Najljepši osmijeh
petak , 28.12.2007.
U sivom i siromašnom predgrađu našeg glavnog grada živjela je u staroj, trošnoj kućici, jedva preživljavajući, obitelj Malčić.
Mama Marija je bila vrijedna i brižna majka za svoje troje dječice. Prala je i «peglala» po cio dan «podrapanu» dječju odjeću, jer druge, novije, nisu ni imali. Kuhala je kad se imalo što za kuhati, pričala im priče za laku noć kad od gladi ne bi mogli zaspati. Njih četvero, živjelo je mjesec dana od tatine malene invalidske mirovine, a mama se nije nigdje mogla zaposliti. Jedva da su imali za kruh i mlijeko, vreću krumpira i pokoju glavicu kupusa. Slatkiše, djeca mjesecima nisu vidjela...Najstariji sin, osmogodišnji Josip, često bi ponavljao kako je «sve bilo bolje kad je tata bio s njima.»
A tate Slavka već dvije godine nije bilo s njima. On je bio hrvatski branitelj i jedva je preživio domovinski rat. Bio je triput ranjavan i dobio puno odlikovanja od samog predsjednika republike. Eno ih, gle, još vise na ispucalom i vlažnom zidu pored slike Majke Božje Bistričke! Tatu su ,ipak, jedne večeri stričeki policajci odveli u bijelom kombiju, jer je zbog strašnih ratnih snova koji su ga godinama mučili bacio pravu bombu u dvorište, jer je mislio da dolaze neprijateljski tenkovi. Srećom, nitko nije bio vani, jer je bila ponoć i petnaest. Tata je od tada na liječenju u jednoj bolnici na nekom dalmatinskom otoku, a mama je nedavno rekla da je tati napokon bolje i da bi za koji mjesec mogao biti s njima. Oni su se svake večeri za to molili Majci Božjoj. Šestogodišnja Ana i petogodišnji Marko su za tatu već pripremili poklone. Nacrtali su mu slastičarnu «Kaktus» u kojoj su prije dvije godine svi zajedno jeli kolače. Marko je još nacrtao susjedova psa Frenkija koji je volio tatu i kojem je tata uvijek bacao kosti kada bi nedjeljom za ručak jeli pečeno pile.
Danas je u obitelji Malčić poseban dan. Ne, nije nikome od njih rođendan, pa i da jest, osim mamine «puse» ionako ništa drugo ne bi mogli dobiti. Da, danas je blagdan Svetog Nikole, Nikolinje! A sveti Nikola nije bio tako siromašan kao njihova mama, on je barem bio bogat slatkišima, a to djeca najviše vole. Josip je jučer u školi čuo da nekoj djeci Sveti Nikola donosi još bolje darove, poput mobitela, auta na daljinski, kompjutora..i štošta drugo. Mama mu je na to rekla da su to obične gluposti , jer kako bi sve to uopće moglo stati u malene dječje čizmice?!
Njih troje bi vjerovatno dobili i bolje darove ove godine da su imali više od jednog para plavih čizmica koje su prije bile Josipove, pa Anine, a sada ih nosi Marko. Našli su u njima svatko po sedam raznobojnih Kiki bombona, po jednu čokoladicu Životinjskog carstva, te po jednu lizalicu. U čokoladicama su bile i sličice životinja, ali od tri sličice koje su dobili, dvije su bile iste. Tako su imali dvije jegulje i šišmiša. Mama im je kasnije objašnjavala da jegulje nisu zmije već zmijolike, neotrovne ribe, a da šišmiš ne šiša miševe i da spava viseći naopačke.
Sve u svemu, djeca su bila zadovoljna s darovima iako je Ana željela lutku kao u Klare iz susjedstva, a Marko «auto-džip kao u Leovog tate «kaj ima puno penez»....jedino Josip nije rekao što želi, a mama je bila sigurna da zna Josipovu želju. Dok su sinoć molili krunicu za tatino ozdravljenje i povratak, Josip je usred molitve zastao jer ga je u grlu gušila tuga za tatom. Mama je znala da ga tata jako voli, a i on tatu. Danas se, iako je uvijek bio miran dječak, u školi potukao s dvojicom dečki koji su mu govorili «di ti je tata, jel lovi bijele miševe..?»
