Sretan Uskrs

24 rujan 2019

..Petar se probudio. Ili bar počeo buditi. Nije mu se žurilo. Subota prije Uskrsa. Proljeće ili zima. Drveće se pitalo to isto. Oblacima je bilo svejedno. Petru također. Pogledao je na drugu stranu kreveta. Prazna. Zgužvani prekrivač. Na onoj rupi izmađu madraca. Možda… Ali nije. Nije je bilo par dana. Bar ne ovdje. Ni njene odjeće. Onako bačene na pod. Nemarno. Slobodno. Bezbrižno. Nikad prije viđeno. Otišla je na selo. Svojima. Tamo su se povukli. Tako su odlučili. Petru se nije ustajalo. Uzeo je taj drugi prekrivač. Navukao ga preko glave. Nje nije bilo. Ali miris je bio tu. Skroz lagan. Molekularan. Atoman. Možda i neutrinski. Ali svakako prisutan. Petar je možda još malo zaspao. Onako kako je to mogao uz nju. Onako kako to već dugo nije mogao. Nije gledao na sat. Ponovo se probudio. Ustao se. Skuhao si nesicu. Zapalio jednu. I u kuhinji je mirisalo na nju. Kofein i nikotin nisu pomagali. Ili odmagali. Tu mu je ponekad spremala jelo. Ponekad i Petar njoj. Onako navečer. Kuhali su. Pekli. Pušili. Pili. Pričali. Malo se i ljubili. Mazili. Petar je volio njene sise. Male, žilave, mazne. Stvorene savršene. Držale su se tog dizajna. Ni godine ni gravitacija im nisu mogle ništa. Petar je popio tu kavu. Popušio jednu ili dvije. Onako sam. Sam s njenim sisama. Obukao se. Oprao zube. I četkica i pasta su mirisale po njoj. Koji moj. Da nije prehlađen. Moguće. Spavali su goli. Grijanje je bilo na minimumu. Kako god. Izašao je van. Neki sjeverac. Lagani. Vraćao je zimu proljeću. Ili samo podsjećao. Proljeće je bilo strpljivo. Vjetar je puhao po svom. A svo troje su mirisali isto. Jebote. A isto tako. Petrov stari auto. Razvaljeni sicevi. Opušteno platno na stropu. Oguljeni volan. Ko da ga je ona godinama vozila. A nije nikad. Imala je svoj. Petar se uspio dovesti do placa. Kupio rezerve za slijedeća dva dana. I opet. Svo to super rano povrće. Svakako domaće. Meso. Riba. Vino u rinfuzi. Ništa nije imalo svoj miris. Samo njen. Sad se već malo zabrinuo. Glavom mu je prošlo sve ono. Sve šta mu je pričala. Sve šta mu je radila. Verbalno. Tjelesno. Emocionalno. Tu i tamo rako joj je da kuži. Kuži to šta mu radi. Da zna. Da zna ga zapišava. Označava. Posvaja. Nije znala šta mu to znači. Kao nije znala. Rekao joj je da je kuja. I dalje kao nije shvaćala. Dobro je glumila kad je htjela. Žena. Ženka. S placa je otišao do centra. Puno ljudi po birtijama. Lako se utopio. Popio kavu. I pelinkovac. Možda i dva. Sutra ionako ništa neće raditi. Što ga je podsjetilo. Treba još do nekog trgovačkog centra. Po zalihe žešće logistike. I po cigarete. Tako je i napravio. Prihvaćao je svoje savjete. Bar takve. Vratio se u stan. Pojeo paštetu. Od tune. Bar tako piše. Zaspao na kauču. A i kauč… jebi ga. Detaljno je to odradila. Popodne je proveo uz televizor. Računalo. Prozor. I veče isto tako. Pao je mrak. Odgegao se u krevet. Zaboravio istuširati. Sutra će. Uspio je oprati zube. Koliko toliko. Krevet je sad tukao. Posteljina je vrištala. Ponoć je već debelo prošla. Nedjelja. Uskrs. Petar je napisao poruku. Samo jednu riječ. Kujo. Za par sekundi je zaspao.

