"riječi žute od prljavih kiša isprale mi trag..."
I ne osjećam više ništa. Samo otuđenost od svijeta, vlastito ništavilo, i tupost...
Držali smo se za slamčice spasa, pričajući o nabitnim stvarima. Bili smo svjesni da u svakom trenutku netko može ispustiti slamčicu, i da tada sve prestaje.
Da od tog trenutka tonemo prema dubinama... Osjećaja, tuge, sjete i svih aspekata ine.
Grčevito smo se držali... Ništa suvislo nismo mogli reći. Ostala bi nijema pokušam li.
Ponekad se ljudi razilaze zbog malih stvari. Ja to ne znam objasniti. Kao da ljubav sama po sebi nije dovoljna.
Pitanja u mojoj glavi iščežu polako, i ne žalim za njima. Ono vječno „zašto“ zauvijek ostaje bez odgovora. Ostala nisu ni važna. Mogu nagađati, pretpostavljati, pokušati dati nesuvisle odgovore, ali pravu istinu zna samo on.
Ponekad se ni najveće želje ne ostvare. Bez obzira koliko dugo i jako ih željeli. Ne ostvaruju se. Još jedno saznanje koje me je porazilo, a nije smjelo...
...
I dogodilo se. Zajedno smo ispustili slamčice, svjesni trenutka. Svjesni činjenice da odgađamo neodgodivo. A nismo htjeli...
I alkohol koji je kolao tvojim venama, i umor koji sam osjećala...
Ništa nije bio izgovor...
I legla sam, a suze su nemilosrdno tekle iz kutka oka prema tjemenu...
Svjesna onoga što sam morala pustiti.
Svjesna da je malo takvih ljudi na ovome svijetu.
Ja to ne znam objasniti....
"Trazio sam te u sumama
Gdje vile ukrale mi dah
I poput gluhe porote
Navukle omchu na vrat
Trazio sam te u lukama
Svakoj krcmi presao prag
Al' rijeci zute od prljavih kisa
Isprale mi trag
Trazio sam te na ledjima
Tamnih oblaka
Molio kisu da te spusti
Na jastuke mojih dlanova
Od noci sam naslijedio
Samo glad u mislima ...
Ja, mogao sam pasti
Sa mjesecevog roga
Ispred tvojih nogu
Poput laznog Boga!
Trazio sam te u mirisu
Divljih livada
Placao suhim zlatom
Za cvijet iz tvojih vrtova
Od noci sam naslijedio
Samo glad u mislima ...
Ja, mogao sam pasti
Sa mjesecevog roga
Ispred tvojih nogu
Poput laznog Boga!
Ja, zelio sam biti
Palac tvoje ruke
Slika tvoga oka
Pauk tvoje mreze
Mogao sam pasti
Sa mjesecevog roga
Ispred tvojih nogu
Poput laznog Boga!"
Laufer
kad suze postaju glasnije od smijeha.
Fališ mi... Tvoj osmijeh, način na koji se šališ, i topli zagrljaj. Slike mora.Ples. Vino.
Sve mi fali. Tvoja pojava.
Vrtim slike u glavi, i nikako ih ne mogu kronološki posložiti. Iako uvijek imaju jednak završetak.
S nekim događajima se nikada ne pomirimo. Na neke boli s vremenom otupimo. I ostane samo čežnja. I iznimno jaka želja. Da si tu. Ili bilo gdje. Prisutan.
Barem ponekad.
Ostane samo vedra sjena nekog prošlog vremena. Ostaje samo osmjeh na neke dane, čežnja za nekim noćima.. I živimo samo u pjesmama.
U noćima u kojima tišina postaje moj jedini zvuk, kada ostajem sama sa sobom poželim da dođeš. Da se vratiš, da ostaneš.
Da još jednom maštamo, i plovimo svjetskim morima. Da budeš kapetan, i da posjećujemo najluđa mjesta na svijetu. Mašta je mogla svašta. Neustašivi kakvi bi bili, ništa nas sprječavalo ne bi.
Zabavljale su me tvoje ideje, i planovi. I poneka realnost, u vrijeme kada nitko nije bio realan.
I fale mi... I tvoja kava, i sladoled od čokolade.
....
Moji snovi su tako snažni. Tako realni. Uvijek prepuni nevjerice i suza.
Budim se prestravljena jutrom koje sviće, i razočaranjem da je sve bio samo san.
Svaka želja jednako traje, svakom snu jutro dođe, svaka čežnja suzama završi.
I tako u krug... Kroz bolje i lošije dane.