srijeda, 28.07.2010.
IVO JOSIPOVIĆ - HRABROST I PRAVDA POBJEĐUJU
Zato, ne smijemo se bojati, ne smijemo šutjeti, ne smijemo okretati glavu!
"Hrabrost je ta koja pobjeđuje nepravdu, koja ostvaruje bolje, pravednije društvo, društvo u kojem svaki građanin ima jednaka prava i jednaku šansu da se školuje, zaposli, zarađuje, toliko da od toga njegova ili njezina cijela obitelj može pristojno živjeti, pravo da ima državu koja poštuje i štiti ljudska i druga prava svih svojih građana........"
U borbi za pravednost ja ću, kao predsjednik Republike Hrvatske i kao njezin građanin, biti prvi i nikada se neću umoriti.
Inzistirat ću na razvoju države utemeljenom na vrijednostima odgovornosti, poštenja, povjerenja, poštovanja i načelima jednakih mogućnosti, nediskriminacije i vrednovanja kroz znanje i rad, jednom riječju - na pravednosti. Inzistirat ću na razvijanju sustava koji će potaknuti građane da prihvate i žive ove vrijednosti i načela, a ne da se osjećaju gubitnicima ako to čine. Drugim riječima, inzistirat ću na sustavu u kojem će biti kristalno jasno da se korupcija i kriminal ne isplate.
dr. Ivo Josipović, hrvatski predsjednik
- 22:15 -
subota, 24.07.2010.
IZ KNJIGE "NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE"
Nakon što se prethodni Općinski sud proglasio nenadležnim sutkinja sa Trgovačkog suda je donijela rješenje kojim se ukida privremena mjera na što je uložena žalba Visokom trgovačkom sudu.
Žalba je odbijena iz bizarnih razloga, tj. zbog činjenice da sutkinja nije navela po kojem sucu je predmet riješen, pa kako u rješenju ne stoji tko je rješenje donio, , smatra se da rješenje niti ne postoji. A ako ne postoji rješenje ne postoji niti pravo na žalbu.
Kako je rješenje Visokog trgovačkog suda konačno, privremena mjera s kojom se priječi blokada računa i prisilna naplata je nakon šest godina što je bila na snazi po rješenju suca koji je bio prijatelj prethodnog vlasnika ukinuta i račun poduzeća blokiran, s tim da se blokada broji od prvog dana kad je predan prijedlog za ovrhu, tj. čak od 1998. godine.
Ovo je dovelo do niza problema u poslovanju i pojačalo prijetnje koje su visile nad tvrtkom.
Svjesna novih opasnosti zbog blokade žiro računa zamolila sam kupce da pod hitno iznos kapare uplate banci na račun kako bi se žiro račun deblokirao, a prijedlog za stečaj povukao, što su i obećavali sve do pred samo ročište na sudu.
Dan prije ročišta me posrednik između mog prijatelja pravnika i odvjetničkog ureda (takodjer odvjetnik) obavijestio da postoji mogućnost rješavanja cjelokupnog problema ali da za isti moram dati sedam tisuća eura ukoliko želim da se stečaj obustavi. Ukoliko ne, naškoditi će mi maksimalno i sve uzeti!
Naručili su me u šumu u okolici Zagreba, da im tamo donesem novac, a predvodnik te ekipe je nećakinja poznatog saborskog zastupnika i člana Vlade, što je naravno i meni samoj bio znak da moram držati usta zatvorena inače ću teško stradati.
Da bi me uvjerili u ozbiljnost prijetnje, na autu mi je te noći eksplodirala guma, za vrijeme dok sam se vozila sa troje djece u njemu. Dva dana poslije toga, na mladje dijete je naletio automobil sa navodno nepoznatim vozačem iako je zapisana registarska tablica i policija je bila na uviđaju. Unatoč činjenici da je vozač srušio dvoje djece sa skutera koja su bila poprilično ozbiljno ozlijeđena, i da je vozač pobjegao s mjesta događaja, do danas se ništa ne zna, i ja sam dovoljno jasno shvatila što mi je činiti, odnosno da mi je najbolje šutjeti.
