Ivonin svijet

12.11.2020., četvrtak

KAKO PREŽIVJETI VLASTITE MISLI 2


2.DIO: POČETAK KRAJA ZVAN ANDREJ 1/2

Tog dana sunce je svjetlilo jače nego inače. Sjedila sam na svom dvorištu razmišljajući o svim novelama koje sam pročitala. O svim romantičnim pričama i sretnim završetcima. Željela sam svoj sretan završetak. Ili početak. Tog trena ugledala sam njega. Primijetila sam da je novi u susjedstvu te da mu je danas prvi dan ovdje. Njegova obitelj činila se simpatično. Majka je imala plavu,kratku kosu i tijelo gimnastičarke,a otac je imao smeđu kosu i bio je visok,poput košarkaša. Andrej,na drugu ruku,je imao oči boje najljepših livada i brežuljaka,svijetlu smeđu kosu i najljepši osmijeh koji sam ikad vidjela. Tog dana osjetila sam leptiriće u trbuhu te sam znala da će on biti moj početak kraja.
Naše prijateljstvo započelo je prijateljstvom naših roditelja. Imali su mnoge zajedničke hobije te su čak završili iste fakultete. Neću te zamarati dosadnim detaljima jer nije bitno kako smo se upoznali,već kako je naš odnos s vremenom procvjetao. Vidiš, nakon svakog romantičnog filma i knjige u nama ostaje trag. Zamišljamo bajku,iščekujemo ju i čvrsto se držimo te nestvarne ideje ljubavi.
Tako bi barem svi oko mene govorili. No,što je zapravo nerealistično? Nemoguće? Izvan našeg dohvata? Odgovor je jednostavan-ništa.
Andrej je bio moja ideja ljubavi,čista i neiskvarena ljubav zbog koje želiš biti nešto više. Bolje čak. Nelako ti priznajem,no neznam kako ispričati sve naše uspomene,kako ih dočarati da ih ti možeš razumijeti kao i ja. Pokušati ću,obećajem ti.
Godine su prolazile te smo Andrej i ja imali sve čvršći odnos. Na svakom tulumu bili smo zajedno,rođendani,vikendi,tjedni.. Bili smo najbolji prijatelji i gledali smo jedno drugog kako odrastamo,postajemo tinejđeri. Počela sam ga gledati drugim očima,nešto se u meni budilo kroz ove godine i bila sam napokon spremna priznati mu svoju ljubav uvjerena da moj Andrej osjeća isto.
Jedne večeri spremali smo se kod mene u sobi za rođendan naše bliske prijateljice. ''Možda da staviš neku haljinu? Prošlo je dugo odkad sam te vidio u onoj žutoj kad smo bili djeca.'',rekao je smijući se najljepše.
'' Ja i haljina? Mislim da ta kombinacija neće proći.'',rekla sam mu stavljajući ruku na njegov vrat s pokušajem da budem ozbiljna.
Prasnuli smo u smijeh padajući na krevet. Voljela sam ove naše trenutke,činili su se toliko nestvarni i savršeni da nisam htjela vjerovati da je ovo moj život.
'' Gle koliko je sati,ajmo brzo se obuci i krećemo'',rekao je izletivši iz sobe te čekajući me iza vratiju. Željela sam da ostane ovdje jer s njim,sve moje nesigurnosti su nestale. Bila sam samouvjerena u svoje tijelo,um. Tek sada ti mogu reći da samouvjerenost nebi trebala dolaziti od druge osobe,već od samog tebe. Što ako ta osoba ode,kao što je i Andrej s vremenom? Uzeo je sa sobom,niti ne shvativši,dio mene i svu moju samouvjerenost..
''Spremna sam'',doviknula sam uzevši torbicu.
''Danas ću mu napokon priznati kako se osjećam…'',pomislila sam izlazeći iz sobe.

Oznake: ljubav, prijateljstvo, osjecaji


- 11:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  studeni, 2020  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2020 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O BLOGU