Oznake: priče

Plamena18

16 rujan 2019

...I sve je to moglo biti tako. Ali nije. A onako podsvjesno, Petar je i znao da neće. Jedno od onih beskorisnih znanja. Svjesnih ili podsvjesnih. Jer, Plamena je krenula. Nije izgledalo kao pucanje brane. Ovaj put nije. Na Petra se nije sručila gomila mutne, opake vode. Sručilo se nešto drugo. Ili prvo. Ili jedino. Puno veće. Puno jače. Neizmjerno veće. Neizmjerno jače. Nema te rijeke. Nema te brane. Nema tog Petra. Nema tog nikoga. Nije bilo šanse da popije još gutljaj pive. Još uvijek one prve. Da povuče dim. Ko zna koje cigarete. Da osjeti hladnoću na leđima. Da čuje radio. Čak ni kišu. To sitno, malo tijelo sjedilo je preko puta njega. Odvojeno stolom. Plastičnim podmetačima. Petar je jednog načeo čikom. Trenutak nepažnje. Odvojeno konzervama. Čašama. Pepeljarom. Dimom. Puno prepreka. Ali svakako je bilo tu. To lice. Taj glas. To tijelo. Dijelom ga je vidio. Nije bilo napadne odjeće. Sisa na izvolite. Pažljivo odabrane šminke. Pomno pripremljene frizure. Uvježbane gestakulacije. Svejedno. I bez svega toga. Sve je bilo tu. Imalo je sve šta treba. I puno višea. Detaljno ga je znao. A još nije znao ništa. Mišići koji su se mogli pretvoti u čelik. Zbunjujuće mekane tvrdoće. Upili su mu se u dlanove. Odnedavno. Ili odavno. Neizbrisivo. Kao neki topli kamen. Moguće radioaktivan. Sasvim vjerojatno. Mogao ga je i osjetiti. Da je sjedila malo bliže. Ili da nije toliko pušio. Ali nije ni morao. Imala je taj svoj parfem. Ili tako nešto. Uglavnom neki miris. Baš poseban miris. Zauvijek će ostati zavaren. Negdje duboko u Petru.

Oznake: priče

Plamena17

11 rujan 2019

...I tako. Petar je hrabro sjedio na svom stolcu. Pio to pivo. Slušao radio. Onaj gore na polici. I kišu. Vani iza njega. Vrata balkona su bila napola otvorena. Valjda zbog tog besmislenog pušenja. Nije pitao. Mrak mu je plazio po leđima. Onako hladan i vlažan. Možda neće još dugo. Grijanje u autu mu je dobro radilo. Bar to. Ugrijati će se do svog stana. Dalje je ionako svejedno. Čekao je. Gledao ju. Nije ju poznavao takvu. Ako ju je uopće poznavao. Ako je ikad ikoga poznavao. A puno mu je pričala o sebi. Većinu je zapamtio. Čak i ono što je htjela da zaboravi. Jebi ga. Možda će mu opet tako nešto pričati. Možda će Petar morati sudjelovati. Komentirati. Objašnjavati. Odgovarati na pitanja. I podpitanja. Možda će njegovo biti samo da sluša. Čekao je. Čekao je trenutak. Trenutak da napetost u njoj dosegne onu kritičnu točku. Pa da pukne. Pa da bujica krene. Onako kako to obično biva. Da na njega krene sva ta mutna voda. Granje i drveće. Nakupine otpada. Kao na rijeci u gradu. Pa kud ga odnese. I dobro. To je ionako samo metafora. To je ionako samo život.

Oznake: priče

Plamena16

08 rujan 2019

...Pozvonio je onako iz mraka. Malo je potrajalo. Vrata su se otvorila. Petar je dobio smješak. Plamena je dobila poljubac. Ko je tu bolje prošao. Svakako ne pod u njenom predsoblju. Malo vode i blata. Ni pod ni Plamena nisu pravili dramu od toga. Bar je mrak ostao vani. Petar je ušao u kuhinju. Sjeo. Dobio pivo. Tamni Kozel. Konzerva. Vjerojatno s benzinske. Možda je zato kasnila. Ili je zato došla kasnije. Svejedno. To baš nije bio vrijedno rasprave. Nešto je drugo visjelo u zraku. Očito. Kao ona kiša vani. Nije mu trebalo šesto čulo. Ni da to čuje. Ni da to osjeti. Samo još nije znao šta. Potegao je malo jači gutljaj. Plamena je upalila radio. Druga stanica od one njegove. I tu se moglo čuti ponešto dobro. Možda bude i večeras. Sjela je preko puta njega. Petar joj je otvorio pivo. Zapalio cigaretu. Gledala ga je. I Petar je gledao nju. Lice joj je možda bilo malo umorno. Pola deset navečer. Drugi posao tog dana. Već je dobro znao njena lica. Njene poglede. One natopljene brigom. Strahom. Osuđivanjem. Predbacivanjem. A i one druge. One opuštene. Natopljene svjetlom. Ti su ga držali na površini. Ili čak i iznad. Znao je i one između. Kompleksne neke kombinacije. Van njegove sposobnosti poimanja. Srećom, dobio bi objašnjenja. Pitao ili ne. Dovoljno je bilo pričekati. Onda bi doznao. Sve je to znao. Vidio. Doživio. Sve do sad. A sad opet nešto novo. Nešto poprilično novo. Petar nije ništa pitao. Nije znao ni šta da pita. Odlučio se da pričeka. Pretpostavio je da će ionako doznati. Pretpostavio je još ponešto. Da mu je ovo zadnje pivo ovdje. Možda predzadnje. Ako ga bzo popije. Ako stigne otvoriti drugo. Ako u frižideru postoji drugo.

