ŽIVOTNA ŠKOLA
KUC, KUC,
KUC, KUC,
ZADNJA MINUTA
VEĆ NA VRATA KUCA
A JOŠ HLADNO JE
OKO NAŠIH SRCA.
IZ NEBESKIH VISINA
GLAS SE ZAČUJE;
„UČITELJ ŽIVOTA,
VAŠ STVORITELJ
SA ISPITIMA POČINJE!“
PRIJE NEGO LI UĐETE
KROZ BIJELA VRATA
ZNATE LI TKO VAM JE PRIJATELJ?
VOLITE LI SVOG BRATA?
UĐITE U DVORANU
JEDAN ZA DRUGIM
BEZ GUŽVE I BEZ STRKE.
STANITE SE MALO U STRANU
DOK UČITELJ NE PROĐE,
ISPIT JE PRED VAMA,
NEMA DIPLOME BEZ MUKE!
MOŽETE SJESTI
I U PRVE KLUPE
DOK VLAK ŽIVOTA
ISPRED VAŠIH OČIJU TUTNJA.
MOŽDA VAS MALO SVE OVO OSVIJESTI
PA VAM SE U SRCE UVUČE SLUTNJA
DA NISTE BAŠ BILI SAVRŠENI.
ŠKOLU ŽIVOTA STE PROPALI
A NE ZAVRŠILI!
STIŽEMO NA PRVU STANICU,
NA NJOJ SUSJEDA S MALIM DJETETOM-
UPITA VAS MALO MLIJEKA
I KOJI NOVČIĆ,
DA KUPI KRUHA
A VI SE ZADERETE:
„NEMAM NI ZA LIJEKA,
TREBA I DJETETU MOM!“
PROLAZI VLAK ŽIVOTA DALJE,
STANICA SLIJEDEĆA STIŽE-
KAD TAMO KOD KONTEJNERA
STARAC PO NJEMU ČEPRKA.
U SMEĆU NAĐE BAČENE RIŽE,
KRUHA, SLANINE,
ČAK I DVIJE GLAVICE LUKA.
GADLJIVO OKRENEŠ OD NJEGA GLAVU.
TKO JE ON? BIJEDNIK, SIROMAH?
A JA ŽELIM POČAST I SLAVU!
NISI TO NI IZREKAO DO KRAJA,
SLIJEDEĆA STANICA VEĆ JE PRED VAMA.
UGLEDA SE SVJETLO,
ULICE BLJEŠTE, NESTALA JE TAMA.
„AH, ETO NAS PRED VRATIMA RAJA“
POMISLILI STE SVI.
A KAD TAMO, VELIKA GALAMA.
MLADI VRIŠTE, PLEŠU, DROGIRAJU SE
NAPOLA GOLI I KRATKIH RUKAVA
NJIMA NE SMETAJU NI MAGLE NI ROSE.
NE RADE, POSLA NEMAJU.
U ŠKOLU NE IDU VEĆ DUGO VREMENA,
STARCI IH UZDRŽAVAJU
KUPUJU BRENDIRANE KOŠULJE I HLAČE
DŽEPARCA KOLIKO GOD IM TREBA
ZAŠTO DA RADE, DA SE MUČE
KAD S DROGOM LETE SVE DO NEBA?
ZAPLAČE PONETKO U OVOJ DVORANI
IZ DALJINE ČUJE SE ČAK I JECAJ,
DUBOKI UZDAH OVA SCENA IZMAMI,
RODITELJI SE PRIBLIŽE U ZAGRLJAJ.
NO VLAK ŽIVOTA IDE DALJE,
ZADNJA STANICA JOŠ SE NE NAZIRE
VEĆ IM JE SVIMA OVIH SCENA DOSTA
A NI BLIZU JOŠ NIJE KRAJ.
NA SLJEDEĆOJ STANICI
UGLEDAŠ SVOGA BRATA,
MAŠE TI RUKAMA, U POMOĆ ZOVE,
JAUČE, CVILI, RAZGOVOR TREBA,
SVATKO NA DRUGU STRANU GLAVU OKREĆE.
NA ŽIVCE TI IDE ČOVJEK BIJEDAN,
I TO ŠTO PLAČE, KUKA I JAUČE.
MOLIŠ BOGA DA VLAK ŠTO PRIJE KRENE.
ZAR TAKO MISLIŠ DOĆI DO NEBA?
PRED STANICOM PREDZADNJOM
BANKA JE SMJEŠTENA.
