četvrtak, 27.02.2014.

Pet pošasti putovanja

Obožavam putovati. Nije to nimalo čudno, štoviše, većina ljudi jednako misli. Međutim, kad kažem "obožavam putovati" mislim na apsolutno sve dijelove putovanja pa čak i na one koje ostatak ljudskog roda prezire iz dna duše: pakiranje i dugi dugi sati provedeni u vožnji.

Stvarno se volim pakirati. Ne znam zašto, ali me sam čin izrazito uveseljava. Kroz godine i godine putovanja, ponekih vrlo dugih, ponekih jako kratkih, stekla sam nevjerojatnu brzinu u pakiranju. Ne znam sjećate li se one emisije koja se jaaaaako davno prikazivala gdje bi našli ljude na ulici, rekli im želite li ići tu i tu i imate pola sata da se spremite pa ako budete brži od druge osobe, besplatno putujete. E pa, da su mene sada sreli, nimalo ne sumnjam da bih glatko pobijedila.

Potrebno mi je deset minuta za put od 5 do tjedan dana, a oko maksimalno pola sata za mjesec i više. Kako mi to uspjeva? Ljeti, kada najviše putujem dolazim doma na cca 2 sata i to da operem odjeću, zamijenim što mi se potrošilo te da se zatvorim u SVOJ zahod na kojih sat vremena uživajući u tišini i činjenici da me nitko ne požuruje. No čim istekne tih dva sata jurim na drugi autobus koji će me odvesti do idućeg odredišta. Imajući to na umu, već sam odavno napravila popis stvari koje moram napraviti prije nego izađem iz kuće, znate ono: plin, voda, struja... Također, već imam univerzalne popise stvari koje nosim, a koje koristim u određeno doba godine za određeni broj dana.

Druga stvar, s vremenom sam naučila da a) ne da mi se nositi tešku prtljagu i b)NIKADA ne iskoristim sve što ponesem. Iz tih razloga, popisi su bili sve kraći, a sada za putovanja od 5 dana preko ljeta, nosim samo malu putnu torbu veličine moje obične dnevne torbice. Jedini problem su mi cipele...ufff što to mrzim...jer osim što ih imam gomilu, štikle zauzimaju previše mjesta i to me uistinu izluđuje.

Opet skrećem s teme.

Tema zbog koje sam počela pisati tekst je iduća: poštasti koje se događaju nekoliko sati prije polaska ili na samom putu u najgore moguće vrijeme i na koje nikada ne možete utjecati. Te pošasti se svakome nužno barem jednom dogode, a kako stvarno jako puno putujem iz raznih razloga i na razne načine (više volim vidjeti egzotična mjesta nego novu haljinu)...imam iskustva sa svima.


1) Razne bolesti
Ova pošast se može dogoditi nekoliko sati prije polaska, no UVIJEK se događa nakon 9 sati navečer kada je prekasno za potražiti pomoć liječnika ili zubara. Ne postoje pravila, štoviše u dubokom sam uvjerenju da će vam pola sata prije nego što morate krenuti - puknuti vodenjak..iako ste muško. Također, može se dogoditi i na samom putovanju i u tom slučaju će trajati od drugog dana dolaska do zadnjeg kada će se dogoditi čudesno ozdravljenje.

2 dana nakon što sam ovo ljeto stigla na more primijetila sam da sve češće i češće trčim na zahod. Hodam bosa po hladnim pločicama, pomislila sam i počela nositi japanke ne obazirući se previše na tu činjenicu. Međutim, stanje se pogoršavalo sve dok nisam potražila stručno mišljenje. Upala mjehura, bio je odgovor. Nema kupanja, nema plaže, samo gomila čaja i wc školjka. Ne moram ni napominjati koliko mi je prekrasno ljetovanje bilo. Kada je prošlo? U trenutku kad sam sjela u autobus za Zagreb.

2)Pomor elektronike
Pošast koja je druga na listi javlja se također nekoliko sati prije polaska, no može biti i na sam polazak. Iz nekog razloga, sva elektronika koja do tada besprijekorno funkcionira odjednom ne daje znakove života. Tablet? Više se ne pali samo nešto vibrira svakih deset sekundi (ni kao vibrator pošteni više ne može poslužiti). Fotoaparat? Negdje je nestala memorijska kartica i tek se onda blijedo počinjete sjećati kako ste ju posudili prije nekoliko stotina godina nekoj tamo osobi čijeg se lica ni ne sjećate. Ipod? Baterija mu je još uvijek prazna iako ste ga stavili prije pet sati na punjenje. Punjač? Pukle žice. I onda se moš jebat.

2 sata prije polaska za Francusku, provjerala sam sve stvari koje nosim u ručnoj prtljazi; jesu li tu i rade li. Držala sam zaljubljeno u rukama tek novi fotoaparat, boje višnje, sitan, prekrasan. Skidala sam ga s punjača i upalila da okinem nekoliko slika prije puta. Čisto za svaki slučaj.
"No memory", blinkalo se dok sam okinula.

"Šta pričaš ti?" govorim ja fotoaparatu. "Tek sam te kupila jebem ti život."

Krenem ja njega rastavljati da vidim što mu je. I tek onda shvatim. Nema memorijske kartice. Ne moram ni spominjati da sve ostale koje smo imali nisu bile prave veličine.
Nemam slika iz Pariza. I nije mi žao.

3) Pretvaranje ljubavi u mržnju
Netko, ne nužno osoba s kojom putujete, ali svakako osoba s kojom živite, će vam zagorčati život svojim zanovijetanjem u onim ključnim trenucima dok se pokušavate sjetiti jeste li ponijeli čarape ili putovnicu. Zašto? Nije bitno, ali dići će vam tlak u svakom slučaju. Možda svojim savjetima (i bit će najčešće u pravu), možda svojom životnom pričom (broj cipeli koje nosim su bitniji od tvog prekida s partnerom)...nebitno čime, ali baš onda kada ćete stavljati novčanik u torbu, izgovoriti će nešto zbog čega će početi svađa koja će potrajati iduća dva sata. Izgladit ćete sve prije nego sjednete u vlak. Na granici ćete shvatiti da niste ponijeli putovnicu.

Noć prije nego sam krenula u Beč žestoko sam se posvađala s majkom. Zašto? Nisam sigurna točno. Nešto je pričala po svom običaju trpajući mi stvari koje sam znala da neću nositi. Rasplakala sam se najmanje tri puta prije nego smo ju brat i ja izbacili iz stana i pozvali mi taxi. Na kraju me odvezla ona...s prtljagom punom njenih stvari.

4) Tuča i oluja
Ova pošast se javlja u obliku vremenske prognoze koja je nužno, svaki puta, bez iznimke - pogrešna. S ovom pošasti nemam problema ako putujem unutar Hrvatske, no čim prijeđem granicu, all hell brakes loose. Sva odjeća koju ponesem će biti potpuno beskorisna u trenutku kada stignem na odredište. Sedmi mjesec u Grčkoj? Trebat će vam zimski kaput. Sjeverni pol? Nadam se da ste ponijeli bikini. Najčešće ćete onu jedinu stvar koju ponesete "za svaki slučaj" nositi punih dva tjedna.

London. Travanj. Kišobran, fancy baloner, duge majice i starke - savršeno spakirane i spremne za nošenje. Nikada izvađene iz torbe jer punih 7 dana nije pala ni kap kiše, a sunce je sjalo kao da smo na Maldivima. Kunem se, vratila sam se osunčanija nego nakon 2 tjedna u Zadru.