Josip je zato imao razbijenu usnu, ali nije mu bilo žao što je dobio batine, jer bi se za tatu borio i protiv petorice, već mu je bilo žao što je sve to vidjela djevojčica Sanja i njene prijateljice.
No, nisu mu se rugale kad su ga dečki ostavili krvave usne i pobjegli. Sanja mu je čak dala papirnatu maramicu da zaustavi krv. Tada je slučajno dotakao njezinu ruku i pogledi su im se susreli.... Odjednom ga je prestalo boljeti i nasmiješio se. I Sanja se nasmiješila njemu.
Cijela iduća dva tjedna je razmišljao samo o tom «osmjehu».
Zaključio je na kraju, da je Sanjin topli osmjeh na Top listi najdražih osmjeha, na odličnom trećem mjestu, odmah iza mamina i tatina osmjeha.
Dok je večeras sa mamom, Anom i Markom pomagao kititi bor za sutrašnji Božić, pitao je mamu: « Jel` se sjećaš, mama, kad je tata, pretprošlog Božića pričal` kak` mu je pesek Frenki našel novčanik kaj je bil izgubil, a u njem je bila samo slikica Majke Božje Bistričke i samo dvajst lipica? Sjećaš se kak` se samo smijal cijelu večer?» – pitao je mamu. Ona ga začuđeno pogleda i upita: «Da, sine, ali zakaj me to sad pitaš?» Josip se malo zbuni, pa ipak upita: «Ali, ne znam kaj mu je to tak bilo smiješno. Znaš li ti, možda, mama?»
Mama se tada nasmiješi i odgovori: «Smiješno je to, kaj je večer prije rekel da ak` i ne budemo imali dovoljno penez za život, Majka Božja Bistrička će uvijek biti s nama! I eto, ostal` je bez ono malo penez kaj je imal, jer su mu ih lopovi pobrali, al` sliku Majke Božje je dobil natrag..ha, ha...jel` sad raz`meš čem` se tata smijal?»
Josip je kimnuo glavom kao da je razumio, al od svega, bilo mu je ipak, najvažnije što se tata onako slatko smijao.
Zaključio je u sebi, tatin je osmjeh na prvom mjestu!
Mama ga je malo čudno pogledala kao da je osjetila o čemu njezin Josip razmišlja.
Ona je pak razmišljala o sutrašnjem danu. Znala je da djeca ujutro očekuju slatkiše pod borom ili se barem nadaju da će ih biti, a ona nije znala kako da ih pribavi jer se već bila zadužila u trgovini i bilo ju je sram moliti trgovkinju za novu odgodu plaćanja...
Zato je cijele noći u krevetu prebirala krunicu i molila se Majci Božjoj Bistričkoj da joj pomogne u ovoj situaciji. Poslije molitve mirno je zaspala. Ta, uvjerila se toliko puta da molitva pomaže i nije bilo razloga da tako ne bude i ovaj put.
Ujutro ju je probudio Frenkijev lavež i kloparanje vlaka koji se zaustavio u naselju. Nije ni slutila da joj Majka Božja šalje odgovor baš tim vlakom!
Odlučila je izmoliti jutarnju molitvu prije nego se ustane i možda pođe u trgovinu zamoliti trgovkinju vrećicu-dvije bombona na dug. I baš je bila pri kraju molitve kad začuje neki šum kao da netko otključava ulazna vrata...Pomisli da su to sigurno lopovi, mada kod njih nemaju što ukrasti jer su i previše siromašni.
