Krokodil Zupko

subota , 24.11.2007.

Objavljeno u časopisu "Ciciban" (2004.)





«Tata, a gdje idemo sada?» - pitao je Filip dok je tata otključavao svoj crveni «Hyundai». «Danas, svi zajedno, idemo kod tete Marice i tetka Bože u posjetu..» - odgovori tata. Ali, ja ne bih išao kod tetka Bože..- mrmljao je petogodišnji Dominik. «Da, a zašto ti ne bi išao kod tetka Bože?»- pitala je mama sjedajući u auto. «Ja bih išao u zoološki vrt..» - odgovori Dominik.
«Ali, u zoološki vrt smo išli prije mjesec dana!»- trudila se objasniti mama.
«To je bilo jako davnoooo..»- nepopustljivo će Dominik..-ja bih opet išao u zoološki vrt!» « Dominik! – prijekorno će sada mama- nemamo tata i ja toliko novaca da možemo ići u zoološki vrt kad god vi to poželite a, osim toga, nije nam ni blizu! « Dominik je sada šutio, pa se mama malo raznježi..»Ako baš toliko volite životinje, kupit ćemo vam tata i ja maloga psića kojeg možete imati doma po cijeli dan! «
«Nećemo psa! Hoćemo krokodila! «- dometne sada Filip glasno i odlučno.»Da, hoćemo krokodila! « - ponovi sad i Dominik. «Molim? Jesam li ja dobro čula? « - pitala je mama začuđeno podižući obrve. «Jesi, dobro si čula..želimo krokodila da možemo jahati na njemu! « - objasni Filip. «Ha, ha, ha...-smijala se mama- krokodila se ne jaše, valjda si mislio konjića..?! « Ne, konjića, krokodila!!!» - već se ljutio Filip.
«Dobro, dobro- prekine ih tata sve-razmislit ćemo još o krokodilu, no sada idemo kod tetka Bože!» Svi se smiriše i tata krene.
«Tata, vozi sto na sat! «- napomene Dominik važno. »Tata, striko Ante ima brži auto od tvog i može voziti dvjesto na sat, a tvoj auto ništa ne valja jer..» - «Samo malo, Dominik-prekinu ga tata- na radiju su važne vijesti..» Svi slušaju:
«...NA AUTOCESTI ZAGREB-VELIKA GORICA KOD MJESTA BUZIN DOGODILA SE MANJA PROMETNA NEZGODA KADA SE KAMION ZAGREBAČKOG ZOOLOŠKOG VRTA PREVRNUO U OBLIŽNJI KANAL..TOM PRILIKOM SE IZ KAMIONA USPIO OSLOBODITI OMANJI KROKODIL PO IMENU ZUPKO ZA KOJIM SE SADA TRAGA...MOLIMO SVE KOJI PRIMJETE ZUPKA DA NAM JAVE...SLIJEDI NAGRADA..»
«Jeste li čuli?- mama će- krokodil Zupko je na slobodi!» «Tata će ga uhvatiti!» - brzo dometne Filip. « I onda ćemo ga odvesti našoj kući!»- zaključi Dominik.. «Je li? - neda se mama- a čime ćete ga hraniti i gdje će spavati?» «Spavat će u našoj sobi ispod kreveta i jest će čokolino i sir zdenku» - spremno će sada Filip. «Dobro, dobro, ali kad budete išli u vrtić, tko će onda paziti na njega?» -mama će uporno. «Nitko- pobjedonosno će Dominik- ići će sa nama u vrtić..jahat ćemo na njemu! «
U tom trenutku tata je naglo zakočio, tako da su Filip i Dominik nosom dodirnuli prednja sjedala. Mama je samo izustila..»Jaaao..! «
« Krokodil!» - iznenađeno poviče tata.»Na cesti je, leži i ne miče se..»
Tata brzo parkira auto uz rub ceste, te izađe van i lagano krene prema krokodilu koji je mirno ležao na cesti, tužnih očiju, kao da mu je svejedno hoće li ga netko pregaziti ili ne.Dok mu se tata približavao, Filip iz auta povika: «To je Zupko! To je Zupko!!» i pritisne sirenu.
A Zupko koji je do tada mirno ležao, prestraši se sirene, skoči se na noge i pojuri, baš u trenutku kad ga je tata htio primiti rukama.
Skliznuo je u kanal kraj ceste i zaronio u plitku i prljavu vodu.Iziđoše tada i drugi vozači koji bijahu stali, , te se dadoše u potjeru za Zupkom.Filip i Dominik koji su sve to promatrali kroz prozor auta, nisu se mogli pomiriti s time da bi netko drugi mogao uhvatiti Zupka, pa su vikali: «To je naš Zupko! To je naš Zupko!» No, na njihovu sreću, njihov tata je uhvatio Zupka.Dok je mama otvarala prtljažnik na autu, Zupko se otimao tati iz naručja pokušavajući se izmigoljiti na slobodu.Pokušao je priprijetiti otvorenih ustiju, ali imao je samo dva mala zuba zbog kojih je i nazvan Zupko.Bio je, dakle, bezopasan.. «Huuraa! Juupii!.» vikali su Filip i Dominik od radosti kad je tata zatvorio prtljažnik.»Zupko je naš! Vozimo ga kući! ..Bit će u našoj sobi!»
No, tata nije tako mislio.Upalivši auto, krenuo je, ali ne prema kući, nego prema Zagrebu.Na tabli je Filip uspio pročitati BUZIN. Da, to je mjesto gdje se prevrnuo kamion sa životinjama- zaključi on.Zurio je kroz prozor misleći da će vidjeti još krokodila. Možda Zupko ima braću i sestre, zašto ne?! Ali, nije vidio ništa osim velike dizalice koja je iz kanala kraj ceste pokušavala izvući prevrnuti kamion
na kojem je žutim slovima pisalo ZOO.
«Tata, gdje nas sada voziš?- pitao je Dominik- Je li kod tetka Bože?» «Ne, Dominik, ne idemo kod tetka Bože, već idemo prije Zupka vratiti njegovoj mami i njegovom tati koji su sigurno jako zabrinuti za njega i jako su tužni.»- objasni tata. «A jesu li njegovi mama i tata opasni?- znatiželjno će Filip. «Mislim, da jesu, barem dok im nema Zupka. Ali, kad im se Zupko vrati onda će biti sretni.»- nadalje će tata. »A hoće li Zupko biti sretan?»- upita Filip. «Naravno, djeca su najsretnija kada su sa roditeljima, pa tako i Zupko.»- dovrši tata. «Vratimo, onda, Zupka, neka bude sretan»- spremno će Dominik. «Vrati ga, tata!», složio se i Filip koji je bio pomalo tužan, jer je imao puno planova sa Zupkom.
Kad se tata napokon zaustavio ispred Zoološkog vrta, dočekao ga je striček čuvar i striček policajac koji su u tom trenutku zasigurno nagađali gdje bi se mogao nalaziti Zupko.No. kad im je tata pred nosom otvorio prtljažnik na autu, od zaprepaštenja, starom je čuvaru lula ispala iz usta, a policajcu kapa iz ruke,koju je netom bijaše skinuo.No, kada su se malo pribrali, od srca se nasmijaše, jer Zupko je bio nestašan ,te je u zubima držao tatinu Prvu pomoć i žvakao je poput žvakaće gume. Kad to mama vidje, prasnu i ona u smijeh. «Sigurno je jako gladan!»- zaključila je.
Čuvar tada nježno obujmi Zupka rukama i lagano ga izvuče iz auta. «Pođite za mnom»- reče.»Pokazat ću vam Zupkove roditelje.»
Filip i Dominik izađoše iz auta i pođoše u čudnoj povorci za mamom i tatom, te Zupkom, čuvarom i policajcem.Ubrzo su stigli do omanjeg bazena u čijem plićaku su se dva podugačka krokodila nemirno vrtila u krug, udarajući povremeno repom po vodi.
Odjednom, čuvar , uz pljusak, ispusti Zupka u vodu. Kad su ga mama i tata krokodili spazili, nastao je takav radosni urnebes u vodi da je voda prskala na sve strane.Krokodili su se utapali od sreće.Ta, vratio im se njihov Zupko.
«Hvala vam!»- reče tada čuvar okrenuvši se tati. «A, za nagradu što ste vratili našeg Zupka , dobit ćete BESPLATNU OBITELJSKU GODIŠNJU KARTU ZA ZOOLOŠKI VRT! Tako ćete moći besplatno, kad god zaželite, dovesti ove dečke da vide našeg Zupka, a i druge životinje.» - zaključi stari čuvar i povuče još jedan dim iz svoje žute lule.
Filip i Dominik ga nisu čuli, jer su pratili svaki Zupkov pokret i smijali mu se, kad bi napravio nešto smiješno...

KRAJ

Dinosaur u vrtiću Ciciban

petak , 23.11.2007.

Objavljeno u dječjem časopisu"Ciciban" (2004. )