5) Smrt voznih redova
Nije mi točno jasno zašto se to događa, ali redovito se dogodi kada stignem sat i pol vremena ranije na kolodvor ili aerodrom. No kad kasnim (što je ipak češće)...eeee tad će uraniti baš meni u inat (nikada se nije dogodilo u Hrvatskoj). Sekunde više nisu sekunde, već su sati ili tisućinke ovisno o situaciji. U tim trenucima postat ćete doktori fizike uviđajući koliko je vrijeme uistinu relativno, ali nikako nikada u vašu korist.

U Portugalu smo čekali cijeli dan na aerodromu jer su nam svakih sat vremena odgađali polazak za još sat vremena da bi nam nakon 15 sati što smo proveli tamo, dojavili da je let u potpunosti odgođen. Sreća da sam se već tada napila od portugalskog vina i da mi je sve bilo sasvim svejedno. A i Portugalci su pošteni pa su nas smjestili u hotel s 5 zvjezdica...još da sam imala četkicu za zube...


No zašto ovo pišem u tri ujutro. Zato što me ubija zub koji je intenzivno počeo boliti u osam navečer i pokušavam pronaći punjač za fotoaparat. Ah i da, za 3 sata mi kreće vlak za Munchen. Oh živote.

- 02:42 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 26.02.2014.

Umjetnost ne poznaje dob

Igrom slučaja sam došla do 2 godišnje pretplate na Plavi ciklus u Lisinskom koji kad sam bila na faksu na svu moju žalost nisam iskoristila jer sam petak navečer radije provodila...spavajući. No u trenutku kad sam se pozdravila s dragim mefom, u rokovnik sam velikim slovima zapisala sve petke koje želim provesti uživajući u najljepšim skladbama klasične glazbe.

Zanimljivo kako sam, odustavši od faksa, postala uistinu dobro dijete - odbacivši sve poroke (klubovi me nisu vidjeli od prošle godine), a ubacivši sve ono što sam do sada teškom mukom odgađala, sve ono zbog čega se čovjek osjeti malim i neznatnim kao što su note nevjerojatno precizno spojene u veličanstveni orkestralni koncert ili životopisne nijanse boja koje toliko opiju vid da pobude i sva ostala osjetila. Ne znate ni kako, ali u mislima se nalazite tamo gdje vas je umjetnik želio poslati...vaše misli su usklađene...smirene, a opet tek sada uistinu žive.

Nisam sigurna imam li samo ja takvu reakciju, ali svaki puta nakon kazališne predstave, izložbe ili koncerta, izlazim sigurnim korakom, uzvišena...spremna suočiti se sa svijetom i stvarati umjetnička djela koja će jednog dana nekoga baš kao ja, ali sasvim drukčijeg, potaknuti na isto.

Kako sam imala dvije karte, morala sam pronaći još jednu osobu među svojim prijateljima da krene sa mnom na put uzvišenja misli, osjećaja i djela. Ispostavilo se da...apsolutno svi imaju želju iskusiti tu moćnu čaroliju klasične glazbe jer kako inače nemaju vremena, bolje rečeno nemaju novaca da plate ulaznice, ja sam im bila idealna prilika.

Uistinu nije toliko ni čudno što nema mladih na takvim eventima jer dati minimalno 300 kn za koncert...nije mala stvar. No opet, dali su oni i više za Red Hot Chilli Peppers...i za poneki subotnji izlazak...hmm.

Ne znam, ili možda samo ja imam takve prijatelje koji se žele kulturno uzdizati. S ljudima iz srednje nisam prestajala pričati o predstavama, operama i baletima. S najboljim frendom redovito komentiram izložbe (uskoro će i on sam imati svoju), slike i klasike. Imam frendicu s kojom satima raspravljam o književnosti, druga je luda za putovanjima i trenutno je u Istanbulu, a sad mi i dečko javlja da uči uz Chopina. Vrlo čudno.

No tek sada konačno dolazim do pravog razloga zašto sam počela pisati ovaj tekst. Moram se naučiti ne skretati s teme.

Prošli petak sam odlučila voditi brata sa sobom jer eto...zašto ne? I poveli smo raspravu o prosječnoj dobi posjetitelja. Lisinski je uglavnom poluprazan, ispunjen ljudima s pretplatama, studentima na Akademiji i tek ponekim zalutalim ljubiteljem samo tog skladatelja.

No konačno, odluka je pala na 65. Ne znam zašto sam bila iznenađena činjenicom da su neki imali i priliku upoznati Bartoka.

I svi se uredno znaju, pozdravljaju, pitaju za zdravstveno stanje i unuke te uzdišu nad političkom situacijom. A kako se i ne bi znali kad se zadnjih sto godina sreću svaki petak. Zanimljivo kako sam vidjela poneke za koje sto godina nije hiperbola. Hehe.

U redu, jasno mi je zašto mladi ne idu na koncerte; osim cijene, uzmimo i činjenicu da će petak radije provesti uz...malo drukčiju vrstu glazbe...čije su pjesme mnogo kraće...i brže...i imaju harmoniku u sebi...ne sve naravno, neke imaju i trubu.

Šalim se. Ima i onih čudaka alternativaca koji preplave Glavni kolodvor petkom i subotom, a slika i prilika su grupe Kiss. Znam ja da su oni bezopasni, u jednom trenutku sam i ja tako izgledala (imala sam 14, mora mi se oprostiti), ali svejedno mi njihov izgled i vrećice pune K-pive ponekad utjeraju strah u kosti.

Ali zanima me gdje je ona generacija koja se nalazi između Mozartove generacije (obećajem ovo je zadnja šala) i studenata? Oni bi si trebali moći priuštiti kartu..barem jednom mjesečno...ili jednom u tri mjeseca. A sigurna sam da ne prespavaju svaki petak. Gdje su ti ljudi?

Moj brat je postavio zanimljivo pitanje. "Znači li to da će Lisinski umrijeti za koju godinu ili da kad postaneš baba automatski počinješ slušati klasičnu glazbu?" Ako da, zašto?

A ima ih svakakvih, od bivših političara, pisaca, profesora...svi u odijelima, bundama... "Preseravanje", rekao je moj brat. Možda i je. Možda pod krinkom uzvišenosti i oduševljenjem klasičnom glazbom, čuči želja za druženjem. Možda nakon što cijeli tjedan provedu usamljeni, u bolovima, petkom izvuku najbolju odjeću, srede frizuru, stave naočale i krenu u život, susresti se sa starim poznanicima...osjećajući se ponovno mladima.
I to je sasvim u redu.

PS: Autorica ovog teksta se iskreno nada da za 40 godina neće plesati po klubovima na Sandru Afriku. Eh koji bi to prizor bio.

- 13:40 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.02.2014.

Znanje ludom radovanje

Ovih dana frendica i ja intenzivno razgovaramo o nekom posliću koje bismo radile. Kako smo obje u fazi prelaska na drugi fakultet, imamo golemu količinu vremena, a i kako po novom svako ponavljanje godine treba platiti...pronalazak posla, činio se logičan korak.

I nude se razni poslovi, naravno, međutim...ispostavilo se da nemamo nikakvih kvalifikacija.

Gledam ja i mislim: "Krasno, koji k*** sam ja prolazila s 5.00 cijelu srednju i osnovnu kad mi to apsolutno ništa ne znači. Mogla sam isto tako i prespavati 12 godina svog života i na istom sranju bi bila."

Uistinu prekrasno.

Čemu sva ona informatika, matematika, hrvatski, geografija, povijest kad niti se ičega sjećam niti išta znam niti mojih 5.00 išta vrijedi.

A i ono što stvarno znam, nije naučeno u školi već iz raznih dokumentaraca, filmova, knjiga itd. Ne na tom obrazovnom mjestu koje mi je pojelo više od pola života, nikako ne tamo.

Nije ni čudo što sve ide k vragu kad se 20 godina ide u školu, nakon čega i dalje izlazimo kao idioti. Još gore, izlazimo kao idioti bez volje za životom.