Novac sam stavila u džep i pojavila se na mjestu gdje su me naručili. Prije toga su mi rekli, da iz odredjenih razloga uplatim i manji iznos na žiro račun udruge koja se navodno bori za prava građana.
Nakon što sam se malo smirila, ispitala sam sve okolnosti i shvatila da takva udruga u stvarnosti ne postoji, te da sve vode isti ljudi, na način, da prvo preko udruge privuku gradjane i poduzetnike koji trebaju pomoć, a potom, nakon što saznaju sve podatke o njima, o njihovom imovnom stanju i problemima, tada ih ucjenjuju.
Kad sam opet shvatila da sam prevarena, tražila sam udrugu da mi vrate uplaćeni novac, na što su oni rekli da imaju sve snimljeno kamerom, i da nisu oni mene ništa tražili već da sam ja plačući došla njih zamoliti pomoć. Djelomice je tako i bilo (u prvom dijelu), ali nakon što sam izašla iz kuće, nazvala me gdja i obavijestila da se moram naći i s njezinim čovjekom koji će mi reći uvjete koje oni postavljaju.
Znači, snimili su samo dio koji im odgovara.
Nakon mog odlaska iz sjedišta udruge, na isto mjesto je pristigao i stečajni upravitelj (odnosno privremeni stečajni upravitelj koji je ispitivao uvjete za otvaranje stečaja) a na dogovor radi stečajne rasprave vezane uz moje poduzeće i nekretninu??
Isti način djelovanja imali su i sa Ministarstvom financija, gdje su imali (i još uvijek imaju) svoje ljude s kojima su suradjivali na način da su otpisivali poreze, odnosno Rješenja o ovrsi spremali u ladicu i čekali zastaru, odnosno za „svoje klijente“ su sprečavali da Ministarstvo ne pokrene ovrhu nad nekretninama. Za ove usluge su cijene bile vrlo visoke, a kretale su se od desetak tisuća eura na više.
Ukoliko ne biste pristali na takve usluge, tada biste im bili odmah na meti, da vam stanu na žulj i sve uzmu, tj. tada su odmah kretali s ovršnim postupkom i gotovo da nije bilo mogućnosti reprograma ili nagodbe, naročito kad se uzme u obzir činjenica da su surađujući sa sudom i Poreznom upravom imali sve informacije na dlanu.
Sve je upućivalo na to da je nemoguće izboriti se.
No, ja nisam bila spremna odustati. Imala sam nešto što oni nisu imali; istinu na svojoj strani, bila sam bez mrlje na svojoj prošlosti, bez kriminalnih i mafijaških veza, iz normalne radničke obitelji, a novac uložen u poslove imao je svoje porijeklo - bio je zarađen u stranoj zemlji radom od ranog jutra do kasne večeri.
Možda bih zbog sigurnosti svoje djece još i odustala, no nisam mogla iznevjeriti muža koji je taj novac zaradio a meni ga s povjerenjem prepustio da investiram.
Ne, nisam mogla dopustiti da me ucjenjuju, a oni su tako žarko željeli nekretninu, novac, i to da držim jezik za zubima.
Odlučih, poput najhrabrijeg junaka, pravo u vulkansko grotlo. Podignula sam kaznenu prijavu protiv političkih moćnika koji su imali interes uzeti ono što je bilo moje, ali ne platiti, već oteti. Slijedeći korak je bio dati cijeli slučaj u javnost, kako bi svi znali o čemu se radi, jer tako sam se jedino mogla izboriti i za život svoje djece.
Molila sam, meditirala, tražila od Anđela upute što i kako dalje. Suze su mi bile jedini prijatelj, a besane noći i svakodnevna borba moj život.