Bio je sunčan jesenji dan, negdje oko podneva. U vrtiću Ciciban, u Eko -grupi, na prvome katu sve se treslo od prepirke.
Filip se, naime, prepirao s drugom djecom o tome da li postoje dinosauri ili ne.
On je tvrdio da postoje, dok su Marjan, Domagoj, Jakov i Anica govorili da su dinosauri davno izumrli, te da ih više nema.
Filipu to nije bilo pravo. Sav se uzrujao, uspuhao, stiskao šake, te sav crven u licu od bijesa ponavljao: «Postoje, postoje, znam da postoje...i da znate vidio sam jednoga kad sam bio na moru!» Na te njegove riječi svi su se grohotom nasmijali. «To je, znači, bio morski dinosaur!» - zezao je Jakov. Anica je dodala: «Možda si vidio morskog psa!?», a Domagoj: «Ili kita!». Marjan je šutio. Bilo mu je odjednom žao prijatelja Filipa kojemu samo što nisu suze potekle niz lice.
Uto je u sobu uletjela teta Dubravka i povikala: «Ajmo, djeco,dosta je bilo prepirke ,idemo na spavanje! Tko se zadnji spremi neka zatvori prozor!» Djeca su brzo poskakala u pidžame i spustila se na svoje mekane ležajeve. Svi osim Filipa. Filip je bio zadnji. Napokon je
navukao pidžamu i lijeno se odšetao do velikog prozora na sredini sobe, da ga zatvori, jer je postajalo hladno.
Tužnog i zamišljenog lica, samo je lagano pogurao okvir prozora, ali ne do kraja, nije mu se dalo. Onda se i on spusti na svoj ležaj i zatvori oči. Govorio je sebi u bradu:»Postoje, postoje, sigurno postoje.Lagao sam ih sve da sam vidio dinosaura na moru, ali..moraju postojati, moraju...» Sa tim riječima je zaspao. Zaspali su svi.
Nakon nekoga vremena, Jakov se probudio jer je morao na zahod.Kada se vratio u spavaonu, prozor nasred sobe je bio širom otvoren. «Hej, pa zar ga Filip nije zatvorio prije spavanja?!- zapitao se.» Za trenutak, osta Jakov zbunjen, a onda pođe prema prozoru da ga zatvori.Kad je primio kvaku rukom, ostade bez daha: «Diii-nooo-saaaaur! – promuca.
I doista, pred njegovim licem, stajala je grdosija, ogroman dinosaur zeleno-žute boje. Glava mu je bila malo manja od prozora, a crne oči poput dviju dječjih lopti, vrat ko veliki tobogan, noge ko četiri debla, a tijelo ko kuća. Rep do Rakarja. Jakov ga je gledao, još uvijek skamenjen, a dinosaur mu je uzvraćao toplim pogledom bez namjere da ga napadne ili bilo što drugo napravi» Uto, Anica,koja se također probudila, vrisnu iz sveg glasa, tako
da se sva djeca probudiše. No, čim otvoriše oči, povikaše i oni prestrašeno «Dinosaur!».«Sve će nas pojesti!»- zaključi Domagoj pomalo ravnodušno. Sad su i teta Dubravka, te za njom i teta Danijela ušle u sobu, ali odmah zastadoše kad vidješe čudo neviđeno. Dinosaur na prozoru spavaone i još k tome, uvukao svoju veliku zelenu glavu unutra! No, ipak, nisu svi bili zatečeni ovim čudom. Jedan je dječak hrabro prišao naprijed k čudovištu i stavio mu ručicu na obraz. Crnookom se to svidjelo, te razvuče svoja velika usta u nekakav osmijeh. Dječak ga tade poče maziti po obrazu, tiho šapćući: «Znao sam,znao sam ja..» Taj dječak, bio je Filip.
Kad vidje Filipa kako mazi to umiljato čudovište, ohrabri se i Marjan, te ga pomazi s druge strane. Laura se tada sjeti, te iz ruksaka donese jednu vrećicu slanih štapića da ih podjeli sa čudovištem. No, čudovište («ah, kako ružan naziv za ovo drago biće!») ne znade podijeliti štapiće, te pojede štapiće skupa sa vrećicom. Tada i druga djeca donesoše hrane što su već imala u pričuvi, i stavljaše mu u usta. Jeo je, taj dobri Dino, i bombone i štapiće i banane, sve što su mu djeca dala, pa čak i jednu malu plavu čarapicu koju mu je netko, valjda u šali, ubacio u usta.
Djeca su sada vriskala od radosti, dok su hranili svog novog prijatelja. Tete su također bile sretne dok su sve to promatrale, ali najsretniji u cijeloj toj priči-bio je Filip. On je presretan i ponosan pokušavao obgrliti Dina (tako ga i djeca odmah prozvaše), no nije mogao. Dinu se svidjela ta Filipova nježnost, pa ga dobrodušno lizne po obrazu, svojim poput ručnika velikim jezikom.
Sva su se djeca nasmijala. Filipu je malo bilo nelagodno. Tada Marjan prozbori: «Hej, društvo, pa Filip je bio u pravu, dinosauri zaista postoje, a nama su mame i tate rekli...» I dok su djeca slušala Marjanov govor, nisu ni spazila da je veliki prozor nasred sobe ostao prazan. Dino je nestao. Otišao je nekud daleko, daleko, u zemlju daleke prošlosti, možda.., ili možda samo u neki drugi vrtić, kod neke druge djece!
U vrtiću Ciciban, još se dugo prepričavao ovaj događaj. Istina, neka djeca su poslije pričala da je bio velik kao neboder i da je bio strašan i zao. No, to sve ionako nije toliko važno- reći će Filip. Najvažnije od svega jest to, da je on-Filip, bio u pravu!
Djeca su to znala i zato se više nikada nisu smijala Filipu. Odsada su mu sve vjerovali, čak i ono što bi netom izmislio.

KRAJ

Need For Speed

utorak , 20.11.2007.

Objavljeno u župnom listu "Navještenje" i u katoličkom mjesečniku "MI"



Ja ne znam kakve to zle sile vitlaju Lijepom našom, ali ovaj rat koji bjesni na našim prometnicama i odnosi po nekoliko života dnevno, doima se uistinu stravično.
Broj poginulih i ranjenih u ovom „cestovnom ratu“ upravo premašuje broj žrtava Domovinskog rata! Ovaj rat, kao ni onaj na koji smo bili prisiljeni iz domoljubnih pobuda, nikada nije proglašen, ali je surova realnost da se on svakodnevno, i danju i noću vodi, na život i smrt.
I nema pravila u njemu, i ne vrijede Ženevske ni druge regule. Pravilo je, zapravo, da pravila – nema.
Stradavaju osobe svih životnih dobi, od onog najmanjeg, tek u krilu majke začetog, do onog najvremešnijeg koji se za odlazak s ovoga svijeta, možda bješe i pripravio.
Ali, kakva smrt? Detonacije poput bombi odjekuju diljem domovine. Željezo, lim, opruge, jeftina plastika, ulje, benzin, krv, ljudsko meso…sve je zdrobljeno i razasuto po asfaltu.
Vozila Hitne pomoći se izmjenjuju sa pogrebnima. Anđeli čuvari se pognutih glava vraćaju u nebo, čekajući nove zadaće. Ako ih uopće i dobiju. Jer, ovo kako se kod nas vozi, odnosno ubija, nadilazi i sva njihova dosadašnja iskustva.
Ova priča, predstavlja jedan takav primjer.



Igor je bio dijete više nego dobrostojećih roditelja. Zapravo, nije više bio dijete, već na pragu punoljetnosti. Jedva je čekao svoj osamnaesti rođendan, kada će mu tata, kako je bio obećao, kupiti omiljenu Hondu Civic. Izgarao od želje da ima svoj vlastiti auto s kojim će se moći provozati gdje hoće i kad hoće.. Dozvolu, doduše ima…i vikendom noću provoza maminu Alfu na kratke relacije, tako bar on kaže….ali nećemo o tome! Mama i tata ne smiju saznati za njegov novi „automobilski hobi“ u koji ga je uvukao prijatelj Mikač. Kad bi tata znao, sigurno bi se predomislio i za svoj skorašnji rođendan, ne bi dobio najdraži auto. Inače, tata drži obećanja. On i mama su skroz „cool“, uvijek se ponosio njima. Uvijek su mu davali dovoljno slobode.., pa i novaca na kraju krajeva. A, novci su mu donijeli puno „prijatelja“, te je postao omiljen u svakom društvu. Dobro, možda se „starcima“ ne bi svidjeli svi njegovi prijatelji koje je na zadimljenim i pijanim tulumima stekao, ali, Bože moj, svatko ima pravo birati prijatelje, pa tako i on.
Starci ih ionako nikada neće ni sresti, jer su prezaposleni, te ih čak ni on ne viđa često, što mu apsolutno odgovara. Najbitnije od svega jest to da i njegova mama održava obećanja, poglavito kada je u pitanju posuđivanje njene crvene, sportske „zvijeri“, vikendom.
Tako je bilo i ovog petka, uveče.
Fino joj je „složio priču“, kao i puno puta dosad, da ide kod novog prijatelja ili prijateljice u kvartu na rođendansku ili neku drugu zabavu, na što bi ona uzdahnula i važno ga opomenula: „Slušaj, evo ti ključeve, evo ti lova da imaš ako zatreba, ali da znaš, nisam ja toliko glupa kao što možda misliš. Kilometarsat u autu ne laže, da si se vozio po kvartu ne bi pravio po trideset kilometara svaki put! Dobro…..ako je u pitanju neka djevojka, možeš mi reći, samo…….“
Ne bi ni dovršila tiradu, a Igor bi već odmaglio s ključevima, veselo poskakujući prema autu.
„Stara“nije loša, mislio bi, samo je malo naporna. Bude li i dalje takva, radije će u tate užicati Volvo, on bar nikad ne filozofira..