Da mi je netko dao 20 godina života i rekao: "Evo radi što hoćeš", bolje bih ga iskoristila nego sjedeći u toj ustanovi koja toliko neodoljivo podsjeća na zatvor.

"Previše izostaješ", rekli su mi u srednjoj. "Tvoja obaveza je dolaziti."

"Gle frende", umalo sam odgovorila, "da se na vašim predavanjima ne želim ubiti od dosade i da imam bilo kakve koristi od njih, dolazila bih. Ovako sam radije doma i učim što trebam."

A sad su tu foru s obaveznim dolascima uveli i na faks. Nije li činjenica da nekoga moraš natjerati da dolaziš, dovoljno očita da si očajan profesor? Jer znam da će svi vrlo rado poslušati zanimljivo predavanje.

Evo i sad, posljednjih mjesec dana što ne idem na faks, naučila sam više stvari od psihologije preko jezika do ekonomije nego što sam naučila 12 godina školujući se u kao nekoj osnovnoj i srednjoj. Štoviše, u 3 sata predavanja na internetu, znam više o prvom i drugom svjetskom ratu, nego što mi je pružio 8. razred osnovne i 4. srednje škole zajedno.

Ta škola je obično ispiranje mozgova. Jedino to. Jer nitko mi ne može reći da su mladi lijeni, radili bismo i učili mi...samo kad jedino što imamo od toga je: "Evo tebi jedna petica pa si obriši guzicu s tim, ako i to znaš."

Trebala sam babu poslušati i učiti kuhati, umjesto stihove Judite napamet...sad bi barem imala što za jesti. Mogla sam fino, umjesto da sam štrebala po cijele dane, istesati se u teretani i naći nekog bogataša koji bi me uzdržavao.

A nije da nakon faksa izlazimo preporođeni. Gledam diplomirane pravnike, a oni niti suda vidjeli, niti suda čuli. Štoviše 2 godine rade gotovo besplatno jer koji bi luđak zaposlio nesposobne ljude.

Teorija šipak vrijedi, kad ti je praksa nepoznanica.
Ma da je jebeno, što sad tek u praksi vidim da ni u teoriji ne znam ništa.

Baš neki dan slušam frajera kako objašnjava svoju teoriju zašto je u prvom svjetskom ratu toliki broj ljudi s radošću krenuo u rat. "1860-ih i 1870-ih se počelo uvoditi javno obrazovanje", kaže. "Jer su kroz 19.stoljeće roditelji školovali djecu doma ili su išli u privatne škole, a djeca su tabula rasa - tko ih odgoji, njemu ostaju privrženi." Pa nije ni čudno ako je država počela odgajati svu djecu da su ta ista kada su odrasla toliko žarko krenula boriti se za domovinu.

Zanimljivo je isto tako da uvođenjem javnog školovanja, iz kurikuluma su se izbacili predmeti kao što su: ekonomija, računovodstvo...
Viša klasa je fino trljala ruke: "Odlično, hajdemo ih uvjeriti da se obrazuju jer znaju gdje je Lena, ali ono što im stvarno treba da zarade novac, e to samo nama ostaje."

Još jedna činjenica koja me oduševila. Da bi pohađali privatne škole u SAD-u početkom 19.st., trebali ste platiti 40$...i to u vrijednosti koju je 40$ imalo 1999. Za razliku od 200 tisuća koliko trebate danas.

Tako da, nabijem ja i domoljublje, i školovanje, i odličan uspjeh, i sliku dobrog poslušnog djeteta, kad mene nakon svog truda ne bi zaposlili ni kao čistačicu. A ne bi se ni ja, kad je jedino što sam naučila u školi je srati.

E da nisam poštena, bacila bih se u politiku.

- 13:17 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 22.02.2014.

Ironija mladih

Cijeli tjedan sam se viđala sa svojim dragim prijateljima jer su se svima više-manje smirile stvari na faksu i tko je proš'o proš'o je, tko je pao pao je. Svi odreda umorni, iscrpljeni...uglavnom razočarani i nezadovoljni, ali drže se oni.

"Sad malo zasluženog odmora", slušam kako govore. "A onda opet."

Jedino moji donedavni kolege, koji su jedva našli vremena za kavu između predavanja i seminara, za onu količinu učenja koju drugi sreću samo za vrijeme ispitnih rokova, kažu "ma joj nisam ništa radio već dva tjedna, sad se moram primiti posla".

I ljubomorno slušaju dok kažem da se svaku noć naspavam, da čitam knjige i upijam raznorazne informacije iz povijesti, ekonomije, psihologije i matematike.

"Ubila bih za jednu knjigu koja nije za medicinu", govori mi D.

"Čuo sam da je danas nešto dobro u Lisinskom", nastavlja L.

Ali koliko god da im teško pada što sve podređuju učenju, u konačnici kažu da vole to što rade i zašto to rade, i ne bi izabrali ništa drugo. Veseli ih ono što će postati. A meni je drago što su zadovoljni, iako toliko iscrpljeni...ma da poneko zrnce nesigurnosti vidim u njihovim očima.

No zašto sam to krenula pričati?

Zato što sam željela pokazati što znači biti marljiva inteligentna mlada osoba, talentirana, ambiciozna i željna uspjeha i znanja, na najboljim fakultetima (ima i takvih da, a ja imam tu sreću da su mi to bliski prijatelji).

Jer u zadnje vrijeme stalno slušam o problematičnoj mladeži, kao da su oni mnogo bitniji te da ih se mora mnogo više isticati od gore spomenutih pripadnika iste generacije.

Uvijek čujemo: "Tri mlade osobe (16, 17 i 18) doživjele su prometnu nesreću u noći sa subote na nedjelju. Testovi pokazuju da su bili u alkohliziranom stanju."

Kreće zgražanje nad mladima.

No nismo čuli: "Učenik XY gimnazije je dobio stipendiju za Oxford."

Naravno da je opće mišljenje kako je svijet otišao u k***.
Jer postoje i dobri i loši mladi. Zar ne?

Pa koje su karakteristike loše mladeži?
Pripadanje "bandi"/"problematičnoj skupini"
Ubijanje u alkoholu (ne samo vikendima već i na nastavi)
Konzumiranje droga
Pušenje i opijanje još u osnovnoj školi
Vožnja u pijanom stanju
Svađa s profesorima i roditeljima
Krađa
Tučnjava i agresivni ispadi
Markiranje
Bijeg od kuće
Provociranje i laganje

Jesam li spomenula da sve ovo spada pod prošlost i "mračne tajne" mojih savršeno odgojenih prijatelja koji sada rasturaju po pmf-u, fer-u, medicini, pravu, a poneki i na svjetski poznatim fakultetima?

Ironično je kako sam sama svojevremeno bila najbolja učenica u svojoj osnovnoj školi, pohađala dvije škole te prisustvovala na natjecanjima, a istovremeno provodila slobodno vrijeme sa najvećim propalitetima koje sam mogla pronaći u svojoj blizini.

Baš kao što je ironično što su mi upravo ti "propaliteti" pružili podršku koja mi je trebala i pomogli mi osloboditi se svoje sramežljivosti, istovremeno glaseći kao agresivni i problematičnog ponašanja.

Također je ironično kako nisu završili srednju školu, no sada imaju stabilne poslove.

Ironično je kako mi je prvi put riječ "kurvo", uputila vlastita majka kada sam joj rekla da sam se prvi put zaljubila (a to je tek bio početak) te kako je nastavnica zatražila davanje ukora mojoj frendici tako ju umalo spriječavajući da upiše školu koju je željela, samo zato jer je našla dečka i hodala s njim oko škole.

Ne preuveličavam ništa, štoviše imam sve zapisano jer sam...ironično, u to vrijeme počela intenzivno pisati i napisala svoju prvu s knjigu s 14 godina unatoč lošem društvu.