No znala sam ako odustanem od borbe, da je to potpuna kapitulacija, da moja djeca nemaju nikakvu budućnost, i da su mi obitelj i brak ugroženi jer moj muž ne može shvatiti svu ovu situaciju u Hrvatskoj, niti problem sa pravosudjem.
Možda je to što sam bila mlada žena bila moja prednost u tom trenutku. Mislili su da sam kukavica, i da im se neću suprotstaviti, pa su halapljivo grabili sve što im se nađe pod rukom, no nisu mogli baš tako otvoreno otimati i ubijati. Osim toga, skupila sam o njima sve kompromitirajuće dokumente, zadnjim novcem uvezla sve to i ovjerila kod javnog bilježnika, s nalogom, ako se meni nešto dogodi, molim, tu su vam podaci o svemu. Objavite, proslijedite odvjetništvu, Europskoj komisiji za praćenje rada pravosuđa. Svima.
No ni to nije bilo dosta, trebali su mi mediji, oni su morali dati do znanja ovima s druge strane da sam ja jača.
No ni jedne dnevne novine nisu se usudile napisati baš ništa. Kome god sam se obratila, iz Vlade i iz policije su ih zvali s nalogom da ne smiju ništa objaviti.
Do Nacionala. Gospodin Pukanić je htio vidjeti dokaze da govorim istinu, i to sam mu omogućila.
-"Samo istinu, rekao mi je, ako govorite istinu, mi smo na vašoj strani".
I objavili su članak koji je digao veliku prašinu.
Mnoge ličnosti nisu zbog toga mirno spavale, a prije nego li je objavljen i Pukaniću su zaprijetili:
-"Ne smiješ to objaviti, neće biti dobro. Zar ne vidiš da je ona luda i samo laže?"- govorili su mu.
Nazvao me je i rekao;
-"Gdjo, sigurno ste im dobro stali na žulj, kad vas toliko mrze", strogo su mi naredili da ništa ne objavljujem i rekli su da lažete".
-"A što vi mislite, gospodine?" - upitah ga.
- "Ne mislim, ja znam, da vi govorite istinu, jer sam se sam u to uvjerio, i budite sigurni, da kad bi govorili laži, ja s vama ne bih želio imati nikakvog posla!".
- "Ja vjerujem vama, i želim vam pomoći, upravo zato jer su se toliko uzbudili zbog ovog članka. Mnogima ćemo pomrsiti račune."
Nakon članka u Nacionalu, za slučaj su se zainteresirali i brojni domaći i strani mediji i uspjela sam ipak nekako okrenuti vodu na svoj mlin.
Zahvaljujući donekle pozitivnom razvoju situacije i objave u Nacionalu, skupila sam hrabrost i odbila ponudu ucjenjivača da otpisuju obveze u Poreznoj čime sam dodatno navukla na sebe njihov bijes.
Razmišljala sam puno i o tom drugom dijelu njihove ucjene, tj. da će za predani im novac nešto napraviti po pitanju stečaja. Iako sam tog trenutka bila veoma prestrašena i nisam mogla suvislo razmišljati zbog svih prijetnji koje smo prošli ja i moja djeca, negdje u krajičku mozga mi je kljuvala misao kako oni sigurno neće napraviti baš ništa u moju korist.
Dosjetila sam se da njima nije u interesu da riješe prodaju nekretnine, već baš suprotno, da su sa privremenim stečajnim upraviteljem dogovorili da se stečaj otvori pa da oni preko njega postanu ti koji će kontrolirati cjelokupno stanje nekretnine.Iz tih razloga kupila sam stečajni zakon i proučila što mogu napraviti da se sama zaštitim.
Na razgovoru u policiji su mi se gotovo smijali, o mojoj priči o ucjeni i o imenima ljudi koji su to činili, a radilo se o dobro poznatim osobama kako policiji tako i hrvatskoj javnosti.