Bilo je oko jedanaest kad je parkirao Alfu ispred caffea „Mustang“, pored autoputa. Mikač, Bendžo, Car i Renata su sjedili za stolom u kutu i lagano ispijali „žuju“. Kad su ga ugledali, naručili su još jednu rundu, te piće za njega.
Bilo je to veselo društvo, nikako pokvareno, čak nisu bili ni nepristojni, jedino su voljeli više od drugih stiskati papučicu gasa na svojim autima.
Trojica Igorovih prijatelja su bili stariji od njega i svi su imali svoje vlastite aute, makar to baš nisu bili auti „ispod čekića“, što bi se reklo. A, Renata…Renata je bila nova Mikačeva prijateljica, kako je već bijaše predstavio ostalima. Ona nema svoj auto, već Mikaču pravi društvu dok se njih četvorica utrkuju noću po obližnjem autoputu. I kako kaže Mikač, zahvaljujući upravo njenoj podršci i „navijanju“ tijekom „utrke“, on je u zadnje vrijeme stalno pobjednik.
Igor je bio ljubomoran na tu činjenicu, tim prije što mu se plavokosa djevojka otprve svidjela. Volio bi da se vozi s njim i za njega „navija“, ali nije smio pred dečkima to otkriti.
Ismijali bi ga, a tko zna kako bi i ona reagirala. Ipak, učinilo mu se da nije bilo slučajno kad su im se tenisice pod stolom dotakle, jer su sjedili nasuprot. Dok je on krišom promatrao njeno lice, Mikač je pričao kako ga „pandur“ sinoć odrapio zbog prebrze vožnje u naselju. Tek kad mu je stavio pod nos dvjesto kuna, pokidao je zapisnik koji je napisao i opomenuo ga usmeno da to više ne čini.A po slovu zakona, platio bi bio i pet puta toliko, te ostao bez vozačke na određeno vrijeme, da policajac nije imao „razumijevanja“.
Tada su i ostali počeli pričati svoja iskustva s čuvarima zakona, a ako su barem upola istinu govorili, onda je u svim tim slučajevima zakon redovito stajao negdje po strani.
Igora se sve te priče nisu ni blizu dojmile kao Renatine rupice na obrazima kada se smijala.
U jednom trenutku, mršavi Car predloži ostatku društva da bi mogli krenuti u „akciju“, jer je ponoć već prošla. Mikač je dodao da bi onaj koji stigne posljednji na cilj trebao ostale počastiti pićem i to na način da na benzinskoj crpki koja je predstavljala cilj, kupi za sve bocu Jegermeistera. Bendži se nije svidio taj prijedlog, jer je on među njima slovio kao „autsajder“, ali je zbog ponosa i nazočnosti djevojke ipak pristao. Pristali su i ostali, te su plativši piće, ustali i krenuli u „jurilice“.
Igor je sjetno promatrao Renatu kako sjeda u njegovu Astru, dok joj on džentlmenski pridržava i zatvara vrata za njom. Eh, da je on na Mikačevom mjestu!
Za nekoliko minuta, sva četvorica vozača su se uključila na autoput i zaustavili se na zaustavnom traku, jedan iza drugog. Najlošiji iz prethodne utrke, a to je bio Bendžo, imao je po njihovom dogovoru prvu startnu poziciju iliti „pole position“, kako se to kod formula veli.
Drugi je bio Car, treći Igor, a Mikač sa pratiljom posljednji.
Do benzinske postaje je bilo oko deset kilometara, a oni bi taj put prevalili za nekoliko minuta!
Kad je Bendžo upregao desetine konja koji se kriju pod haubom njegove Mazde i uz škripu guma pojurio naprijed, i ostali učiniše isto.
Nekoliko slučajnih vozača koje je put tuda bio namjerio, u čudu su se sklanjali udesno kad bi u retrovizorima spazili da se iza njih nešto približava i fijuče poput svijetlećih metaka.
Jer, dečki koji su sjedili za volanom, iskušavali su krajnje granice njihovih vozila!
U tome je, čini se, opet, Mikač bio najuspješniji, jer je sve prestigao i prvi dojurio na parkiralište iza benzinske postaje. Za njim, naravno, Igor, a druga dvojica skoro u isto vrijeme.
Igor je bio lagano uzrujan, jer je sve dao od sebe da konačno bude prvi i da mu poslije svi redom čestitaju, a Renata……..možda bi ga i poljubila, maštao je u sebi.
Ovako, bio je vječiti drugi, a to mu je bilo kao da je i posljednji, te je bio silno razočaran time.
Uz to, Renata ga, kad je izišla iz auta i sjela na haubu do Mikača, nije skoro ni pogledala, te je on sa sigurnošću zaključio da je to zbog toga jer ona kao i svi „voli samo pobjednike“.
Ipak, smogao je snage da prijatelju čestita na pobjedi, ali ne odveć srdačno što je ovaj primjetio. „Kaj je, kaj si se tak snuždil, Igor? Idući put te bum pustil , pa buš prvi!“ – rekao je šaleći se, i dodao: „Kad bi imao ovakvu navijačicu kraj sebe, možda bi me i pobijedio!“Gledao je prema suvozačici i zagrlio je oko vrata. Igor se tada okrene na drugu stranu prema Caru i Bendži koji su se prepirali tko će kupiti „Jeger“. „Večeras ja častim!“, prekinuo ih je Igor i krenuo prema dućanu na „pumpi“. Obadvojica se začudiše i slegnuše ramenima, što je značilo „kako želiš, nemamo niš protiv“.
Kad se vratio sa „pijačom“, boca je počela kružiti od usta do usta. Igoru se činilo da mu je od svakog idućeg gutljaja sve bolje, te se nakon petog više nije osjećao kao poražen, već naprotiv, osjećao se moćno i bio željan dokazivanja!
Gore na nebu, nebeski Upravitelj je upravo tog trenutka stisnuo gumb za uzbunu! Kada on to učini, onda se zna da to nije uzalud. Za nekoliko minuta, Specijalna interventna postrojba anđela, koju su činili samo najvrsniji među njima, bila je spremna iste sekunde jurnuti prema Zemlji i obaviti zadatak. Čim su dobili najvažnije upute, pohitali su dolje, prema svima znanoj, „kiflastoj tvorevini“, smještenoj kraj onog predivnog plavog Jadrana.Među njima rečeno, to je bilo najveće iskušenje za sve, jer su se odande mnogi vratili neobavljena posla. Da li će ovog puta biti tako?
Igor, koji nije ni slutio koliku je pomutnju na nebu napravio i kolika se ekspedicija zbog njega upravila prema Zemlji (i samo što nije tu!), pođe prema Alfi i istom pozove Renatu: „Navijačice, dođi, bum ti nekaj pokazal!“ Kako ona nije odmah reagirala, Mikač joj reče: „Odi samo , pokazat će ti nekaj!“
Lijenim i malo pijanim korakom dovukla se do njegova auta i sjela do njega, jer joj je ponudio. Dočim je zatvorila vrata, Igor upali „mašinu“ i pokrene auto. Za nekoliko sekundi, već je bio na cesti. Svi ostali su se u hipu otrijeznili kad su shvatili da je Igor upravio kola u suprotnom smjeru, odakle su nailazili auti!!!
Nebeska, nevidljiva ekspedicija je već zaposjela automobile malobrojnih vozača koji su se u te sitne noćne sate vraćali odnekud i hitali svojim domovima.
Njihova je zadaća bila šapnuti im da voze oprezno i u datom trenutku natjerati ih na spasonosni manevar.
„Pogledaj, Renatice, kaj je pravi vozač, poglej kaj morem….“ – govorio je pijani Igor dok je Renatica vrištala prema njemu: „Jesi lud, ubit ćeš nas oboje..!?“ On se nije obazirao na te riječi, već je dodavao gas, govoreći: „Navijaj, srce, navijaj sad….treba mi tvoja podrška..“
Prvi auto koji se pojavio u daljini, je „blicao“ svjetlima i svirao, usporavajući i skrećući u stranu. Njega su nekako prošli. No, pojavio se idući koji je također „blicao“ iz daljine i usporavao. Toga su za malo izbjegli, a vozač u tom autu je skoro izgubio kontrolu nad vozilom, te je „zaplesao“ na cesti, ali se održao na asfaltu. Treći koji će naići za trideset sekundi i u kojem su bili mladi supružnici sa trogodišnjim sinom koji je zaspao na stražnjem sjedalu, možda neće biti te sreće!
Renata je plakala i bijesno lupala rukama po prednjoj maski auta ne bi li Igora natjerala da stane negdje na zaustavni trak s lijeve strane, jer u suprotnom….
Igor je nije čuo, čak je još dodao gas, potpuno nesvjestan životne opasnosti. Činilo mu se kao da vozi Need For Speed IV, svoju omiljenu igricu na playstationu. No, nipošto nije bilo tako. Dva sjajna okrugla oka koje još nazivamo farovima automobila, pristizala su iz daljine. Mama je u tom autu upravo spustila ruku na obraz zaspalog sinčića da ga pomiluje.
U crvenoj Alfi koja je hitala iz nedozvoljenog smjera , uplakana Renata je samo uspjela viknuti: „Paaaazi!“

Sigurno vas zanima kakav je bio epilog? Ako ne želite čitati, slobodno nemojte. Ali, pošto znam da velika većina od vas ne voli tragične završetke, kao uostalom ni ja, onda vam mogu reći samo ovo: Oni su se mimoišli!
Nije se dogodilo ništa. Dječak je nastavio bezbrižno spavati, tata malo opsovao kao što mnogi njegovi zemljaci čine u sličnim prigodama i nastavio put.
Igor se konačno zaustavio na zaustavnom traku s lijeve strane autoputa, a onda se na cesti okrenuo i najkraćim putem se odvezao doma. Odvezao je doma i djevojku koja mu je umjesto pozdrava zalupila vrata na autu. Tek ga je to rastrijeznilo! Bio je silno tužan zbog svega što je napravio. Pokajao se i obećao sebi da takvo što nikada neće ponoviti. Odlučio je da više neće voziti ove sulude utrke s Mikačem i ostalima. Za rođendan nije dobio Hondu, jer je tata saznao sve. Dobio je „samo“ pusu od Renate koja mu je sve oprostila i rekla da će ubuduće „navijati“ za njega! Bolji dar nije mogao ni zamisliti. I on je to shvatio.
Što još da dodam, pa da priča bude zaokružena? Ah, da, anđeli na nebu su danima „feštali“, jer su zadaću uspješno obavili, a Upravitelj je najavio promaknuća, pa čak i odlikovanja za neke od njih!
Jesam li što zaboravio?
Da, jesam, zaboravio sam platiti kaznu koja mi je stigla od suca za prekršaje. Zbog prebrze vožnje.

KRAJ

Prvi snijeg

nedjelja , 18.11.2007.

Objavljeno u vrtićkom časopisu "Ciciban"



Prvi snijeg je jutros pao
I do noći nije stao!
Pokrio je vrt i šljivu
Stari orah, čak i njivu!
Napunio stare tačke
Otkrio nam trag od mačke..
Ušutkao pijetla samca
Na prozor nam posl`o vrapca!

Mrak je svuda, sjaje zvijezde
Lagano se u snijeg gnijezde..
Kasna ura, idem spati
Jutrom će me budit` mati
Zadaća je sutra teška:
Napraviti pravog snješka!

Sasvim obična pljačka

srijeda , 14.11.2007.

Objavljeno u župnom listu "Navještenje"




„Pljačkaši pobjegli sa vrećom novca!“, „"Maskirani pljačkaš ranio službenika banke i pobjegao s novcem!“, „Peti put opljačkana ista pošta“, „Nožem ozlijedio trgovkinju zbog dvjesto kuna!“, „Orobili mjenjačnicu u centru grada!“, „Krvava pljačka Fina-e!“, „Maskirani pljačkaši oteli kombi s novcem i ranili zaštitara!“, „ Dizalicom iščupali bankomat, pa pobjegli..“ itd.
Dragi čitatelju, koji unatoč životnom košmaru u kojem živiš, imaš makar malo vremena pratiti svakodnevna zbivanja u našoj maloj, dragoj zemljici pogađaš, naravno, da se navedeni naslovi ne odnose niti na Siciliju, niti na Napulj, niti su akteri neki od „podmladka“ Al Caponeove družine...
Pomenuti naslovi nisu čak ni proizvod želje nekih novina da pošto-poto imaju senzaciju na naslovnoj strani makar, ruku na srce, od ovakvih „senzacija“ oni jedini imaju koristi!
Pomenuti naslovi samo su jedan bolan i istinit prikaz naše surove i teške svakodnevice, koliko god nam ovdašnji mediji bacali pijesak u oči nudeći nam lažni glamur kao fatamorganu kojoj se ne nazire kraj!
I dok se svi zajedno teturamo svijetom, opijeni europskim iluzijama o boljem životu, k svijesti nas mogu dovesti jedino riječi: „Ruke u vis, ovo je pljačka!“