Zanimljivo kako je to tek bio početak jer sam se u srednjoj i na fakultetu susrela s još većim količinama ironije.

Kao kada je jedna od najproblematičniji učenica u mojoj srednjoj dobila stipediju za faks jer je bila treća na listi.

Ili kada su odbijali dati otkaz profesorici unatoč svim valjanim pritužbama jer je "predugo već zaposlena u toj školi", tako onemogučivši generacijama da pravilno svladaju predmet koji je velikom broju nužan za upis na fakultet.

Ironično je kako i loša i dobra mladež tako lako nađe zajednički jezik unatoč svim "razlikama".

Je li se itko ikada zapitao zašto i ljudi s inače blistavom budućnošću pokazuju mnoge karakteristike problematične mladeži?

Jer su očekivanja i pritisak toliko teški da je to jedini način da se ispušu.

Osobno, moj prekid medicine je doveo do ukidanja mojih financija, prestanka razgovora moje majke sa mnom te još nekih posljedica koje je moja divna obitelj smislila, a da ne spominjem zgrožene reakcije i osude okoline...a nisam bogme odlučila baciti se u prostituciju već promijeniti fakultet te tako smjer svoga života....koji očito nije dovoljno iscrpljujuć. Radije bi oni da umrem od rada nego živim sretno. Jer oni nisu imali opciju "izbora", oni su "morali".

I uvijek kada čujem: "Ja sam u tvojim godinama morala...", ne mogu ih ne zapitati: "I to vi meni želite? Ne da živim bolje, već ako ste morali i vi patiti moram i ja? Zar ćemo se zauvijek vrtiti u tom krugu agresije?"

Koliko svojih prijatelja gledam nesretne jer završavaju fakultete koje ne žele, samo zato što okolina kaže da moraju, da su ti fakulteti jedini "vrijedni", da su njihove strasti nebitne te da im mogu biti hobi. I gledam ih kako se muče, i javljaju mi se, ponekad i u suzama, da više ne mogu jer ne žele...ali moraju.

Poneki će se izboriti za svoju slobodu, poneki neće...a poneki će puknuti...jer sve veća i veća očekivanja neće moći izdržati.

Sad tek shvaćam da svo ono ponavljanje i bubanje sasvim nebitnih rečenica da bih dobila pet u školi ne predstavlja pamet, inteligenciju niti jamči dobar život.

Jer moji sposobni poznanici na fakultetima koje preziru možda završe radeći posao koji mrze, čangrizavi...možda sami, možda se iskaljujući na svojoj djeci ili učenicima...a ovi moji propaliteti, pa trenutno zarađuju više nego se jamči nekome s pravnim fakultetom.

Kaže se da problematična mladež dolazi iz disfunkcionalnih obitelji, prepune nasilja i agresivnih ispada. Ali razgovarajući s njima, ne mogu ne pronalaziti sličnosti između "uspješnih i brižnih" obitelji i njihovih jer "ja sam...i ti ćeš..." se javlja u raznim oblicima, i ono predstavlja najveći problem i jednima i drugima.

Kaže se da danas imamo mnogo izbora i mogućnosti. Ali nisam znala da je "moraš" uistinu izbor.

- 14:13 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.02.2014.

Honesty is the best policy

Ovaj post sam počela pisati svaki dan zadnja tri dana, točno negdje u ovo vrijeme, dakle pola 1. Međutim dok bi ga završila, redovito bih shvatila da sam izgubila poantu i da mi je tok misli toliko neusklađen da ga nitko živ ne bi mogao pratiti...kad smo kod toga ni ja.

Ustvari, imala sam nekoliko ideja o čemu bih pisala, ali mi ništa nije bilo dovoljno zanimljivo ni privlačno da bih idući dan pokušala barem malo dovesti u red cijeli koncept.

I tako sam sada opet na početku.

I ponovno nisam sigurna čemu posvetiti idućih stotinjak riječi.

Od trenutka kad sam počela pisati ovaj tekst, četiri puta sam otvorila bocu mlake vode ispred sebe i otpila mali gutljaj.

Po deset tisućiti put pokušavam prestati pušiti i otpijanje vode mi donekle uspijeva zamijeniti tu naviku, potrebu koja je iz nekog razloga najsnažnija upravo dok pišem.
Kao da mi je između rečenica savršeno odgovarala ta kratka pauza.

Peti gutljaj.

No to je sada sasvim nebitno.

Ako ću biti potpuno iskrena, nisam ni sigurna što je trenutno bitno.

Zanimljivo, ali štogod da sam počela pisati zadnja tri dana, sve je imalo veze s licemjerjem, ako već ne s njim onda svakako s iskrenošću i pretvaranjem, međutim, kao što rekoh, na kraju bi sve to bilo toliko zbunjujuće da bi me i DaVinci fino poslao u tri pm. Stoga sam odustala.

No dok sam ja ovo gore smišljala, mobitel mi je neprestalno vibrirao. Jebeni whatsapp i njegove grupne poruke.

Osmi gutljaj.

Ispostavilo se da su poruke u krajnju ruku vrijedne moje pažnje. Najbolja frendica koja trenutno studira vani se javlja i govori da je prekinula s dečkom.

Ustvari, svi smo bili iznenađeni što je ta veza toliko dugo i izdržala.
Ali i to je nebitno.

Ono što bih voljela spomenuti je način na koji ona tvrdi da se on postavio.

"Rekla sam mu da je sebičan", kaže ona nakon što je iznijela razlog zašto to misli, "i on se nadurio prvo tri dana da bi mi zatim rekao da sam ja sebična jer sam...."

Nastavlja ona svoju priču i zatim dolazi do bitnog dijela: "I ja ga nazovem da ga pitam je li sve u redu, a on žvače žvaku: Da, da, sve u redu", govori ona, "i konačno nakon svega pitam ja njega: Jel imaš ti nekog? A on bahato: Ne, nemam nikog. Ja njemu: Mislim da lažeš. A on meni: Dobro, onda odi u kurac."

Ne želim iznositi razlog njihovog prekida niti ikakve detalje jer je poanta samo u načinu njihovog razgovora.

U zadnje vrijeme često razmišljam o tome zašto veze ne uspijevaju i iako bi se moglo navesti niz razloga, na kraju (govorim iz vlastitog iskustva i iskustva meni bliskih osoba) redovito dolazim do zaključka da je u pitanju manjak iskrenosti.

To nužno ne znači da je u pitanju prijevara i laž već jednostavno loša komunikacija koja je dovela i do kraha vezu moje frendice.

O čemu govorim? Govorim o interpretaciji nečijeg ponašanja i načina na koji govori.

Ono što je ona doživjela bahato i sebično je, pretpostavljam, a s time su se složile i ostale cure koje su sudjelovale u našem razgovoru, način na koji se on zaštitio jer je osjetio da bi ona mogla prekinuti njihov odnos.

U vezama na daljinu (imala sam i takvih), ali i u ostalima, ključan sastojak za uspjeh je upravo izražavanje svojih pravih osjećaja i misli što je kod njih manjkalo te je svaki za sebe morao pretpostavljati kako drugi razmišlja, a to je na daljinu gotovo nemoguće pogoditi.

Da je ona njemu prije dva mjeseca rekla ono što je rekla meni, moguće da se prekid sada ne bi ni dogodio...ili bi se možda dogodio već tada. Ali u svakom slučaju, ne bi se dva mjeseca natezali.

Poznajem ih oboje dugi niz godina, i vrlo sam dobro upoznata s njihovim odnosom. Baš kao što sam dobro upoznata i s vezama mojih drugih prijatelja i konstantno nailazim na isti problem.
Da one ili oni jednostavno svojim partnerima govore što i meni, ne bi dolazilo do drama do kakvih je dolazilo.

