srijeda, 23.04.2014.

Loša strana izazovnog ponašanja

U zadnja dva dana mi se stalno nabija na nos članak na Večernjem ili Jutarnjem ili Indexu (nije ni bitno) koji je govorio o određenoj "pedofilskoj stranici" na fejsu gdje stavljaju slike izazovno obučenih maloljetnica (koje tako ne izgledaju na tim slikama) i nazivaju ih droljama (ma da tako i izgledaju...nećemo bježati od istine).

Moram priznati, ta stranica mi se već pojavila na naslovnici, no nije mi baš privukla pažnju (dobro, nasmijala sam se naslovu) jer nije prva takva stoga me iznenadilo da je zbog nje nastala takva strka.

Zanimljivo kako ni sve s kojima razgovaram nimalo ne muči sadržaj stranice, već sam članak - što nije čudno jer smo svi navikli na takve slike.

Zašto članak?
Zbog riječi - pedofilija.
Objasnit ću zašto.

Konvencija o pravima djeteta definira dijete kao "ljudsko biće mlađe od 18 godina."

Dakle, nakon 18. godine dijete postaje odrasla osoba koja može raditi, glasati te je odgovorna za svoje postupke. Ili ne?

Hohoho u realnosti, kada osoba napuni 18 jedino što je drukčije je što može glasati. Rekla bih i kupovati alkohol i cigarete, ali budimo realni, svi to čine od navršenih 14 najnormalnije.

Također, prije 18 mogu biti osuđeni na zatvorsku kaznu i mogu dobiti dozvolu za rad. Ako griješim, ispravite me, ma da me nije pretjerano briga.

Rekla bih da je od svega toga glasanje najmanje bitno.

Ali ok, svi ispod 18 su djeca. Super.

Ili ne.

Zabranjen je spolni odnos odraslih osoba s nekim mlađim od 16 godina (jer mlađi od te dobi još uvijek ne razumiju značenje spolnih odnosa - iako ja imam osjećaj da su svi s kojima sam se družila dok sam bila mlađa od 16 sasvim dobro razumjeli). Takve odrasle osobe će biti osuđene čak i ako nisu znali da je (uvijek) djevojka mlađa od 16 (što je po meni jako čudno jer znači da ga ne privlače djeca već dobri komadi, ali okeeee).

Dobro, sve ispod 16 su djeca. Ma da su i to 16 iščupali iz guzice.

Psihologija dijeli djetinjstvo na 3 faze: rano, srednje i kasno djetinjstvo koje završava s 12 godina, a zatim kreće adolescencija (razvoj formalnih operacija - mogućnost apstraktnog i logičkog razmišljanja itd). Naravno, mišljenja u psihologiji se razilaze pa neki (rijetki) smatraju pubertet razdobljem djetinjstva. Po meni, pubertet je teško odrediti u psihologiji jer neki ne izlaze iz njega ni u četrdesetima.

Ali opet, realno, tko će biti toliko lud da nekom adolescentu kaže da je dijete?

Konačno, spomenut ću ono najvažnije.

Biološki djetetom se smatra osoba bilo koje dobi između rođenja i puberteta, dakle 13 godina.

Zašto?

Svi znamo, zbog razvoja primarnih i sekundarnih spolnih karakteristika. U prijevodu, fizički kad možeš imati dijete, nisi više dijete. Naravno, znam znam, nisi psihički spreman bla bla. Neki nisu nikada...

Svime ovime, dolazimo do toga da je djetinjstvo dosta teško za odrediti, no uglavnom je do 13. godine jer ako uzimamo i pubertet kao djetinjstvo, onda to traje i nakon dvadesete godine (uglavnom gledano psihološki, ali ponekad i fizički).

Zaboravila sam već zašto sam ovo počela pisati.
Ah da.
Pedofilija.

Definicija pedofila je osoba koja osjeća seksualnu sklonost prema djeci. Kao što sam već pokazala, definiciju djeteta je puno teže odrediti. No statistički, mete pedofila su najčešće curice do 10 godina, i dječaci do 13.

Zašto? Zato što pedofile privlače osobe koje još nemaju izražene spolne karakteristike - djeca.

Jednom kad dobiješ guzicu i sise, da se tako izrazim, počeš biti meta, kako ih je moj brat nazvao "jebača", a ne pedofila.

