nedjelja, 28.02.2016.

O porezu, zarukama i odrastanju

Sad ću postaviti jedno glupo pitanje. Što znači odrasti? Napuniti 18. godina? 20? 30? Svi ti okrugli rođendani zvuče kao da donose gomilu promjena i nevjerojatan broj novosti, no sam rođendan ne mijenja apsolutno ništa.
Da, svaki put iščekuješ ponoć očekujući magičnu transformaciju u novu, odgovorniju i ozbiljniju osobu. No to se nikada ne dogodi. I dalje si ti ti, idiot koji vlastitu vrijednost procjenjuje na temelju broja poruka koji stigne u prvih 10 minuta. I ne, fejs se ne računa.
Jedina stvar koja se stvarno promijeni kad napuniš 18. godina je da te magično prestanu tražiti osobnu. Kako to prodavači znaju, ne znam.
No nebitno, dakle sami rođendani ne donose ništa (osim poklona), no to ne znači da se stvari ne mijenjaju.
U zadnje vrijeme, evo, primjećujem promjene u svojem, ali i u životima svojih dragih prijatelja. I to nisu neke goleme promjene, već sitnice, koje ne zamijetite da su se pojavile, sve dok se jednog dana ne možete sjetiti u kojem trenutku ste ih počeli činiti. Ali na kraju krajeva, sitnice i jesu te koje čine život.

1. X i Y su zaručeni.
Prvi put kada primijetimo da prema svojoj dobi više nismo djeca, je onaj trenutak kad vidimo prve zaruke na svom fejsu. Zaruke osobe s kojom smo možda išli u razred u osnovnoj/srednjoj školi ili, nedajbože, osobe s kojom smo upravo mi nešto petljali...nekad davno...negdje...u jednom trenutku života. I sada, dok mi scrollamo fejsom u svojoj pidžami koju nismo presvukli već danima odbijajući pripremati ispit na faksu, shvatimo...osoba koju znamo...se ženi.
Iskreno, manje me šokira kad čujem da je cura trudna pa se žene, jer to razumijem, to mi je u redu. Ali kad to učine iz vlastite želje...postane mi jasno da su oni ušli u jedan sasvim novi period svog života. U kojem se trenutno i mi nalazimo...u svojoj pidžami...jedući čokoladu...i razgovarajući preko skypea o tome umjesto da učimo.

2. Ne mogu, radim.
Razlozi zašto nam u srednjoj propadaju dogovori mogu biti raznovrsni od „u kazni sam jer sam dobio 1“ do „nemam para, nisu mi dali džeparac…jer sam dobio 1“. Dobro, možda ne toliko raznovrsni.
No sasvim je drugačiji osjećaj dobiti odgovor: „Ne mogu, radim.“
On dovodi do vrtloga emocija unutar našeg bića, počevši od ponosa što naš prijatelj/ica radi, srama što mi to ne činimo i brige za naše prijateljstvo jer će nam se mogućnosti izlaženja veoma promijeniti, koliko zbog njihovog nedostatka vremena, toliko zbog našeg nedostatka financijskih sredstava.
Rečenica „Ne mogu, radim“ djeluje kao noga u guzicu. Bolan udarac koji dovodi do gubljenja ravnoteže. No u toj situaciji možemo ili pasti na pod ili izvesti piruetu. Odluka je na nama.



3. Dogovori konstantno propadaju.
Ovo se donekle nadovezuje na prijašnju stavku. Ono što sada uistinu primjećujem je koliko je teško vidjeti prijatelje koji ne studiraju sa mnom. Rasporedi predavanja su nam nebo i zemlja, a uz to, svatko se još bavi stotinama drugih aktivnosti od paralelnog učenje četiri jezika do gore spomenutog posla.
Vidjeti se s prijateljima zahtjeva golemu količinu truda i planiranja…no kada se uspijemo vidjeti, čini se kao da se ništa nije promijenilo. Iako je i svi to znamo.

4. Mama više ne dogovara termine.
Ovo je jedan od najčešćih primjera koje mi frendovi kažu kad ih pitam po čemu vide da odrastaju.
Prema riječima jedne moje prijateljice: „Nekada kad bih bila bolesna, mama bi dogovorila pregled. Kad bi trebalo obaviti bilo kakav administrativan posao, mama bi to obavila. Kad bih se zblamirala, mama bi počistila nered. A sad…sad ja moram paziti kad se moram naručiti kod doktora, kad moram otići u Finu, kad moram platiti račune… I ne znam kad se to dogodilo jer me nitko nikada nije naučio kako činiti bilo što od toga. I svejedno to činim.“
I ova pojava je uistinu jedan veliki misterij. Jer smo u jednom trenutku bili djeca koja nikada nisu stupila nogom u banku, a već smo drugi mjesec pričali o režijama, kamatama i kreditima kao da se s time susrećemo cijeli život.
Iako i dalje, godinama kasnije, redovito zaboravljamo platiti režije, ne znamo gdje se nalazi najbliža pošta i nemamo pojma kada točno moramo platiti porez.

5. Planeri i rokovnici
Obožavala sam planere kao klinka, obožavala sam vidjeti te duge stupce u kojima bi moj otac upisivao obaveze koje bi imao taj dan i obožavala sam se smijati kad bi zapisivao dogovore mjesec dana, ako ne i više, unaprijed. I strašno sam željela biti kao on.
No nisam imala potrebe za planerom, nisam imala što zapisivati u njega jer mi je svaki tjedan izgledao isto. U redu, vrlo često bih zaboravila napisati zadaću, no ako ću biti iskrena, i da sam ju zapisala negdje kao podsjetnik, vjerojatno ju ne bih napravila.
Danas, ako nešto ne zapišem, računa se kao zaboravljeno. I moji prijatelji se uglavnom slažu s time.
Srećom, planeri su tako bolno preslatki.



6. Korištenje maila
Za svaku mladu osobu postoji trenutak kad ju netko prvi put pita za mail i taj trenutak se može neopisivo lako uočiti jer će ta mlada osoba iznenada početi kašljucati i odugovlačiti prekrivajući zažarene obraze dlanovima.
Zašto?
Jer do sada nije koristila mail, a jedina email adresa koju ima, je ona koju je napravila na hotmailu u 4. razredu osnovne škole (badboy94 i tokiohotel4ever gledam u vas). To je vatreno krštenje ulaska u odraslu dob, a od tada pa nadalje ime.prezime@gmail.com postaje svetinja.
Također, još jedna ključna promjena je kad nam ulazni inbox prestane biti pun mailova od samog sebe. Oh taj efikasan način na koji pohranjujemo podatke kad nema USB-a pri ruci.
I ti mailovi konačno imaju svoj predmet za razliku od dosadašnjih zbog čega smo provodili golemu količinu vremena tražeći poruku koja sadržava dokument koji nam je bio potreban. Zašto nismo pisali predmet maila? Ne znam, a gmail nas je još tako lijepo upozorio da to nismo učinili.



7. Razgovori započinju s „pročitala sam članak na….“
Iznenada svi čitaju članke. Jedan dan je glavna tema bila tko je s kime završio prošlu subotu, drugi dan se žustro raspravlja o članku koji je izašao na Business Insideru. Prijelaznog perioda nema. Dobro, lažem, ima, prijelazni period je onaj u kojem se pitamo u kojem trenutku su svi počeli pratiti politiku i zašto mi nismo.

8. Hrana i piće

5 litara vina za 20 kuna postaje neprihvatljivo (osim u iznimnim situacijama). I to ne zato što smo snobovi, već zato što loše padne na želudac (a vjerujem da više nitko nema želju ni vremena provesti cijeli dan na wc-u - s glavom ili guzicom, svejedno je). Fina vina koja se neće trebati miješati s nekim jeftinim sokom koji bi ubio kiselinu su sada najveći gušt…ako se ima novaca, a ako nema…a jebiga, 5 litara za 20 kuna ponekad može proći.
Isto vrijedi i za hranu. Premasno, preslatko, prekalorično…ostavlja bolne tragove. No to ne znači da prestajemo jesti pizzu…samo da ćemo se nakon toga žaliti koliko nas boli trbuh.



9. Nedostatak tjelovježbe ostavlja svoje posljedice
Mislim da su se svi moji frendovi, u jednom trenutku tijekom srednje škole, prestali baviti sportom na nekoliko mjeseci, ako ne i duže. Naprosto je bilo drugih stvari koje su zahtijevale našu pažnju (tko je koga riješio prošlu subotu i tko je popio najviše od onih 20 litara vina).
Danas, eto, osjećamo posljedice, bilo da je to glavobolja zbog nekretanja, kašalj zbog pušenja ili ozljeda koja nije pravilno zaliječila jer nismo otišli na pregled misleći da će proći samo od sebe kao do sad, da, osjećamo posljedice svih loših odluka. I vrlo dobro znamo da je sad pravo vrijeme da se pokrenemo i spriječimo probleme u budućnosti.

10. Kreme
Ne, još uvijek nemamo bore, no koža nam je iznenada popizdila. Ne skinuti šminku prije spavanja znači gasiti požar na licu iduća dva tjedna, a stres i neprospavane noći dovode do golemih podočnjaka.
Frendica mi je pričala da je primijetila naznake borica oko očiju te je pitala majku koju da kremu za oko očiju kupi. I najviše ju je šokiralo što je njena majka to prihvatila sasvim mirno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Jer je i njoj sada to potrebno.

PS. Ako ste izdržali pročitati ovaj tekst do kraja (što očigledno jeste jer ste još uvijek tu), zamolila bih vas za uslugicu. Ako biste mogli kliknuti na ovaj link 8 moskovskih lekcija - Putin, vodka i skupi auti i pomoći mi da uđem u finale natječaja. Ništa drugo ne trebate učiniti, a ja ću vam biti zahvalna do neba i natrag :))

- 20:31 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.02.2016.