Članak u Nacionalu je potaknuo predsjednika suda da ipak malo razmišlja o svojoj krivnji, pa da bi izbjegao odgovornost potaknutu objavama u medijima i na TV kao i kaznenim prijavama, nadopisao je ono rješenje staro četiri godine, koje se već nalazilo u spisu, običnom pisaćom mašinom, i to staro, ali ovaj put prepravljeno rješenje poslao na adresu tvrtke koja je likvidirana prije nekoliko godina. Smisao svega je bio da potvrdi pravomoćnost upisa hipoteke, i to na način da se rješenje o upisu hipotekarnog zaloga vrati sudu, a potom, objavom na oglasnoj ploči da postane pravomoćno. Prethodno blizanačko tj. istovjetno rješenje nije nikad dostavljeno strankama u postupku pa samim tim je i nezakonito, neprovedivo i nepravomoćno. Ovo rješenje je sasvim slučajno, uvidom u spis došlo u moje ruke,o čemu sam obavijestila medije, općinsko državno odvjetništvo i policiju. Pokušavši se zaštititi, predsjednik suda i njegov prijatelj, dužnik, sačinili su zapisnik kojim tvrde da je pečat poduzeća otuđen i da je rješenje preuzeto krivotvorenim pečatom????? Istu izjavu proslijedili su i općinskom državnom odvjetništvu kao prijavu protiv nepoznatog počinitelja.
Ne vjerujte u oblake - vjerujte u sunce. Ne određujte smjer prema sijevanju munja - određujte ga prema zvijezdama. Vjerujte suncu - a ne sjenama. Vjerujte u svoje snove - ne vjerujte svojim očajnim mislima. Vjerujte u svoju vjeru – sumnjajte u svoje sumnje
VI
UVIJEK POSTOJI RJEŠENJE SAMO TREBA U NJEGA VJEROVATI. U MRAKU POSTOJI BAR JEDNA TOČKA KOJA VODI K SVJETLU.
Dragi Bog mi je odgovorio na moje molitve. Uspjela sam dogovoriti avansno plaćanje dijela opreme i nekako namakla novac za banku (vjerovnika poduzeća), u iznosu koji je tražila.
Uplatu je izvršio čovjek kojeg sam vidjela prvi put u životu i koji je doslovno „pao s neba“ u trenutku kad je bilo „biti ili ne biti“ i tako sam uspjela obustaviti stečaj, a da gospoda ucjenjivači nisu znali moje namjere.
Sudskoj raspravi su prethodila brojna anonimna pisma, kako sudu tako i banci. Pisma su navodno (prema potpisu u anonimnom pismu) pisali radnici, iako su 2003 godine otpušteni i sve obveze im isplaćene, tako da sam vjerovatno pisala anonimna pisma sama protiv sebe jer sam uz još jednu osobu (koja je polupismena) samo ja bila zaposlena.
Radnici su došli na sud i sami su dali izjavu da ne znaju o čemu se radi, i da netko manipulira njihovim imenima, no nitko ih nije ozbiljno slušao, iako postoji njihov iskaz u spisu. Netko je bio silno uporan u tome da me ocrni i oblati, a taj netko je bio osoba koja je željela doći do nekretnine pod bilo koju cijenu.
Nakon što je sudac donio rješenje o obustavi stečaja, razriješio privremenog stečajnog upravitelja i opet dozvolio raspolaganje nekretninom (prethodno su mi zabranili raspolaganje na temelju anonimnih prijava i postupaka koje su pokrenuli „moji prijatelji“) a koji su prethodno imali namjeru kupiti nekretninu od mene kao zakonskog zastupnika odgovorne osobe, ugasila sam mobitel i otišla na Mariju Bistricu.
Osjećala sam potrebu zahvaliti se dragom Bogu i Majci Božjoj na svoj pomoći koju su mi pružili.
Imala sam još uvijek dovoljno snage usprkos svim kušnjama i strahovima koje sam prolazila, a u svemu mi je pomagala samo moja vjera.