Da je netko pitao 14-ogodišnju mene misli li da je žrtva pedofila kad ju odmjeri netko stariji ili joj se nabacuje, vjerujem da bi se raspizdila. Činjenica da sam tada konačno dobila grudi je bila dokaz da nisam više dijete!

Jasno, s oblinama dolazi i odgovornost, ali ona te iznenadi koliko god godina imao. Grudi su baš magična stvar.

Ma da, nitko tu ne priča o njihovom psihološkom razvoju (koje je očito negdje pošlo u krivom smjeru, ali to je druga priča) jer nisu objavljena njihova razmišljanja već slike, a po slikama one ne izgledaju kao djeca. Pola njih izgleda starije od mene (pravno i biološki sam odrasla...psihički eh to je pitanje).

Vjerujem da nijedna od tih cura (ne djevojčica) ne bi rekla da ih ta stranica vrijeđa jer se osjećaju žrtvama pedofilije, nego zato što im u komentarima (a komentiraju najčešće ponovno sami maloljetnici) pišu da su kurve i drolje - a to i je uvredljivo.

No opet, nitko njih nije natjerao da se tako slikaju i stave te slike na fejs već su one to učinile dobro znajući da će tako privući pažnju muškog roda (zašto to čine je isto druga priča). Šteta što prije toga nisu dobro promislile. Ali za to su one krive, a ne i sam maloljetni administrator stranice koji je kriv jedino za to što je seronja.
Ali to još uvijek nije zločin.

- 21:53 -

Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 08.04.2014.

Zub ili o boli

Konačno sam završila s noćnom morom koju mi je priuštio moj najdraži zub, tj. barem na osam mjeseci jer mi je tada dogovoren zadnji pregled koji će donijeti presudu hoće li moj dragocjeni zubić morati napustiti svoj dosadašnji dom.

"Šestico, govori ti Big Brother, imaš 3 minute da napustiš kuću", reći će zubar u tom slučaju. Bit ću iskreno razočarana ako neće.

Zubobolja mi se prvi put pojavila u noći u kojoj sam putovala za Munchen, no smirena s nekoliko neofena nestala je, ili se barem pritajila na dva tjedna tokom kojih sam ja već i zaboravila na njeno postojanje. Potisnula u sjećanju jer mi posjeti zubaru izazivaju nelagodu. Ima pravo Freud - kažem nadajući se da moja (ne)odgovornost neće biti primjećena.

No bol se vratila - iako sam se ja pametna uvjerila da neće i da nema razloga da skočim kod zubara (uf što nekada proklinjem svoju glupost), i to se vratila desetak puta jača.

Kako sam toj šestici već izvadila sve što se može izvaditi i popunila (ne ja naravno, već stomatolog u određenoj državnoj ustanovi) s čime god je trebalo 2 godine prije jer se stalno sve više i više kvarila - najbolnijih pet posjeta ikada (djeco brinite se za zube), nikome nije bilo jasno što se događa te je zaključeno da mi raste umnjak i time nanosi bolove.

Propisan mi je antibiotik i dana uputnica za slikanje zubi. Moram se toliko suzdržavati da ne spomenem određenu državnu ustanovu gdje sam to htjela obaviti, a gdje me dočekalo najbezobraznije ponašanje koje sam ikada doživjela nakon čega sam tu žensku osobu u mislima poslala u onu stvar (jer sam ipak pristojna i ne svađam se s ljudima koje ne znam), skupila stvari i zaputila se u Dugo Selo gdje sam bila oduševljena brzinom i kvalitetom (čak mi je vlakom do tamo trebalo kraće nego tramvajem do centra Zagreba). Da budem iskrena, raspizdilo me takvo ponašanje jer znam da je to stresan posao (radila sam i sama u ambulanti), ali uvijek se može biti ljubazan. UVIJEK!

"Da, da, umnjak ti radi probleme", rekla mi je zubarka, "evo ti uputnica za kirurga pa ti to izvadi."

Ne znam čega sam se više uplašila, riječi kirurg ii vađenje, ali umalo sam umrla u toj stolici suzdržavajući se od suza kao malo dijete. Baš ne volim zubare, čak ni svoju.

"Usput, imaš granulome na krajevima šestice, nek ti to isto pogledaju", kaže ona.

"A što je to?" pitam ja suznih očiju proklinjući vlastitu sudbinu.

"Nakupine bakterija", odgovori zubarka i nešto mi na brzinu pokaže na slici. Vidjela sam nešto, kimnula glavom da razumijem, ali jeboga led ako mi je to išta značilo u tom trenutku strašnih bolova jer sam prestala piti antibiotik.