Iskustva iz Moskve

Već neko vrijeme pričam o tome kako bih voljela ponovno početi pisati blog. Ni sama ne znam kako je došlo do toga da sam prestala (naravno da znam), no eto, dogodilo se i sad, šta je tu je.
I tako me natječaj za putovanje (a očigledno volim putovati) natjerao da sjednem za laptop i krenem pisati (kad smo kod natječaja, bila bih neopisivo zahvalna kad biste samo kliknuli na ovaj link 8 moskovskih lekcija iliti Putin, vodka i skupi auti ,a usput ćete mi i pomoći i bit ću vam zahvalna do neba i natrag :)))) (obećajem nije riječ o virusu)

Uglavnom...
U Moskvi sam zapravo završila vrlo spontano.
Dakako, planirala sam ja otići u nju ove godine jer mi frendica trenutno tamo studira (što znači da ne moram trošiti na smještaj hehe), ali znamo kako to inače bude. Veliki planovi, sjajne ideje, ali od realizacije ni M.
I tako me ona uporno pitala: „Pa dobro, kad ćeš doći?“
A ja sam nekako po običaju odgovarala: „Ma evo budem, samo ne znam točno kad...“
„Samo kreni na vrijeme, oko vize imaš dosta posla…“
„Ma znam, znam, budem…“
Možeš misliti.
I onda mi je igrom sudbine stigla obavijest da mi faks kreće tjedan dana kasnije no što sam mislila.
E pa reko, ako to nije bio znak, ne znam što je.
I tako sam ja u roku 3 dana nabavila avionske karte i vizu za Rusiju. I masno to platila...naravno. (Ako planirate otputovati u Rusiju imate odlične agencije u Zagrebu koje će vam riješiti sve vezano uz vizu, putno osiguranje i dati vaučer putničke agencije...i onda će vam to sve donesti na kućnu adresu).

I evo, iskreno, najiskrenije, moram priznati da, ne da me Moskva nije razočarala, nego je nadmašila sva moja očekivanja, a to ne mogu reći ni za jedan europski grad u kojemu sam bila.
Mislim da ukupno u životu nisam rekla riječ „veličanstveno“ koliko sam ju puta izgovorila u tih tjedan dana u Moskvi. Ali ona to uistinu i je.
No krenimo.

1. Možda najbolje da počnem s ovime: Moskva je golema.
Ali kad kažem golema, mislim, neopisivo golema.
Ona je toliko golema da sam čula priču čovjeka koji se samo htio vratiti kući s posla…i mislim, uspio je u tom naumu, samo nakon osam sati čekanja u gužvi (i ne, ovo nije izmišljena priča).
Evo, dobar savjet, ne sjedati u auto, bilo vaš bilo taxi, između 3-4 do 8 (čini mi se da mi je tako rečeno :).
Nadalje, obići dvije znamenitosti u jednom danu znači cijeli dan hodati. Ponovno savjet, iako su Ruskinje nevjerojatno prekrasne i uvijek sređene žene, nemojte pokušati nositi štikle, kao što to one čine, dok razgledavate Moskvu. Da, istina, kad ćete ih vidjeti, osjećat ćete se loše zbog sebe, ali barem nećete plakati dok razgledavate Puškinov muzej i nećete, umjesto da gledate izložbu, pogledom tražiti mjesto da sjednete. Ako vam se čini kao da govorim iz iskustva, to je zato što govorim.



2. Druga stvar koju želim spomenuti, a čemu sam se prvo smijala, je to što su u 10 stvari koje morati vidjeti u Moskvi, navedene metro stanice.
Ali da, one se stvarno moraju vidjeti. Moskovske metro stanice izgledaju kao muzeji…u kojima se pušta klasična glazba. Da, klasična glazba, dobro ste pročitali.
A metro je realno najbrži način da dođete bilo kamo iako su taksiji vrlo vrlo jeftini. Barem u trenutku kad sam ja bila tamo. (Rubalj je taman pao za 50% :).
Dakle, izuzev metro stanica, prva stvar kamo su me frendice odvele je bio naravno Crveni trg. Koji je eto…veličanstven, pogotovo navečer. Baš oduzme dah. Crveni trg je jedna od stvari koje vidite velik broj puta na fotografijama i za koju svaki put kažete da izgleda prekrasno...i onda stupite nogom na njega i shvatite da fotografije nisu uspjele obuhvatiti niti njegovu veličinu niti njegovu ljepotu.
No sve građevine i ulice su takve. Cijela Moskva je takva.





3. Treća stvar, taksisti su zakon. Okej, oni s kojima sam se ja susrela…i to ako znate koje taksije treba zvati jer ovi ostali ako shvate da ste stranac vole vas voziti naokolo pa platite više (ali to realno rade svugdje).
Uglavnom, u vrlo toplom sjećanju mi je ostao taksist koji se zvao Islam i koji je mene i frendicu vozio do njenog stana tek kad smo stigle. Frendica je s njim pričala cijelim putem na ruskom (ja ne, jer ne govorim ruski) a ja sam hvatala dijelove koji su mi bili jasni. Pričao joj je o svojim unucima i pokazivao slike na tabletu (možda ne najpametnija stvar za činiti u vožnji, aaali ok). Kasnije mi je ona ispričala da taksisti često dolaze iz Uzbekistana i da su dosta još diskriminirani pa kad im neko dođe u taxi onda se jako raspričaju. Ustvari su jako dragi ljudi, opet ponavljam, one koje sam ja srela.

4. Sigurno se pitate ako je toliko golem grad, koliko je opasan. I iskreno, ni u kojem trenutku se nisam osjećala nezaštićenom. Hodajući Moskvom, često ćete primijetiti policiju koja se nalazi na gotovo svakom koraku - na ulazima u muzeje gdje će vas pregledavati, na ulazima u metro stanice gdje morate proći kroz detektore metala, na uglovima ulica. Uglavnom, policija je posvuda. I vidjeti ih, meni je značilo sigurnost. Inače, kad hodam Zagrebom i ugledam policiju, prva stvar koju pomislim je da sam nešto krivo napravila (iako nisam). U Moskvi sam znala da nisam i da sam sigurna ukoliko netko drugi planira nešto učiniti (naravno, riječ je o centru i uskom dijelu centra - oko sat vremena udaljen od Crvenog trga).

5. Ono što nisam očekivala je to da im je pivo fenomenalno, pivo i vodka (ali o vodki svi ionako stalno pričaju). Nisu nimalo gorki, nego su pomalo slatkasti i vrlo ukusni. I stvarno te zagriju. Mislim, mogla sam hodati u suknjici, kratkoj majici i kožnoj jakni usred noći na -4 stupnja i nije mi bilo hladno, a kad sam se ujutro probudila, nije bilo ni p od prehlade...samo p od piva, ali njime se ionako treba trijezniti. Hrvati i Rusi imaju vrlo različite kriterije za alkohol.

6. Šesta stvar, vrijeme. Jedan od razloga zašto sam mogla hodati onako polugola usred noći, a i zašto sam općenito hodala dosta lagano obučena, je zato što temperatura ne znači isto što i u Zagrebu. Kad je temperatura 0 stupnjeva u Zagrebu i Moskvi, jamčim vam da će vam biti mnogo hladnije u Zagrebu jer je zrak ovdje vlažan i zalijepi se za kožu. U Moskvi je najveći problem ako puše vjetar, jer ćete onda umrijeti od hladnoće. Dakle, ako puše vjetar, obavezno nosite golemi šal i pokušajte ne dopustiti vjetru da vam se zavuče pod odjeću.



7. U tjednu u kojem sam ja bila, u Moskvi se održavao light show na Bolshoi teatru i naravno, poput svih skeptičnih Balkanaca naviknutih na grozne light show-ove, nismo očekivali ništa spektakularno.
I srećom, ponovno smo se prevarili. Puštali su klasičnu glazbu i prikazivali animacije preko teatra ukomponirane u građevinu. Malo je teško za objasniti, ali na slikama se može vidjeti…iako nije ni približno kao u živo.



8. Osma stvar, čaj. Eto, iz nekog razloga, oduševljavale su me tekućine koje sam probala. Prvo pivo, pa vodka…i konačno, čaj. Da, čaj, ponovno, nikada u životu nisam probala nešto toliko ukusno. Jer to nisu oni čajevi na koje smo navikli da dolaze iz vrećice, ne, njih dobijete u malim čajankama u koje stave gomilu voća, cimeta i ostalih začina. Em što izgleda prekrasno (i ispada genijalno na fotografijama) poželjet ćete ga piti do kraja života. Još uvijek se razočaram svaki put kad naručim čaj u našim kafićima i ne dobijem neku spektakularnu čajanku.




I konačno željela bih poručiti svima ako ikada dođete u mogućnost da odete u Moskvu ili se pitate kamo da idući put otputujete, toplo preporučujem ovaj grad jer mu ostali europski gradovi trenutno nisu ni do koljena. I to u ranu jesen, najkasnije početak desetog mjeseca jer bi vas kasnije mogao uloviti snijeg, a onda nećete imati želju napuštati tople prostorije u kojima se nalazite. No krajem devetog mjeseca…e onda ćete moći iskusiti rusku jesen u kojoj je toliko pisaca nalazilo inspiraciju.

I još jednom ću ponoviti iako znam da sam naporna, ako imate želju pročitati još mojih iskustava iz Moskve, kliknite na ovaj link - 8 moskovskih lekcija iliti Putin, vodka i skupi auti
Ukoliko nemate tu želju, svejedno kliknite na ovaj link i pomozite mi osvojiti putovanje na neko novo mjesto s kojeg ću vam moći opet prepričati doživljaje. Puno hvala :)

- 13:23 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.06.2014.