REDOVI PUNI,
DUGOVI ŽIVOTA SE PLAĆAJU.
OVDJE JE GUŽVA VELIKA
ALI SE SVI U ZADNJE REDOVE GURAJU.
„OBRAČUN VIČU, OBRAČUN NAPRAVITE
POVEĆAJTE NAM BONUS
NA DOBRA DJELA KAMATE OBRAČUNAJTE“!
JEDVA SE OVA GUŽVA RAŠČISTILA,
VLAK ŽIVOTA PONOVNO KRENE
PRED ZADNJOM STANICOM
KOČNICA JE ZACVILILA.
SVI SU POGNULI GLAVE,
NITKO SE PONOSNO NIJE USPRAVIO.
NA LICIMA GRIMASE NIJEME
ČAK JE I UČITELJ ZANIJEMIO.
SVJESNI SU SVI ČINJENICE
NEMA DIPLOME ŽIVOTA
DOŠLO JE VRIJEME
DA SE ŠKOLA PONAVLJA
ŽIVJETI OVAKO,
ZATAJITI SEBE
NIŠTA NE NAUČITI
JEDNOSTAVNO JE SRAMOTA!
OVRHOVODITELJI
I ove subote su se uzburkali duhovi
koji su zakucali na moja vrata.
Traže, otimaju, popisuju
ne štede ni majku, ni dijete, ni brata.
Ulaze bez straha i bez pardona,
u ruci im nalog.
Niti ne pitaju; „Gdje su on i ona“,
oni su sud, policija i Bog.
Nikog ne žale,
ni starog, nepokretnog,
ni bolesnog,
s njima nema nikakve šale.
Kažu, ako na sve ne pristaneš
više nećeš imati šanse
da dobrovoljno dug podmiruješ.
U Remetincu ćeš izvoditi seanse.
Nikakvu priliku baš nemaš
da kažeš što imaš za reći,
i nemaš vremena ni da se okreneš,
a oni su već unutra, u kući.
Popisuju sve što se da ponijeti,
ne pitaju ni čije je, ni da li se smije,
i dok ti srce počinje ludo udarati
vidiš policajca kako ti se iza leđa smije.
„Što hoćeš?“ - kaže.
Plati i šuti! Pa te nitko više neće dirati.
A kako da mu kažem, da platiti ne mogu
kad već odavno nemam gdje raditi.
Tj. radio sam. Mjesecima u jednom poduzeću
gdje plaće nisam ni kune dobio.
Gledajuć gladnu djecu kad uđem u kuću
odlučih da prestanem raditi, dok se nisam slomio.
Bolje mi je sakupljati boce po smeću
i honorano čistiti domove,
odlučio sam da bez novca raditi neću,
moram hraniti djecu, a ne te bogate snobove.
Stradaju mi živci svakog dana
kad gledam najnovije vijesti,
dok gledam policiju kako izlazi iz stana
ja razmišljam, što ću svojoj djeci dati jesti.
TKO SI TI
Tko si ti?
Imaš li svoj ja?
Ili si tek blijeda kopija
običnog ljudskog roda
koja bez ikakvog razmišljanja
ovim svijetom hoda?
Glavni cilj ti je novac
i sve materijalno!
Ponekad čak izgleda
sve veoma nestvarno
kad netko normalan sve to gleda.
Ne prezaš od ničega!
Ništa ti nije sveto!
Od novca nemaš prečega,
zlato stavljaš na drugo mjesto.
Gdje je taj tvoj karakter nestao?
Gledam te tako, začuđena,
I mislim kad će tom kraj?
Do kad ćeš gaziti sve ispred sebe,
primiti bar nekog u zagrljaj,
pomisliti na ljude oko tebe?
Treba li ti željeti osvetu?
Ne! Već si dovoljno jadan i sam.
Ni mrziti te, ni bojati
se ne trebam,
jer ja imam vjeru svetu.
Moj život nije od ovoga svijeta
i mene ovdje rane ne bole.
Moja duša u bjelini cvjeta
a na nebu se za me
Isus dragi i moji Anđeli mole
DO KADA?
Neko vrijeme
sam bila sigurna
da zlo tamo negdje spava,
i da više nikada,
baš nikada
zbog ljudske pakosti
me neće zaboljeti glava.
A onda jednom opet,
pustiš nekom
ljudskom stvoru
da ti priđe,
ukažeš mu povjerenje,
nasjedneš njegovom govoru.
I nastradaš.