Čula je korake kako tiho idu hodnikom i ulaze u kuhinju. Čula je još neke čudne šumove i na kraju se iznenadi kad začuje kako su lampice na boru u kuhinji počele svirati «Zvončići...zvončići...» . «Lopovi su sigurno uključili lampice da vide jesu li ispravne, pa će ih onda ukrasti!» - pomisli mama. Te lampice je kupio njezin muž Slavkec prije nego su ga odveli i bile su najvrijednija stvar koju su imali. Osim toga, djeca su se jako veselila tim lampicama i zato nikako ne smije dopustiti da ih lopovi odnesu. - zaključi mama u sebi. Tada brzo navuče kućnu haljinu i hrabro jurne u kuhinju da se goloruka suprostavi lopovima.
Čim je otvorila vrata i zakoračila u kuhinju dvije snažne ruke je ščepaše oko ramena. Dah joj zastade natrenutak, a onda promuca, u blagom šoku: «Slav..ko!» Bio je to njezin dragi muž! «Marija!» - progovori on i još je jače stisnu u zagrljaj i onda skupa tiho zajecaše od radosti u to božićno jutro.
Na vratima se tada pojavi Josip te jurne tati u zagrljaj, sav izvan sebe od sreće. Za jedanaest i pol sekundi i Ana i Marko su se već vješali tati oko vrata. Poslije je Ana ispod bora pronašla lutku poput Klarine, a Marko se veselio svom malom autu-džipu kakav je imao i Leov tata, samo je ovaj bio crven, a Leov siv.
Josip pod borom nije pronašao ništa, jer nije niti tražio. On je sjedio kraj tate na starom kauču i uživao u njegovom zagrljaju i najljepšem osmjehu na svijetu. Mama je u sebi zahvaljivala Majci Božjoj , a Frenkijev je veseli lavež zasigurno već probudio cijelo naselje. Lampice na njihovom boru su i dalje svirale onu istu božićnu melodiju: «Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć...»
komentiraj (3) * ispiši * #
Dobra djeca
ponedjeljak , 24.12.2007.
Objavljeno u časopisu Ciciban i župnom listu Navještenje
Dječaci, Filip i Dominik su obožavali svetog Nikolu. A, kako i ne bi, kad im svake godine, tri tjedna prije Božića, napuni bombonima i čokoladama njihove brojne čizmice. Da, da, brojne čizmice. Jer, stavljali su, mangupi jedni, i po tri ili četiri čizmice u prozor, makar su neke već bili i prerasli. Sve je to bila njihova borba da se dočepaju što više «slatkoga blaga». A, zasluge, dobra djela?! Jesu li oni nečim zaslužili takve nagrade?! Ah, bojim se da nisu. Pa, kako netko, recite mi, može zaslužiti slatkiše, ako mami i tati najčešće odgovara sa «ja neću», «ja ne bih», «zašto bih», «mogu li to sutra», «to je jako teško», «nisam čuo», «zašto baš ja» i tome slično. Filip će se lako sjetiti da su to njegovi odgovori. A, Dominik? Ista priča, počujte: «ja danas ne bih išao u vrtić», «ja ne bih išao kod tete Gordane», «ja to ne bih jeo», «moraš mi to odmah kupiti», «`ajde mi, odmah, snimi igrice», «gdje su mi cipele», «tko će mi pomoći da se obučem», i da dalje ne nabrajam. A taj, dobri sveti Nikola, unatoč svemu, uvijek ima srca za njih , pa im uvijek sve oprosti i zaboravi. I uvijek, baš uvijek, im nešto donese. Tako je i ove godine, na primjer, sveti Niko naročito bio dobar prema Filipu
koji mu je poslao pismo iz bolnice u kojem ga moli da mu donese jednu formulu na daljinski - i jedan čaroban štapić?!. A Filipu su kao što znate, u bolnici operirali «slijepo crijevo». I što je mogao , dobri Niko, nego mu ispuniti i najmanju željicu. Tako mu je, mimo svakog pravila, u vrećicu sa slatkišima, ugurao i jednu krasnu formulicu , na daljinski. A čarobni štapić?!Hm, da, vidite,nije mu ga poslao?! Ispričao se u kratkom pisamcu: «dragi Filipe, oprosti, od štapića ništa, jer – njime djeca naprave gluposti», pisalo je među ostalim. Ali, zar mislite da je Filip uistinu ostao bez štapića? Da tome ne bude tako pobrinuo se osobno onaj čuveni «zlikavac», kojeg se inače sva djeca boje, po imenu: Kraaampuus!!! No, taj štapić nije bio čaroban, osim u slučaju kad bi ga u ruke uzeli Filipovi mama i tata! Tada je uistinu postajao čaroban! I Filip i Dominik su poznavali njegovu moć, jer je taj štapić kao spužvom brisao sve njihove gore spomenute loše odgovore. A ti odgovori bi odjednom postali skroz drukčiji i glasili bi otprilike ovako: «ja hoću», «ja bih», «da, da, želim», «mogu ja to sam», «odmah ću ja to»....- Nevjerovatno! Pa, nije ni taj Krampus baš bezveze, reklo bi se.Zar,ne?!