Oznake: priče

Plamena 15

04 rujan 2019

...Te je večeri sve nešto bilo čudno. Mada je vrijeme bilo obično. Kišni oblaci su pripomogli da noć padne ranije. Ako je tog dana uopće svanulo kako treba. Kiša je lijevala po golim granama. Po ulicama. Ljudima. Autima. Krovovima. Psima. Lutalicama. Rijeka je bila brza i blatna. Puna granja i drveća. Kafići su bili prazni. Osoblje je tipkalo po smartfonima. Nisu imali kome skuhati kavu. Natočiti pivo. Ispeći picu. Čak ni Petru. Krenuo je nešto ranije. Bog zna zašto. Ubio je tih pola sata. Obišao mrak i kišu. I to malo što je ostalo od grada. Snimao lokale kroz prozore. Sad bi otprilike trebala završiti s poslom. Vratiti se u stan. Dočekati Petra. Ili se samo vratiti. Petar to nije mogao znati. Dogovor je bio malo klimav. Elastičan. Kako god. Parkirao je iza njene zgrade. Ugasio motor. Ostavio radio. Slušao glazbu. Paralelno i kišu. Zapalio jednu. Gledao u balkon od kuhinje. Mrak. Možda još nije došla. A možda je u kupaonici. A možda ko zna šta. Imao je vremena. Velika stvar. Kao da vrijeme itko može nemati. Nije gledao na sat. Nije imao zašto. A nije imao ni sat. Pustio je da pjesme odluče. Ajd još ova. Onda će upaliti auto. Odići kući. Usput možda do neke birtije. Da popije nešto. Da zasmeta konobara. Da se predomisli. Pa popije još jednu. Onako bez veze. U kuhinji se upalilo svjetlo. Na radiju je krenula nova stvar. Baš dobra. Pričekao je da završi. Onda je izašao na kišu. Bez kišobrana. Pregacao tih dvadesetak metara do ulaza u zgradu. Po vodi i blatu. Davno opalom lišću. Nisu još izmislili kišobran za cipele.

Oznake: priče

Plamena11

20 kolovoz 2019

I tako. Ostalo je da se vidi koliko će ti apsurdi potrajati. Više ili manje od njih dvoje. Kad će neko pući. Petar je znao da on neće. Koliko je znanju za vjerovati. Mada više nije bila stvar u znanju. Više u vjerovanju. Ili vjeri. Ima i tu neke razlike. Nije ni bitno. Nije bio sam u toj priči. Pogotovo u mraku pećine. Ispod pokrivača. S jednim jastukom. S dva tijela. Stisnutim u jedno. U još jedan apsurd. Apsurd nad apsurdima. Ili možda paradoks. Svejedno. Samo šta u ovom nije bilo konflikta. Mada za Plamenu povremeno i je. Kako god. Malo ljubljenja i grljenja. Malo predigre. Više zbog Petra. Manje zbog Plamene. I onda se Plamena penje na Petra. Oboje znaju što slijedi. Isprobano. Dokazano. Već poprilično puta. Petru ne vrijedi što zna. I dalje se čudi. Taj prekaljeni veteran maratonskog seksanja. Nekad uspješnog. Nekada ne. Nije znao omjer. Smatrao je da dama ima prednost. Pa šta košta da košta. Koliko traje da traje. Kako ispadne da ispadne. Nije više ni znao drugačije. Nije ni očekivao. Nije znao ni da to postoji. A očito postoji. I te kako postoji. Ta eventualno malo mršava. Nezadovoljna usporebnom sa sisatim i guzatim. Gotovo nesretna. Moguće i zavidna. Ljubomorna. Sve slično tome. Zbunjeni Petar ju gleda. Onako u mraku. Gladi rukama. Sise. Bedra. Ruke. Lice. Vrat. Stomak. Struk. Ako bi uopće stigao sve obići. Poneki put prije je brojao. Ubode. Čisto iz radoznalosti. Zbunjenosti nedoživljenim. Sad nije morao ni brojati. Znao je da ne bi došao do dvadeset. Da neće doći do dvadeset. U stvari, Plamena ne bi došla. Svršila bi. Brzo. Jako. Eksplozivno. Silovito. A onda...