Utakmica na domaćem terenu - mladost vs. starost

Zadnjih par dana nisam in the loop. Jer ili malo previše živim noću (i trošim – zato ostatak mjeseca nemam za jesti, ali barem ću smršaviti), ili čitam sjajne knjige (Mario Vargas Llosa je uistinu genijalan pisac – jučer sam ga 10 sati u komadu čitala), ili slušam predavanja o genetici ponašanja (ma da bit ću iskrena, to činim najmanje).

Tako da sam tek jutros shvatila da se nešto i događa u svijetu oko mene.
Navodno da smo pobijedili sinoć. Valjda u nogometu. Valjda je zato moj susjed bio glasan.
Navodno da se srušio Facebook.
Navodno da političari opet jebu muhe. Toliko smo se na to navikli da je tome posvećen članak veličine onog o Facebooku.
Ah i da, mladi i stari su zaratili zbog vip-ove reklame.

Za reklamu mi je rekao dečko jer nemam televizora pa ju nisam imala kako vidjeti. A goleme plakate nisam primjećivala jer sam, kao što rekoh, imala nos u knjizi.

Sama po sebi reklama me nasmijala – najviše zbog izraza koje su koristili. Da su opsovali koji put, bilo bi uvjerljivije – svima.

No pokušat ću sve sagledati objektivno te ću se distancirati od teme. Ovog trenutka nisam ni mlada ni stara.

Upitala sam oca što on misli o njoj. On često naglašava da je najgore biti mlad jer em si slabašan em te nitko ne voli, no isto tako sebe ne doživljava starim, a i mladima je poprilično simpatičan.
Dakle on je rekao: „Osjećam se ugrožen, imaju ozbiljna lica i govore ozbiljno kao da će me sada uništiti. Potpuno istrebljenje. “

Pogledala sam reklamu ponovno pokušavajući otkriti što je to točno toliko zastrašujuće.

1) Ok, početna glazba mi se sviđa. Sretna je okolnost što je vip napisao koja je to pjesma. Jedan bod za vip!


2) Prve tri sekunde prikazuju mlade osobe kako: slušaju glazbu, igraju igrice, leže na krevetu, zure u daljinu (seriously, tko zuri u daljinu u slobodno vrijeme?), drže skejtbord na ramenima (zašto uvijek, ali baš UVIJEK netko u reklami za mlade mora imati skejtbord, pa jeeeeebemu).

Ok, dakle, to mladi stvarno rade, a i točno te aktivnosti idu starijim ljudima najviše na živce jer: em su neproduktivne, em kad netko zuri u ekran ili ima slušalice na ušima, nikako neće obraćati pozornost na tebe.
A i s obzirom da oni u mladost nisu koristili ta pomagala javlja se manjak identifikacije (da u reklami slušaju ploče, već bi bila mrvicu drukčija priča). Dakle, već u prve tri sekunde, starijim ljudima iritacija podsvjesno raste.

3) Rečenice koje zatim izgovaraju.
„Lijeni smo i grozni.“
„Kažu da ćemo upropastiti cijeli svijet.“
„Po vama smo svi mi lame, pa vi ne znate ni što je lame, daj si više zguglajte neš.“ – nitko to ne govori, mislim lame, morala sam to komentirati.
„Grozni smo, nepismeni i ne dižemo se starijima. Kao previše tipkamo.“
„Nemam plan, ko da ste ga vi imali, sigurno neću raditi u istoj firmi cijeli život.“
„Samo nam je do zabave, a vi ste samo kao čitali ruske klasike.“
„Živjet ćemo zauvijek kod staraca i nikad nećemo odrasti.“
„Znam ja zaš vam mi idemo na živce, zato što smo mi mladi, a vi niste.“
„A vi niste.“
„Niste.“
„Sorry, ali neko vam je to trebao reći.“

Što se tiče samih rečenica. Normalni odrasli ljudi bi se na njih samo nasmijali, baš kao i izrazito mlada i stara populacija. Been there, done that.
Jedini tko bi se na ovo pobunio su ljudi koji uistinu na dnevnoj bazi upućuju ove rečenice mladima jer bi se osjetili prozvanima.

Naravno, neke rečenice više pogađaju u bolne točke, neke manje.
Kao na primjer – guglanje - jer budimo sad iskreni, stariji ljudi se ipak slabije snalaze u tehnologiji, ali vjerujem da čuti to ovako izravno snažno udari na ego. Očigledno smo svi nepismeni u neku ruku :D

Također, vjerujem da rečenica - „Nemam plan, ko da ste ga vi imali, sigurno neću raditi u istoj firmi cijeli život.“ – uistinu zvuči uvredljivo svima koji su tako proveli život. Dobro, ne svima, onima kojima je uistinu žao što su tako proveli život. Ponovno ego.
Vidjela sam već par reakcija na to i većina ide nešto u stilu: Vi ni nećete moći naći posao.
Ne znam zašto bi to mladima bila uvreda. Više depresivna realnost do koje su ih dovele prijašnje generacije.

Također: „A vi niste…niste…niste!“ – ostavlja izrazito agresivan dojam upravo zbog tog ponavljanja jer tjera da se čovjek suoči s istinom da više nije mlad, a svi znamo da nitko ne voli da mu se kaže da je star…

No čini mi se da same rečenice ustvari ni nisu pravi problem.


4) Istraživanje o nevebalnoj komunikaciji, provedeno na Sveučilištu UCLA, pokazuje da samo 7% komunikacije odlazi na izgovorene riječi, 38% odnosi se na ton, odnosno način izgovaranja, a čak 55% na govor tijela.

A ako ugasite zvuk i pogledate reklamu na taj način, iz njihovog govora tijela i izraza lica bit će vam jasno da isijava neprijateljstvo.
Budimo realni, da govore: „Volimo vas najviše na svijetu. Sjajni ste.“ – i dalje bi se stariji ljudi, kao što je moj otac rekao, osjećali ugroženima.

Podignuta obrva - sarkazam
Dugi pogled - prijetnja
Podignuta brada – agresija
Namršteno čelo – ljutnja
Da ne idem dalje, zaključit ću da su obavili sjajan posao što se tiče neverbalne komunikacije.


5) E sad, iz perspektive mladih, s obzirom da njima nije upućena ta neverbalna komunikacija, oni će većinom uočiti samo rečenice i njihovo značenje. Naravno, što će više puta pogledati reklamu, i sami će osjetiti to neprijateljstvo te će im se sve manje sviđati.

Kao što rekoh, svakoj mladoj osobi je nešto od toga bar jednom netko rekao. SVAKOJ. I kad kažem svakoj, pritom mislim i na starije ljude u trenutku kad su bili mladi.
Lijenost. Bahatost. Nepismenost.
Istina, ova generacija je posebna po tipkanju po mobitelima, laptopima…ali ovo ostalo je više-manje isto.


„Oprostite, ali današnja mladež je pokvarena, zla, isprazna i lijena. Nikad više neće biti kao što je bila nekada i neće biti sposobna sačuvati našu kulturu!“ 3000. g. pr. Krista u Babilonu


„Svijet prolazi kroz vrlo teško razdoblje. Mladi danas uopće ne razmišljaju, misle samo na sebe, nemaju poštovanja prema odraslima i starijima; mladi su netolerantni, misle da sve znaju. Ono što smo i mi smatrali mudrim, oni proglašavaju ludim. Djevojke su, pak glupe, raspuštene i bez dostojanstva u govoru, odijevanju i življenju.“ Petar, eremita, 1095. godina


6) Za kraj ću uključiti malo znanosti. Čisto da se malo bolje shvati mlade.

Jeste li znali da je nama kao ljudskoj vrsti urođeno odupiranje indoktrinaciji. Tj, mi smo kao vrsta izrazito individualizirani te svaki oblik poučavanja organski ne prihvaćamo. I to ne samo mladi, svi! Primitivan nagon!

Zašto je to izraženije kod mladih?
Naš prefrontalni korteks u mozgu je zadužen za „naređivanje svima“, pametno razmišljanje i planiranje, dakle on može potisnuti naše nagone te nam tako omogućiti da tu i tamo poslušamo nekoga.
Naravno, kao takav se sporije i razvija te je u mladost još uvijek nedovoljno razvijen zbog čega se mladi češće oslanjaju na emocionalnu amigdalu (strah, agresija) pri donošenju odluka.

Također, kod mladih je aktivniji i „centar za nagradu“ koji je odgovoran za ponavljanje ponašanja koja nam donose zadovoljstvo i ugodu.

Niste u krivu kada kažete da ste u mladosti bili najsretniji – tada se izlučuje i najveća količina hormona dopamina.

Smatra se da je to ustvari evolucijska prilagodba koja omoguće odvajanje od roditelja i stvaranje vlastite obitelji što je DOBRA stvar.

Ajde ljudi, umjesto da svaljujete krivnju jedni na druge (to uključuje i japanskog suca), nabavite si smisao za humor (možda ima na e-bayu, iz Kine se stvarno sve može nabaviti) i odite čitati ruske klasike. To bi nam svima dobro došlo.


P.S. Da znate da sam mogla napisati tekst pun mržnje usmjeren starijim ljudima i to ne zbog reklame već zbog uvredljivih tekstova koje su napisali kao reakciju na reklamu, ali ću za razliku od njih smiriti svoju amigdalu i razmisliti svojim prefrontalnim korteksom (koji se još nije u potpunosti razvio).
Svi mladi su bahati, nepismeni i razmaženi. Ne znamo što je rad i uvijek smo bezobrazni. Glupi smo i nasilni. Uništavamo planet i opsjednuti smo tehnologijom. - To su neke od rečenica koje sam morala pročitati i slušati.
Takve stvari su mi bile upućene i prije ove reklame samo zato što sam mlada.
Inače sam u potpunosti protiv nasilja, ali iskreno, nekima od vas koji šakom i kapom dijele agresiju, želim ono što si sami predviđate da će vam mladi učiniti, a što se ne bi dogodilo da nas tome niste naučili. (Nemojte se izvlačiti iz ovoga, znanost vas pobija.)