A Filip i Dominik, što sada rade, sad kad je sveti Niko već daleko na svojim saonicama, sa svojim slatkišima, koje nosi nekoj drugoj djeci u neku drugu zemlju...? Njih dvojica, praznih čizama i praznih džepova i ladica, razmišljaju samo o jednom: kako da se na neki lagan način ponovo dočepaju nečega slatkoga.. jer, «jadnici» mal,i već dugo nisu vidjeli ni okusili čak ni slani štapić! Pretražili su, zato, dok mame nije bilo, sva njena tajna i manje tajna «skrovišta» u kuhinji. I što su našli? Pola male čokolde za kuhanje, dva slomljena petit beurre keksa, jedan dvopek i osam, ravno osam, pahuljica bobi flipsa! Sve je to bilo malo i ništa, za njih koji su navikli da bez puno truda dobiju što god požele. No, ovoga puta tako nije išlo. Znali su dobro što je razlog da im mama i tata ne daju slatkiše. Razlog je bio njihovo ponašanje, njihova tvrdoglavost i neposlušnost. Pa, tko će im onda dati slatko? Hm, možda dođu gosti? Ne, ni njih već dugo nema. A, da sami kupe? Ni to ne mogu, jer su svoju malu ušteđevinu već bili potrošili na YU-GI-OH karte.
Što onda da rade? Postojao je samo jedan izlaz, samo jedno rješenje. Moraju se smjesta potruditi da postanu bolji! A prva dobra prilika pružala se još danas. Jer, danas je Badnjak. A sutra? Sutra je ....Božić, naravno!A kada je Božić onda ima svega, pa tako i slatkiša!
Već su u sebi bili donijeli odluku da će se pokušati popraviti. U tom trenutku, dok su šetali po kućnom hodniku, začuju izvana brundanje tatina auta. Odmah jurnuše vani da mu otvore dvorišna vrata, tako da tata nije morao kao i obično sam otvarati. Tata je bio iznenađen njihovim postupkom. «Hvala, dečki!», rekao je kad je izlazio iz auta. «A, da li vam se sviđa bor koji sam kupio?», upita još, dok je išao prema prikolici. « «Da, sviđa nam se, jako.Baš je onakav kakav smo ti rekli»- odgovori Filip. «A, da ti pomognemo unijeti ga u kuću?»- predloži spremno Dominik. «Ah, ne možete vi to. Vidite kako je velik..» - razuvjeri ih tata ponovno iznenađen prijedlogom. «Dobro, onda ćemo ti otvoriti sva vrata na putu do sobe» - predloži sada Filip. «U redu, u redu, to može..»- složi se odmah tata. U dnevnom boravku je mama već odredila mjesto gdje će bor stajati. Dok je tata uspravljao bor da vidi koliko će mjesta zauzeti, Dominik je bio otišao po drveno postolje i već ga je spremno držao u rukama. «Bravo, Dominik!»- usklikne sada mama zadovoljno. Kad je nakon deset minuta bor bio učvršćen, tata je zadovoljno protrljao ruke. A mama tada prozbori, svečanim glasom: «Sad možemo početi sa kićenjem!» Tek što je to izrekla, Dominik joj je već pružao kutiju sa raznim nakitom , kakvim se već borovi kite. «Zapamtio sam gdje si ga spremila, mama» - kao da se pravdao Dominik. «Hvala ti, zlato!» , nije mogla da ga ne pohvali mama. «Mogu li ja vješati one srebrne kuglice?»- pitao je Filip, dok je mama otvarala kutiju. «Naravno, izvoli, samo pažljivo, molim te!»-upozori mama, pružajući mu jednu srebrnu kuglicu. «A, ja bih, ako smijem, one žute!»