Naravno da sam odmah zvala oca da mu se izjadam jer ako ga nešto zanima, to su problemi sa zubima. Otkad su mi se pojavili bolovi, zove me svaka tri dana što je inače nečuveno. Srce, jajnici, slijepo crijevo - ne budi dijete, nije toliko strašno, zubi - zovi hitnu.

"Znaš, nemoj ti odmah sutra na kirurgiju, odi ti (umetni ime najboljeg stomatologa - privatnik inače) pa čuj šta će ti on reći. Ovi procesi na kraju me brinu", kaže on.
Reko čovječe, ti hoćeš da ja još trpim ovu bol? Dok pričamo samo čekam da se onesvijestim!

Ali rekla sam ok, budem jer mi nije bilo milo usprkos bolovima dati da mi netko vadi zub. Radije trpim bolove. Jeste da nisam znala da je ta bol tog trenutka bila sasvim nebitna u usporedbi s onom koja će uslijediti te večeri i nastaviti se kroz noć, bol na koju neofeni nisu djelovali (a popila sam ih poprilično), a bogme ni rakija, bol zbog koje oka neću sklopiti moleći se da umrem. Najstrašnija bol koju sam doživjela koja se svakom minutom sve više i više širila.

Šaljem ja tom privatniku mail u pola devet navečer, poznavajući naš zdravstveni sustav, očekujući da mi odgovore za dan dva, a da pregled dogovorimo kroz tjedan dana.

"E sad kad me nazovu i kažu mi u sedam ujutro", zajebavam se ja s još ono malo snage koju sam imala.

Nije mi baš bilo do smijeha, ali hej, kaže se da smijeh liječi sve. Ili je to jabuka? Ne, ček, ona tjera doktora (to objašnjava zašto nikad nismo imali jabuka kod kuće).

Ispostavilo se da nisam bila u krivu.
Nazvali su me za pet minuta i naručili ni manje ni više nego - u sedam i 15 ujutro na prvi (besplatni) pregled. Oh sudbino, imaš krasan smisao za humor.

Srećom, jer nisam spavala tu noć.

Dočekala me mlada stomatologinja (jaaako mlada zbog čije sam mladosti posumnjala u kvalitetu usluge) okružena s mlaaaaadim tehničarkama. Ne znam tko mi je nabio u glavu tu ideju da mladost odmah znači nesposobnost. Faktički sebe vrijeđam takvim mislima.

Ali ok, reko tu sam, pa ćemo vidjeti što će ona reći.

Pogleda ona sliku, tucne dva puta po sedmici i šestici (rasplakala sam se umalo - otac ne bi bio ponosan).

"Nije umnjak", kaže u roku minute što sam sjela tamo, "šestici treba reviziju raditi."

Gledam ja, šta je ovo, svi mi govore umnjak umnjak, sjednem njoj - šestica. Šta se događa?

"Treba to što prije otvoriti", nastavlja ona, "no kako je ovo kompliciran slučaj (jer sam ja glupača eto čekala toliko, a prvi put nije bilo baš vrhunski napravljeno), prepustila bih to (umetni ime gore spomenutog privatnika)."

"Koliko bi to koštalo?"

Bit ću iskrena, da me nije toliko boljelo, njen odgovor bi me zgrozio, no u takvom trenutku mi je samo izletjelo - može, dat ću vam i prvo dijete i bubreg.

"Ali on može tek idući tjedan."

Mrak na oči.

"Hoćete si razmisliti prije nego zapišemo?"

"Ne treba! Umrijet ću ako ću još trošiti vrijeme na razmišljanje." Ajde pa sam dovoljno pametna da štedim (slovenska krv je nekad jača od mene).

Zaputila sam se kući planirajući kako umrijeti do idućeg tjedna, gutajući tablete i psujući samu sebe, svoju odgovornost i određenu državnu ustanovu.

U devet sati i deset minuta, dok sam grgljala rakiju koja mi je palila meso, ali nimalo ne ublažavajući bolove (dokaz da je stvarno boljelo), zazvonio mi je telefon.

"Oslobodio se termin danas u tri i petnaest."

Najljepših osam riječi koje sam ikada čula. IKADA!
Volim te! Prekrasna si! Ne znam kako bih bez tebe! - jebeš to! Oslobođen termin je ono što svaka djevojka želi čuti (naravno da to nije istina).

