Ivan Žada
utorak, 09.09.2008.
„Dino je opet ispa' kriv i bit će kriv dok je živ“
Istoga jutra kada je hrvatsku probudila vijest o stravičnoj nesreći na autocesti A1 u kojoj je poginulo 14 slovačkih turista, ni poslijepodne nije donijelo ništa bolje novosti. Pekid programa na radio postajama i vijest da je pod još tada nepoznatim okolnostima u svome stanu umro popularni pjevač Dino Dvornik, zaledila je Hrvatsku.
Otac hrvatskog funka, kako su ga odavno prozvali, u nedjelju je zaspao i više se nikada neće probuditi. Na portalima se redaju vijesti. Svaka nova sitnica o okolnostima smrti odmah se objavljuje, a čitatelji istom brzinom objavljuju i svoje komentare članaka. Većina kratko. Dino! Hvala! Sućut obitelji, Voli te tvoj Split 3, itd.
No na žalost, usprkos Dininoj veličini, puno više je onih koji likuju nad mrtvim čovjekom. Pišu: „Jedan narkoman manje“, „Danijela pripazi, tako će ti završiti i kći“, „Ko j..e narkomančinu“, „Tražio je što je dobio“, itd. Naravno, to govori, prije svega, o njima i njihovu kućnom odgoju. Svi ti dušobrižnici koji se skrivaju iza računalnih šifri, u stvarnom su životu vjerojatno iskompleksirane mizerije koje za svoju nesposobnost, svoje neuspjehe i male nevažne živote, okrivljuju nekog drugog.
Dino je bio kao stvoren za to, za dežurnog krivca. I sam je toga bio svjestan. Čak je to i uglazbio. „Dino je opet ispa' kriv i bit će kriv dok je živ“, stihovi su pjesme „Ništa kontra Splita“. No, ipak se prevario. Dino je ostao kriv i nakon što je otišao s ovoga svijeta.
Nikome od tih istih, loše odgojenih mizerija, nisu važni deseci Dininih stihova uz koje su sami odrastali i plesali. Nije im važno ni što je nagrađivan za svoj rad. Što je njegov spot „Afrika“ prvi s ovih prostora koji se vrtio na MTV-ju. Važno im je samo da se drogirao.
No, da se ne zaboravi, s te droge i skinuo. Nitko od tih dušobrižnika nije mu u tome pomogao. Pomogla mu je samo njegova obitelj. Njegova Danijela koja je uz njega bila gotovo dva desetljeća, u dobru i zlu. I ako mu netko ima što zamjerati, samo je njegova obitelj. Nitko više.
Samo je njima priuštio dobro i loše, veselje i tugu. Svima drugima, nama, njegovim slušateljima i gledateljima, priuštio je samo veselje i dobro.
Na njegovoj se smrti još jednom na djelu pokazala tradicionalna hrvatska zavist. Sve ćemo mi oprostiti, no uspjeh nikada ne. Čak ni kada te osobe više nema među živima.
Dino se, za razliku od svih njih, nije skrivao iza računalne šifre. Svoj je život, pun uspona i padova, lijepih i ružnih trenutaka, stavio na pladanj javnosti. Za sve je svoje „grijehe“ platio, pokajao se i tražio oprost. To nije nimalo lako. Za to je potrebna hrabrost i ljudska veličina.
Pokazao nam je svima da je velik. Otišao je bez pozdrava. U trenu, no iza njega je ostala golema ostavština. Ne samo stotine pjesama, već i predložak kako unatoč svim životnim greškama i nedaćama ostati čovjek.
Zbogom Dino.
srijeda, 03.09.2008.
ENC naš svagdašnji.
Nakon uspješne prve sezone magazina "Provjereno", za mene je ovo ljeto većim dijelom bilo radno. U prvoj sezoni visoko sam si postavio letvicu. Priču o internetskim pedofilima, koju smo objavili u prvoj emisiji, nije lako nadmašiti. Treba za to puno rada, a to znači zasukati rukave i po najjačoj ljetnoj žegi.
Tako sam prvog vikenda turističke špice sjeo u auto i poslom se zaputio u Split. U svim službenim autima imamo ENC uređaj za beskontaktnu naplatu cestarine. Na hrvatskim je autocestama u uporabi već dvije godine, no rijetko tko od građana zapravo zna kako on radi, kao i gdje ga nabaviti. Uređaj je, kako je rečeno kod njegova predstavljanja u srpnju 2006., trebao riješiti kilometarske kolone na naplatnim kućicama, naravno prije svega u turističkoj sezoni.