-ponudi se i Dominik. Ono, «ako smijem» rekao je zato jer je prošlog Badnjaka ispustio iz ruku čak tri različite kuglice. Sve su se, naravno, rasprsnule na komadiće. Mama to nije zaboravila, ali mu je zbog večerašnjeg lijepog ponašanja, pružila još jednu priliku. Budući je bio manji od Filipa, Dominik se popeo na stolicu kako bi što bliže vrhu okačio «svoje» žute kuglice. Mama je dotle vješala nekakve trakice, a tata pravio umjetni snijeg prskajući zelene iglice srebrno-bijelim sprejem. Kad je i to bilo gotovo, kao šlag na tortu, stigle su lampice! Donio ih je Filip. «Hvala!»-reče mama i uze odmotavati klupko sa lampicama. Svi su joj pomagali. I dok si rekao «keks», lampice su visjele sa svih strana bora i sa svake su grane stršile barem po dvije. «Prije nego ih upalimo, moramo još...» «Postaviti jaslice!»-dopuni je «kao iz topa» Dominik, držeći već, kutiju sa jaslicama u rukama! «I složiti figurice!»-brzo će Filip noseći kutiju sa figuricama. Svi su se na to nasmijali, a mama im , sva radosna, podijeli puse u njihova čela koja su se sjala od ponosa i sreće. Dok je mama namještala jaslice, Filip je prebrojavao figurice: «mali Isus, njegova mama, njegov tata, pastiri, ovce, krave, ...a gdje su tri kralja?», zapita se zabrinuto, češljajući prstima po kutiji u kojoj je još bila i slamica. «Ah, tu su!»- odahne, našavši tri kralja kako leže ispod slamice. Dominik se smijao, jer ih je on lani sakrio ispod slamice. Filip to nije znao. No, zato je lijepo znao posložiti figurice. «Bravo, Filipe!»-nagradila ga je mama pohvalom, kad je bio gotov.» «A, što slijedi sada?», pitao je tata djecu važno, kao da postavlja pitanje «za milijun kuna». Umjesto odgovora, Filip brzo pritisne prekidač na zidu i ugasi svjetlo u sobi. Bio je mrak kao u rogu. A onda je bljesnulo! «Juuupiii!», ote se Dominiku veseo uzvik kad se lampice redom popališe i kad se po sobi prosu blještavilo boja. Bor je nalikovao onom poznatom tornju iz Pariza, ali je Filipu i Dominiku ovaj bio još ljepši, pa ako hoćete i veći. Jer, oni su ga svojim rukama i srcem okitili. I njihova sreća je sjala iz njihovih djetinjih očiju još jače i ljepše od svih lampica na boru zajedno.
Ali, ako ste mislili, da su ovime njih dvojica završili svoju «misiju dobrote», jako se varate! Da ste ih samo vidjeli kako skakuću oko mame dok je ona, vrijedna kakva već jest, spremala kolače za sutrašnji veliki blagdan. «Mama, evo brašno!», «Evo, mala žlica!», «Evo, šećer!», «Evo, dva jaja», «Mogu ja malo miješati?», bio je to pravi «vatromet» najugodnijih dječjih pitanja. Mama je bila tako dirnuta, da joj se skoro, jedna mala suza radosnica, iz oka «omakla» u tijesto. Pa, ipak, ni ovdje nije bio kraj njihovim dobrim djelima. Kad su se iste badnje večeri svi zajedno našli na misi «polnoćki» kako bi na taj način proslavili blagdan Isusovog rođenja, oni ne samo da se nisu naguravali i gunđali kao obično, već su bili mirni kao «bubice» i zajedno sa svima u crkvi otpjevali već odavna naučenu molitvu Očenaša, a kad su nakon toga išli pružati ruku kao «znak mira» najbližima oko sebe, oni su se toliko zanijeli u tome, te su zamalo polovici prisutnih pružili ruku i to uz srdačna klicanja: «Sretan Božić!Sretan Božić!Sretan Božić! Mama i tata ih nisu ni pokušavali ometati. Uživali su baš kao i oni.