Pravnik koji je svemu posredovao uporno me nazivao, smatrajući da je njegova ekipa uspjela u svojim nakanama da steknu pravo nadzora nad cijelim postupkom, i istovremeno i mogućnost preuzimanja višemilionski vrijedne nekretnine za vrlo mali novac, no nisam mu se htjela javiti. Nakon što sam se smirila, ipak sam se javila da čujem što tako uporno želi.
-„Jesi vidjela kako smo mi to sve sredili? Odgodili smo stečaj, sad ćemo mi sve lakše riješiti!“
- „Ti nemaš pojma, očito o čemu se radi“! Stečaj nije odgođen, jer odgode u stečajnom postupku nema, stečaj je obustavljen i to na temelju uplate koju sam izvršila“ . završila sam razgovor.
- 15:30 -
utorak, 20.07.2010.
KNAPIĆU IZDRŽI - Komentar čitateljice za Knapić Željka
Naš govornik sa Promocije knjige "Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe" Željko Knapić iza sebe ima težak borbeni put s pravosuđem i težak životni put. Iako se čini da je gotovo sam u svom nastojanju da pravda pobijedi, nije tako. Uz njega su brojni ljudi koji imaju i dovoljno snage da glasno izreknu svoje mišljenje o situaciji i u zemlji i u pravosuđu.
https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/epilog-posudbe-novca.html
bernarda.fischer - komentar na situaciju kad se Knapić Željko sukobio sa suprugom Žaje.
07.12.2007, 16:31
Dakle, kao prvo, ovdje je zaista jasno kome je potrebno liječenje i ova situacija je valjda jasno prikazala o čemu se tu radi.
Komentirati postupak ove zaista bolesne žene nije potrebno, jer je sama po sebi jadna.
Gospodinu Knapiću svaka čast na strpljivosti i pametno je što je ovako hladnokrvno postupio jer je za pretpostaviti da je fino odgojen.
Što se pak tiče slučaja svakom iole malo pametnom je jasno koje se ovdje igre igraju i dovoljno je samo ponoviti konstataciju na kojem nam je nivou pravosudje i iz kojih interesa ovakove odluke donose, a posebno je i svakom iole malo pametnom jasno da sudac koji je donio ovakovu odluku ima neke neobične interese (ili pak se možda on (ili ona) ili netko njegov bavio ili bavi istom rabotom ala Žaja-kamatarenje.
Konačno, gospodja je sama potvrdila kako se već deset godina bavi nezakonitom i nemoralnom rabotom i sad je za pretpostaviti kako će i netko od državnog odvjetništva pokrenuti neku hajku (samo ako smo naivni) da preispita kakav je to registrirani biznis, koliko je od toga država zaradila, da li je tom rabotom neka obitelj uništena ili da li je možda zbog te rabote netko kao izlihvaren završio u zatvoru na državnoj skrbi. No, sve bi to bilo razrješeno da opet ne stoji ona kobna činjenica da je naše pravosuđe ipak prvo na rang-listi korumpiranih.
No, ne smijemo niti zaboraviti da je i navedena javna bilježnica ipak bila sudac na tom istom sudu i kako neka prijateljstva ostaju dugoročna i da se uvijek usluga uslugom vraća.
Naravno, u ovakovim postupcima bi bilo najispravnije ili najpoštenije da je taj slučaj rješavao neki drugi sud kako ne bi došlo do sukoba interesa, jer je to u ovom slučaju evidentno. Ali ako znamo da isti sud odlučuje o zahtjevima o mjestu nadležnosti, teško je za povjerovati da će sudac donijeti odluku u kojoj bi stajalo da ja to ne mogu suditi ili ja to pravedno ne mogu izvesti do kraja. Teško jedan sudac može reći za sebe ili svoj sud da je nesposoban ili da sudjene ne može provesti u skladu sa zakonima.
Ovdje je jasno da je županijski sud morao donijeti odluku o delegaciji suda i bar prebaciti na najbliži čakovečki sud (što inače i čini kada se radi o kaznenim postupcima prema bivšim sucima istog suda). Zašto to ovaj put nije učinio treba pitati predsjednika suda.