Oznake: priče

Plamena10

18 kolovoz 2019

A tek slijedeći apsurd. Onaj prvi. Plamena izrazito nezadovoljna svojim izgledom. Pogotovo nekih dijelova. Te je odlučila da Petru ni ne pokazuje. Apsurdna kritičarka same sebe. I Petar. Promatrač žena. Nemilosrdni tragač za savršenstvom. Vizualnim naravno. Procjenitelj svakog milimetra. Svake krivulje. Svakog pokreta. Apsurdni kritičar drugih. Ukratko budala. Ipak ne potpuna. Znao je da to ne postoji. I da je potraga uzaludna. Koliko i nepotrebna. Prvo je spoznao još davno. Drugo nedavno. Sporo se razvijao. Transformirao. Ali je. Petar je znao da je. Plamena mu nije vjerovala. Ne u tu i takvu transformaciju. A ni u Petra. Po njoj krajnje navodno i upitno transformiranog. Taj je apsurd savršeno hranio onaj drugi. Isključivo Plamenoj. Naizgled je stvorila perepetum mobile. Samo naizgled. Taj je krug pio golemu energiju. Samo njenu. A imala je gomilu energije. Raznih vrsta energije. Poneku na svoju štetu. Ova joj baš i nije trebala. Ima i toga. Kao da je skakala na trampolinu. Visoko ko niko drugi. I baš zato svaki put udarala glavom o strop. Neki elastičan. Šišnuo bi ju nazad. Ne zna se jel brže išla gore ili dolje. Ali svejedno. Nastavljala je skakati. A Petar je mogao samo gledati. On je s takvog trampolina sišao. I to zauvijek. Nije mu baš bilo zabavno na njemu. Premjestio se u gledalište. Tu je bilo vrlo malo ljudi. Neusporedivo manje nego onih što i dalje skaču. Beskrajno manje. Mjesta je bilo koliko hoćeš. Ali interes je bio slab. Očito. Svi su htjeli biti na pozornici.

Oznake: priče

Plamena9

17 kolovoz 2019

Ne samo da je pogodio gdje ne treba. Pogodio je i šta ne treba. I kako ne treba. Nije bilo natrag. Kako to već je s izrečenim. A i napravljenim. Nije mu to nikada oprostila. Možda jednom i hoće. Zaboraviti sigurno neće. Petar je mislio - samo taština. Ljubomora i slično. Šta drugo može biti. Malo ga je iznenadila žestina reakcije. Da je ona njemu rekla da je malo debeo, ne bi se uopće naljutio. Šta je tu je. Ali nije to bilo samo to. Dugo mu nije rekla šta je još. I zašto. Pustila ga je da se koprca. Objašnjava. Ispričava. Ništa nije pomagalo. I kako bi. Nabijala mu je tu krivicu na nos. I ne samo tu. Bilo ih je još. Podosta. Vadila ih je jednu po jednu. Kako joj kad dođe. I zbog čega. Baš ga je rešetala. Mogla je slobodno. Nije srećom poznavala starog Petra. Nije naletjela na tog. I takvog. Zato je još uvijek sjedila za stolom preko puta Petra. I pričala mu šta hoće. Zato je Petar još uvijek sjedio preko puta nje. I slušao šta mu priča. Onaj stari odavno više ne bi. Jedan od njihovih apsurda. Život baš spaja svakakve kombinacije. Ženska koja rešeta, prigovara, zvoca, procjenjuje. I radi to svako malo. Doduše, kaže da samo razgovara. Onda se poslije ipak ispričava. Ili tako nešto. A samo su kao razgovarali. I tip kojem je to nekad bila crvena krpa. S kratkim fitiljem za tako nešto. Baš jako kratkim. Tu nije bilo razgovora. Takvog ne. Možda vrlo kratko. Ili nimalo. Samo tišina. A sad isti taj tip koji više nije bio isti onaj tip, sve to mirno sluša. Ponekad mu padne na pamet slika. Onako s odmakom. Vremenskim. Mala, zaigrana maca. I namrgođeni doberman kojem se spava. Ili bi bar bio na miru. A ne može od te mace. A može ju potrgati. Svejedno. Doberman ne prigovara. Ne zamjera. Ne odlazi. Osim s Plamenom u njenu pećinu. A tamo. Pitanje je ko je tamo bio doberman. A ko maca. A i ne samo tamo. Petar je brzo zanemario tu sliku. Nije baš bila pouzdana. Sigurno ni realna.

