nedjelja, 28.02.2016.

O porezu, zarukama i odrastanju

Sad ću postaviti jedno glupo pitanje. Što znači odrasti? Napuniti 18. godina? 20? 30? Svi ti okrugli rođendani zvuče kao da donose gomilu promjena i nevjerojatan broj novosti, no sam rođendan ne mijenja apsolutno ništa.
Da, svaki put iščekuješ ponoć očekujući magičnu transformaciju u novu, odgovorniju i ozbiljniju osobu. No to se nikada ne dogodi. I dalje si ti ti, idiot koji vlastitu vrijednost procjenjuje na temelju broja poruka koji stigne u prvih 10 minuta. I ne, fejs se ne računa.
Jedina stvar koja se stvarno promijeni kad napuniš 18. godina je da te magično prestanu tražiti osobnu. Kako to prodavači znaju, ne znam.
No nebitno, dakle sami rođendani ne donose ništa (osim poklona), no to ne znači da se stvari ne mijenjaju.
U zadnje vrijeme, evo, primjećujem promjene u svojem, ali i u životima svojih dragih prijatelja. I to nisu neke goleme promjene, već sitnice, koje ne zamijetite da su se pojavile, sve dok se jednog dana ne možete sjetiti u kojem trenutku ste ih počeli činiti. Ali na kraju krajeva, sitnice i jesu te koje čine život.

1. X i Y su zaručeni.
Prvi put kada primijetimo da prema svojoj dobi više nismo djeca, je onaj trenutak kad vidimo prve zaruke na svom fejsu. Zaruke osobe s kojom smo možda išli u razred u osnovnoj/srednjoj školi ili, nedajbože, osobe s kojom smo upravo mi nešto petljali...nekad davno...negdje...u jednom trenutku života. I sada, dok mi scrollamo fejsom u svojoj pidžami koju nismo presvukli već danima odbijajući pripremati ispit na faksu, shvatimo...osoba koju znamo...se ženi.
Iskreno, manje me šokira kad čujem da je cura trudna pa se žene, jer to razumijem, to mi je u redu. Ali kad to učine iz vlastite želje...postane mi jasno da su oni ušli u jedan sasvim novi period svog života. U kojem se trenutno i mi nalazimo...u svojoj pidžami...jedući čokoladu...i razgovarajući preko skypea o tome umjesto da učimo.

2. Ne mogu, radim.
Razlozi zašto nam u srednjoj propadaju dogovori mogu biti raznovrsni od „u kazni sam jer sam dobio 1“ do „nemam para, nisu mi dali džeparac…jer sam dobio 1“. Dobro, možda ne toliko raznovrsni.
No sasvim je drugačiji osjećaj dobiti odgovor: „Ne mogu, radim.“
On dovodi do vrtloga emocija unutar našeg bića, počevši od ponosa što naš prijatelj/ica radi, srama što mi to ne činimo i brige za naše prijateljstvo jer će nam se mogućnosti izlaženja veoma promijeniti, koliko zbog njihovog nedostatka vremena, toliko zbog našeg nedostatka financijskih sredstava.
Rečenica „Ne mogu, radim“ djeluje kao noga u guzicu. Bolan udarac koji dovodi do gubljenja ravnoteže. No u toj situaciji možemo ili pasti na pod ili izvesti piruetu. Odluka je na nama.



3. Dogovori konstantno propadaju.
Ovo se donekle nadovezuje na prijašnju stavku. Ono što sada uistinu primjećujem je koliko je teško vidjeti prijatelje koji ne studiraju sa mnom. Rasporedi predavanja su nam nebo i zemlja, a uz to, svatko se još bavi stotinama drugih aktivnosti od paralelnog učenje četiri jezika do gore spomenutog posla.
Vidjeti se s prijateljima zahtjeva golemu količinu truda i planiranja…no kada se uspijemo vidjeti, čini se kao da se ništa nije promijenilo. Iako je i svi to znamo.