Neka vas bude sram!
S punim poštovanjem, autorica teksta

P.P.S. Vama ostalima, ljubaznim i dragim bakama i djedovima, gospodi i gospođama, koji su mi uzvraćali toplim pogledom i osmijehom te se odnosili prema meni kao čovjeku, ravnopravno i s poštovanjem iako sam mlađa od Vas, Vama ću se uvijek ustati u tramvaju i pustiti Vas ispred sebe u redovima, pomoći nositi vrećice i pozdraviti Vas na ulici. Želim Vam prekrasan život! Dobro se dobrim vraća!

- 13:46 -

Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.05.2014.

Znanstveno dokazano

Neki dan mi je na naslovnici fejsa izletio članak s naslovom - Znanstveno dokazano: Veća stražnjica - pametnija djevojka. Ne bih pretjerano obratila pozornost na to da baš prije toga nisam primijetila reklamu za Intimissimi. Znate onu, na njoj je brineta u čipkastom donjem rublju, jako zgodna cura, fino građena, grudi, bokovi - ne kao modeli na drugim reklamama na kojima ako prekrijem glavu ne mogu uvijek prepoznati je li riječ o muškoj ili ženskoj osobi. Uglavnom, uvijek prokomentiram da mi je zgodna cura, međutim ovog puta, preko plakata je crnim markerom bilo ispisano - OVO NIJE ŽENA, OVO JE KRAVA.

E sad, da budem iskrena, teško mi je dokučiti nekoliko stvari vezano uz tu rečenicu.

Prvo, koja je to situacija morala biti da odluči to napisati. Sigurno nije bio dan, riječ je o autobusnoj stanici na Kvatriću, netko bi tu osobu prekinuo u toj radnji. Dakle, ajmo reći da je bila noć. Sad, strašno me zanima što joj je prošlo kroz glavu tog trenutka, je li bila pijana pa joj je bilo smiješno to napisati (ali opet, tko nosi van marker sa sobom), ili se vraćala s faksa, posla pa je slučajno imala marker, ili je pak taj čin detaljno isplanirala.

Drugo, je li riječ o muškoj ili ženskoj osobi. Ako je muško, što ga je to pogodilo i zašto je napisao da je krava - jedno objašnjenje mi je da je i sam mršav, pa voli takve žene - kao, svoj svome. Drugo objašnjenje je pak što model ima dobre grudi pa mu je tok misli išao: Odlične mliječne žlijezde...mliječna žlijezda je vime...vime ima krava...ergo ovo je krava.

Vrlo čudno, s obzirom da je očigledno riječ o lijepoj ženi.

Ali budimo realni, teško da je riječ o muškoj osobi. Ne, mogla bih dati ruku u vatru da je riječ o ženskoj osobi. No i dalje mi nije jasno, zašto baš krava? Više nego očito je da ne proizvodi mlijeko jer nije trudna. A i sigurno ne teži kao krava. Jako čudno.

Što? Zato što je glupa? Zašto su krave glupe? Zar je netko izmjerio IQ kravi? I ako je, zašto ja za to nisam čula?

Treće, što je ta osoba htjela postići s time? Boriti se za ženska prava? Vrlo čudan način, boriti se za prava osobe koju si upravo ponizio.

No, da se vratim na svoju prvu rečenicu. Izletio mi je naslov koji sam već spomenula - Znanstveno dokazano: Veća stražnjica - pametnija žena.
A odmah iza toga - Znanstveno dokazano: Žene s većom stražnjicom žive duže.

Sad ćete vjerojatno pomisliti da želim pisati o ženskim oblinama, objektivizaciji žena, ženama kao objektima. Ali neeeee, želim pisati o nečemu mnogo ozbiljnijem.

Ono što me strašno naživciralo je: "Znanstveno dokazano" - izraz koji sve češće viđam i zbog kojeg sa zanimanjem klikem na članak da vidim koje je to istraživanje, tko ga je proveo, na koliko ispitanika.

No ono što dobijem je frišku figu. Kao da sad moja baba napiše članak: Znanstveno dokazano - Izvanzemaljci postoje. To što ona nije imala naočale i nije prepoznala galeba sto metara iznad nje...nema veze jer njena teorija ustvari ima obilježje znanstvenog eksperimenta - bilo koja osoba u istoj situaciji (dakle ćorava bez naočala) bi vidjela istu stvar.

It's a bird! It's a plane! It's an alien!

U kojem trenutku je postalo u redu uz svaku svoju tvrdnju reći: Znanstveno dokazano.
Ma je li? Tko je dokazao? Kada? Kako? Postoje li istraživanja koja pokazuju drukčije?
Prazan pogled. Tupi izraz lica. Brže treptanje. Oči zuje.
"Joj ma ne znam sad tko i kada."
Žao mi je, druže, ali to ti onda nije argument čak i ako je točan.

Budimo realni, ljudi koji rade ta istraživanja su ustvari često studenti koji moraju napisati rad pa izmišljaju pizdarije i provjeravaju ih na uskom broju ispitanika.

To je metoda korelacije. Uzmeš bilo koje dvije pojave i ispitaš raste li jedna isto kad i druga ili jedna pada dok druga raste. Problem s tom metodom je što se ne može zaključiti zašto su te dvije metode povezane.

Naravno, studentu je lakše napisati rad na temu: Stražnjice i inteligencija nego Neurobiološko istraživanje kognitivnih modela psihoze.
Jebiga, lijenost pokreće svijet.

Iz zabave sam upisala u google - znanstveno dokazano.
Pa evo nekoliko primjera.

1)Ovo je 6 načina kako možete imati sretnija jutra. Znanstveno dokazano!
a)Popijte jutarnju kavu uz buket cvijeća
b) Spavajte na desnoj strani
c)Popijte čašu svježe iscijeđenog soka od naranče
d)Odite na spavanje sat prije
e) Vježbajte u prirodi
f)Jutarnji seks
- istraživanje nisu naveli, no samouvjereno se razbacuju pojmovima kao - evolucijski psiholozi, turski istraživači - pa čak i harvardski profesor koji, sigurna sam, nema veze s istraživanjem
- objašnjenja su im, prosto rečeno, za kurac, i uz to načini podrazumijevaju da se ljudi bude dva sata prije nego trebaju krenuti na posao...ali tko normalan to radi

2)Manje grudi, više užitka
- prvo naveli su samo primjere u kojima nije riječ o užitku već o pogodnostima - lakši izbor badića, manje se objese
- drugo jedini dio koji ima veze s užitkom su povezali s osjetljivošću koja pada s razinom masnog tkiva - ponovno, istraživanje nisu naveli
- treće spomenuli su da male grudi privlače financijski osigurane muškarce, a na velike se pale loši dečki - e da mi je znati otkud su to iščupali

3) Ženski vokabular bogatiji od muškoga
- po čemu? na kome su radili to istraživanje? nije navedeno
- valjda zato što je znanstveno dokazano da žene više govore - ma da svi moji muški prijatelji melju više od mene

4) Žene više uživaju u seksu
- čudno kako se frajeri onda više žele, pardon, jebati - to valjda da nadoknade nedostatak ugode

Znanstveno dokazano: Znanstveno dokazano nije uvijek znanstveno dokazano.

Sad tek shvaćam zašto nisam mogla ozbiljno shvatiti onu rečenicu ispisanu markerom, no sve bi bilo drukčije da je pisalo: Znanstveno dokazano: Ovo nije žena, ovo je krava.
Vjerujem da bi uskoro izašao članak s tim naslovom.

- 20:37 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 23.04.2014.

Loša strana izazovnog ponašanja

U zadnja dva dana mi se stalno nabija na nos članak na Večernjem ili Jutarnjem ili Indexu (nije ni bitno) koji je govorio o određenoj "pedofilskoj stranici" na fejsu gdje stavljaju slike izazovno obučenih maloljetnica (koje tako ne izgledaju na tim slikama) i nazivaju ih droljama (ma da tako i izgledaju...nećemo bježati od istine).

Moram priznati, ta stranica mi se već pojavila na naslovnici, no nije mi baš privukla pažnju (dobro, nasmijala sam se naslovu) jer nije prva takva stoga me iznenadilo da je zbog nje nastala takva strka.

Zanimljivo kako ni sve s kojima razgovaram nimalo ne muči sadržaj stranice, već sam članak - što nije čudno jer smo svi navikli na takve slike.

Zašto članak?
Zbog riječi - pedofilija.
Objasnit ću zašto.

Konvencija o pravima djeteta definira dijete kao "ljudsko biće mlađe od 18 godina."

Dakle, nakon 18. godine dijete postaje odrasla osoba koja može raditi, glasati te je odgovorna za svoje postupke. Ili ne?

Hohoho u realnosti, kada osoba napuni 18 jedino što je drukčije je što može glasati. Rekla bih i kupovati alkohol i cigarete, ali budimo realni, svi to čine od navršenih 14 najnormalnije.

Također, prije 18 mogu biti osuđeni na zatvorsku kaznu i mogu dobiti dozvolu za rad. Ako griješim, ispravite me, ma da me nije pretjerano briga.

Rekla bih da je od svega toga glasanje najmanje bitno.

Ali ok, svi ispod 18 su djeca. Super.

Ili ne.

Zabranjen je spolni odnos odraslih osoba s nekim mlađim od 16 godina (jer mlađi od te dobi još uvijek ne razumiju značenje spolnih odnosa - iako ja imam osjećaj da su svi s kojima sam se družila dok sam bila mlađa od 16 sasvim dobro razumjeli). Takve odrasle osobe će biti osuđene čak i ako nisu znali da je (uvijek) djevojka mlađa od 16 (što je po meni jako čudno jer znači da ga ne privlače djeca već dobri komadi, ali okeeee).

