Priče zalutalih brodova

Obilježavanje stote godišnjice Hrvatskog novinarskog drušva prošlo je na način koji nitko nije mogao očekivati. Naime, dan prije svečanog obilježavanja u prostorijama HND-a planirano je prikazivanje priloga iz zabranjene Latinice početkom studenog. Potpuno neformalni, neslužbeni razgovori i diskusija. Prije samog početka dolazi dopis sa Trgovačkog suda u Zagrebu. Tri sporna priloga se ne smiju prikazivati. Scenarij kao iz filmova. U razmaku od nekoliko sati Trgovački sud je zaprimio molbu i odlučio o zabrani. Očito kada nekome treba brzo pravosuđe može ga i dobiti. Nasreću, prilog Josipa Oreča nije spomenut u sudskim spisima pa je on postao slamka spasa za dobro posjećeno zbivanje u navedenim prostorijama.

Rasprava je cijelo vrijeme bila više nego aktivna i svatko je želio iznijeti svoj pogled na ovu zaista sramotnu situaciju. Na ovo zbivanje pozvane su i čelne osobe HTV-a, no na ničije iznenađenje nisu se pojavili, kao ni pravne osobe iste kuće, jer moraju imati dopuštenje prvih. To je samo jedan od primjera kako zapravo djeluje HTV. Zna se tko je glavni i što, a što se ne smije raditi. Zna se tko je pobornik koga, a na koga se treba posebno obratiti pažnja. Na vrhu toga popisa zasigurno je Latinica.





Potpuno neočekivano, tema rasprave je postalo rješenje Trgovačkog suda. Apsolutno nitko nije mogao vjerovati kakva je situacija nastala. Prikazivanje nije bilo planirano u komercijalne svrhe, autori i sudionici složili su se sa prikazivanjem svojih priloga, a prilozi se nalaze na internetskim portalima i poslužiteljima poput Youtubea koji su dostupni svima. To su samo neki od razloga zbog čega je ova odluka sramotna i nepravedna. Postoji razlika između autorskih, moralnih i prava korištenja. Pošto autori priloga HTV-a odmah prebacuju svoja prava na kuću ovdje je problem pitanje moralnih prava koja su povrijeđena.
Jedini dopušteni prilog je djelo Josipa Oreča koji je nakon zavšretka priloga dobio otkaz. Prilog je o nepostojećem carinskom odjeljku Kanfanar, pronalasku 1800 markica za cigarete sa istim serijskim brojem, ali i o švercu drugih stvari, ne samo cigareta. Sve vodi prema glavnom čovjeku carine, Mladenu Barišiću.



Goran Raus Richembergh iz saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije smatra da je potreban generalni štrajk na HTV-u, te da javni servis ne smije biti aktivan u politici, kao ni u poslovima Državnog odvjetništva.



Napoleonov citat koji više nego dobro pristaje trenutnoj situaciji može poslužiti kao svojevrsni zaključak Predraga Šipke iz Vladinog ureda za ljudska prava: "Više se bojim riječi nego tisuću vojnika". A sudionici ove farse sada napokon znaju da je tako. Novinari su ipak nešto postgli. Ovo nije negativna odluka. Ova zabrana je dokaz da se netko boji i da ima pomaka prema naprijed.

Samo ubojice znaju istinu. To je glavna misao koja je vodila Theta Sambatha kroz Kambodžu u potrazi za sudionicima režima Crvenih Khmera. Upoznaje ljude koji su izvršavali ubojstva i mučenja nad više od milijun ljudi u vrijeme Pol Pota. Pred kamerama izjavljuju kako, kada i koliko su ljudi ubili, te otkud su dolazila naređenja. Pošto javno priznavanje zločina nije lako postići često se morao prvo sprijateljiti sa sugovornicima i objasniti im da su oni zadnja karika u zločinačkoj organizaciji. Možda čak i nevažna.Trag ga je vodio do Nuona Cheoma, desne ruke Pol Pota. Druženje s njim mu je praktički bilo druženje s ubojicom njegove cijele obitelji, no to mu ne otkriva jer mu cilj nije nikakva osveta, već otkrivanje i zabilježavanje povijesti. Autentičnost dokumentarca potvrđuju nagli prekidi razgovora kada bi im se približili obližnji stanovnici, kao i neugodne tišine koje bi se stvorile nakon ispričane istine, koja je često prepuna krvi, leševa i plača.

Neprijatelji naroda je jedan od dokumntaraca prikazan na ovogodišnjem, osmom po redu, Human rights film festivalu koji se održavao u kinu Europa. Osnovan je 2002. godine, a od tada svake godine redovito podsjeća na nešto tako naizgled banalno, ali neizmjerno važno, ljudska prava. Uz dokumentarce održavaju se popratni govorni i glazbeni programi koji nadopunjuju cjelokupni festival. Jedan od njih je i Inicijativa za REKOM kojoj je cilj stvaranje komisiije koja će iznijeti čiste činjenice i posljedice ratnih zločina. Komisija bi bila neosvisna o državama i politici, a prvi put u svijetu bi obuhvaćala sedam država regije. Pravo na istinu, pravdu i kažnjavanje zločina pravo je svakog građana, a komisija bi to trebala istaknuti na jednoj službenoj i višoj razini, smatra Marijana Toma, povjesničarka i jedna od osnivačica Inicijative.Tijekom sljedeće godine planiraju se skupljati potpisi za osnivanje komisije.







Masovni zločini tijekom rata na našim prostorima mogu se povezati se sa zločinima Crvenih Khmera. Ono što je zajedničko naizgled različitim zločinima i narodima je ljudiki život i sva prava koja su neophodna svakome od nas. To se nikada ne smije zaboraviti, iako izgleda kao nešto sporedno i nevažno, ali oni koji su bez tih prava znaju težinu i važnost istoga. Neke se stvari ne mogu zaboraviti, to je jasno. No neovisna istina i kažnjavanje odgovornih pomažu. Isto ako i zabilježavanje nepristrane povijest. Neke stvari pomažu, ali sjećanja ostaju.