4. Mama više ne dogovara termine.
Ovo je jedan od najčešćih primjera koje mi frendovi kažu kad ih pitam po čemu vide da odrastaju.
Prema riječima jedne moje prijateljice: „Nekada kad bih bila bolesna, mama bi dogovorila pregled. Kad bi trebalo obaviti bilo kakav administrativan posao, mama bi to obavila. Kad bih se zblamirala, mama bi počistila nered. A sad…sad ja moram paziti kad se moram naručiti kod doktora, kad moram otići u Finu, kad moram platiti račune… I ne znam kad se to dogodilo jer me nitko nikada nije naučio kako činiti bilo što od toga. I svejedno to činim.“
I ova pojava je uistinu jedan veliki misterij. Jer smo u jednom trenutku bili djeca koja nikada nisu stupila nogom u banku, a već smo drugi mjesec pričali o režijama, kamatama i kreditima kao da se s time susrećemo cijeli život.
Iako i dalje, godinama kasnije, redovito zaboravljamo platiti režije, ne znamo gdje se nalazi najbliža pošta i nemamo pojma kada točno moramo platiti porez.

5. Planeri i rokovnici
Obožavala sam planere kao klinka, obožavala sam vidjeti te duge stupce u kojima bi moj otac upisivao obaveze koje bi imao taj dan i obožavala sam se smijati kad bi zapisivao dogovore mjesec dana, ako ne i više, unaprijed. I strašno sam željela biti kao on.
No nisam imala potrebe za planerom, nisam imala što zapisivati u njega jer mi je svaki tjedan izgledao isto. U redu, vrlo često bih zaboravila napisati zadaću, no ako ću biti iskrena, i da sam ju zapisala negdje kao podsjetnik, vjerojatno ju ne bih napravila.
Danas, ako nešto ne zapišem, računa se kao zaboravljeno. I moji prijatelji se uglavnom slažu s time.
Srećom, planeri su tako bolno preslatki.



6. Korištenje maila
Za svaku mladu osobu postoji trenutak kad ju netko prvi put pita za mail i taj trenutak se može neopisivo lako uočiti jer će ta mlada osoba iznenada početi kašljucati i odugovlačiti prekrivajući zažarene obraze dlanovima.
Zašto?
Jer do sada nije koristila mail, a jedina email adresa koju ima, je ona koju je napravila na hotmailu u 4. razredu osnovne škole (badboy94 i tokiohotel4ever gledam u vas). To je vatreno krštenje ulaska u odraslu dob, a od tada pa nadalje ime.prezime@gmail.com postaje svetinja.
Također, još jedna ključna promjena je kad nam ulazni inbox prestane biti pun mailova od samog sebe. Oh taj efikasan način na koji pohranjujemo podatke kad nema USB-a pri ruci.
I ti mailovi konačno imaju svoj predmet za razliku od dosadašnjih zbog čega smo provodili golemu količinu vremena tražeći poruku koja sadržava dokument koji nam je bio potreban. Zašto nismo pisali predmet maila? Ne znam, a gmail nas je još tako lijepo upozorio da to nismo učinili.



7. Razgovori započinju s „pročitala sam članak na….“
Iznenada svi čitaju članke. Jedan dan je glavna tema bila tko je s kime završio prošlu subotu, drugi dan se žustro raspravlja o članku koji je izašao na Business Insideru. Prijelaznog perioda nema. Dobro, lažem, ima, prijelazni period je onaj u kojem se pitamo u kojem trenutku su svi počeli pratiti politiku i zašto mi nismo.

8. Hrana i piće

5 litara vina za 20 kuna postaje neprihvatljivo (osim u iznimnim situacijama). I to ne zato što smo snobovi, već zato što loše padne na želudac (a vjerujem da više nitko nema želju ni vremena provesti cijeli dan na wc-u - s glavom ili guzicom, svejedno je). Fina vina koja se neće trebati miješati s nekim jeftinim sokom koji bi ubio kiselinu su sada najveći gušt…ako se ima novaca, a ako nema…a jebiga, 5 litara za 20 kuna ponekad može proći.
Isto vrijedi i za hranu. Premasno, preslatko, prekalorično…ostavlja bolne tragove. No to ne znači da prestajemo jesti pizzu…samo da ćemo se nakon toga žaliti koliko nas boli trbuh.



