utorak, 08.04.2014.

Zub ili o boli

Konačno sam završila s noćnom morom koju mi je priuštio moj najdraži zub, tj. barem na osam mjeseci jer mi je tada dogovoren zadnji pregled koji će donijeti presudu hoće li moj dragocjeni zubić morati napustiti svoj dosadašnji dom.

"Šestico, govori ti Big Brother, imaš 3 minute da napustiš kuću", reći će zubar u tom slučaju. Bit ću iskreno razočarana ako neće.

Zubobolja mi se prvi put pojavila u noći u kojoj sam putovala za Munchen, no smirena s nekoliko neofena nestala je, ili se barem pritajila na dva tjedna tokom kojih sam ja već i zaboravila na njeno postojanje. Potisnula u sjećanju jer mi posjeti zubaru izazivaju nelagodu. Ima pravo Freud - kažem nadajući se da moja (ne)odgovornost neće biti primjećena.

No bol se vratila - iako sam se ja pametna uvjerila da neće i da nema razloga da skočim kod zubara (uf što nekada proklinjem svoju glupost), i to se vratila desetak puta jača.

Kako sam toj šestici već izvadila sve što se može izvaditi i popunila (ne ja naravno, već stomatolog u određenoj državnoj ustanovi) s čime god je trebalo 2 godine prije jer se stalno sve više i više kvarila - najbolnijih pet posjeta ikada (djeco brinite se za zube), nikome nije bilo jasno što se događa te je zaključeno da mi raste umnjak i time nanosi bolove.

Propisan mi je antibiotik i dana uputnica za slikanje zubi. Moram se toliko suzdržavati da ne spomenem određenu državnu ustanovu gdje sam to htjela obaviti, a gdje me dočekalo najbezobraznije ponašanje koje sam ikada doživjela nakon čega sam tu žensku osobu u mislima poslala u onu stvar (jer sam ipak pristojna i ne svađam se s ljudima koje ne znam), skupila stvari i zaputila se u Dugo Selo gdje sam bila oduševljena brzinom i kvalitetom (čak mi je vlakom do tamo trebalo kraće nego tramvajem do centra Zagreba). Da budem iskrena, raspizdilo me takvo ponašanje jer znam da je to stresan posao (radila sam i sama u ambulanti), ali uvijek se može biti ljubazan. UVIJEK!

"Da, da, umnjak ti radi probleme", rekla mi je zubarka, "evo ti uputnica za kirurga pa ti to izvadi."

Ne znam čega sam se više uplašila, riječi kirurg ii vađenje, ali umalo sam umrla u toj stolici suzdržavajući se od suza kao malo dijete. Baš ne volim zubare, čak ni svoju.

"Usput, imaš granulome na krajevima šestice, nek ti to isto pogledaju", kaže ona.

"A što je to?" pitam ja suznih očiju proklinjući vlastitu sudbinu.

"Nakupine bakterija", odgovori zubarka i nešto mi na brzinu pokaže na slici. Vidjela sam nešto, kimnula glavom da razumijem, ali jeboga led ako mi je to išta značilo u tom trenutku strašnih bolova jer sam prestala piti antibiotik.

Naravno da sam odmah zvala oca da mu se izjadam jer ako ga nešto zanima, to su problemi sa zubima. Otkad su mi se pojavili bolovi, zove me svaka tri dana što je inače nečuveno. Srce, jajnici, slijepo crijevo - ne budi dijete, nije toliko strašno, zubi - zovi hitnu.

"Znaš, nemoj ti odmah sutra na kirurgiju, odi ti (umetni ime najboljeg stomatologa - privatnik inače) pa čuj šta će ti on reći. Ovi procesi na kraju me brinu", kaže on.
Reko čovječe, ti hoćeš da ja još trpim ovu bol? Dok pričamo samo čekam da se onesvijestim!

Ali rekla sam ok, budem jer mi nije bilo milo usprkos bolovima dati da mi netko vadi zub. Radije trpim bolove. Jeste da nisam znala da je ta bol tog trenutka bila sasvim nebitna u usporedbi s onom koja će uslijediti te večeri i nastaviti se kroz noć, bol na koju neofeni nisu djelovali (a popila sam ih poprilično), a bogme ni rakija, bol zbog koje oka neću sklopiti moleći se da umrem. Najstrašnija bol koju sam doživjela koja se svakom minutom sve više i više širila.

Šaljem ja tom privatniku mail u pola devet navečer, poznavajući naš zdravstveni sustav, očekujući da mi odgovore za dan dva, a da pregled dogovorimo kroz tjedan dana.

"E sad kad me nazovu i kažu mi u sedam ujutro", zajebavam se ja s još ono malo snage koju sam imala.

Nije mi baš bilo do smijeha, ali hej, kaže se da smijeh liječi sve. Ili je to jabuka? Ne, ček, ona tjera doktora (to objašnjava zašto nikad nismo imali jabuka kod kuće).

Ispostavilo se da nisam bila u krivu.
Nazvali su me za pet minuta i naručili ni manje ni više nego - u sedam i 15 ujutro na prvi (besplatni) pregled. Oh sudbino, imaš krasan smisao za humor.

Srećom, jer nisam spavala tu noć.

Dočekala me mlada stomatologinja (jaaako mlada zbog čije sam mladosti posumnjala u kvalitetu usluge) okružena s mlaaaaadim tehničarkama. Ne znam tko mi je nabio u glavu tu ideju da mladost odmah znači nesposobnost. Faktički sebe vrijeđam takvim mislima.