Boris je obećao svojoj djevojci Vani da će je na njen rođendan, 22. kolovoza, odvesti na sedmodnevno krstarenje i izlet po Španjolskoj.
Do tog datuma ostalo je još svega desetak dana, a bio je i krajnji rok da se uplati novac turističkoj agenciji.
On je radio kao unapređivač prodaje u trgovačkom poduzeću koje se bavilo uvozom i prodajom koječega.
Njegov otac, „gospon Bruno“, bio je zamjenik direktora te uspješne tvrtke i svoga sina jedinca je, mimo natječaja, uspio progurati na pomenuto radno mjesto i to odmah po položenoj maturi.
Ne trebam ni spominjati da je prethodnik na tom mjestu odjednom postao „višak“, makar su svi tvrdili kako je to jedan vrijedan i pošten dečko.
Boris je kao početnik već dobivao plaću u rangu tzv. hrvatskog prosjeka, ali mu ni jedna takva plaća, o kojoj prosječan radnik može samo sanjati, nije bila ni približno dovoljna da pokrije mjesečne troškove svojeg lagodnog života.
Iako mu je otac ljetos kupio novi BMW, na „leasing“, prije neki dan ga je uspio ponovo slupati!
Tako bar vele „zlobnici“ koji su mu sigurno zavidni. A prava je istina da je Boris s „prijateljima“ inscenirao nesreću kako bi izvukao određenu sumu od osiguravajućeg društva!?
„Prijatelji“, o kojima je riječ, sasma slučajno, imaju neke „veze“ u dotičnom Društvu!
Ali, lovu Boris još nije dobio iako dobro zna da stvar ne može omanuti, jer je „prijateljima“ jako stalo do „provizije“.
Zato je sad u „komi“ kako to mladi danas , „po narodski“, vele!
Starog ne može više „žicati“ za lovu, jer je sada zaposlen...i ne smije više „žicati“.
„Bio sam budala kad sam obećao Vani krstarenje za rođendan.“- pomisli on.
Ona je već kupila garderobu za tu prigodu i pohvalila se frendicama da će vidjeti Španjolsku...
Boris je radi vlastitog ponosa odlučio pod svaku cijenu održati dano obećanje.
Pokušao je posuditi lovu od prijatelja i kod bliskog rođaka koji je imao malu trgovinu, ali svi su mu se ispričali, jer su „svi već nekome dužni, a teška su vremena..“, i tome slično.
Nije bilo izlaza, činilo se...
Osim?!
Boris je došavši kući s posla, dan prije „onog dana, za uplatu ljetovanja“, pojeo nešto nabrzaka, nazvao mamu u njezin frizerski salon i rekao joj da večeras ostaje kod Vane te da to isto kaže tati...
Mama je znala da to nije ništa neuobičajeno pa mu je rekla samo: „O.K., sine, pozdravi Vanu i .......oprosti,molim te, imam mušteriju... bok!“
Boris tada duboko uzdahnu, kao da će upravo zaroniti na veliku dubinu, i krene prema ormaru u kojem je ovih dan pripremio neke stvari.
U sivom, planinarskom ruksaku sve je bilo na svom mjestu: stari pištolj marke „Zastava“ sa šest metaka (hoće li biti dovoljno?) koji je jučer kupio od nekog krajnje sumnjivog tipa iz kvarta, tanke, crne rukavice, crna čarapa s prorezom za oči....i platnena vreća, za...- zna se što!
Prije nego je krenuo iz kuće bacio je još jedan pogled na „Nokia-u“, zadnji model, prije nego ju je isključio.
Poruka od Vane, koju je pročitao, nije ni malo smanjila napetost koju je osjećao.
„Miki, imam jednu, fakat dobru vijest...pusa!“- glasila je poruka.
Nije imao volje ni snage da joj odgovori jer su mu misli bile okupirane planom o pljački koju je noćas i jučer smišljao!
Nije to bio Bog zna kakav plan, ni blizu, recimo, kao u filmovima u kojima je glumio Al Pacino...ali, da bi opljačkao gradsku mjenjačnicu, moraš imati nekakav plan, zar ne?
„Moraš biti spreman na razne mogućnosti i nepredviđene situacije.“ – govorio je sam sebi.
„A, treba imati i malo hrabrosti, pored svega.
Ruka i glas mi ne smiju zadrhtati, moram zvučati surovo i sigurno, prijetnje moraju zvučati ozbiljno, a ako zatreba, mora se biti spreman i za.....“
Kad bi pomišljao na to da bi, eventualno, morao upotrijebiti oružje,
grč bi mu stezao želudac, a graške znoja bi mu orosile čelo.
Tako je bilo i sada, nepunih pola sata prije akcije.
Obrisavši nadlanicom znoj, uprti ruksak na leđa i izađe iz kuće.
BMW s kojim je imao „udes“ sjao se na ljetnom, popodnevnom suncu u njihovom dvorištu.
Dečki iz autolimarije na kraju ulice opet su vrhunski obavili posao!



Parkirao se pedeset metara dalje od mjenjačnice koju je namjeravao opljačkati.
Auto je okrenuo u smjeru koji će ga za pet minuta dovesti do autoputa.
Za petnaest minuta bit će već u susjednom gradu.
Navečer će se, naravno, vratiti kao da se ništa nije dogodilo.
„Bit će to jedna sasvim obična pljačka, jedna od stotine sličnih koje se svaki dan događaju“ - pomisli Boris.
Auto je ostavio otključan da ne bi gubio vrijeme na otključavanje.
Srce mu je lupalo kao bubanj i prijetilo da će svaki čas iskočiti na vrući asfalt kad je krenuo prema cilju.
U prigradskoj ulici dugoj pedesetak metara, na kraju koje je bila rečena mjenjačnica, osim desetak automobila uspentranih po trotoaru s obje strane, skoro da i nije bilo ljudi.
Samo je jedna postarija dama na suprotnoj strani izlazila iz pekarne, noseći vrećicu s pecivima, a jedan mladić u džinsu je palio skuter marke Piagio nedaleko od kladionice.
Sve je bilo po planu. Idealno.
Boris je drhtavom rukom nervozno stiskao crnu čarapu sa prorezom koju je imao u lijevom džepu.
U desnom je bilo napunjeno oružje!
Nesigurnim hodom se približavao mjenjačnici.
Odlučio je najprije, hodom slučajnog prolaznika, nakratko snimiti situaciju unutra, pogledom s ulice, a zatim će.....
Kad je stigao na samo desetak metara od kladionice, zaprepastio se! Prizor koji je vidio u mjestu ga je ukopao!
Veliko staklo,na kojem je pisalo „Mjenjačnica“ i njezino ime, bilo je na nekoliko mjesta izbušeno!
Da se radilo u uporabi vatrenog oružja, osim karekterističnih rupica, govorio je i natpis na A3 bijelom papiru, između rupica, gdje je pisalo: ZATVORENO ZBOG PLJAČKE!
Boris je bio u šoku, i nije znao kako da se ponaša u nastaloj situaciji.
Još neko vrijeme srce mu je jako lupalo, a onda sve lakše i lakše...
Stajao je ispred vrata kladionice još ne vjerujući.
Mislio je kako je sve dobro isplanirao, i sve loše situacije predvidio, ali ovo.....
E, ovo nikako nije mogao predvidjeti!
Nije znao da li da bude tužan, ili možda - sretan!?
„Da, a zašto bi to bio sretan, kad mu draga svijeta vidjeti neće?!“ – dobacio bi sada sarkastični pjesnik neki.
I dok je tako stajao, čudio se i razmišljao, dopre do njega teški, opori glas: „Šteta, bil je tak mlad kak i vi...!“
Okrenuo se i vidio brkatog , suhonjavog „dedicu“ koji je stajao ispred pekarne preko puta, i štapom gurao čašu od jogurta prema kanti za smeće.
„Meni govorite?“ – upita ga Boris, koji se prilično sabrao od šoka.
Dedica ga nije niti čuo, već je nastavio: „Kaj ja znam, možda ga gazda baš i ni moral nastreliti....mogel ga je naciljati v nogu, il vruku...a ni mu ni zel neke peneze......i moja mirovina bi mu štetu pokrila...“ – nabrajao je dedica i dalje.
Boris se odjednom okrenuo odakle je došao, sve više ubrzavajući korak tako da je skoro utrčao u auto!
Upalio je moćni stroj i pojurio kao da ga svi vragovi gone. Kad je došao do mosta iznad Save, usporio je, na brzinu strpao pištolj u čarapu i hitnuo ga kroz otvoren prozor u rijeku.
Nije bio siguran da li ga je vozač u autu koje je nadolazilo primijetio, no nije puno mario za to, već je dodao gas i izgubio se u daljini.



Te iste večeri, u stanu kod Vane, nije bio osobito raspoložen.
Stalno je razmišljao o mogućnosti da je danas mogao izgubiti život zbog svoje lakomislenosti.
Ta, što mu to nedostaje u životu?
Stresao se od pomisli da je, u najmanju ruku, večeras mogao spavati u zidinama Remetinca.
I ne samo večeras!
Odlučio je da nikada nikome neće reći o svom suludom naumu kojim je mogao upropastiti još mnoge drage živote, a ne samo svoj.
Naravno, nikada više neće ni pomisliti na takvu ludost!
„Boki, daj se nasmiješi...“ – govorila mu je Vana. „Pomisli na to da ćemo za tjedan dana ploviti obalama Španjolske i gledati koridu..“
„Boki“ je tužno pogleda i htjede joj reći da od toga neće biti „niš“, jer nema dovoljno....
Ona ga tada zagrli i šapne mu u uho: „A sad ona dobra vijest, zatvori oči!“
Boris na trenutak protrne od straha misleći da je Vana trudna.
„Dobila sam regres za ljetovanje! Gazda nas je sve bogato nagradio sa po..... kuna!
Boris odahne, a srce mu najednom veselo zaigra.
I sav teret današnjeg dana kao da se otkotrljao s njega daleko, daleko, niz veliku strminu.
Ponovno je bio „živ“ - i sretan!



Krstarenje i lutanje po Barceloni i drugim prelijepim mjestima, brzo su prošli.
U Barceloni, Boris je 22.kolovoza, kupio lijep prsten Vani za rođendan i shvatio da mu nije trebalo puno hrabrosti da je zaprosi.
Ni blizu, koliko mu je trebalo za, recimo....ali nećemo sad o tome!
Za nepuna dva mjeseca, Vana je „zaista“ bila trudna, a za nepuna četiri mjeseca već su bili vjenčani.
Za nepunu godinu dana oboje su se uključili u Zajednicu neokatekumena i svim srcem prigrlili vjeru i Boga, primili sve potrebne sakramente, izrodili još djece... i sve kako treba.
Sve dok... jednoga dana Boris nije odlučio svoju tajnu otkriti voljenoj supruzi jer nije joj više mogao tajiti o tome.
Uz pokoju suzu i grč na licu, sve mu je oprostila, a on, nesuđeni pljačkaš kladionice, nikada nije zaboravio ime i prezime mladića koji ga je, iz razloga možda sličnih njegovima, preduhitrio u ludosti i platio cijenu njegove sreće.
I zato, baš svake godine, na dan nesuđene pljačke, Boris potajno odlazi na grob nesretnog mladića, upali jedan lampaš i iskreno se pomoli za njegovu dušu!

KRAJ!

Put ljubavi - istinita priča

subota , 10.11.2007.

"Objavljeno u župnom listu "Navještenje", te u katoličkom mjesečniku "MI"