Dobro, sve ispod 16 su djeca. Ma da su i to 16 iščupali iz guzice.

Psihologija dijeli djetinjstvo na 3 faze: rano, srednje i kasno djetinjstvo koje završava s 12 godina, a zatim kreće adolescencija (razvoj formalnih operacija - mogućnost apstraktnog i logičkog razmišljanja itd). Naravno, mišljenja u psihologiji se razilaze pa neki (rijetki) smatraju pubertet razdobljem djetinjstva. Po meni, pubertet je teško odrediti u psihologiji jer neki ne izlaze iz njega ni u četrdesetima.

Ali opet, realno, tko će biti toliko lud da nekom adolescentu kaže da je dijete?

Konačno, spomenut ću ono najvažnije.

Biološki djetetom se smatra osoba bilo koje dobi između rođenja i puberteta, dakle 13 godina.

Zašto?

Svi znamo, zbog razvoja primarnih i sekundarnih spolnih karakteristika. U prijevodu, fizički kad možeš imati dijete, nisi više dijete. Naravno, znam znam, nisi psihički spreman bla bla. Neki nisu nikada...

Svime ovime, dolazimo do toga da je djetinjstvo dosta teško za odrediti, no uglavnom je do 13. godine jer ako uzimamo i pubertet kao djetinjstvo, onda to traje i nakon dvadesete godine (uglavnom gledano psihološki, ali ponekad i fizički).

Zaboravila sam već zašto sam ovo počela pisati.
Ah da.
Pedofilija.

Definicija pedofila je osoba koja osjeća seksualnu sklonost prema djeci. Kao što sam već pokazala, definiciju djeteta je puno teže odrediti. No statistički, mete pedofila su najčešće curice do 10 godina, i dječaci do 13.

Zašto? Zato što pedofile privlače osobe koje još nemaju izražene spolne karakteristike - djeca.

Jednom kad dobiješ guzicu i sise, da se tako izrazim, počeš biti meta, kako ih je moj brat nazvao "jebača", a ne pedofila.

Da je netko pitao 14-ogodišnju mene misli li da je žrtva pedofila kad ju odmjeri netko stariji ili joj se nabacuje, vjerujem da bi se raspizdila. Činjenica da sam tada konačno dobila grudi je bila dokaz da nisam više dijete!

Jasno, s oblinama dolazi i odgovornost, ali ona te iznenadi koliko god godina imao. Grudi su baš magična stvar.

Ma da, nitko tu ne priča o njihovom psihološkom razvoju (koje je očito negdje pošlo u krivom smjeru, ali to je druga priča) jer nisu objavljena njihova razmišljanja već slike, a po slikama one ne izgledaju kao djeca. Pola njih izgleda starije od mene (pravno i biološki sam odrasla...psihički eh to je pitanje).

Vjerujem da nijedna od tih cura (ne djevojčica) ne bi rekla da ih ta stranica vrijeđa jer se osjećaju žrtvama pedofilije, nego zato što im u komentarima (a komentiraju najčešće ponovno sami maloljetnici) pišu da su kurve i drolje - a to i je uvredljivo.

No opet, nitko njih nije natjerao da se tako slikaju i stave te slike na fejs već su one to učinile dobro znajući da će tako privući pažnju muškog roda (zašto to čine je isto druga priča). Šteta što prije toga nisu dobro promislile. Ali za to su one krive, a ne i sam maloljetni administrator stranice koji je kriv jedino za to što je seronja.
Ali to još uvijek nije zločin.

- 21:53 -

Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 08.04.2014.

Zub ili o boli

Konačno sam završila s noćnom morom koju mi je priuštio moj najdraži zub, tj. barem na osam mjeseci jer mi je tada dogovoren zadnji pregled koji će donijeti presudu hoće li moj dragocjeni zubić morati napustiti svoj dosadašnji dom.

"Šestico, govori ti Big Brother, imaš 3 minute da napustiš kuću", reći će zubar u tom slučaju. Bit ću iskreno razočarana ako neće.

Zubobolja mi se prvi put pojavila u noći u kojoj sam putovala za Munchen, no smirena s nekoliko neofena nestala je, ili se barem pritajila na dva tjedna tokom kojih sam ja već i zaboravila na njeno postojanje. Potisnula u sjećanju jer mi posjeti zubaru izazivaju nelagodu. Ima pravo Freud - kažem nadajući se da moja (ne)odgovornost neće biti primjećena.

No bol se vratila - iako sam se ja pametna uvjerila da neće i da nema razloga da skočim kod zubara (uf što nekada proklinjem svoju glupost), i to se vratila desetak puta jača.

Kako sam toj šestici već izvadila sve što se može izvaditi i popunila (ne ja naravno, već stomatolog u određenoj državnoj ustanovi) s čime god je trebalo 2 godine prije jer se stalno sve više i više kvarila - najbolnijih pet posjeta ikada (djeco brinite se za zube), nikome nije bilo jasno što se događa te je zaključeno da mi raste umnjak i time nanosi bolove.

Propisan mi je antibiotik i dana uputnica za slikanje zubi. Moram se toliko suzdržavati da ne spomenem određenu državnu ustanovu gdje sam to htjela obaviti, a gdje me dočekalo najbezobraznije ponašanje koje sam ikada doživjela nakon čega sam tu žensku osobu u mislima poslala u onu stvar (jer sam ipak pristojna i ne svađam se s ljudima koje ne znam), skupila stvari i zaputila se u Dugo Selo gdje sam bila oduševljena brzinom i kvalitetom (čak mi je vlakom do tamo trebalo kraće nego tramvajem do centra Zagreba). Da budem iskrena, raspizdilo me takvo ponašanje jer znam da je to stresan posao (radila sam i sama u ambulanti), ali uvijek se može biti ljubazan. UVIJEK!

"Da, da, umnjak ti radi probleme", rekla mi je zubarka, "evo ti uputnica za kirurga pa ti to izvadi."

Ne znam čega sam se više uplašila, riječi kirurg ii vađenje, ali umalo sam umrla u toj stolici suzdržavajući se od suza kao malo dijete. Baš ne volim zubare, čak ni svoju.

"Usput, imaš granulome na krajevima šestice, nek ti to isto pogledaju", kaže ona.

"A što je to?" pitam ja suznih očiju proklinjući vlastitu sudbinu.

"Nakupine bakterija", odgovori zubarka i nešto mi na brzinu pokaže na slici. Vidjela sam nešto, kimnula glavom da razumijem, ali jeboga led ako mi je to išta značilo u tom trenutku strašnih bolova jer sam prestala piti antibiotik.

Naravno da sam odmah zvala oca da mu se izjadam jer ako ga nešto zanima, to su problemi sa zubima. Otkad su mi se pojavili bolovi, zove me svaka tri dana što je inače nečuveno. Srce, jajnici, slijepo crijevo - ne budi dijete, nije toliko strašno, zubi - zovi hitnu.

"Znaš, nemoj ti odmah sutra na kirurgiju, odi ti (umetni ime najboljeg stomatologa - privatnik inače) pa čuj šta će ti on reći. Ovi procesi na kraju me brinu", kaže on.
Reko čovječe, ti hoćeš da ja još trpim ovu bol? Dok pričamo samo čekam da se onesvijestim!

Ali rekla sam ok, budem jer mi nije bilo milo usprkos bolovima dati da mi netko vadi zub. Radije trpim bolove. Jeste da nisam znala da je ta bol tog trenutka bila sasvim nebitna u usporedbi s onom koja će uslijediti te večeri i nastaviti se kroz noć, bol na koju neofeni nisu djelovali (a popila sam ih poprilično), a bogme ni rakija, bol zbog koje oka neću sklopiti moleći se da umrem. Najstrašnija bol koju sam doživjela koja se svakom minutom sve više i više širila.

Šaljem ja tom privatniku mail u pola devet navečer, poznavajući naš zdravstveni sustav, očekujući da mi odgovore za dan dva, a da pregled dogovorimo kroz tjedan dana.

"E sad kad me nazovu i kažu mi u sedam ujutro", zajebavam se ja s još ono malo snage koju sam imala.

Nije mi baš bilo do smijeha, ali hej, kaže se da smijeh liječi sve. Ili je to jabuka? Ne, ček, ona tjera doktora (to objašnjava zašto nikad nismo imali jabuka kod kuće).

Ispostavilo se da nisam bila u krivu.
Nazvali su me za pet minuta i naručili ni manje ni više nego - u sedam i 15 ujutro na prvi (besplatni) pregled. Oh sudbino, imaš krasan smisao za humor.

Srećom, jer nisam spavala tu noć.

Dočekala me mlada stomatologinja (jaaako mlada zbog čije sam mladosti posumnjala u kvalitetu usluge) okružena s mlaaaaadim tehničarkama. Ne znam tko mi je nabio u glavu tu ideju da mladost odmah znači nesposobnost. Faktički sebe vrijeđam takvim mislima.

Ali ok, reko tu sam, pa ćemo vidjeti što će ona reći.

Pogleda ona sliku, tucne dva puta po sedmici i šestici (rasplakala sam se umalo - otac ne bi bio ponosan).

"Nije umnjak", kaže u roku minute što sam sjela tamo, "šestici treba reviziju raditi."

Gledam ja, šta je ovo, svi mi govore umnjak umnjak, sjednem njoj - šestica. Šta se događa?

"Treba to što prije otvoriti", nastavlja ona, "no kako je ovo kompliciran slučaj (jer sam ja glupača eto čekala toliko, a prvi put nije bilo baš vrhunski napravljeno), prepustila bih to (umetni ime gore spomenutog privatnika)."

"Koliko bi to koštalo?"

Bit ću iskrena, da me nije toliko boljelo, njen odgovor bi me zgrozio, no u takvom trenutku mi je samo izletjelo - može, dat ću vam i prvo dijete i bubreg.