Nažalost, to se ne događa.

Što me jasno dovodi do zaključka da uopće ne vjeruju svojim partnerima, a takvo ponašanje je osuđeno na propast.

Iz vlastitog iskustva, svojim bivšim dečkima nikada nisam govorila ono što me stvarno muči već sam to govorila svojim frendovima i užasno me uzrujavalo kada mi ti dečki ne bi mogli "čitati misli" tj kako oni ne mogu shvatiti sve ono što sam rekla svojim frendovima.

Tek prije godinu dana mi je došlo do glave da je to zato što im nisam objasnila kao što sam njima.

Oduvijek sam imala problema sa izražavanjem svojih emocija jer bih uvijek bila na neki način kažnjena od strane svojih roditelja ukoliko bih to i činila. Kažnjena psihički. Ponižena odgovorima.

Strah me! Slabić si.

Osjećam da se s nečime ne mogu nositi! Znam, i zato smo smanjili očekivanja.

Ne želim! Moraš.

Trebam vas... Ne zanima me.

I vjerujem da su se svi barem u nekom trenutku našli u takvim situacijama. I gdje smo potražili pomoć? Kod onih bliskih ljudi koji nisu umiješani.

Smeta ti što ti dečko radi....reci to frendici.

Smeta ti što ti frendica radi...reci to drugoj frendici.

Kako je moj brat vrlo dobro upućen u moje nesigurnosti i strah od konfrontacije, u zadnje vrijeme mi neprestalno ponavlja da moram početi govoriti što osjećam.

Isprva me bilo strah negativnih posljedica, ali s vremenom sam shvatila da ih niti nema.

Ako je nekome uistinu stalo do mene, uvažit će moje emocije, izgovoriti svoje i razgovarat će sa mnom o njima. Ako neće...onda znam da tu osobu mogu izbaciti iz života.

I što se dogodilo?

U vezi sam u kojoj nema problema jer sve riješimo u roku dva sata. Majka čiji pozivi su izazivali anksioznost u meni, više ne razgovara sa mnom.S bratom s kojim sam se toliko klala, imam gotovo savršen odnos.
I nikada nisam bila zadovoljnija.

Naravno, ovo je tema koja zadire u sve sfere ljudskog života te joj treba posvetiti mnogo pažnje, ali mislim da je ovo za početak sasvim dovoljno.

A i to što sam popila svu vodu.

Stay happy, be honest!

- 01:37 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.02.2014.

Život na visokoj peti

U poglavlju Seksualni život ljudi, Freud nabraja razne oblike nastranosti i seksualnog zanimanja. Između ostalog kaže: "U daljnjem slijedu su oni, kojima čak niti dio tijela ne znači ništa, ali im zato neki odjevni predmet ispunjava sve želje - cipele."

Ne želim otići toliko daleko da svoju ljubav prema cipelama okarakteriziram na ovaj način, ali kada bi mi ponudili na izbor savršenog dečka ili ormar pun Manolo Blahnik, Louboutin i Jimmy Choo cipela, bila bih u ozbiljnom iskušenju da odaberem ovo drugo.

Hej, možda me štikle neće grliti ujutro, ali mi dečko definitivno neće omogućiti dulje noge.

"Ali zašto ti trebaju", rekli biste mi, "kad već imaš savršenog partnera?"

"Zbog sebe!" odgovorila bih. "A i možda će me on ostaviti zbog neke dugonoge žirafe. I znam znam, ako je savršen, izgled mu neće biti bitan."

Ali meni hoće...jer ja nisam savršena. Iako to često tvrdim.
Eh dokle ide ta ženska nesigurnost.

Pa dobro, iako bi to bilo u redu (s obzirom na Valentinovo) trenutno ne želim pisati o ljubavima bilo propalim bilo sretnim, već o nečemu što mi uvijek bez iznimke podigne raspoloženje, samopouzdanje, kad smo kod toga i stražnjicu.

Štikle. Ljubav moja najveća (oprostite svi ostali, ali tako je kako je).

Pa vratimo se malo u prošlost.


Malo više ipak.

Prva obuća su bile sandale, a one su se pojavile prije 9 tisuća godina s ciljem da zaštite stopalo od ozeblina (sigurno ne zato jer im je u to vrijeme bilo toliko stalo do mode pobogu).



Zatim dolaze Grci i Rimljani (naravno, ne može ih se izbjeći), kojima je obuća bila način povišenja statusa jer je nošenje obuće predstavljalo napredak kulture i civilizacije.

Grk imenom Eshil (da, da, otac tragedije) je stvorio prvu visoku petu koju je nazvao korthonos, a ona je služila dodavanju "veličanstvenosti" njegovim glavnim likovima koji bi se noseći visoke pete istaknuli te tako bili lakše prepoznatljivi.

Grkinje su zatim prve prihvatile trend, no dodatno su povisile petu (naravno, žene, tko bi drugi).

Dolazimo do srednjeg vijeka i klompi koje su u to vrijeme bile izuzetno popularne. Kada kažem srednji vijek, svi zamišljamo blato, nedostatak pločnika, štakore i miševe, izbacivanje fekalija iz zgrada na ulicu...stoga je sasvim jasno zašto su klompe u to vrijeme stekle veliku popularnost.



Klompe su se u to vrijeme obuvale na tanke, nježne cipelice koje su izgledom podsjećale na današnje čarape, a sa svojom povišenom petom, omogućavale su ženama održati svoje haljine čistima dok su hodale gradom (to što je kuga naokolo harala, nije bed, bitno da su one čiste).

Renesansa. Razdoblje golemog napretka i još veće ludosti. Šopenice.



Sa svojom visinom do 75cm, ubrzo su preplavile domove bogatih žena koje su, da bi mogle hodati u njima, morale uz sebe voditi sluškinje koje bi im pomagale u održavanju ravnoteže.
Ali hej, tek kad imaš nekoga da ti pomaže u održavanju ravnoteže, onda znaš da si imućan.

Na kraju su zabranili trudnicama da ih nose jer je pad s njih prouzročio velik broj spontanih pobačaja.

I dolazimo do žene koja je nosila visoke pete na dan svog vjenčanja s Henrikom II kako bi se činila višljom te ih pretvorila u statusni simbol. Katarina Medici.



Donesena je zabrana da ih običan puk nosi (kao prvo kao da su oni imali vremena gegati se u nečemu u čemu nisu mogli ni hodati, a kao drugo nisu ih ni mogli priuštiti).

Francusku petu (prethodnik današnje tanke pete) je popularizirala Marquise de Pomapdour, ljubavnica Luja XV. Žene koje bi nosile takve cipele su morale koristiti štapove za hodanje kako bi održale ravnotežu (više si valjda nisu mogle priuštiti sluge...).



U SAD-u, francuska peta je stekla popularnost zahvaljujući bordelu Madam Kathy's, gdje je vlasnica shvatila da joj je posao procvjetao otkad je zaposlila Francuskinju koja je nosila visoke pete. Madam Kathy je stoga naručila visoke pete za sve svoje djevojke jer se posjetiteljima sviđao način na koji bi žena izgledala u visokim petama. Ubrzo su ih i oni sami naručili za svoje žene.
Pitam se kako je tekao taj razgovor.
"Ali dragi, otkuda ti takva ideja?"
"Vidio sam...ehm...u modnom časopisu." - tako su nastali modni časopisi (ne, nisu)

Današnje tanke pete (stileto) su se pojavile krajem 19. stoljeća, no ne u svakodnevnoj uporabi već su ih kupovali samo fetišisti za svoje seksualne perverzije.
Stileto ionako dolazi od riječi stiletto koja označava dugu tanku oštricu (moram li uopće naglašavati što bi Freud rekao, Freud koji i u kaputu vidi muški spolni organ plus to da oštrica probija tijelo i time nanosi bol).

