četvrtak, 31.07.2008.
Endimion Proljetni... knjiga za knjigoljupce
Endimion Proljetni
Matthew Skelton
Kakva je veza između nijemog Guttenbergova šegrta i dječaka po imenu Blake koji stoljećima poslije luta knjižnicom u Oxfordu?
Mainz, 1453. Usred najcrnje noći zakrabuljena prilika po snijegom prekrivenim ulicama vuče teški kovčeg prema radionici Johanna Guttenberga. Kovčeg, ukrašen rezbarijama mitskih zvijeri, otvorit će se samo ako zmijski zubi koji čuvaju njegovu bravu okuse ljudsku krv... Stoljećima kasnije, u najstarijoj oxfordskoj knjižnici, jedan dječak otvara neobičnu knjigu i osjeti kako ga je nešto ubolo u prst. Stranice knjige naizgled su prazne, ali pred njim se uskoro ispisuje naslov Endimion Proljetni, riječi koje samo on može pročitati. I bezvremena tajna počinje se rasplitati...
Endimion Proljetni knjiga je koju mnogi nazivaju Da Vincijevim kodom za djecu. Ne bez razloga.
Preuzeto sa: http://www.booksa.hr/knjige/4685
Što još trebate znati?
- da je knjiga utemeljena na povijesnim činjenicama i da je Johhan Fust (Faust?) zaista bio Gutenbergov financijer i partner
- da je u priču uklopljena i prekrasna priča o zmaju
- da se dobar dio radnje odvija u knjižnicama diljem Oxforda zbog čega je ugođaj fantastičan…
- da je glavni predmet zapleta knjiga što svrstava ovaj roma u kategoriju "knjiga o knjizi" kojih zadnje vrijeme ima sve više…
I da, da... namijenjena je generalno djeci… ali tko se još time zamara… pročitajte!
- 08:05 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
četvrtak, 10.07.2008.
Slikovnice...
Svaka bi odrasla osoba trebala imati bar jednu vlastitu slikovnicu!
Jer ponekad jednostavno trebaš sjesti i pročitati slikovnicu… Vidjeti svog dragog prijatelja između korica i zagrliti ga (a ni jednu knjigu ne možete tako lijepo zagrliti kao slikovnicu).
Ne šalim se!
Zašto je vrednije pročitati roman od slikovnice, i što je s bajkama koje su ilustrirane… jesu li one manje književna vrsta ako su između velikih šarenih korica… Ili smatrate da odrasli ljudi ne bi trebali čitati bajke?! Zašto bi bilo manje vrijedno čitati knjige koje nisu za našu dob. Ako knjiga nije vrijedna za nas onda nije ni za našu djecu…Jednostavno…
Svi trebamo čitati slikovnice!!!
Postoje karakteristike po kojima možete prepoznati kvalitetnu slikovnicu (jer na tržištu ima svega i svačega) a naravno da je bitno i što se vama sviđa. Slično pitanju «što je bilo prvo koka ili jaje?» je i pitanje »što je kod slikovnice važnije tekst ili ilustracija?». Moje je mišljenje da jedno bez drugoga ne funkcionira a priča koju ionako volite biti će vam draža na lijepo ilustriranim stranicama…
O kvalitetnim slikovnicama i što i kako čitati malenima možete više saznati na stranicama Hrvatskog čitateljskog društva (ovdje i ovdje)…
Moje preporuke…
Ian Falconer : Olivia
Branko Čopić : Ježeva kučica (s ilustracijama Sanje Rešček)
Emily Horn, Pavel Pawlak : Oprostite… jeste li vi vještica?
Grigor Vitez : Kako živi Antuntun (s ilustracijama Svjetlana Junakovića)
Sunčana Škrinjarić : Plesna haljina žutog maslačka (s ilustracijama Damira Facan-Grdiše)
Pascal Biet : Izgubio se jedan zeleni pas
Irena Sertić : Xocoatl - Priča o čokoladi
Pjer Tilja : slikovnica koju možete čitati i u virtualnoj on line dostupnoj inačici ovdje
Boris Vam preporučuje Eric Hill : Pikov mali orkestar
- 19:20 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
utorak, 01.07.2008.
O dobrim vilama i cipelicama….
Prvo kratka napomena: pismo Pepeljuge Snjegulici objavljeno 11.04. je tekst nastao u mojim studentskim danima i nema nikakve veze sa mojim stavovima o braku niti vjenčanju…
A sada ono važno što sam Vam htjela priopćiti:
Knjižničarka sa udala !!!!