"Ali on može tek idući tjedan."

Mrak na oči.

"Hoćete si razmisliti prije nego zapišemo?"

"Ne treba! Umrijet ću ako ću još trošiti vrijeme na razmišljanje." Ajde pa sam dovoljno pametna da štedim (slovenska krv je nekad jača od mene).

Zaputila sam se kući planirajući kako umrijeti do idućeg tjedna, gutajući tablete i psujući samu sebe, svoju odgovornost i određenu državnu ustanovu.

U devet sati i deset minuta, dok sam grgljala rakiju koja mi je palila meso, ali nimalo ne ublažavajući bolove (dokaz da je stvarno boljelo), zazvonio mi je telefon.

"Oslobodio se termin danas u tri i petnaest."

Najljepših osam riječi koje sam ikada čula. IKADA!
Volim te! Prekrasna si! Ne znam kako bih bez tebe! - jebeš to! Oslobođen termin je ono što svaka djevojka želi čuti (naravno da to nije istina).

Što se dalje dogodilo, skratit ću najviše što mogu naglašavajući najvažnije pojedinosti.
Prvo, čim je (znate što trebate učiniti s imenom) pogledao sliku te srijede u 15.25 minuta, pogledao me sućutno i rekao: "Mišek, zubić je u jako lošem stanju. Ne znam hoću li ga moći spasiti."
Ne znam zašto me ta rečenica toliko smirila. Možda zato što ga je izgovarala tako draga muška osoba (možda samo moj dojam), možda zato što mi je otvoreno rekao u čemu je stvar, možda zato što se s tim mišek i zubić uspio obratiti maloj djevojčici koja postanem kad sjednem na zubarski stolac.

Drugo, nisam imala snage i njemu postavljati uplašena pitanja te sam samo kimala glavom i potpisala neki pristanak. Ako sam prodala dušu vragu i to je vrijedilo.
"Neće ništa boljeti", odgovorio je na moje suze u očima. I nije, što je bilo najveće čudo koje sam doživjela u životu.
Da vidim nekoga kako hoda po vodi ili leti zrakom, to bi me manje šokiralo, nego taj nedostatak boli.
Ma da uistinu ne znam što će im ta plazma iznad stolca, nije baš da sam toliko opuštena da gledam televiziju. No opet, možda netko je. E da mi je toga upoznati.

Treće, stanje u kakvom je bio moj zub čak je i njega iznenadilo te nisam mogla istog dana obaviti reviziju (što je sasvim u redu jer sam zadnji put bila pet puta, pet tjedana, svaki tjedan jednom). Dva tjedna sam imala rupu u zubu, morala nositi vatu dok jedem, ali brate bolova više nije bilo.

Četvrto, ni drugi put, a ni treći, nisam osjetila ni mrvicu boli (šok i nevjerica) i eto danas sjedim za stolom dok ovo pišem, bez bolova, sa zubom koji izgleda kao da ništa na njemu nikada nije rađeno.

Na kraju, ne znam kako da ovo shvatim. Svi ti ljudi su imali istu naobrazbu, izuzev (umetni ime) koji je stvarno obišao svijet učeći, pa zašto je onda njihovo znanje toliko drukčije? Zašto sam kod jednih umalo ostala bez umnjaka koji ni nije bio problem, a onda bih sto posto i bez šestice jer ju se nikako ne bi moglo spasiti, a kod drugoga su mi u minuti otkrili u čemu je stvar.

Razumijem razliku u ljubaznosti, novac ipak čini svoje, ali ta razlika u znanju (ili sposobnosti, što god) mi je nevjerojatna.

A opet, možda nije riječ ni o znanju već o pažnji jer ako nekome platiš iznos nečije plaće, možeš biti siguran da će prevrnuti svaki kamen u potrazi za pravim uzrokom i najboljim rješenjem. Ili samo ja tako razmišljam?

Kad poslu posvetiš život, a za njega dobiješ gotovo ništa u usporedbi s trudom (novac nije sve, ali je odlična motivacija), mogu razumijeti da postaneš ogorčen i nezainteresiran.

Najveći je problem što onda naje** upravo oni kojima pokušavaš pomoći - pacijenti.

- 21:44 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 05.04.2014.

Keep calm and write something

Već pet godina pišem drugu knjigu i konačno je pri kraju. Dobro, pišem je kriva riječ, da ju stvarno aktivno pišem bila bi dulja od svih knjiga iz Songs of Ice and Fire serijala zajedno. Pisuckam, švrljam, smišljam, brišem, mijenjam...najmanje od svega pišem. Ali sve je to dio kreativnog procesa u kojem uživam više nego u prvoj šalici dobro napravljene kave.

Rekla bih da pišem oduvijek, barem otkad me sjećanja služe, a to je poprilično rano. Negdje oko pete godine kad sam naučila slova, počela sam pisati pjesme koje su se nažalost zbog preseljenja negdje izgubile.

"Nova Vesna Parun", to su mi baka i djed govorili.

Baš sam ja znala tko je to.

Jedino što me u tim trenucima ljutilo je da su me u školi gnjavili zbog rukopisa (koji je i dan danas gori od bilo kojeg muškog) umjesto da kritiziraju ono što pišem.

No zašto sam počela pisati?
Jako malo vremena sam provela sa svojim roditeljima, no upravo zahvaljujući mom ocu koji nikako nije znao o čemu bi razgovarao sa četverogodišnjom kćeri onih pet dana mjesečno što ju je viđao, rodila se moja ljubav prema psihoanalizi, kafićima i pisanju.

Zašto?
Zato što nikada nije imao živaca igrati se sa mnom (vrlo brzo bi zaspao :D) te me petkom navečer odveo u kafić ispod zgrade, naručio mi sok, pokazao na neki stol i rekao: "Ispričaj mi što misliš o njima, a što možeš zaključiti iz njihovog ponašanja, držanja i razgovora ako ga možeš čuti."
Što i dan danas sama činim, jedino što ispijam kavu i umjesto da pričam, zapisujem.
Tako da, hvala tata! :)

No da se vratim na svoju knjigu koja me istovremeno uzbuđuje i frustrira.
Nju sam pak pisala najintenzivnije dok mi je malo srčeko bilo slomljeno...a to se često događalo. Daddy issues, što da kažem.
Zanimljivo je to kako me nijedna životna situacija ne potrese koliko prekid. Na sve uzvraćam crnim humorom i nastavljam dalje, ali zato prekid...e tad iserem sto stranica.

Kako nikako ne mogu dovršiti zadnja dva poglavlja, čak ni uz bocu vina i depresivnu glazbu, ozbiljno razmišljam da prekinem s dečkom na tjedan dana samo da više dovršim tu prokletu knjigu.

A što kad ju završim?
Ništa, nastavljam pisati treću. Pa četvrtu. Pa petu. Sve dok ne umrem.

Jer pišem jer za to živim, i prva i posljednja pomisao u danu je vezana uz švrljanje po papiru (lupkanje po tipkovnici). Pišem jer to volim. Pišem jer me to smiruje. Pišem čak i kad ne znam o čemu pišem. Pišem jer imam potrebu. Pišem makar nitko ne čitao.

Pišem i pisat ću dokle god jesam i bit ću.

Možda i dulje...

- 15:02 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 04.04.2014.

Nije u meni problem

Iz nekog razloga obitelj mog dečka me voli više od moje, iako me nisu upoznali (dobro neki jesu - i dečko i ja imamo strah od upoznavanja obitelji). Možda je stvar baš u tome što me nisu upoznali.

Moji muški prijatelji su mi znali govoriti: "Ne primjetiš ju na prvu, s ovim naočalama još k'o štreberica izgleda (a to i jesam), slatka i bezopasna...sve dok ne progovori."

Pretpostavljam da ću se pri upoznavanju morati samo smješkati i kimati glavom jer mi je dečko ionako nanizao tisuću stvari o kojima je bolje da ne govorim. Jedino što ću reći će biti: "Ma pustite, oprat ću ja suđe."

Možda je bolje da ih ne upoznam. Ovako im se barem pomalo sviđam. Kao ambiciozna, marljiva, iz fine obitelji (ma da po pričama već kuže da je cijela luda...).
Ali definitivno im se više sviđam nego svojoj. Oduvijek tvrdim da je to zbog njih, ne zbog mene.

Mislim, očito je čak ako i ne uzmemo u obzir činjenicu da me se jedva čekaju riješiti jer su sve češće i češće počeli pričati o udaji (dobna granica je sve niža i niža). Eh gdje je ono vrijeme kada su vjerovali da ću daleko dogurati...

Sad za rođendan mi je njegova majka poslala ogromne Ferrero Rocher. Moja, za razliku od toga, ne razgovara sa mnom preko 3 mjeseca...

Njegovi će mi pružiti smještaj vrlo rado (i jesu). Moji skoro pa su zatražili sudsku zabranu pristupa određenom obiteljskom posjedu.

S druge strani, moji mog dragog dečka obožavaju (je li to zato jer bi me mogao odvesti od njih, ne znam). A i tko ne bi. Stvarno je dečko za poželjeti.
Majka ga je stvarno dobro odgojila. Kuha, usisava, strpljivo čeka dok se spremam. Jedino suđe ne pere, ali to ionako ja volim.

Još to što je kao vjernik (tako misle) pa meni, ateistu, to stalno nabijaju na nos.
Čak se i mom bratu sviđa, a to je pravo čudo.

Sreća pa sam sigurna da nije problem u meni. Kako bi mogao biti, oni su me odgojili, a po pričama, ne vole ni jedni druge.

- 15:53 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 04.03.2014.

München u želucu

München je divan grad, a činjenica koja ga čini još divnijim je što me lagano podsjeća na Zagreb - bolje održavan i veći, ali Zagreb svejedno. Mogla bih živjeti tamo, definitivno bih.