Marko i Ana su imali dvoje zdrave dječice, dva mala sinčića vrtićke dobi. I bli su jako sretni zbog toga. Vjerovali su oni Gospodinu i njegovoj se volji priklanjali. Istini za volju, ni prvo ni drugo svoje čedo nisu «planirali», kako se to međ` učenima veli. Planirali su imati puno djece, ali vrijeme i redoslijed kada će ih Gospodin darivati, nije im bio odveć bitan. Vjerovali su, (ah, kako to danas isprazno zvuči!) da će se Onaj koji tu dječicu šalje «njima na skrb», već i pobrinuti da im ništa ne nedostaje. Zato se nisu «ustezali» jedno drugome, a za zaštitu nisu marili. Bijahu uvjereni da ni «kondom», ni spirale, ni tablete, ni što ti ga ja znam, nije Bogu po volji.
Ali, život, kao život, sve nas stavlja na kušnju, pa tako i njih dvoje.
Živjeli su oni od jedne, istina nevelike, Markove skladištarske plaće, jedva dovoljne (ali ipak dovoljne!), za njihove osnovne potrebe.
Ipak, nisu si mogli priuštiti neku bolju garderobu niti za sebe niti za djecu. Radovali su se tako skromnim «krpicama» koje bi pronašli na placu, a zadnje kune izdvajali su za pelene. Za nekakve večernje izlaske, poput drugih mladih parova, nisu ni pomišljali.
Zato, odluče oni da se Ana nekako zaposli, kako bi mogli živjeti barem malo bolje i priuštiti sebi i djeci, koja će od sada morati ići u vrtić, više radosti nego do sada.
I gle, čuda! Za tri do četiri mjeseca, Ani se ukazao siguran posao u jednoj privatnoj zubarskoj ambulanti, doduše, «preko veze», jer je sadašnja medicinska sestra, inače njihova susjeda, trudna, te se sjetila Ane da joj ponudi zamjenu!
Baš lijepo, pomisliše supružnici, to se Gospodin brine za nas!
No, sada je, ipak, trebalo planirati neke stvari, kao na primjer, kako odgoditi eventuvalnu trudnoću! O tome dosad nisu nikad razmišljali, ali ako žele «bolji život», morat će. Svom Bogu se ne žele «zamjeriti», te neće kao zaštitu uzimati što je moralno nedopušteno, ali kako onda..? Našli su se u pomalo nezgodnoj situaciji. Kako pratiti «plodne» i «neplodne dane»? Kako biti siguran da je «plodno» uistinu «plodno», a «neplodno» neplodno? Ako pogriješe, prilika za «boljim životom» otići će u nepovrat.
Slučajno ili ne, Ani dopadne u ruke, neka tanka knjižica, autora dr.Ozrena Vukovića, koja je govorila o prirodnom planiranju trudnoće. Oboje su bili sretni kad su vidjeli da takvo što uistinu postoji. No, manje su bili sretni, pogotovo Ana, kad je pročitala da u svrhu uspjeha te metode, treba s vremena na vrijeme, među prstima razvlačiti vaginalnu sluz, ispitujući ljepljivost iste, te po tome utvrđivati plodne, odnosno, neplodne dane. Priznat ćete, čak i vi koji ste navikli na takvo što, ako vas ima, da ne izgleda nimalo ugodno, pogotovo za današnjeg «užurbanog» i brigama opterećenog čovjeka. No, kako god da bilo, Ana se ozbiljno dala na «posao».
I činilo se, barem, prvi mjesec, da će to ići. Ali, Anini «ciklusi» ne bijahu baš posvema pravilni, te ona samo petnaest dana prije prvog zaposlenja kojemu se baš radovala, shvati da se u nečem «preračunala». Bila je trudna! Po prvi put, nije se onako iskreno i majčinski, veselila toj činjenici, jer...htjela je, barem za neko vrijeme, malo «bolji život» od ovog.
Morala se susjedi zahvaliti na poslu kojem se unaprijed toliko veselila.
Marko ju je tješio, govoreći da ih neće Bog napustiti, te da On uvijek ima nekakav plan za njih, ma koliko se činio protivan njihovim trenutnim željama i očekivanjima.
Ubrzo, i Ana svim srcem prihvati dijete, te i zaboravi da je uopće željela biti zaposlena. I bijaše to tako sve do šestog mjeseca trudnoće. Sve do tada pregledi su pokazivali da je dijete zdravo i da se normalno razvija. A, onda je, iznenada, jedan rutinski ultrazvučni pregled pokazao izvjesnu nepravilnost kod «ploda» kako su ga već liječnici nazivali, kao da se radi o plodu kruške ili šljive. Dijete je imalo određeni «sindrom» koji je se kao takav, u dosadašnjoj liječničkoj praksi pokazao kao neizliječiv! U najboljem slučaju, Anino i Markovo dijete moglo je poživjeti do druge ili treće godine života, a moglo je i umrijeti u utrobi same majke i izazvati trovanje krvi i smrt majke!
Nekoliko dana su oboje bili u «šoku». Nisu znali što ih je to snašlo, jer su do sada uvijek mislili, kako se ono kaže, «da se to drugima događa». Ali, ne, to se baš njima događalo! Ginekolog iz njihovog malog grada ih uputi u susjedni, veliki grad, koji se mogao zvati i Zagreb, na daljnje pretrage. Oni su u srcima još uvijek nosili nadu, jer «Bogu ništa nije nemoguće», mislili su.
U velegradskoj klinici, «dobronamjerni» liječnik im bez imalo krzmanja predloži – pobačaj! Čak, štoviše, dadne on stvar na Etičko povjerenstvo, kako se to već u takvim prilikama radi, da bi se uvjerilo neuke,»zatucane»,
roditelje, što je najbolje za njih i njihovo zdravlje. A kad takvo povjerenstvo, sastavljeno od sve vrsnih i nadaleko poznatih ginekologa, jednoglasno utvrdi da je sve osim hitnog pobačaja ludost, e onda im treba i vjerovati!
Ali, sirota Ana i njen Marko, kako već bijahu «zatucani», vjerovali su samo Bogu. Odbiju oni, bez razmišljanja i sve predložene preventivne mjere, poput kordocenteze i ostalog. Nisu željeli da se takvim nehumanim postupcima naudi njihovom čedu.
Ni doktor Ozren Vuković koji bijaše napisao onu knjižicu o planiranju trudnoće, ne bi se složio s time. Dogovore oni s liječnicima samo redovite kontrole, a potom se vrate u svoje malo mjesto i odmah se jave svom župniku, velečasnom Martinu, koji oduševljen, pohvali Aninu i Markovu ispravnu odluku da zadrže dijete i ne pristanu na liječničke «pokuse» s djetetom. Htijući svesrdno pomoći mladom paru, velečasni Martin, nazove telefonom nikog drugog do samog doktora Vukovića, autora spominjane knjižice i velikog «zagovornika života» i protivnika pobačaja. Doktor Vuković , odmah, «preko žice», za Anu predloži novog ginekologa, švicarskog povratnika s nekoliko vrhunskih diploma, doktora Benjamina Carevića. Dao im je i adresu. Jer, osim što je vrhunski liječnik, on je i katolik, prijatelj ili poznanik, doktora Vukovića. Velečasni Martin, potom isprati bračni par iz župnog ureda, pokušavajući im, usput, utrapiti nekoliko stotica iz župne blagajne, uz riječi, «pregledi su danas skupi kod ginegologa, uzmite, djeco, trebat će vam..» Iako su bili dirnuti pažnjom župnika, samo su se zahvalili na toj pomoći, jer ipak su imali manju svoticu koju su im za takve potrebe poslali njihovi roditelji iz Like.
Odmah, sutradan, posjetiše oni «čuvenog» doktora Carevića, u onom istom susjednom, velikom gradu, koji bi se, ponavljam, opet, mogao zvati i Zagreb.
Doktor im se uza svu reputaciju, ni na prvi pogled nije svidio.
Uštogljen, na visokoj stolici, poput kakvog cara, kako mu i prezime kaže, držao se nadmoćnim pred ovo dvoje mladih i zbunjenih ljudi.
S tregerima na hlačama i u bijelim papučama, kao da je uživao u vlastitom dnevnom boravku i još više, u vlastitoj veličini.
Hvalio se svojim katoličkim moralom, tako rijetkim među liječnicima i poznanstvu sa doktorom Vukovićem, kojeg uzgred nije dugo vidio.
Tvrdio je da će osobno za nekoliko godina u ovome gradu podići prvu «katoličku bolnicu» , kojoj će on biti na čelu i u kojoj će vladati drugačiji, etičniji odnosi prema pacijentima i novim životima.
Tek kasnije, kod jednog od idućih pregleda, Ana je u čekaonici čula od jedne pacijentice da je doktor Carević njoj i njenoj prijateljici kao zaštitu od trudnoće, savjetovao ugradnju spirale?!
A što se prvog pregleda tiče, koštao je otprilike onoliko «stotica» koliko im bijaše velečasni Martin ponudio. A pregled ne bi toliko koštao «da je Ana otprije bila njegova pacijentica», opravdavao se uvaženi ginekolog. Ona je to, naime, postala, tek nakon obavljenog pregleda, nakon samo nekoliko minuta!
Inače, ultrazvukom je utvrdio što i liječnici prije njega - neizliječivu bolest, ali je hineći velikog vjernika i moralista, rekao da se treba nadati najboljem i da će se on osobno moliti Bogu za uspješnost Anine trudnoće! Koliko se uvaženi liječnik doista molio za nju i dijete, Ana, naravno nikad nije saznala. O tome je mogla samo pretpostaviti kad ju je doktor Carević već idućeg tjedna, prilikom pregleda, nazvao «Sanja», a opet idućeg «Tanja», jer je njeno ime «Ana», očito, bilo teško za upamtiti.
Savjetovao je doktor Ani da uporedo sa pregledima kod njega ide na kontrolne preglede u kliniku za porode, tamo pri onom «etičkom povjerenstvu».
A, tamo su joj vrli i pažljivi liječnici, u sedmom mjesecu trudnoće ustanovili da «plod više ne diše», da nema otkucaja srca, te da ja potrebno odmah krenuti u izazivanje umjetnih trudova i potom toliko iznuđivani abortus! I dok se liječnička ekipa, na čelu s nekim doktorom Fumićem koji je i utvrdio «prestanak otkucaja», spremala obaviti još jedno rutinsko «čišćenje», Ana, koja je ležala na krevetu čekajući svaki čas neugodan završni čin, osjeti kao da se dijete u trbuhu, ipak, miče. Odmah je to rekla i «ekipi za očevid», na što se jedna od liječnica čak i nasmijala, tvrdeći da se «tu nema što micati». Ipak, na Anino uporno traženje, ponovili su ultrazvučni pregled. Liječnica koja se prethodno nasmijala, sada je bila šokirana. «U pravu je gospođa...zaista se čuju otkucaji!» Doktor Fumić je gledao kroz prozor.
Mjesec i pol dana kasnije, Ana je u istoj klinici, uz prirodne trudove ipak rodila živo dijete! Mali Matej, jer tim ga je imenom otac odmah krstio, u djedovo ime, živio je, na ovome svijetu, nepuna dva i pol sata. Okice svoje, doduše, nije uspio otvoriti, ali je zasigurno osjetio ljubav svojih roditelja koja ga je cijelo to vrijeme okruživala.
Liječnici, koji su se tako svojski, u ime neke više humanosti, zalagali za brzi i bezuvjetni pobačaj, očito je, takvu ljubav nisu nikad doživjeli.

Iskorak srca

petak , 09.11.2007.

Objavljeno u župnom listu "Navještenje"



"Eh, da ti znaš" - govori meni moj mlađahni kolega s posla, u jednom neobaveznom ćaskanju u vrijeme stanke -" koliko ima mojih poznanika i prijatelja, s navršenih dvadeset pet pa čak i do trideset godina života koji žive samo od danas do sutra, roditelji ih hrane, a oni koji i zarađuju, sve što zarade spiskaju u izlaske i provode?! I uopće ne gledaju u budućnost... ništa ne planiraju, ne zanima ih ni materijalna samostalnost, ne štede da bi kupili barem polovan auto...a što je najgore, ni cure ih pretjerano ne zanimaju! Ulete u poneku vezu, ali još brže iz njih izlete, ne žele nikakvu odgovornost...i kažu da im je super u životu.."
Malo me zatekao svojim viđenjem situacije makar sam naslućivao da je tome tako jer, kad se pogledaju općeniti trendovi u našem društvu, onda sve što mi je rekao savršeno "štima", uklapa se u sve porazne činjenice i statistike vezane uz krizu institucije koju neki zovu brak, a neki "crni mrak".
Osobno sam se uvjerio da je i nesretni rat koji nas je bio zadesio uvelike kumovao budućim nesretnim sudbinama mnogih mladića i djevojaka.
Svjedok sam da je, primjerice, i u mom rodnom zavičaju, u Dalmatinskoj zagori, veliki broj mladića koji se odazvao "zovu domovine" u tim teškim vremenima, svoje najbolje godine proveo s puškom u ruci, u vrletima Dinare i Svilaje, razmišljajući o tome "lome li se suhe grane u gustoj šumi noću od ciče zime..ili se to "krvnički izdanak" primiče njihovom taboru dok je on na straži.." ...ili o tome "kako izbjeći neprijateljski metak ili geler u sutrašnjoj akciji"....ili, da skratim, "hoće li, uopće, doživjeti toliko željenu slobodu".
Slobodu su, Bogu hvala, mnogi doživjeli, ali, kad su je postali uistinu svjesni, nisu je više ni mogli ni znali iskoristiti na pravi način.
U poratnim godinama čekala ih je mukotrpna obnova i privikavanje na nove, sasvim drugačije obveze. Jer, dok si prstima pucnuo - minulo je desetljeće!
Mladić od dvadeset pet godina, koliko je imao prije "velike nesreće", sada je imao trideset pet!
Djevojke iz sela, koje su imale sreće, našle su stalan posao u gradu, mnoge se i udale, a ostale se još uvijek nadaju, da ni njih sreća neće mimoići.
Mladići se, poslije posla, ako ga uopće imaju (ta, tko će ih zaposliti, njih, "luđake" s pritajenim PTSP-om!), okupljaju u lokalnoj gostionici "Pod Svilajom" gdje do sitnih sati igraju karte i prepričavaju zgode i nezgode iz bliske, krvave prošlosti.
No, dok sve ovo navodim, na vrata ovog "jeftinog štiva", već nekoliko minuta nestrpljivo kuca jedan zdravi, dvadeset šestogodišnji mladić imenom Matija, iz zagrebačke sadašnjosti, sa željom da nam ispriča svoju priču.