Te večeri, kad su se vratili kući s «polnoćke», a zvona sa mjesne crkve se još nisu bila utišala, Filip je odjednom stao pred mamu i tatu, kao da im ima nešto važno za reći. «Mama..tata....»-počeo je . Mama i tata su su se «pretvorili u uha» iščekujući što im to ima kazati. «Ma, ništa, samo sam vam htio reći da volim Božić!» -reče konačno. «I ja ga volim!»-uskočio je, naravno i Dominik. U dječjem jeziku, te izjave, otprilike, znače: «sretan sam» ili barem «lijepo se osjećam».
A bili su sretni, jer su sa puno ljubavi radili ono što je bilo dobro i lijepo. Zbog toga su bili sretni, a ne zbog nagrade koju će možda za to dobiti. Na nagradu , su, naime, obojica već bili i zaboravili.
Pa, ipak, netko na to nije zaboravio. Kad su se u božićno jutro, još trljajući pospane oči, njih dvojica «doklatarili» do bora, čekalo ih je iznenađenje. Dvije velike šarene vrećice pune najslađih slatkiša stajale su podno bora! Pored vrećica, dolje, u zaklonu špilje, ogrijan toplim dahom kravice, na mekanoj slamici, ležalo je djetešce Božić. I kao da se smiješi, i kao da im govori: «I ja vas volim!»
komentiraj (0) * ispiši * #
Ferrari
subota , 01.12.2007.
Objavljeno u časopisu "Ciciban" (2004.)
Dominiku za 5. rođendan
Mama je spremila Dominika za vrtić i krenula s njim u auto. Dominik je promatrao tu staru Škodu Favorit koja je na mjestima već bila zahrđala te je zapitao: -A zašto je auto zahrđao? Mama je promrljala nešto kao « već je stari ».
Dominik će: A zašto ne kupimo novi?!
-Kad ti narasteš, kupi koji hoćeš, može?
-Da, može, ja već znam, kupit ću Ferrari jer je najbrži i najbolji.
-Dobro- odgovori mama- a dotad će ova Škoda biti Ferrari. Sjedni tu otraga i prestani pitati svašta.
- A kad bih imao čarobni štapić, ja bih ovu Škodu pretvorio u Ferrari, nastavlja Dominik smještajući se na stražnjem sjedalu uistinu dotrajalog auta.
-I ja bih imala štošta napraviti s čarobnim štapićem...za početak možda novu frizuru i
nove cipele.
-A ja bih napravio da se može otvoriti krov na Ferrariju...
- Dobro, Dominik, prestani već s tim Ferrarijem- prekine ga mama , te okrene ključ da upali auto. No, čulo se samo «klik». – Opet ta glupa brava! – ljuto će mama i počne tresti bravu držeći za ključ... Auto iznenada upali, a mama s olakšanjem uzdahne i krene put vrtića.
A u vrtiću su tete priredile predstavu za djecu.
- Mama.. - Dominik će dok ga je mama ostavljala u dvorani za predstavu – kako se zove predstava? Čarobnjak iz voza ili Čarobnjak i koza? Mama se blago nasmijala- Čarobnjak iz Oza, sunce, Čarobnjak iz Oza - pogladi ga mama po glavi i ode. –Ali, šta je Oooooz? - vikao je za njom Dominik.