Jeste da nam je trebalo deset sati jahanja do tamo od kojih sam možda spavala dva sata (iako tu noć nisam ni oka sklopila zbog usranog zuba koji je svakom sekundom sve jače i jače bolio). Volim se voziti vlakovima, ali deset sati ubije čovjeka - od toliko isprobanih poza, mogla sam napisati Kama Sutru spavanja.

Slovenci mi se uvijek dodatno nasmiješe kad mi pogledaju prezime na putovnici, a i ja se rastopim na njihov jezik. Činjenica je da su ljubazniji od hrvatskih policajaca koji kao da se boje da bi ih osmijeh ozljedio. No nema veze, dok me ne mlate sve je u redu.

Zanimljivo, ali čim se prođe granica nešto se promijeni; rekla bih da trava postane zelenija, ali doslovno, a ne zato što je susjedova. Krajolik je uistinu prekrasan zbog čega mi nije ni žao što nisam mogla spavati. Sve te rijeke, jezera, planine i male drvene kućice zatrpane snijegom...čovjek dobije dojam da je zapao u duboki san.
Kako, naravno, nisam uspjela pronaći punjač od fotića, a dečko nije ponio svoj, spali smo na mobitele...a oni nikako nisu mogli uhvatiti ljepotu koja nas je okruživala.



Glavni kolodvor u Münchenu je ogroman, izvana mi je zagrebački ipak ljepši, ali iznutra...pa to je gradić unutar grada: pekare iz kojih se šire mirisi toliko slatki da im je teško odoljeti (najviše mi je u sjećanju ostao miris le crobaga :)), nađe se i kineska kuhinja, sushi, Muller, trgovine. Bilo kuda smo skrenuli, završili smo u sasvim drukčijem okruženju. Sva sreća pa sam putovala s dvije muške osobe jer ja ovako blesava se strašno loše snalazim u prostoru.

Smještaj nam je bio na kraju grada (hvala bogu na mom dečku i njegovoj golemoj rodbini), i isprva smo mislili kako će nam trebati sati da stignemo do tamo očekujući zastoje kao i u Zagrebu. Gadno smo pogriješili. Tramvaji voze bez zastoja jer se svi voze ili javnim prijevozom ili biciklima, iako su im ulice prepune automobila koji bi se u Hrvatskoj našli samo u vlasništvu najbogatijih. Moja dva suputnika su svake dvije sekunde teško uzdisala nad novim modelima BMW-a, Audija i ostalih vrhunskih vozila. Jebeš arhitekturu kad su svuda oko tebe mećke.



Do kraja grada tramvajem treba oko 45 minuta iz centra, a U-Bahnom svega 20. Joj što volim taj U-Bahn, podzemne su im toliko sređene da nalikuju na muzeje, i uz to nema kašnjenja.



A ljudi...pa to je takva pristojnost kakvu nisam vidjela u Hrvatskoj, svi uredno čekaju da ljudi prvo izađu da bi onda ušli, svi su tihi k'o bubice, gledaju u svom smjeru ili nešto čitaju. Ja osobno uživam promatrati ljude bilo gdje čisto jer su mi zanimljivi, ali sam se nastojala suzdržati od svog hobija jer mi se činilo da im je neugodno zbog toga.

I svi se drže propisa (osjećam se k'o zadnja seljačina jer me to iznenađuje); neki stariji gospodin na biciklu se uredno vozio iza tramvaja 5 minuta sve dok nije skrenuo iako ga je mogao preteći...no nije, jer to nije u redu.
Prvo jutro smo se dečko i ja zaputili u pustolovinu zvanu traženje pekare i vrlo brzo smo naišli na jednu (uz pomoć jedne divne starije dame :)). I tamo smo otkrili nešto što nas je šokiralo.

1, 50 euro za običnu krafnu. 1,50 euro! Pa koji luđak bi toliko dao za običnu krafnu! Očito mi jer smo bili gladni, a one su izgledale fino glazirano. Na kraju smo pokupovali 5 komada (muški rod stvarno puno jede)+kruh. Ostavila sam deset eura za pekarske proizvode! Deset eura! Od toga živim tjedan dana inače! Jebote.

Razrezali smo svaku na tri komada (htjeli smo probati sve - vanilija, čokolada, marmelada i naranča).
I shvatili da...su to NAJFINIJE krafne koje smo ikada jeli! NAJUKUSNIJA stvar koju smo ikada stavili u usta!
Stvarno su vrijedile deset eura!

Ne mogu to objasniti, ali tako nečega nema u Hrvatskoj! Nema!

Punjenje im je desert sam za sebe, tijesto (koje je toliko mekano da se topi u ustima) drugi, a glazura (koja nije ni premasna, ni preslatka, nego savršena) treći. No punjenje...to je nešto savršeno. Ne znam jeste li ikada probali mousse od čokolade...e pa to je punjenje! Desert unutar deserta!



Nije mi žao tih deset eura! Stvarno nije.

Dečko mi je predložio da im otkrijem recept i otvorim svoju pekaru ovdje...i da znate da ozbiljno razmišljam o tome.
Tek smo kasnije otkrili da su osvojile zlatnu nagradu. Iskreno, nisam iznenađena.

Tako siti, ali zadovoljni, zaputili smo se prema centru glasno uzdišući i veličajući krafne koje smo upravo pojeli.

NOTE: Turistička karta za javni prijevoz 4 dana je prijevara (20eura čini mi se). Budite pametni i odaberite tjednu kartu za 13 eura. Tu ljudi koji tamo žive kupuju. Ili se švercajte, kazna je 40 eura..ma da mi nismo sreli kontrolu.

Kao što rekoh, München je prekrasan, arhitektura je prelijepa i kamo god da se zaputite, ostat ćete zadivljeni. Grad je ustinu divno uređen, a ono što se meni najviše svidjelo su drveća koja kao da rastu iz betona, a onako ogoljena u kombinaciji s arhitekturom sve pomalo nalikuje na bajku.
"Dobro što si ti tako zadivljena drvećem", rekao mi je frend.
"To ti je k'o da u Zagrebu usred trga raste drvo. To se ne viđa!"



Šećući se, često ćete naletjeti na street performerse (hrvatski mi nekad šteka) i svi su oni super i u redu, ali to se svugdje viđa. No kod jednih smo se morali zaustaviti. Imali su karizmu koja se ne viđa često i privukli su pozornost svakoga tko bi prošao kraj njih. Pogotovo je bilo simpatično što su bili obučeni k'o klošari, a zvučali k'o profesionalni glazbenici. Volim takve neočekivane kombinacije.



Baš kao što nas je iznenadilo što svi nonšalantno usred bijela dana u podne sjede po gradu (ne u kafićima, toga baš i nema osim u jednom dijelu grada) i ispijaju pivo.
"Mi bar čekamo da se spusti noć", komentirali bismo kroz smijeh,

Nadalje, grad je ispunjen raznim mirisima hrane koja se prodaje na ulici zbog kojih ćete vrlo brzo ogladnjeti. Barem smo mi vrlo brzo postali opet gladni. No, eto, igrom slučaja, našli smo se na marketu. E brate, čega tu nema...od kobasica, piva, pereca, gumenih bombona do maslina s raznim vrstama punjenja.



Naravno da smo se mi odlučili na pivo i kobasice jer se to mora odlučivši da ne smijemo više trošiti na hranu toliko...no alkohol je vrlo brzo udario zbog čega smo se našli s golemim perecima i gumenim bombonim u rukama. Odlična taktika, napiješ ljude i onda ih okružiš mirisima hrane. Zašto mi to ne radimo?



Nakon što smo se po drugi put zapili (jer...zasto ne?), završili na sushiju i kineskoj hrani.

Toplo preporučam da nitko ne pomiješa toliko različite hrane u jednom danu...jer će narednih sat vremena provesti u wcu.

No pozitivna strana svog tog alkohola je što me u jednom trenutku prestao boliti zub.

Pala je odluka da se maknemo iz centra jer to znači da nećemo biti okruženi hranom što znači da nećemo trošiti (moj novčanik to naprosto više nije mogao podnijeti).

Olympiazentrum je sportska divota. Ono što bi kod nas propalo zasigurno, kod njih i dalje blista, gomila ljudi je na bazenima (prekrasni su, bili smo unutra), trči i vozi se biciklom. Nije to ništa čudno, dok ne spomenem da je bilo devet navečer. Na Jarunu u devet navečer u veljači nema ljudi. Znam jer sam trčala prije nekoliko godina redovito.

No naravno da nismo tamo proveli najviše vremena već u muškom raju. BMW Zentrum. Mislim da je to jedino mjesto na kojem žene gledaju u mobitel i izgledaju kao da umiru od dosade. Ali ne mogu reći da nije impresivno, jer uistinu je (eh da sam bila pametna pa postala sponza).



Ima još samo jedna stvar koju bih voljela spomenuti.

Kako volim Željka Joksimovića (šta da kažem...hrpu prekida je prošao sa mnom), dečko je saznao da noć prije našeg polaska ima koncert u VIP-u, što je balkanski klub ispred kojeg smo se skompali s nekim Srbima koji su nas uveli preko reda (vodili smo razgovor koji nisam očekivala da ću voditi - primanje, davanje, pišanje - ko da sam doma).