9. Nedostatak tjelovježbe ostavlja svoje posljedice
Mislim da su se svi moji frendovi, u jednom trenutku tijekom srednje škole, prestali baviti sportom na nekoliko mjeseci, ako ne i duže. Naprosto je bilo drugih stvari koje su zahtijevale našu pažnju (tko je koga riješio prošlu subotu i tko je popio najviše od onih 20 litara vina).
Danas, eto, osjećamo posljedice, bilo da je to glavobolja zbog nekretanja, kašalj zbog pušenja ili ozljeda koja nije pravilno zaliječila jer nismo otišli na pregled misleći da će proći samo od sebe kao do sad, da, osjećamo posljedice svih loših odluka. I vrlo dobro znamo da je sad pravo vrijeme da se pokrenemo i spriječimo probleme u budućnosti.

10. Kreme
Ne, još uvijek nemamo bore, no koža nam je iznenada popizdila. Ne skinuti šminku prije spavanja znači gasiti požar na licu iduća dva tjedna, a stres i neprospavane noći dovode do golemih podočnjaka.
Frendica mi je pričala da je primijetila naznake borica oko očiju te je pitala majku koju da kremu za oko očiju kupi. I najviše ju je šokiralo što je njena majka to prihvatila sasvim mirno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Jer je i njoj sada to potrebno.

PS. Ako ste izdržali pročitati ovaj tekst do kraja (što očigledno jeste jer ste još uvijek tu), zamolila bih vas za uslugicu. Ako biste mogli kliknuti na ovaj link 8 moskovskih lekcija - Putin, vodka i skupi auti i pomoći mi da uđem u finale natječaja. Ništa drugo ne trebate učiniti, a ja ću vam biti zahvalna do neba i natrag :))

- 20:31 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.02.2016.

Iskustva iz Moskve

Već neko vrijeme pričam o tome kako bih voljela ponovno početi pisati blog. Ni sama ne znam kako je došlo do toga da sam prestala (naravno da znam), no eto, dogodilo se i sad, šta je tu je.
I tako me natječaj za putovanje (a očigledno volim putovati) natjerao da sjednem za laptop i krenem pisati (kad smo kod natječaja, bila bih neopisivo zahvalna kad biste samo kliknuli na ovaj link 8 moskovskih lekcija iliti Putin, vodka i skupi auti ,a usput ćete mi i pomoći i bit ću vam zahvalna do neba i natrag :)))) (obećajem nije riječ o virusu)

Uglavnom...
U Moskvi sam zapravo završila vrlo spontano.
Dakako, planirala sam ja otići u nju ove godine jer mi frendica trenutno tamo studira (što znači da ne moram trošiti na smještaj hehe), ali znamo kako to inače bude. Veliki planovi, sjajne ideje, ali od realizacije ni M.
I tako me ona uporno pitala: „Pa dobro, kad ćeš doći?“
A ja sam nekako po običaju odgovarala: „Ma evo budem, samo ne znam točno kad...“
„Samo kreni na vrijeme, oko vize imaš dosta posla…“
„Ma znam, znam, budem…“
Možeš misliti.
I onda mi je igrom sudbine stigla obavijest da mi faks kreće tjedan dana kasnije no što sam mislila.
E pa reko, ako to nije bio znak, ne znam što je.
I tako sam ja u roku 3 dana nabavila avionske karte i vizu za Rusiju. I masno to platila...naravno. (Ako planirate otputovati u Rusiju imate odlične agencije u Zagrebu koje će vam riješiti sve vezano uz vizu, putno osiguranje i dati vaučer putničke agencije...i onda će vam to sve donesti na kućnu adresu).