U 60-ima, vrh cipele se izoštrio kao i sama peta, a konačnu verziju stileto cipela je predstavio Manolo Blahnik koji je te cipele prozvao "Igla" (ne G.R.R. Martinova Igla, to je mač, ja govorim o peti)



Sad kad smo upoznati s prošlošću visoke pete, vrijeme je da pokušamo shvatiti zašto je ona toliko privlačna.

Krenimo prvo neuropsihološki.

Na Wroclaw Sveučilištu u Poljskoj, Dr. Pawlowski je provela istraživanje kako bi pronašla formulu za savršene noge. Odgovor je: noge moraju biti dulje od torza, ali ne preduge. Najprivlačnije su nam one noge koje su 5% dulje od prosječne duljine koju ima osoba visine 1,63cm, dakle noge bi trebale biti duge 81,5cm.

Drugim riječima, osoba bi nam bila privlačnija kada bismo joj mogli produljiti noge za nekoliko centimetara.
Oh, moj Bože, pa i možemo!

Rossi iznosi tvrdnju da nagib zdjelice uzrokovan visokim petama rezultira naglašenjem stražnjice i grudi koji privlači partnera. On to naziva "pouter pigeon" pose ili "come-hither" pose.

Dakle, prvi razlog je ono što bi E.O. Smith nazvao sexual selection.


Drugi razlog zašto su visoke pete toliko popularne, pronalazimo još kod aristokrata kojima su one označavale visok status i mogućnost sakrivanja vlastitih mana te gledanja drugih s visoka.

Luj XIV, vrlo nizak čovjek, je bio upoznat s tom činjenicom te je nosio visoke pete koje bi ga povisile desetak centimetara (a njemu bar nije manjkalo ponuda za ženidbu). Njemu je takva obuća donosila osjećaj ravnopravnosti kada bi se susretao s drugim monarsima.

Mogućnost razmjene pogleda na istoj visini znatno mijenja način na koji netko razgovara s nama, pomiče se odnos snaga i moći koji bi inače prevagnuo u korist više osobe što omogućava da posao bude sklopljen pošteno.

Stoga nije čudno da poslovne žene danas preferiraju štikle, one im omogućavaju probijanje u sfere koje su inače dostupne samo muškom rodu koji je prirodno viši. Ergo visina tj štikle jednako poštovanje.

To potvrđuje i činjenica da je aristokracija za vrijeme Francuske revolucije prestala nositi visoke pete, koje su predstavljale moć i visoki status, jer se nisu željeli isticati među bijesnom gomilom koja bi njihovu visinu doživjela kao napad na njih te bi im vjerojatno odrezala glave.


Kad smo već kod statusa i posla, ubacila bih Abigail Brenner ovdje i njenu korelaciju visine pete sa stanjem ekonomije.

Prema njoj, žene nose sve višu petu za vrijeme krize (s obzirom na količinu štikli visine preko 12cm u mom ormaru, ovo uistinu je vrlo krizno razdoblje).

Njeno istraživanje je dovelo do zaključka da su najviše pete bile za vrijeme Velike depresije, zatim u 70-ima (oil crisis), 90-ima (dot-com crisis) i konačno su najveće visine dosegnule 2009.

Trevor Davis smatra da se kupci okreću kićastoj modi za vrijeme krize jer je to jedan način bijega od stvarnosti.

Abigail također kaže da je balansiranje na tankoj peti metafora za nepredvidljiva vremena u kojima živimo i u kojima moramo balansirati.

Žena je vjerojatno i u pravu. A ja ću vrlo rado balansirati, dokle god to činim u paru prekrasnih štikli koje sam izvukla iz na početku spomenutog ormara.
Ipak sam odabrala visoke pete. Savršen dečko će me ionako lakše uočiti u njima.

- 13:19 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 12.02.2014.

Čizme, kaput i spolni organi

"Jel ti se čini da bi ove čizme trebale biti do koljena?" pitam ja Njega, bolju polovicu.

Gleda on mene u očaju dok ja kružim po Humanicu već deseti put nastojeći se vidjeti u svakom ogledalu...jer kao, ima neke razlike.

"Ne vidim svrhu čizama s visokom petom", odgovara mi, "em ih ne možeš nositi po gradu, em ne možeš s njima van."

Prostrijeljila sam ga ledenim pogledom. "Nisam te to pitala."

Vidim ga kako stišće usne suzdržavajući se od komentara i sliježe ramenima. "Dobre su."

"Nisi mi ni od kakve pomoći."

Samo zuri u mene i ne govori.
Ne bi on nikad digao ruku na mene, znam to, ali u ovakvim trenucima mu vidim u pogledu da bi me najradije zadavio. Nema on problema sa shoppingom, ali cipele...čizme...e na tome umire od dosade.

Kupila sam ih na kraju. Što god da je odgovorio, kupila bih ih. Znam ja to, zna on to. Zato i šuti.
Osvetio mi se kasnije.

Ne znam kako se baš meni, ženskoj osobi koja baš i ne voli shopping (osim cipela i torbica, a to primarno zato jer se ne moram skidati u onim usranim kabinama koje toliko prekrasnim čine svako žensko tijelo), dakle meni, koja bih radije doma igrala xbox ili čitala knjigu, da nađem dečka koji sa gore spomenutim shoppingom nema problema, ali samo kad za sebe kupuje.

"Šta nemaš istu takvu?" pitam ja njega kad je podigao sivu vestu i tražio me za mišljenje.

"Ova ima gumbe", odgovara mi na način na koji ja njemu odgovaram kad me pita što će mi još jedan par crnih štikli.
Goddammit.

Dočekali smo zatvaranje centra, on i njegov prijatelj s majicama u rukama, ja u kabini...na onim malim tabureima...u snu.

Sreća pa me doma čekala deka i Uvod u psihoanalizu.
Taj Freud je stvarno čudan lik. Činio mi se totalno normalan dok nisam došla do dijela sa simbolikom snova. Po njemu, apsolutno sve je simbol za spolne organe.
Ne vjerujete mi?
Kuća bez balkona? Muško.
Kuća s balkonima? Žensko (kužite, zbog oblina i to).
Ormar? Ženski spolni organ (jer se stvari stavljaju u ormar, ne ;))
Pištolj? Muški spolni organ (jer probija...)
Ok, reko, to sve ima smisla. Čak i slavina.
Čak i drvo simbol za ženu - jer kao, Portugalci su dali jednom otoku ime Madeira jer je bio preplavljen šumama, a maderia je izmjenjena latinska riječ materia koja je pak izvedena od riječi mater.
U redu, Freud, 1:0 za tebe.
A onda sam naišla na:
Kaput - muški seksualni simbol - kako je do toga došao, majke mi, ne znam, ako netko ima objašnjenje, rado bih ga čula.

Čak su mu se i njegovi studenti usprotivili. "Ali to ne može biti! Živimo li mi uistinu usred samih seksualnih simbola?" (da Freud živi danas, rekli bi mu: Ajd, Freud, ne seri, koji k** ti pričaš? vremena se mijenjaju...)
No Freud im je rekao da ih razumije, ali da je sve to vidljivo (u današnje doba: šta me jebete...) iz folklora, bajki i mitova, šala i dosjetki. Čovječanstvo je oduvijek bilo opsjednuto seksom.

Po H. Sperberu, istraživaču jezika, najveći udio u razvitku jeziku su upravo imale seksualne potrebe. Početno govorno glasanje, što vidimo i kod životinja, služilo je za obavještavanje i prizivanje seksualnih partnera.
Ok, to znamo.
Međutim, on smatra da je daljnji razvitak jezičnih korijena pratio radne djelatnosti ljudi koje su bile zajedničke, a bile su praćene ponavljanjem govornih izraza (koje kao što sam rekla, potječu od prizivanja seksualnih partnera).
Očito si je i pračovjek rad učinio prihvatljivijim odnoseći se prema njemu kao prema ekvivalentu spolnih djelatnosti.