Sve u svemu, Joksa nije razočarao, no nisam mogla ne primijetiti kako je tamo veći Balkan nego na Balkanu. Istina, ljudi ne piju osim pokoju pivu (oni koji popiju dvije rigaju, vrlo bizarno), ali inače samo sokiće što se kod nas nikad ne viđa vani (mi nismo pili jer nismo više imali novaca jasno, a sokovi dođu 4 eura). Ali brate, kako žene izgledaju (to je još jedna zanimljiva stvar, ljudi od 50-ak godina najnormalnije izlaze van po klubovima petkom i subotom - a ja se već osjećam stara kad u Hrvatskoj izađem u neke klubove), dakle ono što mi zovemo "drolje" u Hrvatskoj nisu ni dokoljena onima tamo. Jedina ženska osoba koja nije imala ispeglanu kosu je imala ispeglanu facu. A od tolike količine šminke sve su izgledale isto (to su čak i moja dva muška druga komentirali). Štikle su toliko visoke da su i mene uplašile, a haljine toliko kratke da se slobodno zovu majice. Možda je ovo bila posebna prigoda, ali ja više volim prirodniji izgled.

Konačno da ovo privedem kraju, München je preeeekrasan grad i svakako ga treba posjetiti (kupite karte tjedan dana ranije, jeftinije su) ako već ne i preseliti se tamo (jer ja svakako hoću).
A sad prestajem jesti da uštedim za neko drugo putovanje :)

- 15:47 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.02.2014.

Pet pošasti putovanja

Obožavam putovati. Nije to nimalo čudno, štoviše, većina ljudi jednako misli. Međutim, kad kažem "obožavam putovati" mislim na apsolutno sve dijelove putovanja pa čak i na one koje ostatak ljudskog roda prezire iz dna duše: pakiranje i dugi dugi sati provedeni u vožnji.

Stvarno se volim pakirati. Ne znam zašto, ali me sam čin izrazito uveseljava. Kroz godine i godine putovanja, ponekih vrlo dugih, ponekih jako kratkih, stekla sam nevjerojatnu brzinu u pakiranju. Ne znam sjećate li se one emisije koja se jaaaaako davno prikazivala gdje bi našli ljude na ulici, rekli im želite li ići tu i tu i imate pola sata da se spremite pa ako budete brži od druge osobe, besplatno putujete. E pa, da su mene sada sreli, nimalo ne sumnjam da bih glatko pobijedila.

Potrebno mi je deset minuta za put od 5 do tjedan dana, a oko maksimalno pola sata za mjesec i više. Kako mi to uspjeva? Ljeti, kada najviše putujem dolazim doma na cca 2 sata i to da operem odjeću, zamijenim što mi se potrošilo te da se zatvorim u SVOJ zahod na kojih sat vremena uživajući u tišini i činjenici da me nitko ne požuruje. No čim istekne tih dva sata jurim na drugi autobus koji će me odvesti do idućeg odredišta. Imajući to na umu, već sam odavno napravila popis stvari koje moram napraviti prije nego izađem iz kuće, znate ono: plin, voda, struja... Također, već imam univerzalne popise stvari koje nosim, a koje koristim u određeno doba godine za određeni broj dana.

Druga stvar, s vremenom sam naučila da a) ne da mi se nositi tešku prtljagu i b)NIKADA ne iskoristim sve što ponesem. Iz tih razloga, popisi su bili sve kraći, a sada za putovanja od 5 dana preko ljeta, nosim samo malu putnu torbu veličine moje obične dnevne torbice. Jedini problem su mi cipele...ufff što to mrzim...jer osim što ih imam gomilu, štikle zauzimaju previše mjesta i to me uistinu izluđuje.

Opet skrećem s teme.

Tema zbog koje sam počela pisati tekst je iduća: poštasti koje se događaju nekoliko sati prije polaska ili na samom putu u najgore moguće vrijeme i na koje nikada ne možete utjecati. Te pošasti se svakome nužno barem jednom dogode, a kako stvarno jako puno putujem iz raznih razloga i na razne načine (više volim vidjeti egzotična mjesta nego novu haljinu)...imam iskustva sa svima.


1) Razne bolesti
Ova pošast se može dogoditi nekoliko sati prije polaska, no UVIJEK se događa nakon 9 sati navečer kada je prekasno za potražiti pomoć liječnika ili zubara. Ne postoje pravila, štoviše u dubokom sam uvjerenju da će vam pola sata prije nego što morate krenuti - puknuti vodenjak..iako ste muško. Također, može se dogoditi i na samom putovanju i u tom slučaju će trajati od drugog dana dolaska do zadnjeg kada će se dogoditi čudesno ozdravljenje.

2 dana nakon što sam ovo ljeto stigla na more primijetila sam da sve češće i češće trčim na zahod. Hodam bosa po hladnim pločicama, pomislila sam i počela nositi japanke ne obazirući se previše na tu činjenicu. Međutim, stanje se pogoršavalo sve dok nisam potražila stručno mišljenje. Upala mjehura, bio je odgovor. Nema kupanja, nema plaže, samo gomila čaja i wc školjka. Ne moram ni napominjati koliko mi je prekrasno ljetovanje bilo. Kada je prošlo? U trenutku kad sam sjela u autobus za Zagreb.

2)Pomor elektronike
Pošast koja je druga na listi javlja se također nekoliko sati prije polaska, no može biti i na sam polazak. Iz nekog razloga, sva elektronika koja do tada besprijekorno funkcionira odjednom ne daje znakove života. Tablet? Više se ne pali samo nešto vibrira svakih deset sekundi (ni kao vibrator pošteni više ne može poslužiti). Fotoaparat? Negdje je nestala memorijska kartica i tek se onda blijedo počinjete sjećati kako ste ju posudili prije nekoliko stotina godina nekoj tamo osobi čijeg se lica ni ne sjećate. Ipod? Baterija mu je još uvijek prazna iako ste ga stavili prije pet sati na punjenje. Punjač? Pukle žice. I onda se moš jebat.

2 sata prije polaska za Francusku, provjerala sam sve stvari koje nosim u ručnoj prtljazi; jesu li tu i rade li. Držala sam zaljubljeno u rukama tek novi fotoaparat, boje višnje, sitan, prekrasan. Skidala sam ga s punjača i upalila da okinem nekoliko slika prije puta. Čisto za svaki slučaj.
"No memory", blinkalo se dok sam okinula.

"Šta pričaš ti?" govorim ja fotoaparatu. "Tek sam te kupila jebem ti život."

Krenem ja njega rastavljati da vidim što mu je. I tek onda shvatim. Nema memorijske kartice. Ne moram ni spominjati da sve ostale koje smo imali nisu bile prave veličine.
Nemam slika iz Pariza. I nije mi žao.

3) Pretvaranje ljubavi u mržnju
Netko, ne nužno osoba s kojom putujete, ali svakako osoba s kojom živite, će vam zagorčati život svojim zanovijetanjem u onim ključnim trenucima dok se pokušavate sjetiti jeste li ponijeli čarape ili putovnicu. Zašto? Nije bitno, ali dići će vam tlak u svakom slučaju. Možda svojim savjetima (i bit će najčešće u pravu), možda svojom životnom pričom (broj cipeli koje nosim su bitniji od tvog prekida s partnerom)...nebitno čime, ali baš onda kada ćete stavljati novčanik u torbu, izgovoriti će nešto zbog čega će početi svađa koja će potrajati iduća dva sata. Izgladit ćete sve prije nego sjednete u vlak. Na granici ćete shvatiti da niste ponijeli putovnicu.

Noć prije nego sam krenula u Beč žestoko sam se posvađala s majkom. Zašto? Nisam sigurna točno. Nešto je pričala po svom običaju trpajući mi stvari koje sam znala da neću nositi. Rasplakala sam se najmanje tri puta prije nego smo ju brat i ja izbacili iz stana i pozvali mi taxi. Na kraju me odvezla ona...s prtljagom punom njenih stvari.

4) Tuča i oluja
Ova pošast se javlja u obliku vremenske prognoze koja je nužno, svaki puta, bez iznimke - pogrešna. S ovom pošasti nemam problema ako putujem unutar Hrvatske, no čim prijeđem granicu, all hell brakes loose. Sva odjeća koju ponesem će biti potpuno beskorisna u trenutku kada stignem na odredište. Sedmi mjesec u Grčkoj? Trebat će vam zimski kaput. Sjeverni pol? Nadam se da ste ponijeli bikini. Najčešće ćete onu jedinu stvar koju ponesete "za svaki slučaj" nositi punih dva tjedna.

London. Travanj. Kišobran, fancy baloner, duge majice i starke - savršeno spakirane i spremne za nošenje. Nikada izvađene iz torbe jer punih 7 dana nije pala ni kap kiše, a sunce je sjalo kao da smo na Maldivima. Kunem se, vratila sam se osunčanija nego nakon 2 tjedna u Zadru.

5) Smrt voznih redova
Nije mi točno jasno zašto se to događa, ali redovito se dogodi kada stignem sat i pol vremena ranije na kolodvor ili aerodrom. No kad kasnim (što je ipak češće)...eeee tad će uraniti baš meni u inat (nikada se nije dogodilo u Hrvatskoj). Sekunde više nisu sekunde, već su sati ili tisućinke ovisno o situaciji. U tim trenucima postat ćete doktori fizike uviđajući koliko je vrijeme uistinu relativno, ali nikako nikada u vašu korist.

U Portugalu smo čekali cijeli dan na aerodromu jer su nam svakih sat vremena odgađali polazak za još sat vremena da bi nam nakon 15 sati što smo proveli tamo, dojavili da je let u potpunosti odgođen. Sreća da sam se već tada napila od portugalskog vina i da mi je sve bilo sasvim svejedno. A i Portugalci su pošteni pa su nas smjestili u hotel s 5 zvjezdica...još da sam imala četkicu za zube...


No zašto ovo pišem u tri ujutro. Zato što me ubija zub koji je intenzivno počeo boliti u osam navečer i pokušavam pronaći punjač za fotoaparat. Ah i da, za 3 sata mi kreće vlak za Munchen. Oh živote.

- 02:42 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< veljača, 2016  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29            

Veljača 2016 (2)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Mlada dama koja bilježi i pokušava shvatiti te objasniti ponašanje svojih najbližih.