Možda su se bojali da bi čakovečki sud mogao "prišarafiti" Žaju i Štimčovku, pa im je bilo sigurnije ostaviti predmet pod "kontrolom"?
Sjećam se pokojnog varaždinskog pečenjara Šabani Sačipa. Umro je vrlo mlad, točno neznam iz kojih razloga, ali sigurno znam da ga je kamatario suprug jedne sutkinje sa varaždinskog suda.
Pa šta onda možemo očekivati u ovakovim slučajevima?
Poučeni slučajem Šabani Sačipa valjda bi bilo najbolje da dužnik umre i problemi za sve riješeni. Konačno, pa zar smo već i zaboravili na poduzetnika Ivana Biškupa kojeg isto tako u smrt odvedoše kamatari-ugledni varaždinci. Sjetimo se da je Cepetić morao dati život da bi kamatara izveli pred sud.
Postoji dilema da li je Knapić trebao ulaziti u takove poslove ili ne?
Da je znao ishod ovog sigurno nebi. Isto tako da je znao sve Žajine žrtve koje je Žaja životno i poslovno uništio, sigurno ne bi.
Da je bar lički medvjed tako zaštićena vrsta ko kamatari u Hrvatskoj!
Knapiću izdrži!
- 09:39 -
KOMENTAR ČITATELJA
Komentar čitateljica na portalu http:/politika.com - a na jedan isječak iz knjige "Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe"
Sub, 20/03/2010 - 20:01 — beatrice12
http://pollitika.com/neka-mi-sudi-hrvatska-a-ne-hrvatsko-pravosude
To je to. Gornja priča nije nimalo predugačka u odnosu na nevjerojatan vremenski raspon u kojemu se odvija/la, i u nekom smislu je arhetipska.
Tako glasi noćna mora svakog poštenog čovjeka u ovoj zemlji koji je mislio da će marljivošću i poštenjem doći do pravde, i našao se na udaru stoglave aždaje koja se hrani takvim naivcima. nedorečene Zakone su donosili ''oni'' /e, da mi je znati imena i prezimena!/ a izglasavali su ih besvjesni partijaneri u Saboru (tobože ''zakonodavno tijelo''), a vrhunac je što čak niti takve defektne zakone nema tko provesti! To vodi ubrzano u stanje društvene anomije, gdje će ljudi polako početi uzimati pravdu u svoje ruke.
U gornjem slučaju, čak kada bi i Europski sud donio presudu o kompletnom materijalnom obeštećenju osobe-''dužnika'' iz gornjega teksta, i vrijeme, i živce, i zdravlje, i izgubljenu zaradu, ni tada pravda ne bi bila zadovoljena, dokle god ta šačica bitanga - sudaca, odvjetnika i službenilka u državnim ustanovama - ne završi u dugotrajnom zatvoru i dok sami putem konfiskacije njihove vlastite imovine ne osjete posljedice svoje korumpiranosti.
A ima li takvo što šanse u ovoj korumpiranoj udbaškoj zemlji gdje oni zajedno krkaju janjetine i rugaju se ''ovcama''?
- 09:29 -
ponedjeljak, 19.07.2010.
"NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE" - DIO S PROMOCIJE
- 01:16 -
subota, 17.07.2010.
- 20:29 -
Veronika Vere
Zašto Veronika Vere, mnogi su pitali....
Kao praktičnoj vjernici, kojoj vjera daje nadu i ulijeva potrebnu snagu, uvijek sam utjehu i riječi nade pronalazila u Bibliji. U njoj sam nalazila utjehu kad su me bezrazložno klevetali, ponižavali, potcjenjivali me, podmetali mi i izrugivali me. U Bibliji sam i tražila riječi koje bi me razveselile kada sam željela izraziti zahvalnost Bogu zbog problema koje sam uspjela prebroditi, i kad bih se nakon pada uspjela podignuti. Osjećala sam se poput osoba u srednjem vijeku koje su progonili zbog vjeroispovjesti, zbog njihovih uvjerenja, zbog različitog mišljenja, zbog toga jer su tvrdili da je zemlja okrugla..... Osjećala sam se samom i nezaštićenom. Neizmjerno tužnom i razočaranom.