Što se dalje dogodilo, skratit ću najviše što mogu naglašavajući najvažnije pojedinosti.
Prvo, čim je (znate što trebate učiniti s imenom) pogledao sliku te srijede u 15.25 minuta, pogledao me sućutno i rekao: "Mišek, zubić je u jako lošem stanju. Ne znam hoću li ga moći spasiti."
Ne znam zašto me ta rečenica toliko smirila. Možda zato što ga je izgovarala tako draga muška osoba (možda samo moj dojam), možda zato što mi je otvoreno rekao u čemu je stvar, možda zato što se s tim mišek i zubić uspio obratiti maloj djevojčici koja postanem kad sjednem na zubarski stolac.

Drugo, nisam imala snage i njemu postavljati uplašena pitanja te sam samo kimala glavom i potpisala neki pristanak. Ako sam prodala dušu vragu i to je vrijedilo.
"Neće ništa boljeti", odgovorio je na moje suze u očima. I nije, što je bilo najveće čudo koje sam doživjela u životu.
Da vidim nekoga kako hoda po vodi ili leti zrakom, to bi me manje šokiralo, nego taj nedostatak boli.
Ma da uistinu ne znam što će im ta plazma iznad stolca, nije baš da sam toliko opuštena da gledam televiziju. No opet, možda netko je. E da mi je toga upoznati.

Treće, stanje u kakvom je bio moj zub čak je i njega iznenadilo te nisam mogla istog dana obaviti reviziju (što je sasvim u redu jer sam zadnji put bila pet puta, pet tjedana, svaki tjedan jednom). Dva tjedna sam imala rupu u zubu, morala nositi vatu dok jedem, ali brate bolova više nije bilo.

Četvrto, ni drugi put, a ni treći, nisam osjetila ni mrvicu boli (šok i nevjerica) i eto danas sjedim za stolom dok ovo pišem, bez bolova, sa zubom koji izgleda kao da ništa na njemu nikada nije rađeno.

Na kraju, ne znam kako da ovo shvatim. Svi ti ljudi su imali istu naobrazbu, izuzev (umetni ime) koji je stvarno obišao svijet učeći, pa zašto je onda njihovo znanje toliko drukčije? Zašto sam kod jednih umalo ostala bez umnjaka koji ni nije bio problem, a onda bih sto posto i bez šestice jer ju se nikako ne bi moglo spasiti, a kod drugoga su mi u minuti otkrili u čemu je stvar.

Razumijem razliku u ljubaznosti, novac ipak čini svoje, ali ta razlika u znanju (ili sposobnosti, što god) mi je nevjerojatna.

A opet, možda nije riječ ni o znanju već o pažnji jer ako nekome platiš iznos nečije plaće, možeš biti siguran da će prevrnuti svaki kamen u potrazi za pravim uzrokom i najboljim rješenjem. Ili samo ja tako razmišljam?

Kad poslu posvetiš život, a za njega dobiješ gotovo ništa u usporedbi s trudom (novac nije sve, ali je odlična motivacija), mogu razumijeti da postaneš ogorčen i nezainteresiran.

Najveći je problem što onda naje** upravo oni kojima pokušavaš pomoći - pacijenti.

- 21:44 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 05.04.2014.

Keep calm and write something

Već pet godina pišem drugu knjigu i konačno je pri kraju. Dobro, pišem je kriva riječ, da ju stvarno aktivno pišem bila bi dulja od svih knjiga iz Songs of Ice and Fire serijala zajedno. Pisuckam, švrljam, smišljam, brišem, mijenjam...najmanje od svega pišem. Ali sve je to dio kreativnog procesa u kojem uživam više nego u prvoj šalici dobro napravljene kave.

Rekla bih da pišem oduvijek, barem otkad me sjećanja služe, a to je poprilično rano. Negdje oko pete godine kad sam naučila slova, počela sam pisati pjesme koje su se nažalost zbog preseljenja negdje izgubile.

"Nova Vesna Parun", to su mi baka i djed govorili.

Baš sam ja znala tko je to.

Jedino što me u tim trenucima ljutilo je da su me u školi gnjavili zbog rukopisa (koji je i dan danas gori od bilo kojeg muškog) umjesto da kritiziraju ono što pišem.

No zašto sam počela pisati?
Jako malo vremena sam provela sa svojim roditeljima, no upravo zahvaljujući mom ocu koji nikako nije znao o čemu bi razgovarao sa četverogodišnjom kćeri onih pet dana mjesečno što ju je viđao, rodila se moja ljubav prema psihoanalizi, kafićima i pisanju.