Matija je živio u jednoj od starijih gradskih četvrti, u prizemlju ruševne peterokatnice, s ocem , majkom i sestrom, u dvosobnom stanu.
Živjeli su skromno od očeve austrijske mirovine koja bi bila i veća da nije bila prijevremena zbog nesreće na radu i stečenog invaliditeta. Od tada je drvena štaka, uz brižnu suprugu , njegov stalan i vjeran suputnik na kojeg se uvijek mogao osloniti.
Supruga je, pak, čistačica u obližnjem trgovačkom centru, primljena je za stalno i to ju, nakon godina bez posla, jako veseli.
Njihova kćer, a Matijina sestra, pri kraju je studija na kemijskom fakultetu i još joj neko vrijeme treba pomoć u školovanju.
Matija je nekako završio srednju trgovačku, ali nikad nije želio raditi u trgovini jer je uvidio da tu nema kruha za njega.
"Ne bum ja crnčil kod tih kapitalista za dva soma! Nema šanse!" - često je Matija govorio majci koja mu je čak jednom i dogovorila posao u trgovačkoj kući za koju je i sama radila.
Matija je to hladno odbio riječima: "Kaj se ti miješaš u moj život, stara? Budem si ja sam našao posao! I zar ti nisam rekao da ne želim to delati!"
Bio je tvrdoglav, i to je majku jako rastužilo.
Otac mu je davao za "pljugu i piće", ali i za nove traperice, tenisice...i sve što mu je trebalo.
Mada, mora se priznati, Matija nije bio pretjerano zahtjevan. Nije morao imati "krpe" koje su bile "in" jer se odavna opredijelio za pankerski način odijevanja, a najveća strast su mu bili odlasci na Dinamove utakmice, bilo u Maksimir ili na gostovanja, navijanje uz alkohol i sve što uz to ide.
Prije pola godine mu je "frend" uletio s poslom u građevini i Matija se nije puno dvoumio.
Lova koju mu "stari" daje bila je dovoljna za provode i utakmice "doma", ali za one druge, pogotovo one izvan države, trebalo je, ipak, "malo više".
Zato je odmah, objeručke, prihvatio prijateljevu ponudu, ne pitajući puno što ga čeka iako nikad nije radio nešto slično.
Znao je samo da će dobiti lovu na ruke, a drugo mu nije bilo bitno.
Mora se priznati da je stoički izdržao prva četiri mjeseca, kao pomoćnik radnik, poslužujući zidare žbukom, radeći na mješalici.
I plaćanje je bilo urednoza te mjesece, no za posljednja dva, isplate još nije vidio.
Matija je zbog toga srdit odlazio na posao, radio preko volje, ali nije smio odustati jer se bojao da ga u tom slučaju njegov uvijek mrgodni gazda neće nikada isplatiti. Ovako se barem nadao.
Gazda se doduše opravdao da ni on ne može naplatiti svoja potraživanja , a da trenutno zarađeni novac mora utrošiti na popravak strojeva i još koješta.
Matiji je sve to mirisalo na prevaru.



I jutros je ustao u pola sedam i izišao na ulicu da sačeka kolegu Ivana, iz istog kvarta, koji će ga pokupiti autom i odvesti na gradilište.
Svratio je samo do obližnjeg kioska kupiti kutiju cigareta jer je u posljednjih mjeseci, zbog nervoze, sve više pušio. Mama je sinoć bila dobre ruke te mu je tutnula "stoticu" u džep od košulje.
Po starom običaju, djevojci u kiosku je kavalirski ostavio dvije kune ostatka iako ga je već nekoliko puta zamolila da to ne radi jer oni se, makar je godinama kupovao u tom kiosku, nikada nisu upoznali niti popričali. Utoliko joj je bila čudnija i neprihvatljivija ta njegova navika.
Istini za volju, Matija u svojih dvadeset i šest ljeta, nikada nije pokazivao posebno zanimanje za bilo koju djevojku.
Nitko ga još nije vidio samog u društvu neke djevojke.
Ne, nije bio ono što mislite. On jednostavno nikad nije imao vremena za njih. U njegovom životu na prvom mjestu bio je njegov klub za kojeg je navijao i za kojeg je mnoge batine pretrpio. Još i danas se ponosi pričom kako su ga prije pet godina, u Splitu, napala petorica, rasjekli mu glavu bocom piva te ga takvog , na Rivi, i u prljavo more bacili.
Za divno čudo, reklo bi se, ni danas ne priča o njima s mržnjom, već sa strahopoštovanjem i divljenjem!
Dečki, s kojima je tada bio, uspjeli su pobjeći, a jedino je on, "heroj ulice", ostao sam nasuprot petorici da se razračuna s njima. Tako je glasila njegova verzija događaja, a nju su prihvatili i ostali iz grupe te su mu se i danas divili makar je izvukao podebeo kraj.
Zar je potrebno sad kvariti i napominjati kako su mu u tom slučaju noge bile preteške, a glava u potpunom mraku te nije uspio pobjeći, makar je htio i sve to zbog "banalnog" razloga - nekoliko litara "žuje" u žilama!
Matija je, kao što rekoh, živio za svoj klub, za svoje dečke, za svoju glazbu....a nikada, ali baš nikada, nije imao vremena za "ljepši spol".
Neki dečki iz njegove skupine su "čak" i hodali sa nekim "trebama", makar na kratko.
Jedan od njih se bio i oženio, ali se i razveo (supruga ga ostavila jer je češće bio na pijankama s dečkima nego s njom i tek rođenom bebom).
Sve u svemu, kao što reče moj kolega, njihov vršnjak s početka ove priče, "živjeli su od danas do sutra, bez ikakvih planova i odgovornosti..."



Ali, što je bilo s Matijom, dalje?
Otišao je toga dana na posao, srdit kao obično. Pošto je tog dana uporno stavljao premalo cementa u žbuku tako da su ga kolege stalno grdile zbog toga, a kad je došao gazda i on mu prigovorio, psujući mu majku nesposobnu i vičući "koga ja to plaćam", Matija je u bijesu, prevrnuo miješalicu gazdi pred očima i nogama, tako da je tridesetak litara svježe žbuke pljusnulo o tlo poprskavši gazdu u novom odijelu, od glave do pete!
I dok je na Matiju svaljivao bujicu najgorih psovki pokušavajući u panici otresti žbuku sa skupog odijela, kao da vatru gasi, Matija je već nestao s gradilišta i pješice se uputio doma u prljavom radnom odijelu dok je novijuodjeću, u kojoj je došao, zgužvao pod mišicu.
Znao je da od novaca i posla više nema ništa, ali neka....ionako ga "lopina" ne bi isplatio....- razmišljao je ljuti Matija, sve u sebi ponavljajući psovke, sad već bivšeg gazde.
Nakon pola sata pješačenja, sustigao ga je autom kolega Ivan te nakon što je Matija sjeo u auto, ispričao mu da se i on posvađao s gazdom zbog duga, a i zbog samog Matije, te je i on sad
bez posla.



Kad ga je Ivan iskrcao u njegovu kvartu, nedaleko od zgrade u kojoj je živio, najsrdačnije mu se zahvalio na pomoći i mahnuo na odlasku.
Potom se sjeti da je ostao bez cigareta te krene do kioska kupiti druge.
Kad je pružio novčanicu i zatražio cigarete, dočekalo ga je iznenađenje s druge strane.
-Ne može! - bila je odlučna ona ista djevojka kod koje je godinama kupovao i kojoj ni ime ne zna.
- A zakaj? - glasilo je Matijino zbunjeno pitanje. Mislio je da se djevojka šali.
- Ne dam! - ponovi djevojka, i nastavi - Jutros si kupio kutiju, a sad tražiš novu! Svaki dan, već mjesecima, kupuješ po dvije kutije dnevno. Eeeeeeej, je si li ti normalan? Znaš kaj znači popušiti dvije kutije dnevno? Dosad sam šutjela, ali više ne mogu.....znam ti roditelje, znam ti sestru, a znam i da ti meni ni ime ne znaš...nema veze......ali, daj...učini nekaj sa svojim životom! - gotovo ga preklinjala djevojka.
On je stajao pred kioskom zbunjen i skamenjen, ne vjerujući da se to njemu danas događa.
- Pogledaj se kakav si, sav si nikakav, prljav, neoprane kose i u lancima...tetovaže posvuda....znam da si sada s posla stigao, nije opravdanje...dugo te ja promatram...i....- u tom trenutku je zastala, ne znajući više što da kaže jer nije bila sigurna dopiru li njezine riječi do "druge obale" koja se pružala pred njom. Bila je uzrujana i potresena.
-Evo ti proklete cigare, sam si izabrao! - reče naposljetku, rezignirano, i pruži mu ih kroz prozorčić.
Matija je i dalje stajao zbunjen i neodlučan. Već je bio pružio ruku da zgrabi svoju kutiju, a onda se u zadnji čas predomisli, uzme novac natrag, a ostavi kutiju.
-Možda si u pravu. - odgovori on pomirljivo, okrene joj leđa i krene prema zgradi, bez pozdrava.
"Kaj je onoj maloj?" - pitao se, gužvajući odjeću pod mišicom, dok je išao u susret roditeljskim pogrdama.



