Krenulo je sa srednjoškolcima koji su iznenadili naciju svojim prosvjedom u kojem su se pobunili protiv državne mature koja se nakon dugo najavljivanja trebala primjeniti ovog proljeća. Sjedio sam na riječkom Korzu kada se slila rijeka bučnih srednjoškolaca i srednjoškolki s transparentima koje ipak nisam uspio pročitati, a nisam ni razumio što su vikali. Moram priznati da mi je, gledajući sa strane, sve to izgledalo prilično neorganizirano i besmisleno. Bilo je tu i mladih koji su u prosvjednoj "povorci" nosili boce piva, pa se mogao steći dojam kako su na prosvjedu samo da ne bi bili u školi. Uglavnom, na prvi pogled, riječki prosvjed maturanata izgledao mi je kao generalna proba za norijadu. No ipak, nisu radili nerede, no za svaki slučaj pratilo ih je i dvoje-troje policajaca koji, bar koliko sam ja vidio, nisu imali posla s njima. Neupućenom u cijelu priču oko državne mature, pomislio sam si zašto se bune tek sada, a cijela priča najavljena je još pred tri-četiri godine.
Ispalo je da su bili u pravu i nije me iznenadilo da se, samo mjesec-dva prije njene primjene, još uvijek ne zna što je zapravo ta državna matura, kako će izgledati i čemu će služiti. Iz tog razloga, svaka čast maturantima koji su odlučili izaći na ulice i (skoro sam napisao "pokrenuti Hrvatsku" - slogan HDZ s pretprošlih izbora, ako se ne sjećate) probuditi se iz pasivnosti, a isto tako i upoznati ostatak Hrvata s cijelom pričom kojom se Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa predvođeno ministrom Primorcem hvali već dulje vrijeme. Svima je već poznato da je Primorcu trebalo samo nekoliko sati da poklekne i odgodi državnu maturu za godinu dana (hoće li to zbilja biti dovoljno vremena?!?). Ali, kao što je to i uobičajeno, krivnja se prebacila na druge. Ipak, srednjoškolci su postigli što su htjeli i u tome ih potpuno podržavam.
Kad sam idućeg dana pročitao vijest s tim sadržajem, pomislio sam kako smo trebali i mi, studenti, izaći na ulice i iskazati svoje nezadovoljstvo Bolonjom koja je isto tako ponos i dika Primorca, MZOŠ-a i cijele Hrvatske. Već ranije ove godine s kolegama s fakulteta sam razgovarao o tome kako bi trebalo napraviti prosvjed jer cijeli taj sustav nema veze s onime o čemu se priča. Nakon ovog srednjoškolskog prosvjeda, pogotovo budući je bio uspješan, u meni se ponovno probudila želja za glasnom borbom za svoja prava. Ali, razmišljao sam i o tome kako bi javnost gledala na prosvjed studenata odmah nakon prosvjeda srednjoškolaca.
No, već u petak, nakon prvomajske fešte, primio sam mail u kojem je bila obavijest o prosvjedu studenata najavljenom za srijedu, 7. svibnja, a bilo je i objašnjeno koji je povod svemu te koji su zahtjevi. Čitanje o cijelom nizu pravila Bolonjskog procesa, a od kojih sam jako malo iskusio u stvarnom životu, ponovno je u meni probudilo gorčinu i želju za buntom. Baš kao i kad sam lani u novinama pročitao da je MZOŠ dosadašnju implementaciju Bolonje ocijenilo solidnom trojkom.
Prošao je produženi vikend i započeo je novi tjedan, u mojem okruženju nije se puno pričalo o prosvjedu, no vidjevši da nitko u Rijeci nije uspješno preuzeo organizaciju u svoje ruke, poslao sam mail svim kolegama s mog fakulteta, ali i s ostalih, a s nekolicinom kolega s godine dogovorio sam se da ćemo izraditi i transparente. Neću se hvaliti, no moram priznati da mi nije bilo teško smisliti nekoliko dobrih poruka (bar ih ja takvima smatram :P) od kojih su neke bile i zapažene. Te srijede, prije samog prosvjeda, skupilo nas se četvero i u dva sata smo uspjeli napraviti nešto manje od deset transparenata.
Bojao sam se da cijeli prosvjed ne ispadne jako neorganizirano i nekulturno, no isto tako bilo me strah i da će odaziv studenata biti mali. No, kad smo stigli pred Erste banku vidio sam da se okupio sasvim solidan broj studenata; kasnije ih se odnekud pojavilo još. Prisutni su bili i mediji, pa su tako zabilježili i nas s našim transparentima koji su se tijekom narednih sati našli u rukama poznatih i nepoznatih kolega, upućujući poruke prolaznicima. Vrlo brzo zaputili smo se preko Korza, bučno i s transparentima visoko iznad naših glava. Stali smo kod fontana, a tamo je dvoje-troje studenata (koristeći megafon) pročitalo naše zahtjeve i mediji su napravili još fotografija. Budući živimo u vremenu mobitela i digitalnih fotoaparata, bilo je i puno studenata koji su odlučili i sami ovjekovječiti ovaj događaj. Krenuli smo dalje kroz grad, prema Rektoratu. Ovaj put meni je osobno bio najdojmljiviji dio prosvjeda. Prolaskom po ulicama, puno vozača trubilo nam je s odobravanjem, neki su otvorili prozore i "izbacili" podignute palčeve, ljudi s prozora su nas bodrili i pljeskali nam, a i sam pogled na ogromnu kolonu mladih, koja je zauzela cijeli prometni trak i vjerojatno napravila prometni kaos u dijelu grada, bio je impresivan i (ako se mogu tako izraziti) veličanstven. Put od Korza do Rektorata relativno je dug, no čini se da nikome nije bio problem uspinjati se, a nisu se štedile ni glasnice. Kad smo konačno stigli na odredište, glasno se, ali ipak civilizirano, skandiralo pred zgradom dok su nas ugledne "face" gledale sigurno skrivene iza svojih prozora. Naposljetku, ipak su neki od njih izašli pred zgradu i direktno se suočili sa studentima. Iako su nam opravdano zamjerili to što nijedan od zahtjeva nije bio ranije upućen na njihovu adresu, da su obavljali svoj posao i kontolirali uvjete na Sveučilištu, i sami bi zaključili što ne valja i što treba promijeniti. Izgovoreno je puno beskorisnih riječi, no na kraju je ipak došlo do nekakvog konkretnijeg rezultata - u zgradu su na sastanak pozvani predstavnici s nekoliko fakulteta. A idućih dana na mom fakultetu održane su i tribine (doduše, nedovoljno najavljene) na kojima su studenti mogli iznijeti svoje probleme.
 
 
Velika većina studentskih problema ne može se, ni uz najbolju volju i znanje, riješiti preko noći, no nadam se da smo ovim prosvjedom ipak nešto i postigli. Ako ništa drugo, cijeli hrvatski narod mogao je vidjeti da bolonjska priča u Hrvatskoj nije tako divna kao što se priča, a također smo malo "prodrmali" nadležne i pokazali im da ne mogu baš tako lako, i bez posljedica, provoditi svoje eksperimente na nama.
(mala napomena: fotografije nisu moje djelo)
|