Ne zbog gluposti
niti zbog neznanja.
Nastradaš zbog
svoje vjere u ljude
i pozitivnog razmišljanja.
Pa dok opet tako
sjediš sam i razočaran
čak niti tužan više,
misliš;"O Bože,
zar si dignuo od nas ruke?
Moramo li živjeti ovako?"
Kažu mnogi -
otpusti loše iz svog života.
Vjeruj da oko tebe
još ima dobrih ljudi.
Još uvijek negdje
vlada istinska ljepota.
A gdje? Pitam ja to?
Ili mi je um pomračen
a vid već zbog godina
zasjenjen
i zamračen
pa ne vidim gdje je ta milina?
Otvoriš svoje srce.
Primiš u zagrljaj
sve ljude
i dobre i loše,
i bogate i lutalice
a uvijek sve isto bude.
Rijetko ti tko
kaže i obično hvala.
Nestanu bez riječi,
ili te povrijede jako
a ti gotovo uvijek
ispadneš budala.
Trebaš li se osjećati
zbog toga nesretno,
ili punim plućima
naprijed gaziti?
Dok listam životna sjećanja sjetno
znam – I OPET ĆU VJEROVATI!
ŽENA ZVANA HRABROST
Danas su posljednji puta
zasvirale violine
tužnu pjesmu u mojim grudima.
Posljednji puta
stisnula sam pesti
zbog ljudske zloće
a tuga me obuzela zbog samoće.
Nikada više neću se predati
suzama što niz lice poteku,
niti ću dati do znanja zlima
kako njihove uvrede peku.
Od danas se zovem HRABROST ŽENA
i nikada, baš nikada
pokleknuti neću pred problemima
niti dozvoliti da me pregaze teška vremena.
SVJETLOST
Kad najviše padneš
digni glavu visoko!
Pogledaj nebo –
gore sjaje zvijezde
i daju ti nadu.
Prati pogledom najsjajniju.
Povesti će te putem
mira, dobra, sreće.
I kad te tuga svlada,
pusti suze neka teku.
One peru dušu.
Bar se zna da je imaš!
Ako ti bude najteže,
i osjećaš da ne možeš dalje,
nemoj pokleknuti.
Kad se nađeš sama,
u najvećoj tami,
ZASJATI ĆE SUNCE
I SVJETLOŠĆU OBASJATI TVOJ ŽIVOT!
Nekoliko molitvi iz nove knjige - Molitve Anđelima
još neobjavljene (u tisku je)
- možda nam pomognu u
ovim teškim vremenima
ANĐELE OBILJA
Svi smo mi samo ljudi, i trebamo neprekidno nešto materijalno kako bismo preživjeli, platili svakodnevne obveze, režije, školu, odjeću, kupili automobile. Sve je to u današnjem vremenu uobičajeno i potrebno, stoga Anđele obilja, potrebna mi je tvoja pomoć neprekidno. Pomozi mi da moj rad donese financijske rezultate, da u moj život pristigne obilje! Hvala!
Kažu da anđeli
nemaju svoju volju
i da anđeo ne može
sam, svojom voljom, nekome pomoći.
Moraš mu dati
do znanja
da si očajan, tužan,
siromašan,
ogoljen, do kože
i da sve što imaš
već odavno si zadužio.
Zato usmjeri pogled k Nebu
zamoli Anđela obilja
da uz tebe bude
tijekom jutra, dana, večeri.
Izreci mu svoje molitve
slobodno mu se povjeri.
Anđele obilja,
molim te,
pomozi mi
da nađem rješenje
za ovu financijsku krizu.
Bit će mi puno lakše
ako znam da si
pokraj mene,
da me pratiš,
da si uvijek
tu negdje, blizu.
Molim te,
neka dani siromaštva
dani obilja zamijene.
Hvala ti na tvojoj pomoći!
ANĐELE PRAVDE
Pravda je prijeko potrebna u našem životu. Prečesto prevlada nepravda koja boli, peče, uništava nas.
Molim te, Anđele pravde, budi uz nas na našem životnom putu kako bi vaga između pravde i nepravde uvijek vagala ravnomjerno i pošteno! Hvala!
Od svih anđela
u nebeskom zboru
ti si mi najčešće potreban.
Gotovo svakog dana
dolazi do sukoba
između pravde i nepravde
a tada tvoja pomoć
svakako treba.