-Znala sam ja da to nije za tebe- govorila mu je mama bez trunke ljutnje u glasu, dok je tata samo šutio i drvenom štakom tuckao po podu.
Mama je zatim ponovila svoju želju da se zaposli u njenom poduzeću kao prodavač, navodeći sve prednosti takvog posla...i tvrdeći da će već sutra reći šefu za njega.
Matija ju nije baš pomno slušao jer su mu se u glavi rojile neke nove misli....pred njim su se odjednom otvarali neki novi vidici.....neki lanci kojima je do sada bio okovan kao da su popucali....a godine koje su se činile nepovratno izgubljene, odjednom se učiniše pronađene.....
Njegova majka i otac nisu mogli ni slutiti da njihov, do maloprije "izgubljeni sin", nije više onaj isti kakav je jutros izišao iz kuće.
Nisu mogli ni slutiti da je razlog njegove promjene, koju će tek spoznati, udaljen od njih nekih stotinjak metara..ne više.
Jedna djevojka, tiha i marljiva, pristojna i nenametljiva, strpljiva i karakterna, danas je hrabro iskočila "iz vlastite kože"!
A jedan mladić, koji sve to nije, još danas će i sam isto učiniti!
I nije se iznenadila ta djevojka kojoj je i ime bilo Nada, kad ju je za nepunih pola sata, taj isti mladić, čist i ispeglan, pozvao na piće i šetnju kroz obližnji park.
Odmah je zatvorila radnju koja je bila očeva makar je preostalo još pola sata radnog vremena. Predugo je čekala ovaj trenutak i nema te stvari ni pojave koja bi ju natjerala da ga odgodi.



Na kraju, moglo bi se reći da su djevojka i, pogotovo, mladić iz ove priče imali veliku sreću.
Najmlađe od njihovo četvero djece danas se krstilo u mjesnoj crkvi. Sretni roditelji su, po tko zna koji put, zahvalili Gospodinu na preobilnim darovima kojima je blagoslovio njihov brak.
Nekoć "izgubljeni", a danas "nađeni" Matija, nikad neće zaboraviti hrabri iskorak svoje sadašnje supruge koji je pokrenuo lavinu sreće u njihovim životima.
Za to vrijeme, u mojem rodnom mjestu, u Dalmatinskoj zagori, "veseli" momci, bivši bojovnici, kojima je, čini se, lakše bilo prići neprijatelju neg` djevojci, ispijaju peti gemišt u gostionici "Pod Svilajom", i po šesti put naručuju istu pjesmu.
"Zovi, samo zovi, ...", treštat će do dugo u noć.
Momci zagrljeni pjevaju, a njihove nesuđene djevojke, u svojim otužnim sobama, pred ogledalom, prebiru prve sijede vlasi i pred počinak se pitaju "Gdje li odletješe naši sokolovi?!"

KRAJ!

Kad sveci zapjevaju

nedjelja , 04.11.2007.

Objavljeno u župnom listu "Navještenje"




Davno je bilo kad sam ja bio prvopričesnik. Sjećam se, da nas je župnik, pokojni fra Stanko, na satovima vjeronauka, koji su se održavali u župnoj crkvi, redovito ispitivao o osnovama naše vjere.
Jako smo ga se bojali, pa nismo izostajali, a trudili smo se i naučiti što više, jer bi nas u protivnom tužio roditeljima, a onda.....
Tada još nismo shvaćali da je „batina iz Raja izišla“.
Danas, kad sam ja otac i kad sav „normalan i napredan“ svijet od „batine“, kao odgojnog sredstva zazire...pokušavamo, moja supruga i ja svom prvopričesniku, na lijep i „human“ način približiti, istinu vjere kroz čitanje dječje Biblije, razgovor u Bogu, objašnjavanje „kako je to Isus umro za nas“, „zašto ne uništi Sotonu“, „zašto moramo umrijeti“, „zašto moramo biti bolesni“ i još bezbroj sličnih stvari.
Ne mogu nikad biti siguran koliko nas je razumio, ali ...Bogu hvala, nikada nije rekao da mu je pričanje o Bogu dosadno.
Mislim da mu imponira to što je Bog velik, moćan, svemoguć, što jednim prstom može uništiti i stvoriti svijet...., a istovremeno je dobar i blag, uvijek pri ruci, baš pravi „frend“...
Moj prvopričesnik voli vjeronauk, voli ići u crkvu i već odavna ne pita „koliko još minuta do kraja Mise?“
Ali, ne voli pjevati!
„Super“ mu je kad pjevaju u grupi, jer onda može, bez problema otvarati usta u ritmu pjesme, ali kad bi trebao sam nešto otpjevati, to ne, radije će cijeli dan kupiti otpale orahe u dvorištu, što baš ne voli, jer ih je previše ove godine...
Kažemo mu da ni mama i ja ne znamo baš najbolje pjevati, ali se svejedno trudimo, jer je Bogu milo kad smo veseli, i uopće mu ne smeta ako netko malo lošije pjeva.
Jer, Bogu je sve lijepo što dolazi iz vesela srca, pa makar to bila pjesma zbog koje neki i uši pokrivaju da je ne čuju.
Ali, kad djeca uglas pjevaju, pa čak i ako vrište zajedno - e to je Bogu posebno milo!

*

A bio sam, jedne subote, malo poranio po svog „tenora“, u crkvu Navještenja, kada su naši prvopričesnici imali pjevanje sa časnom Matijom.
Ostalo im je još desetak minuta, kasnije se pokazalo, a ja sam prekriživši se, ušuljao u zadnju klupu, desno, tik do ulaza, sa namjerom da tu sačekam kraj „pjevanja“.
Bila je polutama u crkvi, a časna Matija je pred oltarom vješto dirigirala ovećim, mješovitim zborom, budućih prvopričesnika. Iz njihovih malih grla, tekla je pjesma...“Hvaljen budi, o moj Gospodine...“
Najednom sam se, ne izmišljam, časna riječ, počeo osjećati kao da sam u srcu Raja!
Jer, brate moj, i sestro, bila ih je milina slušati!
Imao sam dojam da su se i sveci u našoj crkvi pridružili djeci u pjevanju!
Eto, na primjer, sveti Antun, koji sa djetetom Isusom i ljiljanom, stanuje u lijevom predsoblju crkve, bijaše pomalo ljut što su ga okrenuli leđima oltaru, pa nije mogao gledati taj čarobni dječji zbor dok pjeva...ali, zato ih je pomno slušao, dok mu je srce igralo u skutima...
Mali Isusek, u naručju je htio zapljeskati po završetku pjesme, ali materija iz koje su ga izradili, bijaše odviše kruta..
Blaženi Merz je znao skoro sve pjesme napamet, jer ih je za života i sam pjevao, a blaženi Lojzek, spazivši u Ivanu veliku želju da i on zapjeva, blago mu namigne iz svojih okvira, a to je značilo: „Slušajmo sada, mi ćemo pjevati kad oni odu, kad se zatvori crkva....slušajmo sada..!“
Mala Terezija, na drugoj strani, kao da im mahnu križem, u znak pozdrava, a to je značilo: „I ja sam s vama!“.
Starine, Leopold i Nikola drvenim štapom podbodoše Lojzeka u ram, ne u rame, i kao da pitahu „A što je s nama, i mi bi pjevali?“
Blaženi Lojzek, koji je tu bio „svoj na svome“, ne htjede ih odbiti, već ih učtivo primi u Zbor svetaca, uz opasku: „Prosim vas, samo malo tiše...!“
Sveta Barbara i Katarina, svisoka povikaše: „Zašto samo muški...zašto samo muški, i mi bi pjevale..?“
Uto, stiže Marko, Josip, Stjepan i još mnogi.... i Zbor svetih oformljen bijaše!
Kad časna Matija naloži djeci da pjevaju „Ima jedna duga cesta..“, blaženi Merz, koji bijaše pomalo nestašan, ne mogavši se oduprijeti kušnji da zapjeva s djecom njemu dragu pjesmu, prekrši tada sva pravila Kućnog reda koji do tada vladaše u crkvi i zapjeva iz sveg glasa s njima!
Drugi sveci i blaženici ga pogledaju s tihim prijekorom, ali kad se Ivanu pridružio Antun, a Antunu Stjepan, Stjepanu Katarina..., e to onda više nije moglo stati!
Zbor svetih je pjevao iz sveg glasa i iz sveg srca, sa zborom djece, prvopričesnika!!!
Kakva je to samo pjesma bila!
Isus i Njegova majka, koji također, u ovoj kući stanovahu, moraše priznati, da je Zbor svetih i Zbor djece prvopričesnika, pronašao najkraći mogući put do srca Onoga koji je sve stvorio!
Svetom Marku i Antunu bijaše malo čudno što se nitko od djece, pa niti časna, pa ni onaj gospodin u zadnjoj klupi (moja malenkost! op.p.), nije osvrnuo na njihovo glasno pjevanje.
Ta zar nikom nije čudno da kipovi i slike pjevaju na sav glas, usred bijela dana?!
Kad je završilo pjevanje u crkvi i časna Matija ispratila djecu do izlaza, blaženi Alojzije je kao domaćin, znajući što muči Marka i Antuna, našao za potrebno da im se ispriča: „Sveta moja braćo, najte se ljutiti, moral sam ištekati razglas dok smo pevali! Zato nas niko ni mogel čuti. Kaj ja tu morem, pravila su pravila...?!“ – slegnu Lojzek ramenima, naposljetku.
Oni su znali da je Lojzek „navek“ u pravu i nisu se puno bunili.
A kad je velečasni Josip, navečer dvaput okrenuo ključ u bravi, izvana, i otišao na zasluženi počinak, Zbor svetih si je dao malo oduška...
Počelo je sa „Ave Maria“i „Kriste budi naša radost“, a završilo malo prije zore sa pjesmom „Bože moj, što je jutro“!

*

Za to vrijeme, moj mali prvopričesnik je spavao tvrdim i zdravim dječjim snom.
Prije spavanja je samo rekao mami: „Znaš, mama, danas mi je bilo baš lijepo pjevati u crkvi, činilo mi se, cijelo vrijeme, kao da i sveci pjevaju s nama....“
Mama, iza koje je „stajao“ naporan dan na poslu i svim snagama je gurao u postelju, samo se blago nasmiješila i rekla: „Znam sine...tata mi je rekao!“


KRAJ!

Čarobna večer

četvrtak , 01.11.2007.