Pa se mi čudimo što je internet pun seksa. Kad ono, praljudi su samo o tome znali pričati.

Više mi je bilo dosta i Freuda, i shoppinga i cijelog dana, no onda mi je za oko zapela jedna priča koja me sasvim oduševila, a bila je povezana sa simbolom izranjanja iz vode koje predstavlja porođaj.

Upitali su židovskog dječaka, tko je bila Mojsijeva majka.
On je bez razmišljanja odgovorio: "Princeza."
"Ali ne", održaše mu predavanje, "ona ga je samo izvadila iz vode!"
"To kaže ona", odgovori mali i oduševi Freuda. A bogme i mene.

- 00:07 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 11.02.2014.

I reče Freud: Neka bude svjesno!

Freud interpretira san kao zamjensku predodžbu do koje je došlo putem asocijacija, dakle san nije stvaran, on je zamjena za nešto drugo. On objašnjava snove kroz nesvjesno, tj ono što nam je privremeno nedostupno, ono što sanjač zna, ali čega nije svjestan, a zadaća tumača je pronaći to nesvjesno.

Sam san nije ono što se traži, a za svaki element istog pobuđuju se zamjenske predodžbe koje mogu i ne moraju biti veoma udaljene od same radnje. Zato nije ni bitno koliko dobro se sjećamo sna i u kojoj mjeri, već je važno ono prikriveno što će izbiti samo od sebe pri prisjećanju na san.

Štoviše i nadogradnja snova u budnom stanju je naprosto zamjena zamjene (znam da) i ona mora biti nemotivirana.

Problem kod tumačenja je naravno poricanje određenih "besmislenih" asocijacija i poveznica samo zato što su ustvari neugodne.

Da bi se san protumačio, nijedno objašnjenje, makar se činilo nevažnim, besmislenim, neugodnim ili kao da se ne uklapa, nikada ne smije biti potisnuto što je ustvari prirodna reakcija, otpor koji se javlja zbog kritike samog sebe.
Stoga nije ni čudo što ćemo takva pomisli poželjeti racionalizacijom isključiti kao nemoguća. No one su upravo najvažnija.

Razlog zašto sam započela s Freudovim objašnjenjem snova se nalazi upravo u zadnje dvije rečenice. Samo što bih ja njegovu teoriju voljela primijeniti na nešto malo drukčije.

Dakle, kada naša ponašanja i postupke pokušavamo racionalizacijom opravdati ustvari prikrivamo prave i najvažnije razloge...one s kojima se ne volimo suočiti.

Sada, naravno, ovo vam može biti ili otkrivanje tople vode ili "besmisleno blebetanje". Ali ukoliko je ovo drugo, možda je vrijeme da se zapitate zašto vam toliko smeta.

No, poanta je to što s ponosom mogu reći da je moj dragi prijatelj nakon toliko vremena (toliko mojeg truda da slomim to muško podcjenjivanje "jeftine psihologije" kako bi on to zvao), nakon mjeseci i godina, po prvi puta sebe psihoanalizirao.

"Kak ide s malom? Jesi bio na dejtu?" poslala Džejmsu poruku jer me Freud u tom trenutku podsjetio na njega. Znate ono kutije su vagina, tunel je vagina...sve je vagina jer se muški rod voli vraćati u nju, i to nije po Freudu, to je po pričama mojih muških prijatelja.

"Nisam, malo bacam ignor", odgovara on.

Rekla bih da sam bila iznenađena, ali nisam, ma da je ovo bilo brže nego inače.

"Šta je sad?" pitam ja tek jedva zainteresirana.

"Mrvicu je prerazjebana."

Činilo mi se u tom trenutku da sam mu to već jednom ne tako davno napomenula (što sam kasnije i potvrdila listajući kroz stare poruke), ali me izrazito zaintrigiralo što je to prelilo čašu.

"Dobro što je točno rekla da si se uzjebao?"

Tišina. Odjednom je prestao odgovarati. No zahvaljujući današnjoj tehnologiji, vidjela sam da je bio online.
I tako sam čekala neko vrijeme sve dok nije počeo pisati poruku.
Da bi onda opet stao.
Pa je opet pokušao.
Pa stao.
A svaki put kada je prestao pisati, moja znatiželja bi eksponencijalno počela rasti.
Kao ljetna temperatura i broj komaraca..
Ili duljina pms-a i količina pojedene čokolade.
Ovo je moralo biti nešto spektakularno.
I bilo je.
Ponovno je počeo pisati i ovo puta nije stao.

"Ma niš, samo eto nisam spreman za vezu", konačno je odgovorio.

Da, ja sam to već rekla tisuću puta. Baš kao što je on to već porekao tisuću i jednom.
Ali to se konačno dogodilo! On je sam, bez ičije pomoći, došao do zaključka, do pravog razloga zašto je odlučio jednoj u redu (pretpostavljam, Džejms skriva svoje cure kao zmija noge) curi prvom prilikom naći manu.
I to tak uvijek ide.
Vuk mijenja dlaku, ali ćud ne.

No po prvi puta, moj najdraži prijatelj Džejms je postao svjestan znanja koje je oduvijek imao u sebi (Freud bi bio ponosan). Čovjek naprosto ne želi biti u vezi.

Sada je samo preostalo pronaći razlog zašto. A to će biti mnogo mnogo teže.

- 14:01 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.02.2014.

O prekretnicama, ravnopravnosti i švalerima

Da, opet gledam to sranje od početka do kraja. Sex i grad.
Ali moram, naprosto moram pogledati sve sezone u trenucima najvećih prekretnica.
Zašto?
Pretpostavljam zato što se svaki puta sjetim one mnogo mlađe sebe koja gleda tu seriju, skriva oči pred scenama "prljavština" kako su to moji voljeli zvati i sanjari o životu u New Yorku s prijateljicama i fantastičnim cipelama (tek nakon 3. sezone počinju imati stvarno dobru obuću...da,toliko puta sam gledala).

I zašto je to bitno?
Ponovno pretpostavljam zato što me to sjećanje svaki puta iznova vrati na pravi put prema osobi koja sam željela postati tada i prema onome što sam željela raditi, što svakih nekoliko godina zaboravim i "zabrijem" da sam rođena za nešto drugo jer kao odrastam/starim pa se mijenjam (nikako da naučim da odrastanje nije lobotomija, iako se nekad čini kao da je).

Posljednja takva pizdarija koja mi je došla u glavu me koštala više od živaca (iako su i ti otišli u potpunosti), ali nakon samo jedne epizode, sjetila sam se svog glavnog cilja: imati puno cipela :)

Uostalom, što drugo činiti u onim danima u mjesecu koji su specifični po golemim količinama čokolade koju unesem u sebe i broju "zašto me ne voliš" rečenica koji uputim drugim ljudima.

Osobito drugoj polovici, ne boljoj, odbijam reći boljoj...jer je to sranje sve, kao neka ravnopravnost u vezi, ali zato bolja polovica. Krasno. Logika je umrla kad i Aristotel.

Ali hej, rekla sam za svaku sezonu koju pogledam, moram pročitati neku knjigu za "intelektualce". Tako sam na kraju na nuli. Kako rođena tako ću i umrijeti.

Istovremeno, dok sam se ja utapala u svojoj boli i proklinjala što sam žensko, (Note: nije toliko strašno, ali ako ikada čujem mušku osobu da to kaže, udarit ću ga u dio tijela kojem je jako privržen, pa ćemo zajedno patiti), moj dragi Bond, Džejms Bond me izmaltretirao da dam svoje stručno i uzvišeno mišljenje o njegovom novom pothvatu. Pardon, curi.
Iako je naravno nisam upoznala jer Džejms ima panični strah od upoznavanja svojih cura sa svojim frendovima. Nisu dostojne, to je objašnjenje.

