utorak, 04.03.2014.

München u želucu

München je divan grad, a činjenica koja ga čini još divnijim je što me lagano podsjeća na Zagreb - bolje održavan i veći, ali Zagreb svejedno. Mogla bih živjeti tamo, definitivno bih.

Jeste da nam je trebalo deset sati jahanja do tamo od kojih sam možda spavala dva sata (iako tu noć nisam ni oka sklopila zbog usranog zuba koji je svakom sekundom sve jače i jače bolio). Volim se voziti vlakovima, ali deset sati ubije čovjeka - od toliko isprobanih poza, mogla sam napisati Kama Sutru spavanja.

Slovenci mi se uvijek dodatno nasmiješe kad mi pogledaju prezime na putovnici, a i ja se rastopim na njihov jezik. Činjenica je da su ljubazniji od hrvatskih policajaca koji kao da se boje da bi ih osmijeh ozljedio. No nema veze, dok me ne mlate sve je u redu.

Zanimljivo, ali čim se prođe granica nešto se promijeni; rekla bih da trava postane zelenija, ali doslovno, a ne zato što je susjedova. Krajolik je uistinu prekrasan zbog čega mi nije ni žao što nisam mogla spavati. Sve te rijeke, jezera, planine i male drvene kućice zatrpane snijegom...čovjek dobije dojam da je zapao u duboki san.
Kako, naravno, nisam uspjela pronaći punjač od fotića, a dečko nije ponio svoj, spali smo na mobitele...a oni nikako nisu mogli uhvatiti ljepotu koja nas je okruživala.



Glavni kolodvor u Münchenu je ogroman, izvana mi je zagrebački ipak ljepši, ali iznutra...pa to je gradić unutar grada: pekare iz kojih se šire mirisi toliko slatki da im je teško odoljeti (najviše mi je u sjećanju ostao miris le crobaga :)), nađe se i kineska kuhinja, sushi, Muller, trgovine. Bilo kuda smo skrenuli, završili smo u sasvim drukčijem okruženju. Sva sreća pa sam putovala s dvije muške osobe jer ja ovako blesava se strašno loše snalazim u prostoru.

Smještaj nam je bio na kraju grada (hvala bogu na mom dečku i njegovoj golemoj rodbini), i isprva smo mislili kako će nam trebati sati da stignemo do tamo očekujući zastoje kao i u Zagrebu. Gadno smo pogriješili. Tramvaji voze bez zastoja jer se svi voze ili javnim prijevozom ili biciklima, iako su im ulice prepune automobila koji bi se u Hrvatskoj našli samo u vlasništvu najbogatijih. Moja dva suputnika su svake dvije sekunde teško uzdisala nad novim modelima BMW-a, Audija i ostalih vrhunskih vozila. Jebeš arhitekturu kad su svuda oko tebe mećke.



Do kraja grada tramvajem treba oko 45 minuta iz centra, a U-Bahnom svega 20. Joj što volim taj U-Bahn, podzemne su im toliko sređene da nalikuju na muzeje, i uz to nema kašnjenja.



A ljudi...pa to je takva pristojnost kakvu nisam vidjela u Hrvatskoj, svi uredno čekaju da ljudi prvo izađu da bi onda ušli, svi su tihi k'o bubice, gledaju u svom smjeru ili nešto čitaju. Ja osobno uživam promatrati ljude bilo gdje čisto jer su mi zanimljivi, ali sam se nastojala suzdržati od svog hobija jer mi se činilo da im je neugodno zbog toga.

I svi se drže propisa (osjećam se k'o zadnja seljačina jer me to iznenađuje); neki stariji gospodin na biciklu se uredno vozio iza tramvaja 5 minuta sve dok nije skrenuo iako ga je mogao preteći...no nije, jer to nije u redu.
Prvo jutro smo se dečko i ja zaputili u pustolovinu zvanu traženje pekare i vrlo brzo smo naišli na jednu (uz pomoć jedne divne starije dame :)). I tamo smo otkrili nešto što nas je šokiralo.

1, 50 euro za običnu krafnu. 1,50 euro! Pa koji luđak bi toliko dao za običnu krafnu! Očito mi jer smo bili gladni, a one su izgledale fino glazirano. Na kraju smo pokupovali 5 komada (muški rod stvarno puno jede)+kruh. Ostavila sam deset eura za pekarske proizvode! Deset eura! Od toga živim tjedan dana inače! Jebote.

Razrezali smo svaku na tri komada (htjeli smo probati sve - vanilija, čokolada, marmelada i naranča).
I shvatili da...su to NAJFINIJE krafne koje smo ikada jeli! NAJUKUSNIJA stvar koju smo ikada stavili u usta!
Stvarno su vrijedile deset eura!

Ne mogu to objasniti, ali tako nečega nema u Hrvatskoj! Nema!

Punjenje im je desert sam za sebe, tijesto (koje je toliko mekano da se topi u ustima) drugi, a glazura (koja nije ni premasna, ni preslatka, nego savršena) treći. No punjenje...to je nešto savršeno. Ne znam jeste li ikada probali mousse od čokolade...e pa to je punjenje! Desert unutar deserta!



Nije mi žao tih deset eura! Stvarno nije.

Dečko mi je predložio da im otkrijem recept i otvorim svoju pekaru ovdje...i da znate da ozbiljno razmišljam o tome.
Tek smo kasnije otkrili da su osvojile zlatnu nagradu. Iskreno, nisam iznenađena.

Tako siti, ali zadovoljni, zaputili smo se prema centru glasno uzdišući i veličajući krafne koje smo upravo pojeli.

