Ivi u Pragu
30.10.2007., utorak
girl meets world...
Malo sam razmisljala i kontemplirala i analizirala i svasta nesto da
bi na kraju dosla do krucijalnog pitanja: Jesam li ja u drami? Vjerojatno. Ali sigurno ne zato jer imam zle namjere, spletkarim ili kajtijaznamkaj vec zato sto povrh svih odvatnoca koje sam pretrpjela u dosadasnjim odnosima/vezama/prijateljstvima/poznanstvima i dalje nastojim imati vjere da mozda nisu svi ljudi takvi. I sve mi je jasnije da drustvo poprima obiljezja politike, da je sve puno velikih gesti, pleonazama i pustih obecanja, da ljudi brzaju, ne razmisljaju, dovode se u situacije iz kojih se onda ne znaju izvuc. Ustvari znaju... al nemaju hrabrosti. Jasno je da ljudi pricaju jedno a rade drugo, nemaju argumenata za svoje postupke ali imaju lazi pa lazu drugima a ponajprije, lazu sami sebi. A sa druge strane imamo naivni puk. Obicne seljane koji upijaju jumbo plakate s photoshopiranim osmjesima ni ne razmisljajuc o tom sto ti isti ljudi rade kad im nisu pred ocima. Odavno sam prestala vjerovati politicarima, a sad mi se opako ljulja i vjera u ljude. |