No, predstava je počinjala i Dominik se smjestio na svoju stoličicu, te se zagledao u preobučene tete koje su trebale glumiti likove iz te priče. No, nisu one baš doslovno prenosile sadržaj te priče, već su svaka na svoj način pokušavale djeci jutro učiniti što veselijim. Nakon pola sata smijeha i pljeskanja predstava je završila i djeca se počeše razilaziti. Samo je Dominik ostao još sjediti na svojem mjestu ne primjećujući da je ostao sam. Za vrijeme cijele predstave on netremice zurio u tetu Anicu koja je glumeći čarobnjaka cijelo vrijeme vitlala nekim čarobnim štapićem i pretvarala sve u svašta, uz urnebesni dječji smijeh. Dominik nije pljeskao ni odobravao već je razmišljao, razmišljao, razmišljao...tko zna o čemu... A onda ga je teta Anica, koja je već skinula kostim čarobnjaka, plješćući rukama pokušala « razbuditi » .
– Dominik, zar bi ti htio još jednu predstavu?- pitala ga je prenutog. – Ne, ja bih čarobni štapić! – brzo se Dominik snašao.
- Ha, ha ,ha- nasmije se teta- a što bi ti sa štapićem, reci mi, bi li stvorio bicikl? Ili možda romobil?
- Ne, ja bih stvorio jedan crveni Ferrari koji ima krov koji se pomiče i deset brzina!
Teta se odjednom uozbilji jer je i Dominik bio ozbiljan . - Znaš, Dominik, i teta ima stari auto i rado bi imala Ferrari, ali bojim se da to s ovim štapićem neće ići...- otužno će teta pokazujući mu tri pedlja dugačak drveni štapić.
- Ali, ja znam čarobne riječi- odgovori Dominik- kad kažem te riječi onda mogu raditi što god hoću s tim štapićem- uporno će Dominik.
- A koje su to čarobne riječi?
- Ne, neću vam reći! – lecne se Dominik- jer ćete vi onda za sebe napraviti Ferrari, a za moju mamu i mene nećete..
- Dobro, evo ti štapić pa ti napravi sebi Ferrari- pomirljivo će teta- a sad se pođi u svoju sobu igrati.
Dominik zgrabi štapić i potrči prema sobi. Promrmljao je nešto što je na hrvatskom trebalo značiti «Hvala!»
Kad je mama tog dana došla po Dominika nemalo se iznenadila ugledavši ga sa štapićem u ruci- Šta je, Dominik, je li to šiba jer nisi bio dobar?
- To nije šiba, to je čarobni štapić! - odgovori on uzdignute glave, praveći se malo važan.
- Ah, da, stvarno, oprosti, nisam odmah primijetila . Nego, sačekaj me kod auta na parkiralištu dok tetu Mariju pitam za novi Tintilinić.
Dominik odšeprtlja do parkirališta i stane kraj mamine Škode, pa pogleda i druge automobile. Bio je tu neki žuti oronuli Opel Kadet, jedan Renault 4, malo ulupljen, prašnjavi Hyundai na kojem je netko prstima napisao OPE.I ME, Daewoo Tico koji bi stao u tačke, te još puno drugih auta. Dominik pomisli - sad je pravi trenutak da isprobam svoju čaroliju! Osvrnu se najprije oko sebe da vidi gleda li ga tko. No, osim jedne male crne mace nikoga nije bilo. Tada ispruži štapić prema maminoj Škodi i poče govoriti riječi koje je zapamtio iz nekog filma ili crtića, a možda ih je i sam izmislio:
ABIĆ- DABIĆ- GLE ŠTO MOŽE OVAJ ŠTAPIĆ... ABIĆ- DABIĆ- GLE ŠTO MOŽE OVAJ ŠTAPIĆ.. i tako ravno osam puta, a potom iz sveg glasa: ŠKODO, PRETVORI SE U FERRARIJA!!!
Odjednom nešto pukne kao kad balon probušite iglom i nasta veliki bijeli dim na mjestu gdje je bila Škoda, tako da se nije ni vidjela. Dominik vikne –VJETAR!- i vjetar otpuhne dim. Na mjestu gdje je bila Škoda sada je stajao nov, novcat crveni i s pomičnim krovom – pogađate - FERRARI!