I evo, iskreno, najiskrenije, moram priznati da, ne da me Moskva nije razočarala, nego je nadmašila sva moja očekivanja, a to ne mogu reći ni za jedan europski grad u kojemu sam bila.
Mislim da ukupno u životu nisam rekla riječ „veličanstveno“ koliko sam ju puta izgovorila u tih tjedan dana u Moskvi. Ali ona to uistinu i je.
No krenimo.

1. Možda najbolje da počnem s ovime: Moskva je golema.
Ali kad kažem golema, mislim, neopisivo golema.
Ona je toliko golema da sam čula priču čovjeka koji se samo htio vratiti kući s posla…i mislim, uspio je u tom naumu, samo nakon osam sati čekanja u gužvi (i ne, ovo nije izmišljena priča).
Evo, dobar savjet, ne sjedati u auto, bilo vaš bilo taxi, između 3-4 do 8 (čini mi se da mi je tako rečeno :).
Nadalje, obići dvije znamenitosti u jednom danu znači cijeli dan hodati. Ponovno savjet, iako su Ruskinje nevjerojatno prekrasne i uvijek sređene žene, nemojte pokušati nositi štikle, kao što to one čine, dok razgledavate Moskvu. Da, istina, kad ćete ih vidjeti, osjećat ćete se loše zbog sebe, ali barem nećete plakati dok razgledavate Puškinov muzej i nećete, umjesto da gledate izložbu, pogledom tražiti mjesto da sjednete. Ako vam se čini kao da govorim iz iskustva, to je zato što govorim.



2. Druga stvar koju želim spomenuti, a čemu sam se prvo smijala, je to što su u 10 stvari koje morati vidjeti u Moskvi, navedene metro stanice.
Ali da, one se stvarno moraju vidjeti. Moskovske metro stanice izgledaju kao muzeji…u kojima se pušta klasična glazba. Da, klasična glazba, dobro ste pročitali.
A metro je realno najbrži način da dođete bilo kamo iako su taksiji vrlo vrlo jeftini. Barem u trenutku kad sam ja bila tamo. (Rubalj je taman pao za 50% :).
Dakle, izuzev metro stanica, prva stvar kamo su me frendice odvele je bio naravno Crveni trg. Koji je eto…veličanstven, pogotovo navečer. Baš oduzme dah. Crveni trg je jedna od stvari koje vidite velik broj puta na fotografijama i za koju svaki put kažete da izgleda prekrasno...i onda stupite nogom na njega i shvatite da fotografije nisu uspjele obuhvatiti niti njegovu veličinu niti njegovu ljepotu.
No sve građevine i ulice su takve. Cijela Moskva je takva.





3. Treća stvar, taksisti su zakon. Okej, oni s kojima sam se ja susrela…i to ako znate koje taksije treba zvati jer ovi ostali ako shvate da ste stranac vole vas voziti naokolo pa platite više (ali to realno rade svugdje).
Uglavnom, u vrlo toplom sjećanju mi je ostao taksist koji se zvao Islam i koji je mene i frendicu vozio do njenog stana tek kad smo stigle. Frendica je s njim pričala cijelim putem na ruskom (ja ne, jer ne govorim ruski) a ja sam hvatala dijelove koji su mi bili jasni. Pričao joj je o svojim unucima i pokazivao slike na tabletu (možda ne najpametnija stvar za činiti u vožnji, aaali ok). Kasnije mi je ona ispričala da taksisti često dolaze iz Uzbekistana i da su dosta još diskriminirani pa kad im neko dođe u taxi onda se jako raspričaju. Ustvari su jako dragi ljudi, opet ponavljam, one koje sam ja srela.

4. Sigurno se pitate ako je toliko golem grad, koliko je opasan. I iskreno, ni u kojem trenutku se nisam osjećala nezaštićenom. Hodajući Moskvom, često ćete primijetiti policiju koja se nalazi na gotovo svakom koraku - na ulazima u muzeje gdje će vas pregledavati, na ulazima u metro stanice gdje morate proći kroz detektore metala, na uglovima ulica. Uglavnom, policija je posvuda. I vidjeti ih, meni je značilo sigurnost. Inače, kad hodam Zagrebom i ugledam policiju, prva stvar koju pomislim je da sam nešto krivo napravila (iako nisam). U Moskvi sam znala da nisam i da sam sigurna ukoliko netko drugi planira nešto učiniti (naravno, riječ je o centru i uskom dijelu centra - oko sat vremena udaljen od Crvenog trga).