Konačno sam mu morala objasniti po tisućiti put (jer to tako uvijek ide) uz pomoć Alice Miller, da dečki koji imaju sranja u glavi koliko ima i on, a nakon dugih mjeseci prijateljske psihoterapije koju sam mu pružala je konačno priznao da je to istina, redovito biraju, pardon na izrazu, zasrane cure.

I prema tome, njegova nova odabranica je ili krenula riješavati svoje probleme pa je zato automatski prestala riješavati muški rod u količini u kojoj je do tada (jer zbrojeno, toliko riješavanja mogu izdržati samo pmf-ovci) ili je, što je pak vjerojatnije, odlučila skočiti u još veću rupu i naprosto više nema snage za već gore spomenuto riješavanje.

Problem je mom najdražem Bondu to što kad u ponudi i ima "dobru" curu, onda ga ne privlači. Koliko ovo loše zvuči, vidim tek sada kad sam ovo napisala.

"Naravno", rekoh mu, "zato što si sam zasran."

"Ma koji k*** će meni dobra cura, kad bi ja bacio foru leo leo leukemija, svetica bi me htjela ubit ono", odgovorio mi je zbog čega sam ga prostrijeljila pogledom.
I to ne zato što me strašno pogodio njegov stav prema curama već zato što je ta fora toliko glupa da Kim Kardashian zvuči kao Bill Nye u usporedbi s njom.

Ali kad bolje razmislim, njegov stav nije nikakva novost među mojim prijateljima (možda je vrijeme da ponovno preispitam samu sebe), samo kod njega dolazi najviše do izražaja upravo zato što je muško.

Zanimljivo, kad bilo koja od mojih ženskih prijateljica kaže da ih privlače loši dečki i/ili da će ostaviti tadašnjeg dečka jer je predobar ili da još žele vidjeti što se nudi, nalete na komentare odobravanja kao da je nepoželjna osobina biti pažljiv i nježan.
No međutim, kada muška osoba ponovi isto, odjednom je muška svinja i seksist.
A promatrajući obje strane, s obzirom da su mi prijatelji i da ih volim, to su potpuno isti ljudi, bez obzira na spol. Švaleri.
Samo što se ženski nazivaju femme fatale jer je to kao u redu, štoviše, to se cijeni.

"Hoću onda neku koja se raspada da se zajedno pridržavamo i zajebavamo ljude jer se volimo", dovršio je Džejms.
I tko onda može reći da ženskaroši nisu romantični?

- 12:55 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 08.02.2014.

On iz njene perspektive

"E jučer sam riješio opet jednu curu koju već godinu i pol dana stalno haha i konačno sam je pito na dejt, trebalo mi je godinu i pol samo."
Četvrtak navečer. Dobro, možemo reći i petak jer mi je njegova poruka stigla dvije minute iza ponoći prekidajući me usred...budimo iskreni, ničega. Ležanja na kauču, gledanja starih repriza Sex i grada i istovremenog višenja na youtubeu, facebooku i 9gagu. Moj dragi prijatelj Freud je za to vrijeme ležao zatvoren kraj mene. Nisam ja tome bila kriva, da bude jasno, on je zaslužan za to što sam negdje na snovima uredno i zaspala. Uostalom, opsjednutost seksualnim perverzijama je karakteristična za Sex i grad, koliko i za Freuda...tako da sam negdje na istom.
"Koja je to?" odgovorila sam mu prebacujući na epizodu Are we sluts. Freud? Osjećam da imaš nešto za reći.
"Ona koja se derala da sam kurva dok sam riješio *insert name* nakon nje."
"Ona koja ti se sviđala prije godinu i pol?"
"Ne, ne to je ona druga haha ova je tu onak spontana bila tokom ovih godinu i pol, ali je bila i tada."
"Aaaa da da", otpisala sam prekidajući priču shvaćajući da nikada neću shvatiti o kojoj curi je ovog puta riječ. Zašto kažem ovog puta? Možda je najbolje da objasnim tko je ustvari on...iako je vrlo lako za zaključiti iz gore napisanog razgovora.

Osoba koja me prekinula usred toliko produktivnog provođenja svog vremena spada u onu najomraženiju vrstu muškog roda. Onu veoma šarmantnu vrstu čije samopouzdanje opija ženski rod, a neprimjereno ponašanje smješta u onu grupu loših dečkiju koja je toliko privlačna upravo zato jer ga je nemoguće ukrotiti i zadržati. Onu koja spontano istovremeno žonglira s tri, četiri, ponekad i više uglavnom glupih, ali vrlo privlačnih djevojaka. On je inteligentan, duhovit, visok i vrlo zgodan. Znam da znate taj tip...a ako ste žensko, vrlo vjerojatno vam je jedan takav idiot i slomio srce. Ah i da, on je moj najbolji prijatelj. Da, meni...ženskoj osobi. Znam. Nevjerojatno.
Nakon što sam po stoti put dobila poruku takvog sadržaja, uz moj višak slobodnog vremena i ljubav prema pisanju, odlučila sam početi bilježiti njegove pothvate (i ne samo njegove), a time i barem malo objasniti njegovo (i ne samo njegovo) ponašanje.

"Kakva je?" konačno sam ga pitala kada smo se našli na kavi idućeg dana.
"Preslatka i pametna je", odgovorio mi je naglašavajući zadnju riječ. Kao da mi je pokušao dokazati da ne bira samo one čiji je IQ tek nešto viši od sobne temperature u ljeto..ponekad i zimu...vrlo hladnu zimu...onu "Brace yourself, winter is coming" Starkovsku zimu.
I ova rečenica mi je bila previše poznata, no za promjenu sam se suzdržala od komentara. Njemu je ionako najbitnije bilo da je slatka, ionako je manje vremena s njima provodio razgovarajući, ako je ikada to i činio.
Zastao je na trenutak zbog čega sam ga sumnjičavo promotrila. Znao je nešto što ne bih odobravala. Ni to nije bilo ništa novo.
"Ima moj kompleks." Kratko se nasmijao što je činio samo kada je bio nesiguran oko smjera u kojem bi mogao otići naš razgovor. I bilo mi je sasvim jasno što to znači.
"Drolja?"
"Prije je bila, zadnjih godinu dana odjebava sve žive."
Podigla sam obrve. Ovo je bio zanimljiv razvoj situacije. Rijetko kada bi naletio na neku za koju je držao da mu je ravna...barem malo. "Bad break-up?"
"Nije, to sam i ja prvo mislio. Pametna je ona, ali ima puno toga ispod površine što je jasno samo njoj, ne znam zapravo jesam li se uvalio u sranje."
"A gle mačak, neću ti ja više ništa govoriti", odvratila sam mu ispijajući svoju kavu s mlijekom i pokušavajući zadržati ozbiljan izraz lica.
"Ali očekujem da nešto kažeš, glupačo."
"Ionako me nikad ne slušaš."
Prasnuo je u smijeh. Oboje smo znali da je to istina. Sada je samo trebalo pričekati točno 7 dana da joj nađe prvu manu, a zatim jos 4 da prvi put kaže da je dosadna. Idućih dvadeset dana će proteći u smišljanju kako da prekine njihov odnos.
"Ali ova je drukčija", rekao bi mi da ovo vidi. A možda i ne bi. Jer tko zna, ponekad nas sudbina iznenadi. Iako uglavnom ne.

- 19:33 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Mlada dama koja bilježi i pokušava shvatiti te objasniti ponašanje svojih najbližih.