- Uspjelo je, uspjelo je- razdragano je kliktao Dominik sa štapićem još uvijek uperenim prema autu. Tada se sjeti da pokuša nešto još mnogo mnogo bolje. Ponovi opet osam puta čarobne riječi i vikne –SVI AUTOMOBILI NA PARKIRALIŠTU NEKA BUDU FERRARIJI!
I ponovno nešto pukne kao balon i ponovno se stvori, ali još veći dim tako da se na parkiralištu nije vidio ni jedan auto. Tada Dominik poviče- VJETAR! - I vjetar raznese dim, a pred njegovim očima nevjerojatan prizor: sve se crvenilo od Ferrarija!!! Nije više bilo ni «kadeta» ni «četvorke» ni «tica», već sve novi i nevoženi Ferrariji, a u svakoj bravi visio je ključ s privjeskom istoga imena. Dominik je bio zadovoljan, jako zadovoljan, ma što, bio je sretan kao nikad! Odjednom iz zgrade vrtića nahrupiše roditelji s djecom. Kao da su znali da se vani nešto veliko i čudesno dogodilo. Ništa im nije bilo jasno dok su se provlačili između auta i dodirivali ih kao da ne vjeruju da su pravi. A bili su pravi, još kako su bili! A kad je i teta Anica izašla iz vrtića i ugledala da se njen auto pretvorio u ogromnog sportskog Ferrarija nije mogla doći k sebi od sreće i oduševljenja.. I sve druge tete koje su imale parkiran auto sada su bile su presretne, a bile su tu i teta Marija i teta Dubravka i teta Melita i teta Višnja i sve druge tete i spremačice i kuhari i majstori i slučajni prolaznici... Svi su se čudom čudili i gledali, sad u aute sad u dječaka sa štapićem i naravno da nisu vjerovali, jer gdje još danas ima takvih čuda? Obraćam se sada odraslima: zar se za auto ne otplaćuje kredit i do osam godina i to za prosječan auto, a ovdje , ovdje je brat- bratu, pred očima sviju pomenutih, ležalo čak trideset Ferrarija!
Kad se naposljetku svi čuda načudiše, sjedoše redom u svoje limuzine kako bi isprobali nešto o čemu dosad nisu ni sanjali. Ali, što se tada dogodilo?! Da, to je uistinu najtužniji dio ove priče. Koliko strašan, toliko i neobjašnjiv. No, ne bojte se, nitko nije nastradao i nikome se nije ništa dogodilo.
A dogodilo se sljedeće: čim su ljudi okrenuli ključeve u bravama da upale svoj novi auto, svoj nedosanjani san, u istom trenutku – ČAROLIJA JE NESTALA!!! Jedan za drugim, svi su se ponovo pretvorili u u njihove stare aute, sa kojima su došli, pa tako, ako baš hoćete, i mamina Škoda! Uzalud je Dominik ponovo pokušavao sa čarobnim riječima i uperenim štapićem, no ništa nije pomagalo. Ferrariji su netragom nestali! A bili su tako lijepi...i crveni.
Razočarenje u Dominika bilo je veliko. Uzalud ga je mama tješila da sve što je lijepo kratko traje... Dominik nije mogao nikako preboljeti Ferrarija. I tako dok je sav pokunjen i tužan sjedao u maminu Škodu nije ni opazio da je sjeo na jednu lijepo ukrašenu kutiju sa mašnicom, veliku poput kutije od cipela.
–Oh, šta je to, mama? – progovori napokon opazivši iznenađenje.
– Otvori! – reče mu mama smiješeći se.
I Dominik , pomalo nespretno, odveže mašnicu , te potom razmota i ukrasni papir. A u papiru...što?
Dominik pogleda prema mami, pa prema kutiji, pa opet prema mami..
- Sretan rođendan, mišiću!- napokon će mama svečanim glasom, poljubivši ga u čelo.
No, nije ju baš čuo. Mazio je i grlio svoj novi, crveni auto i to sa pomičnim krovom.
Zvao se , naravno- Ferrari!
komentiraj (4) * ispiši * #
