinograda tada se predstavio. Bio je to direktor vodeće tvornice specijalnih alata. Pitao je inženjera što je po struci, njegovo obiteljsko stanje i rekao mu da se sutra javi u njegov ured. Diplomirani sam inženjer strojarstva, oženjen sam i imamo dvoje male djece.
Oprostite, a zašto ste prihvatili posao bez da ste znali o kojem se poslu radi, a fakultetski ste obrazovani? Volim svoju obitelj i za nju mi je sve lako! Gospodin je odgovorio «siguran sam da ćemo dugo raditi zajedno».

Prošle godine pred Božić u ured mi je ušao gospodin ozbiljnog i tužnog lica. Prvi puta ga vidim u životu. Pitao me zašto njegovom sinu nisu odobrena sredstva za školovanje. Pojasnio sam mu koje dokumente nisu priložili uz zamolbu i pokazao mu dopis u kojem sam ih molio da mi dostave dodatnu dokumentaciju kako bi predmet njegovog sina mogao biti pozitivno riješen. Rekoh mu, obzirom da niste dostavili traženu dokumentaciju morao sam zaključiti da ne ispunjava tražene uvjete i odbiti njegovu zamolbu. Čovjek ima preko pedeset godina, sjedi preda mnom suze mu klizile dok govori da ima još troje djece, socijalni status grozan… i pita me «može li se još što učiniti». U meni srce udara ko ludo, oči mi se pune suzama, grlo mi se steže, pamet mi je na granici ludila. Gledam ga, malo je mlađi od mog oca, visok dva metra ono što se kaže planina od čovjeka i plače kao malo dijete. Zamišljam kako bi bilo mom ocu da mora moliti za mene. Znam grozno. Zamišljam sebe da moram moliti da mi se dijete može školovati. I ja bih se osjećao grozno. Rekoh, založit ću se kod nadređenih i nazvati Vas za koji dan, a Vi u međuvremenu prikupite dodatnu dokumentaciju. Nazvao sam ga u roku sat vremena i rekao da će predmet biti pozitivno riješen samo neka dostavi traženu dokumentaciju.
Blistao je od sreće, a ruke su mu drhtale dok mi je predavao dokumentaciju.

Danas je došao opet istog onog ozbiljnog i tužnog lica. Malo se osmjehnuo jer sam ga oslovio prezimenom iako se nismo vidjeli godinu dana. Vidim, pun je ogorčenja i pitanja. Pita me zašto je stala isplata sredstava za njegovog sina u posljednja dva mjeseca i da li će mu sin dobivati sredstva u idućoj godini.
Pojasnio sam mu da je ugovoreno da isplate za tekuću godinu idu od siječnja do listopada. Potom da će se idućih dana donijeti pozitivna odluka da mu sin dobiva sredstva u idućoj godini. Čovjek je sa širokim osmjehom rekao «vratili ste mi osmijeh na lice».

Godine 1992. sestra je redovan student, brat je u osnovnoj školi, ja sam izvanredan studnet, mama i tata rade. Vremena su nesigurna i želim se zaposliti kako ne bih ovisio isključivo o pomoći roditelja.

Otišao sam kod zamjenika direktora u tvrtku u kojoj je radila majka i rekao mu da tražim posao. Odgovorio mi je “mogu ti ponuditi posao s osnovnom školom”. Iako sam znao da su u to vrijeme imali skoro stalno otvoren natječaj za moju srednjoškolsku struku, na njegovo iznenađenje prihvatio sam ponudu za posao.

Tijekom iduće dvije i pol godine radio sam razne poslove. Pri tome sam stalno bio na plaći za radno mjesto na kojem sam se uposlio, a radio sam razne poslove iz struke za koju sam se obrazovao. Mnogi su me pitali “jesi li ti normalan, pa oni tebe iskorištavaju”. Nekima nisam ništa odgovorio jer ne vjerujem da bi me shvatili. Neki od njih ni dan danas nemaju niti jednog dana radnog staža.
Drugima sam govorio “Dali su mi da se usavršavam u struci i ja sam im zahvalan. Uz to, u ova teška i nesigurna vremena malo je onih koji imaju priliku usavršavati se u struci, a kamoli da su još i plaćeni da ih netko ući kako se nešto radi”.

U vrijeme kad sam trebao početi raditi u struci, odlučeno je da će doći od otpuštanja radnika po principu “ako postoji dvoje ili više uposlenih iz obitelji, tada jedno mora van”. Pri tome nam je bilo dozvoljeno da se u obitelji dogovorimo i kažemo im svoj prijedlog. Prihvatio sam sporazumni raskid radnog odnosa. Sada radim u drugoj tvrtci :-).