Ali ok, reko tu sam, pa ćemo vidjeti što će ona reći.

Pogleda ona sliku, tucne dva puta po sedmici i šestici (rasplakala sam se umalo - otac ne bi bio ponosan).

"Nije umnjak", kaže u roku minute što sam sjela tamo, "šestici treba reviziju raditi."

Gledam ja, šta je ovo, svi mi govore umnjak umnjak, sjednem njoj - šestica. Šta se događa?

"Treba to što prije otvoriti", nastavlja ona, "no kako je ovo kompliciran slučaj (jer sam ja glupača eto čekala toliko, a prvi put nije bilo baš vrhunski napravljeno), prepustila bih to (umetni ime gore spomenutog privatnika)."

"Koliko bi to koštalo?"

Bit ću iskrena, da me nije toliko boljelo, njen odgovor bi me zgrozio, no u takvom trenutku mi je samo izletjelo - može, dat ću vam i prvo dijete i bubreg.

"Ali on može tek idući tjedan."

Mrak na oči.

"Hoćete si razmisliti prije nego zapišemo?"

"Ne treba! Umrijet ću ako ću još trošiti vrijeme na razmišljanje." Ajde pa sam dovoljno pametna da štedim (slovenska krv je nekad jača od mene).

Zaputila sam se kući planirajući kako umrijeti do idućeg tjedna, gutajući tablete i psujući samu sebe, svoju odgovornost i određenu državnu ustanovu.

U devet sati i deset minuta, dok sam grgljala rakiju koja mi je palila meso, ali nimalo ne ublažavajući bolove (dokaz da je stvarno boljelo), zazvonio mi je telefon.

"Oslobodio se termin danas u tri i petnaest."

Najljepših osam riječi koje sam ikada čula. IKADA!
Volim te! Prekrasna si! Ne znam kako bih bez tebe! - jebeš to! Oslobođen termin je ono što svaka djevojka želi čuti (naravno da to nije istina).

Što se dalje dogodilo, skratit ću najviše što mogu naglašavajući najvažnije pojedinosti.
Prvo, čim je (znate što trebate učiniti s imenom) pogledao sliku te srijede u 15.25 minuta, pogledao me sućutno i rekao: "Mišek, zubić je u jako lošem stanju. Ne znam hoću li ga moći spasiti."
Ne znam zašto me ta rečenica toliko smirila. Možda zato što ga je izgovarala tako draga muška osoba (možda samo moj dojam), možda zato što mi je otvoreno rekao u čemu je stvar, možda zato što se s tim mišek i zubić uspio obratiti maloj djevojčici koja postanem kad sjednem na zubarski stolac.

Drugo, nisam imala snage i njemu postavljati uplašena pitanja te sam samo kimala glavom i potpisala neki pristanak. Ako sam prodala dušu vragu i to je vrijedilo.
"Neće ništa boljeti", odgovorio je na moje suze u očima. I nije, što je bilo najveće čudo koje sam doživjela u životu.
Da vidim nekoga kako hoda po vodi ili leti zrakom, to bi me manje šokiralo, nego taj nedostatak boli.
Ma da uistinu ne znam što će im ta plazma iznad stolca, nije baš da sam toliko opuštena da gledam televiziju. No opet, možda netko je. E da mi je toga upoznati.

Treće, stanje u kakvom je bio moj zub čak je i njega iznenadilo te nisam mogla istog dana obaviti reviziju (što je sasvim u redu jer sam zadnji put bila pet puta, pet tjedana, svaki tjedan jednom). Dva tjedna sam imala rupu u zubu, morala nositi vatu dok jedem, ali brate bolova više nije bilo.

Četvrto, ni drugi put, a ni treći, nisam osjetila ni mrvicu boli (šok i nevjerica) i eto danas sjedim za stolom dok ovo pišem, bez bolova, sa zubom koji izgleda kao da ništa na njemu nikada nije rađeno.

Na kraju, ne znam kako da ovo shvatim. Svi ti ljudi su imali istu naobrazbu, izuzev (umetni ime) koji je stvarno obišao svijet učeći, pa zašto je onda njihovo znanje toliko drukčije? Zašto sam kod jednih umalo ostala bez umnjaka koji ni nije bio problem, a onda bih sto posto i bez šestice jer ju se nikako ne bi moglo spasiti, a kod drugoga su mi u minuti otkrili u čemu je stvar.

Razumijem razliku u ljubaznosti, novac ipak čini svoje, ali ta razlika u znanju (ili sposobnosti, što god) mi je nevjerojatna.

A opet, možda nije riječ ni o znanju već o pažnji jer ako nekome platiš iznos nečije plaće, možeš biti siguran da će prevrnuti svaki kamen u potrazi za pravim uzrokom i najboljim rješenjem. Ili samo ja tako razmišljam?

Kad poslu posvetiš život, a za njega dobiješ gotovo ništa u usporedbi s trudom (novac nije sve, ali je odlična motivacija), mogu razumijeti da postaneš ogorčen i nezainteresiran.

Najveći je problem što onda naje** upravo oni kojima pokušavaš pomoći - pacijenti.

- 21:44 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< travanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Veljača 2016 (2)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Mlada dama koja bilježi i pokušava shvatiti te objasniti ponašanje svojih najbližih.