Pomozi molim te,
da u svakom trenutku
i u svim situacijama
znam pravedno postupiti,
bez obzira da li ću
pobijediti, ili izgubiti.
Molim te da
postupim pravedno
uravnoteženo i usklađeno
jer to je jedini način
da živim
u miru sa sobom,
i sa Bogom!
ANĐELE POVJERENJA
Molim te za savjet, za potporu i usmjerenje. Molim te za odgovore na pitanja koja me muče. Vjerujem ti, Anđele, i cijela se predajem tvojoj pomoći. Hvala!
Pod teretom života
saginjem glavu.
Gubim nadu,
gubim snagu,
ali još uvijek
vjerujem u Tebe.
Polako već
šepam,
postajkujem putem.
Već dugo ne znam
kamo ni kuda
i sve sam nade
u Tebe
položila.
Dala sam Ti
svoju vjeru,
dajem Ti
svu svoju ljubav,
dajem Ti i ovo malo
slobodnog vremena
što nam ovaj ludi život ostavlja.
A Ti? Kad ćeš čuti moj glas?
Zar je od gubitka snage
postao tako tih
da ne prodire dalje od
okvira ovozemaljskog?
Kako možeš biti daleko
da ne čuješ, ne osjetiš,
koliko Te trebam,
a uvijek si tu, u mom srcu?
Molim Te,
zaista Te molim,
povedi me.
Treba mi Tvoja ruka
da me vodi kroz život,
da me usmjeri
kako ne bih poput rijeke
krenula nekim
krivim brzacima.
Trebam Tvoj glas
da me tješi
u dugim danima,
besanim noćima.
Trebam Te,
silno Te trebam
jer osjećam se
tako sama.
Molim Te,
evo otvaram Ti
širom svoja vrata
i svoje srce,
i dušu Ti svoju
cijelu predajem
udji, budi tu, uz mene,
i samo mi podaj
maleni znak
svoje prisutnosti.
Jednostavno
samo jedno Te
danas molim,
osuši mi ovu suzu
i navedi me da se nasmiješim.
Hvala Ti!
GDJE JE DOM?
I ovog jutra
kao i svih ostalih dana
sjedim za stolom
pijem kavu
potpuno sama,
i razmišljam.
O suncu u mojoj domovini,
toplom pijesku na morskim plažama,
o planini svojoj, u kojoj
odavno već nema utabane
planinske staze,
jer godinama već
niti kozje, niti ljudske noge
po njoj ne gaze.
Sanjarim o oblacima
ponad livade
gdje smo nekad, kao djeca
igrali se za vrijeme
dok smo čuvali krave.
Veselo i razdragano
nabijali krpenu loptu
i sanjali bolje dane.
U misli mi zaluta
i moja stara baka
sa vezenom maramom
na naboranom licu.
U ruci joj vreteno
i vuna koju prede
dok u džepu čuva
svoj ručni rad –
čipkanu maramicu.
Na tren si dočaram miris
toplog domaćeg kruha
i prepečenog vrhnja.
Čak mi i topla krvavica
zamiriše kao da je tu
pred mojim nosom.
Usnice mi se nesvjesno
razvukoše u smiješak,
tamo je moj dom
razmišljam s ponosom.
A onda me stvarnost
nazad iz snova povuče
pa uzmem laptop
i umjesto da nastavim
mislima putovati
brzinom svjetlosti
uspijevam gotovo
svim portalima prosurfati.
I što vidim?
Napuštene domove
bez vrata i prozora.
Zarasle šikare
i polja obrasla
ambrozijom.
Čak ni makova više nema
u onom broju kao nekad.
Tek na ponekoj slici
netko je uslikao
napuštenog psa
koji tužno cvili
kao da se i on prisjeća
kako smo nekad živjeli.
Mogu li biti sretna
pitam se sjetno?
Ovdje daleko
gradim dom na
tuđim temeljima
a srce me vuče
mojim ravnicama
kamenju, obalama,
planinama i
pješčanim plažama.
U kojem je to trenutku
I da li je uopće pukla
pupčana vrpca
koja me čvrsto
i neraskidivo osjećajima
vezala uz domovinu
kad i nadalje, svaku
vijest čekam poput
neophodnog kisika
koji prima
čovjek na umoru.
Kroz glavu
Mi prođe misao
starih mudrih ljudi
“Dom je tamo
gdje je i srce!”
I dosjetih se
zašto mi se tako
često čini da je
moje srce prazno.
Jer još uvijek
veliki dio kuca
za one zaraštene staze!