Na naplatnim kućicama, na ulazu i izlazu s autocesta, posebno su označeni žuti trakovi za korisnike ENC-a. I ja sam toga kolovoškog petka vjerovao sam da ću ući bez čekanja, no prevario sam se. Prvo sam morao čekati da se kolona duga petstotinjak metara smanji, da bih uopće pristupio označenom ENC traku, a tada sam vidio da je i on zakrčen. No ne zbog puno korisnika ENC-a, već zbog loše organizacije te vrste naplate.
Strani turisti, očito neinformirani, zakrčili su ENC trakove iako nemaju uređaj. Od stranaca, među zalutalima na ENC najviše je Čeha i Poljaka. OK, oni su ipak stranci, nije im za zamjeriti, no više od njih bilo je naših ljudi. Oni svjesno ne poštuju pravila. Zašto i bi, kada im uređaj i na tim ulazima izbacuje karticu za registraciju ulaska i podiže rampu. Isplati se, jer će umjesto pola sata, ući na autocestu za svega par minuta.
Na izlasku će ušparati još više vremena. No takvo ponašanje ne čudi, jer ni koncesionari autocesta, kao ni policija nemaju ovlasti kažnjavati prijestupnike. Tako sam, umjesto da uz klik ENC uređaja u trenu uđem na autocestu, ipak čekao petnaestak minuta. I napokon ušao. S autoceste sam se isključivao na izlazu Prgomet, nedaleko od Trogira. Čim sam skrenuo prema izlazu, dočekala me kolona. I opet, što mi vrijedi ENC, kada autoceste nisu osigurale poseban trak odmah s izlaza, već samo posljednjih nekoliko stotina metara do naplatnih kućica.
Puzeći više od pola sata, približio sam se traku za ENC, a kada tamo, deseci automobila. Izdaleka sam vidio kako i u toj kućici naplaćuje djelatnik. Trebalo mi je još 15 minuta da i ja dođem do naplate. Službenika sam pitao kako to da nije osiguran trak za ENC, a on mi je odgovorio da su gužve velike pa su sve izlaze morali otvoriti za ručnu naplatu. No nisam ja jedini koji je to pitao. Bilo nas je nekoliko. I svi smo zaključili isto.
Što će nam ENC kada gužve nema. Tada i mi možemo platiti gotovinom ili karticom umjesto da kreditiramo Hrvatske autoceste. Završivši razgovor sa službenikom, usmjerio sam uređaj u smjeru čitača i umjesto klika i prolaska, upalila se sirena. Uređaj javlja da nema dovoljno novca iako sam pri ulazu na autocestu vidio da ima više od tisuću kuna kredita. Tada je službenik uzeo formulare i počeo pisati zapisnik. Nervozni vozači sjeli su na sirene svojih užarenih limenih ljubimaca.
Bilo je dosta povika. Sreća što je bilo najviše naše slavenske braće, Čeha, Poljaka i Slovaka pa sam uspio shvatiti zašto mi spominju mamu iako je ne poznaju. Nakon 10 minuta i dva potpisa na zapisnik, rampa se konačno otvorila. Izašao sam s autoceste. Nakon dva dana u Splitu i Kaštelima, i obavljena posla, u nedjelju sam se uputio u Zagreb. I ponovno isto. Na ulazu na autocestu u Splitu čekao sam 15-ak minuta. Ma snošljivo.
Horor je počeo na izlazu Lučko. Kolona je bila duga 12 kilometara. Ako je za kilometar, prema procjenama, potrebno 8 minuta, znao sam da ću čekati sat i pol. Iako imam ENC. Trak za elektroničku naplatu označen je u duljini od dva kilometra od naplatnih kućica. Na dva i pol kilometra srećem zaustavljeno policijsko vozilo. Dva policajca vrebaju sve one koji bi se pokušali prošvercati zaustavnim trakom do ENC-a. Zaustavio sam se, kazao da imam ENC, te zamolio bi li me pustili da prođem.
Policajac mi odgovara: E moj gospodne! Ak' imate dve hiljade kuna, samo naprijed. I što mi je preostalo - ponovno čekati više od sata. Kada sam dopuzio do ta dva označena kilometra, shvatio sam da je i taj trak cijeli zakrčen. Ponovno stranim turistima, ali puno više našim. Naravno bez ENC-uređaja. Došlo mi je da pozovem ona dva policijska vrebača dva kilometra dalje. No smirio sam se. Uostalom što ću ih zvati, kada kazna za vožnju bez uređaja označenim ENC-trakovima ne postoji.
Epilog. 390 kilometara autoceste do Splita vozeći sam prešao za 3 sata, a na ulazu i izlazu čekao još više od sata. U povratku sam na ulazu i izlazu s autoceste čekao još dva sata. I tako već treću godinu zaredom na gužvama pada uzdanica za sprečavanje tih istih gužvi, ENC.