Oznake: priče

Plamena8

16 kolovoz 2019

Da stvar bude gora, Petar se jednom izlanuo. Seksali su se kod njega na kauču. Još tamo na početku veze. U položaju u kojem ju je Petar jako dobro vidio. I da, proučavao ju je. Svjetlo je bilo upaljeno. I šta sad. Imao je tu karakteristiku. Prilično nezgodnu. Desetljećima je bio detaljan promatrač ženskih tijela. Kritičan, zahtjevan. Za ovo ili za ono, birao je žene po izgledu. Skoro pa isključivo. Jako izbirljivo. A on je bio kao neki Apolon. Njegov kip sigurno nitko ne bi htio napraviti. A ni neće. Kako god, vremenom su mu standardi poprilično skrenuli. Do granice apsurda. Do manje-više nemogućeg. Do nacrtanih strip junakinja. Tu je bar naišao na puno istomišljenika. Ko zna kakve su žene ševili ti crtači. Možda poneku sličnu tim nacrtanim. Možda i ne. Petar je imao nekoliko približno takvih. Prirodnih, a i dorađenih. Mogao bi reći ponešto o tome. O seksu s vanjskom ljepotom. Lijepo oblikovanom kožom i mesom. Napuklim pogledima. Toplim ledom. Prazninom u ljepoti. Nekom nadom u sebi. Uzaludnom. U biti ni sa čim. Trebalo mu je dosta vremena da dođe do toga. Ali došao je. Ljepota je nešto sasvim drugo. Negdje sasvim drugdje. Nije to ono što se vidi. To je ono što gleda. Ono što vidi. Ne ono što reflektira svjetlo. Ono što ga zrači. I tako je Petar poslije i dalje klečao ispred tog kauča. Pošteno ozračen. Onako do koštane srži. Zaboravio je kako to izgleda. Zaboravio je kako se to osjeća. Sad je to jasno spoznao. I svejedno, ipak je izlanuo. Malo si mršava...

Oznake: priče

Plamena7

15 kolovoz 2019

Večera se polako slijegala. Ponoć je već debelo prošla. Otišli su u njenu spavaću sobu. Petar ju je zvao pećina. Kasnije je i Plamena prihvatila taj naziv. Prozori na zapadu. Rolete vječno spuštene. Sunce nije imalo pristup. A ni svjetlo nije bilo dobrodošlo. Petar se skinuo gol. Ostavio odjeću na sušilu i prošetao se do svoje strane kreveta. To mora da je bio prizor. Opak i seksi. Legao i pokrio se. Namjestio si jastuk. Imala je samo jedan. Taj je bio za njega. Plamena je učinila isto. Ali malo drugačije. Pogasila je svjetla. Skinula se. Pazila da ju Petar ne vidi s leđa. Brzo i spretno uskočila u krevet. Stisnula se uz Petra. Prilijepila se sisama za njegova prsa. Imala je male sise. Ali krasne. Čvrste, skoro kao silikonske. Glatke. Tople. Žive. S tvrdim bradavicama. A rekla mu je jednom da nema sise. Bogme ih je imala. A imala je i jedan problem. Onako sama sa sobom. Kao da drugačiji uopće i postoje. Nije bila zadovoljna svojim izgledom. Uglavnom građom. Jako nije bila zadovoljna. Pogotovo guzicom. Nije htjela da ju Petar vidi s leđa. A već ju je vidio. Nije imao nikakvih primjedbi. Svejedno. Jel mi guzica jako visi. Uopće nije visjela. Jel izgledam ko muško. Jel mi guzica izgleda ko muška. Petar nije bio poznavatelj muških guzica. Ženskih već je. To mu je jako zamjerala. Petar je bio kriv zbog svih dobrih ženskih guzica na svijetu. Kako se nositi s takvim teretom. Nije bilo šanse za to. Ni za neke druge stvari. Jel da uopće nemam struka. Imala je i struk. I mali šlauhić, doduše. Đaba ju je Petar hvalio da nema ni trunke celulita. Da nema ni strije. A stvarno nije imala. A i da je imala.

Oznake: priče

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.