5. Ono što nisam očekivala je to da im je pivo fenomenalno, pivo i vodka (ali o vodki svi ionako stalno pričaju). Nisu nimalo gorki, nego su pomalo slatkasti i vrlo ukusni. I stvarno te zagriju. Mislim, mogla sam hodati u suknjici, kratkoj majici i kožnoj jakni usred noći na -4 stupnja i nije mi bilo hladno, a kad sam se ujutro probudila, nije bilo ni p od prehlade...samo p od piva, ali njime se ionako treba trijezniti. Hrvati i Rusi imaju vrlo različite kriterije za alkohol.

6. Šesta stvar, vrijeme. Jedan od razloga zašto sam mogla hodati onako polugola usred noći, a i zašto sam općenito hodala dosta lagano obučena, je zato što temperatura ne znači isto što i u Zagrebu. Kad je temperatura 0 stupnjeva u Zagrebu i Moskvi, jamčim vam da će vam biti mnogo hladnije u Zagrebu jer je zrak ovdje vlažan i zalijepi se za kožu. U Moskvi je najveći problem ako puše vjetar, jer ćete onda umrijeti od hladnoće. Dakle, ako puše vjetar, obavezno nosite golemi šal i pokušajte ne dopustiti vjetru da vam se zavuče pod odjeću.



7. U tjednu u kojem sam ja bila, u Moskvi se održavao light show na Bolshoi teatru i naravno, poput svih skeptičnih Balkanaca naviknutih na grozne light show-ove, nismo očekivali ništa spektakularno.
I srećom, ponovno smo se prevarili. Puštali su klasičnu glazbu i prikazivali animacije preko teatra ukomponirane u građevinu. Malo je teško za objasniti, ali na slikama se može vidjeti…iako nije ni približno kao u živo.



8. Osma stvar, čaj. Eto, iz nekog razloga, oduševljavale su me tekućine koje sam probala. Prvo pivo, pa vodka…i konačno, čaj. Da, čaj, ponovno, nikada u životu nisam probala nešto toliko ukusno. Jer to nisu oni čajevi na koje smo navikli da dolaze iz vrećice, ne, njih dobijete u malim čajankama u koje stave gomilu voća, cimeta i ostalih začina. Em što izgleda prekrasno (i ispada genijalno na fotografijama) poželjet ćete ga piti do kraja života. Još uvijek se razočaram svaki put kad naručim čaj u našim kafićima i ne dobijem neku spektakularnu čajanku.




I konačno željela bih poručiti svima ako ikada dođete u mogućnost da odete u Moskvu ili se pitate kamo da idući put otputujete, toplo preporučujem ovaj grad jer mu ostali europski gradovi trenutno nisu ni do koljena. I to u ranu jesen, najkasnije početak desetog mjeseca jer bi vas kasnije mogao uloviti snijeg, a onda nećete imati želju napuštati tople prostorije u kojima se nalazite. No krajem devetog mjeseca…e onda ćete moći iskusiti rusku jesen u kojoj je toliko pisaca nalazilo inspiraciju.

I još jednom ću ponoviti iako znam da sam naporna, ako imate želju pročitati još mojih iskustava iz Moskve, kliknite na ovaj link - 8 moskovskih lekcija iliti Putin, vodka i skupi auti
Ukoliko nemate tu želju, svejedno kliknite na ovaj link i pomozite mi osvojiti putovanje na neko novo mjesto s kojeg ću vam moći opet prepričati doživljaje. Puno hvala :)

- 13:23 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< veljača, 2016  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29            

Veljača 2016 (2)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Mlada dama koja bilježi i pokušava shvatiti te objasniti ponašanje svojih najbližih.