NOTE: Turistička karta za javni prijevoz 4 dana je prijevara (20eura čini mi se). Budite pametni i odaberite tjednu kartu za 13 eura. Tu ljudi koji tamo žive kupuju. Ili se švercajte, kazna je 40 eura..ma da mi nismo sreli kontrolu.

Kao što rekoh, München je prekrasan, arhitektura je prelijepa i kamo god da se zaputite, ostat ćete zadivljeni. Grad je ustinu divno uređen, a ono što se meni najviše svidjelo su drveća koja kao da rastu iz betona, a onako ogoljena u kombinaciji s arhitekturom sve pomalo nalikuje na bajku.
"Dobro što si ti tako zadivljena drvećem", rekao mi je frend.
"To ti je k'o da u Zagrebu usred trga raste drvo. To se ne viđa!"



Šećući se, često ćete naletjeti na street performerse (hrvatski mi nekad šteka) i svi su oni super i u redu, ali to se svugdje viđa. No kod jednih smo se morali zaustaviti. Imali su karizmu koja se ne viđa često i privukli su pozornost svakoga tko bi prošao kraj njih. Pogotovo je bilo simpatično što su bili obučeni k'o klošari, a zvučali k'o profesionalni glazbenici. Volim takve neočekivane kombinacije.



Baš kao što nas je iznenadilo što svi nonšalantno usred bijela dana u podne sjede po gradu (ne u kafićima, toga baš i nema osim u jednom dijelu grada) i ispijaju pivo.
"Mi bar čekamo da se spusti noć", komentirali bismo kroz smijeh,

Nadalje, grad je ispunjen raznim mirisima hrane koja se prodaje na ulici zbog kojih ćete vrlo brzo ogladnjeti. Barem smo mi vrlo brzo postali opet gladni. No, eto, igrom slučaja, našli smo se na marketu. E brate, čega tu nema...od kobasica, piva, pereca, gumenih bombona do maslina s raznim vrstama punjenja.



Naravno da smo se mi odlučili na pivo i kobasice jer se to mora odlučivši da ne smijemo više trošiti na hranu toliko...no alkohol je vrlo brzo udario zbog čega smo se našli s golemim perecima i gumenim bombonim u rukama. Odlična taktika, napiješ ljude i onda ih okružiš mirisima hrane. Zašto mi to ne radimo?



Nakon što smo se po drugi put zapili (jer...zasto ne?), završili na sushiju i kineskoj hrani.

Toplo preporučam da nitko ne pomiješa toliko različite hrane u jednom danu...jer će narednih sat vremena provesti u wcu.

No pozitivna strana svog tog alkohola je što me u jednom trenutku prestao boliti zub.

Pala je odluka da se maknemo iz centra jer to znači da nećemo biti okruženi hranom što znači da nećemo trošiti (moj novčanik to naprosto više nije mogao podnijeti).

Olympiazentrum je sportska divota. Ono što bi kod nas propalo zasigurno, kod njih i dalje blista, gomila ljudi je na bazenima (prekrasni su, bili smo unutra), trči i vozi se biciklom. Nije to ništa čudno, dok ne spomenem da je bilo devet navečer. Na Jarunu u devet navečer u veljači nema ljudi. Znam jer sam trčala prije nekoliko godina redovito.

No naravno da nismo tamo proveli najviše vremena već u muškom raju. BMW Zentrum. Mislim da je to jedino mjesto na kojem žene gledaju u mobitel i izgledaju kao da umiru od dosade. Ali ne mogu reći da nije impresivno, jer uistinu je (eh da sam bila pametna pa postala sponza).



Ima još samo jedna stvar koju bih voljela spomenuti.

Kako volim Željka Joksimovića (šta da kažem...hrpu prekida je prošao sa mnom), dečko je saznao da noć prije našeg polaska ima koncert u VIP-u, što je balkanski klub ispred kojeg smo se skompali s nekim Srbima koji su nas uveli preko reda (vodili smo razgovor koji nisam očekivala da ću voditi - primanje, davanje, pišanje - ko da sam doma).

Sve u svemu, Joksa nije razočarao, no nisam mogla ne primijetiti kako je tamo veći Balkan nego na Balkanu. Istina, ljudi ne piju osim pokoju pivu (oni koji popiju dvije rigaju, vrlo bizarno), ali inače samo sokiće što se kod nas nikad ne viđa vani (mi nismo pili jer nismo više imali novaca jasno, a sokovi dođu 4 eura). Ali brate, kako žene izgledaju (to je još jedna zanimljiva stvar, ljudi od 50-ak godina najnormalnije izlaze van po klubovima petkom i subotom - a ja se već osjećam stara kad u Hrvatskoj izađem u neke klubove), dakle ono što mi zovemo "drolje" u Hrvatskoj nisu ni dokoljena onima tamo. Jedina ženska osoba koja nije imala ispeglanu kosu je imala ispeglanu facu. A od tolike količine šminke sve su izgledale isto (to su čak i moja dva muška druga komentirali). Štikle su toliko visoke da su i mene uplašile, a haljine toliko kratke da se slobodno zovu majice. Možda je ovo bila posebna prigoda, ali ja više volim prirodniji izgled.

Konačno da ovo privedem kraju, München je preeeekrasan grad i svakako ga treba posjetiti (kupite karte tjedan dana ranije, jeftinije su) ako već ne i preseliti se tamo (jer ja svakako hoću).
A sad prestajem jesti da uštedim za neko drugo putovanje :)

- 15:47 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< ožujak, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Veljača 2016 (2)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Mlada dama koja bilježi i pokušava shvatiti te objasniti ponašanje svojih najbližih.