Zašto?
Zato što nikada nije imao živaca igrati se sa mnom (vrlo brzo bi zaspao :D) te me petkom navečer odveo u kafić ispod zgrade, naručio mi sok, pokazao na neki stol i rekao: "Ispričaj mi što misliš o njima, a što možeš zaključiti iz njihovog ponašanja, držanja i razgovora ako ga možeš čuti."
Što i dan danas sama činim, jedino što ispijam kavu i umjesto da pričam, zapisujem.
Tako da, hvala tata! :)

No da se vratim na svoju knjigu koja me istovremeno uzbuđuje i frustrira.
Nju sam pak pisala najintenzivnije dok mi je malo srčeko bilo slomljeno...a to se često događalo. Daddy issues, što da kažem.
Zanimljivo je to kako me nijedna životna situacija ne potrese koliko prekid. Na sve uzvraćam crnim humorom i nastavljam dalje, ali zato prekid...e tad iserem sto stranica.

Kako nikako ne mogu dovršiti zadnja dva poglavlja, čak ni uz bocu vina i depresivnu glazbu, ozbiljno razmišljam da prekinem s dečkom na tjedan dana samo da više dovršim tu prokletu knjigu.

A što kad ju završim?
Ništa, nastavljam pisati treću. Pa četvrtu. Pa petu. Sve dok ne umrem.

Jer pišem jer za to živim, i prva i posljednja pomisao u danu je vezana uz švrljanje po papiru (lupkanje po tipkovnici). Pišem jer to volim. Pišem jer me to smiruje. Pišem čak i kad ne znam o čemu pišem. Pišem jer imam potrebu. Pišem makar nitko ne čitao.

Pišem i pisat ću dokle god jesam i bit ću.

Možda i dulje...

- 15:02 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 04.04.2014.

Nije u meni problem

Iz nekog razloga obitelj mog dečka me voli više od moje, iako me nisu upoznali (dobro neki jesu - i dečko i ja imamo strah od upoznavanja obitelji). Možda je stvar baš u tome što me nisu upoznali.

Moji muški prijatelji su mi znali govoriti: "Ne primjetiš ju na prvu, s ovim naočalama još k'o štreberica izgleda (a to i jesam), slatka i bezopasna...sve dok ne progovori."

Pretpostavljam da ću se pri upoznavanju morati samo smješkati i kimati glavom jer mi je dečko ionako nanizao tisuću stvari o kojima je bolje da ne govorim. Jedino što ću reći će biti: "Ma pustite, oprat ću ja suđe."

Možda je bolje da ih ne upoznam. Ovako im se barem pomalo sviđam. Kao ambiciozna, marljiva, iz fine obitelji (ma da po pričama već kuže da je cijela luda...).
Ali definitivno im se više sviđam nego svojoj. Oduvijek tvrdim da je to zbog njih, ne zbog mene.

Mislim, očito je čak ako i ne uzmemo u obzir činjenicu da me se jedva čekaju riješiti jer su sve češće i češće počeli pričati o udaji (dobna granica je sve niža i niža). Eh gdje je ono vrijeme kada su vjerovali da ću daleko dogurati...

Sad za rođendan mi je njegova majka poslala ogromne Ferrero Rocher. Moja, za razliku od toga, ne razgovara sa mnom preko 3 mjeseca...

Njegovi će mi pružiti smještaj vrlo rado (i jesu). Moji skoro pa su zatražili sudsku zabranu pristupa određenom obiteljskom posjedu.

S druge strani, moji mog dragog dečka obožavaju (je li to zato jer bi me mogao odvesti od njih, ne znam). A i tko ne bi. Stvarno je dečko za poželjeti.
Majka ga je stvarno dobro odgojila. Kuha, usisava, strpljivo čeka dok se spremam. Jedino suđe ne pere, ali to ionako ja volim.

Još to što je kao vjernik (tako misle) pa meni, ateistu, to stalno nabijaju na nos.
Čak se i mom bratu sviđa, a to je pravo čudo.

Sreća pa sam sigurna da nije problem u meni. Kako bi mogao biti, oni su me odgojili, a po pričama, ne vole ni jedni druge.

- 15:53 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< travanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Veljača 2016 (2)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Mlada dama koja bilježi i pokušava shvatiti te objasniti ponašanje svojih najbližih.