Priča je objavljena u župnom listu "Navještenje"



Petak je, popodne, drugi po redu u korizmi. Darija radi kao službenica u jednoj privatnoj banci. Posla je u banci napretek.Stranke dolaze i odlaze. Neki niti ne pozdrave na šalteru, a svi nešto traže i zahtjevaju, i to «odmah i sada». Jednako tako i šef. Pogreške se u ovom poslu teško opraštaju. Dariji zato treba puno nutarnje snage da sebe svakog jutra uvjeri da je posao koji radi zapravo dobar i da mu treba prionuti vedro i rasterećeno. Do sada joj je to uspijevalo. A sutra...? A prekosutra..?
Poslije radnog vremena, iza petnaest sati, sva slomljena i izmrcvarena od silnih transakcija i verbalnih razjašnjavanja, požurila se na riblju tržnicu, nedaleko od banke. Izabrala je nekoliko svježih pastrva koje će spremiti za uobičajeni «kasni» ručak . Oko pol pet stići će, valjda i Željko, njen muž, koji je komercijalist u jednoj trgovačkoj kući. Mora još samo «skoknuti» po šestogodišnjeg Leona u vrtić.
A Leon se silno obradovao kad je ugledao mamu, kao da je nije vidio danima. Kaže, «bilo mi je lijepo u vrtiću danas, imali smo i predstavu, igrali se , crtali, Bruno mi je posudio ovaj autić do sutra, jeli smo puding, pravili rakete od papira....ali ....najljepše mi je kad sam s tobom, mama, ...i sa tatom!»
Zaradio je, naravno, «pusu» od mame. Za pet minuta, mamin Clio ih je dovezao do njihovog stana. Lift nije radio, pa su se jedva «uspentrali» na četvrti kat. Mama je odmah, pošto se presvukla, počela pripremati ručak, , a usput je pokušavala oprati suđe koje je ostalo od sinoć i malo usisati tepih u blagavaonici. Leon je i tu ostavio neke svoje igračke po podu, a Željko je, također, ostavio punu pepeljaru opušaka sinoć , iako je po ko zna koji put rekao da u korizmi neće pušiti.No, dobro, i Darija je rekla da neće jesti ništa slatko, pa je svejedno jučer, za » gablec» , pojela nekoliko kolegičinih mini-kroasana s čokoladom, jer nije imala vremena za pravi «gablec».
Pastrva je već bila skoro pečena kad je Leon, došavši iz sobe, navalio s pitanjima i molbama: «A, kad će tata doći?», «Hoćeš li se sa mnom igrati Domino?», «Gdje živi stepski vuk?», «Je li on brži od geparda?», «Koliko još, pa će biti ljeto?», «Ako nećeš igrati Domino, jel` hoćeš Čovječe ne ljuti se?», «Ako nećeš ni to, zašto ste mi onda sve to kupili?». Mama, kojoj je također trebalo odmora i oduška, sa žaljenjem je odgovarala: «Ma, sve može, zlato,sve, samo ne sada..!»
Naposljetku mu je čak rekla, baš kao i jučer: «Možeš si na deset minuta upaliti kompjutor, dok ovo završim!»
Željko je stigao oko pet. I njemu je bio «pun kofer» od današnjeg dana, punog stresa i nepredviđenih situacija. Jedva je čekao doći doma, nešto pojesti i opružiti se u dnevnom boravku, pred televizorom. Zamolit će Dariju i Leona da ga barem pola sata puste na miru, jer jako je umoran... A, Leon, kao svako dijete, čim je tata ušao u stan, ostavio je kompjutor uključen i dotrčao u hodnik po «pusu». «Jel oćeš sa mnom igrati Domino, hajdeee, molim teee..?» - upitao je odmah tatu. «Igrao bih, Leon, ali sada je ručak, moramo najprije jesti..» - izvukao se tata.
Za ručkom, Darija je spomenula kako bi trebali kupiti nove zavjese i stolnjak, Leon je rekao da ne voli jesti ribu, nego bi radije čokolino, a Željko osim kimanja glavom skoro ništa nije rekao. Ta, čovjek je bio umoran i to se mora razumjeti. Zato nije pohvalio ni ručak, ni čistu kuću, pa ni teško «serviran» osmijeh kojim ga je Darija dočekala, a sada ne znamo kamo je nestao, ni kada će se vratiti. Mislim, na osmijeh.
Otpivši samo gutljaj crnog vina nakon brzo pojedenog ručka, Željko odluči da ostvari svoj «slatki naum» i krene bez riječi u dnevni boravak prema fotelji koja ga je čekala «raširenih ruku». Leon tada skoči sa stolice i krene za njim. «Ali, tata, obećao si mi da ćeš igrati Domino kad..» Tata teško uzdahne, kao da se sav teret ovoga svijeta svalio baš na njegova leđa. On tada zagrli Leona i reče mu tihim glasom: «Oprosti, Leon, ali moram se malo odmoriti, imao sa naporan dan danas...»
«I jučer si to rekao..» - pokunjeno i razočarano odgovori Leon. «Jesam li..?» - zapita se Željko naglas, a pogled mu je bježao prema fotelji i daljinskom upravljaču. «Za pet minuta počet će mi utakmica na TV-u..» - razmišljao je.
«Pa, mogu valjda, pogledati barem jednu utakmicu tjedno na miru.Svi moji kolege na poslu gledaju sve utakmice, a ja ne mogu ni jednu tjedno..» - pravdao se pred sobom i u sebi. Poljubi, zato dijete, još jednom, i šapne mu povjerljivo na uho:»Zlato, mama ti je još u kuhinji, pa idi, molim te nju zamoli da danas igra s tobom, a ja ću sutra i preksutra. ..I znaš, nisam zaboravio, kupit ću ti sutra onaj džip koji si poželio u robnoj kući.» Leon ga pogleda očima punim nade, pa se onda naoko zadovoljno okrene i krene k mami.
Ona je baš završila pranje suđa, te sjela i uzela onaj ženski časopis u kojemu piše tko se od poznatih ljudi sada razvodi, a tko se, pak, ženi po šesti put. A to je uvijek svima zanimljivo.
Čitatelju, valjda, daje neki osjećaj nadmoći nad tim trulim bogatašima, jer oni «imaju sve što se može poželjeti, a opet su nesretni..». S druge strane, čitatelj može biti zadovoljan svojim životom, jer, eto, Bogu hvala, ima jednog, zakonitog i vječitog, srcem odabranog supružnika, pokoje dijete, jer djeca su «radost svijeta», jel˙te, i nekoliko kreditnih kartica da si može kupiti sve što mu ustreba ili što bi bilo zgodno imati, jer i susjed već ima takvo što..
«Maaamaaaa...!» - dreknuo je Leon na mamu koja se baš bila zamislila nad ovim o čemu ja pišem, tako da nije ni čula dijete koje je molilo da se poigra s njim te «duge i teške igre», zvane Domino.
Mama uhvati čvrsto Leona za ruku i reče mu prijekorno:»Slušaj me dobro, već sam ti bezbroj puta rekla da se ne smiješ tako razmaženo ponašati...»
«Ali..ali, ja sam te pitao hoćeš..hoćeš li sa mnom...» - zamuckivao je Leon.
»A, što ti radi tata?» - visokim tonom će mama na dijete, te ga uze za ruku i povede u dnevni boravak iz kojeg se čula buka, iako su vrata bila zatvorena. Kad su otvorili vrata, začulo se iz sveg glasa: «.Iiii... to jeeee jedanaesteraaaac...jedanaesteraaaac....dragi naši gledatelji..»
Tata se bio udobno zavalio u fotelji, s nogama na tabureu i cigaretom u ruci. Zurio je napeto u četvrtastu, plastičnu kutiju sa staklom sprijeda, koju od milja nazivamo televizor.
Mama ljutito krene prema njemu i uzme mu daljinski sa stomaka i ugasi mu ga. On na to skoči kao oparen. «Jesi li ti normalna, zar ne vidiš da je penal?Daj mi brzo taj daljinski! Ona tad stisnu zube od bijesa i nemoći i hitnu mu daljinski u prsa.
«Jaoo..» - procijedi on i brzo upali TV. Ona uze Leona i odvede ga u njegovu sobu, te mu htjede upaliti kompjutor dok se ona malo sabere od ljutnje..i dovrši pročitati započeto štivo u već pomenutom ženskom časopisu.
U tom trenutku u stanu nestane struje! Budući je i vani bila noć, nije se vidio ni prst pred okom. Srećom, Željko je uvijek imao upaljač kod sebe, pa im je došao posvjetliti da ne bi o nešto zapeli dok su išli u blagovaonicu. Nakon nekoliko minuta, pronašli su u kuhinji polovicu božićne voštane svijeće, te je upale i stave u plitki poklopac od tegle kiselih krastavaca, nasred blagovaonskog stola.
Pogledali su, zatim, kroz prozor i vidjeli da u cijelom kvartu nema struje.Utoliko im je bilo lakše, mada...utakmica još nije bila gotova.
Ipak, Željko se malo smirio(moguće i zato što je «penal» bio za protivničku momčad, a uz to i iskorišten), sjeo za stol kraj žene i sina, namjestio bolje svijeću koja je pružala neku čarobnu blagu svjetlost u njihovu domu.
Slučajno ili možda ne, Željko susretne Darijin pogled u polutami, a onda mu usne zatitraju u blagi osmjeh, a također i Darijine. «Oprosti!» - izgovori, napokon Željko primivši Dariju za ruku. «Oprosti i ti!» - odgovori mu ona i primakne stolicu bliže njemu.
Leon ih je zadovoljno promatrao, motreći svojim smeđim okicama čas jedno, čas drugo. I oni njega napokon primjetiše.»Dođi ovdje!»- pozove ga tata i odmah posjedne sebi u krilo i izljubi ga od dragosti.»Oprosti nam i ti,zlatane, naš..» - poče mu tepati.
«Što si nas ono sve htio pitati?» - upita ga mama, držeći ga za ručicu.
«Zaboravio sam..»- reče dijete.»..Ali, nema veze, samo sam htio da budete sa mnom..»
Roditelji se tada ozbiljno pogledaju u oči i, usudio bih se reći, pomalo su se zasramili..(«baš kao i ja u nekoj sličnoj prigodi», op.p.).
Prešutno, obećaše oni u srcu, da će od sada, bez obzira na svakodnevni umor i druge okolnosti, više vremena pronalaziti za svoje jedino dijete. Te večeri se složiše i da je krajnje vrijeme da ponovno zaposle i gospođu Rodu. Leon ih je to pitao, jer, kaže: «volio bih imati bracu ili seku da se igram s njima kad ste vi umorni...» Leon ih je pitao još mnogo toga te večeri, kao nikad do sad..ili dosad možda nisu dobro čuli sva njegova pitanja. Oni su sada uživali odgovarati na njih,možda i stoga što su sva čuda tehnike koja su posjedovali, u tom trenutku bila «izvan funkcije», a Leon je zato uživao još i više, jer je u svom nježnom, dječjem srcu, osjećao ono što i sva druga djeca tako rado osjećaju: toplinu i sigurnost. Na trenutke su se međusobno iščuđavali Leonovim zapažanjima iz vrtića, poput «..Anu iz moje grupe uvijek mama dovede u vrtić i uvijek je ona vodi iz vrtića...a tata joj nikad ne dolazi,tko zna.. možda je i on umoran....».
Nisu mu, naravno, mogli reći, da je život ponekad okrutan prema ljudima, te da uz sav trud ponekad zaista, treba imati i zrnce sreće u životu. Oni su te večeri, Bogu zahvaljivali na tom «zrncu sreće» koje im je pohodilo srca i duše i to na način da su sve troje osjećali kao da su jedno srce i jedna duša.
Obećaše, tako, jednodušno,muž i žena,otac i majka, da će kroz ovo korizmeno vrijeme, paliti svijeću češće nego televizor, te da će na mjestima gdje su popucali brakovi bogatih i slavnih, graditi visoke i čvrste utvrde za svoj brak, i da će, kao što neki gledaju utakmice ili sapunice svaki dan, oni odigrati partiju Domina ili Čovječe ne ljuti se,svaki dan, sa svojim milim «jedincem». Obećaše, naposljetku, a rekoše to i Leonu, da će sve učiniti da više ne bude sam. Već sutra, poslat će pismo za gospođu Rodu i zajedno čekati odgovor.
Za njihovog Leona je ovo bila, uistinu,čarobna večer. Sve njegove dječje želje, samo samo što se nisu ispunile! No, ostala je jedna, mala, o kojoj je, čini se puno toga ovisilo, a ta je, doslovno, titrala u zraku: želja da se svijeća na stolu nikada ne ugasi!

Kraj

Ivica Gašpar, 21.03.06.