…uz puno šljokastog nakita, čokoladnih kolača i veselih poljubaca…
Bio je to miks tradicionalnih običaja i naših fiks ideja, test organizacijskih sposobnosti i obiteljskog strpljenja, jedna bajka s čitavom vojskom dobrih vila…
Jer istini za volju, ne sanjaju sve žene da budu princeze, ne želimo sve velika vjenčanja i sasvim sigurno sve ne želimo staklene cipelice! (Nema cipelica ljepših ili udobnijih od mojih bijelih patika !!!) I baš zato trebalo mi je puno dobrih vila jer me jedna sama ne bi uspjela nagovoriti da ipak kupim cipelice…
boomp3.com
Trebalo je puno truda da moje dobre vile ispričaju bajku o romantičnom danu vjenčanja za knjižničarku koja trenutno sluša epic metal i čita vampirske priče… ne znam zapravo kako i kada se dogodilo to da sam pristala na vjenčanje u crkvi sa svadbom u velikoj sali s tri obroka i valcerom… Ali eto, On je jako spretan u bacanju čini zbunjivanja na mene pa se i to dogodilo.
Možda je prvu čaroliju bacila moja sestra (kao što znate sestre imaju neke svoje tajne čini koje nitko drugi ne može razumjeti – ako imate sestru onda to definitivno znate) i pretvorila bijelu iznajmljenu haljinu u moju čarobnu vjenčanicu…
Malo su tu pomogle i djevojke iz salona vjenčanica Madona koje su svojim dobrim raspoloženjem i profesionalnošću cijeli proces za mene stvarno olakšale.
Jednu vilinsku čaroliju pronašla sam na internetu i stigla mi je poštom iz Zadra. A jednu je iskovao Dalibor u zlatarnici Danijel iz Đurđevca…
Jednu čaroliju bacila je i Višnja McMaster, koja je gostovala u mojoj školi i djeci poklonila stvarno prekrasan dan a meni slatki pušlek (ušećerene maćuhice i ružice) za svadbenu tortu. U isto vrijeme tu se odvijala i još jedna (pernata) ljubavna priča o kojoj možete ponešto pročitati na njenom blogu.
Čitava bala tila, duge vitice bršljana, malo srebrne žice i perlica i Lothloriensko cvijeće - sastojci su od kojih je čini bacila Jana i stvorila bajku. Upravo su njene čini od knjižničarke napravile pepeljugu. Možete li si zamisliti nekoga tko slika cvijećem? Nekog tko laticama ruža priča priču… Drugi imaju cvjećarke, ja sam našla pravu čarobnicu… Za to je zaslužan i Zoran koji mi je nacrtao kartu do njenog dvorca.
Istu priču pričala je i ekipa iz HD Designa. Što reći osim da je Avik naslikao cipelice i one su odmah postale staklene (do trenutka kada sam ih vidjela na fotografiji su to bile „one cipele iz Borova koje nisu ružne ali su donekle udobne“)…
Slatku čaroliju bacila je moja bakica koja cijeli život peče kolače. Čaroliju dobrote moja mama koja je… mama! Čaroliju radosti moja Jasminka i Zoran koji su me predali mom dragom i cijelu kuću umotali u til i divlji bršljan… Boris i Bruno puhali su snove od sapunice…
Čaroliju topline za mene su izvele moje prijateljice koje su na dan vjenčanja bile sa mnom i Josipa koja nije mogla doći ali je posla čaroliju „Sretan dan“ između korica. Čaroliju staklenih zvončića bacila je Nataša i dovela prekrasan zbor da nam pjeva u crkvi. Jelena je jednu ljubavnu čaroliju pročitala. Martina je sakupila sve želje i od njih sazdala knjigu, a Katarina i Nikola čuvali su me kao obitelj… Ne treba ni zanemariti da dok druge vjenčane kume imaju zadatak nošenja šminke i pridržavanja buketa, moja je Katarina na dan vjenčanja još morala i nahraniti žabice koje su jako male (pa ih se hrani pincetom što ja nisam mogla zbog umjetnih noktiju)…
Uz toliko dobrih vila „živjeli su sretno zauvijek“ razmotalo se ispred mojih stopa kao crveni tepih posut zvjezdanom prašinom. A tu je i ruka u mojoj ruci…
- 10:24 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