Često sam sebe uspoređivala sa Hasanaginicom, naročito u trenutku kad sam zbog silnih podmetanja, lažnih SMS-ova; objeda, i financijskog kraha koje su uzrokovale svakodnevne svađe u obitelji napustila svoj dom, i neko vrijeme morala biti sama, bez svojeg najvećeg blaga - svoje djece. Po prvi put u životu shvatila sam da je Hasanaginica istinita i da je moguće da majci pukne srce, jer je moje srce pucalo od tuge.... otkazivalo je....Toliko se napunilo žalosti, da sva ta silna žalost u njega više nije mogla ni stati.
Nitko nije mogao shvatiti što se u stvari događa i nitko mi nije mogao pomoći, jer se više i nisam usudila tražiti pomoć od bilo koga. Svaki put, kad bih nekome ispričala istinu i predočila dokumentaciju sve se okretalo protiv mene jer su osobe kojima sam se obratila ili u svemu vidjeli svoj vlastiti interes ili nisu htjeli stati uz mene jer su ovi drugi bili naizgled jači i moćniji. Tijekom svih ovih godina obišla sam sve ljude na vlasti za koje sam mislila da mogu pomoći da se zakon provede. Jer samo to sam tražila, sve drugo sam mogla sama. Samo da sudac i predsjednik suda provede pravomoćna sudska rješenje, provede brisovno očitovanje banke, da Policija postupi po kaznenoj prijavi i utvrdi počinitelja krađe koji je javno u novinama, predstavljajući se lažnim imenom prodavao ukradene strojeve, a istovremeno protiv mene pisao brojne anonimne prijave koje su sa faksa Vlade RH proslijeđene u Općinsko državno odvjetništvo. No svi su šutjeli.... dok me pomoćnik načelnika Policije izbacio iz policijske postaje tvrdeći da "sam mu se popela na vrh glave". Naravno da nisam odustala, sama sam pokrenula nekoliko građanskih parnica u kojoj su pred sudom svi tuženi izjavili da jesu kupili ukradene strojeve i vozila, od osobe koju sam prijavila, da je ta osoba uzela novac. Porezna uprava informirana je o tome da dotični nikada nije platio porez na dobit, porez na dodanu vrijednost, nije platio ništa, ni svoje vlastite dugove.... a kamo li obveze..... ali iz nekog nejasnog razloga zaštićen je poput kakvog državnog dobra od kulturne vrijednosti.
Nikad nisam tražila ništa drugo, osim da se postupi po zakonu.
"Pravda je učinkovita samo ako je pravovremena...." tako kaže Europski sud u Strasburgu. Što mi vrijedi pravda kad počnem hodati uz pomoć štapa, a prethodno mi koljena krvare od prečestog padanja.... Nigdje nisam našla nikog tko bi imao petlje provesti zakonske odredbe u mom slučaju, ali za provedbu nezakonitosti, toga je bilo.... to nikog nije bilo strah...
Ministrica pravosuđa je bila obećala.... no ništa se nije promijenilo.... Predsjednik Mesić je obećao.....tako je rekao kad sam ga posjetila i predočila mu dokumentaciju.....ali ništa se nije dogodilo.... Predsjednik Josipović je obaviješten, njegov govor me i potaknuo da opet javno istupim u nadi da se ipak nešto promijenilo..... no bojim se da je i ovaj put uzalud.... Premijerka Jadranka Kosor koja je istaknula da nema nedodirljivih....da se zakon mora provoditi....koja je uputila žene da ne budu Suzane nego hrabre i odvažne... nije mi niti odgovorila.....
Iz Europe su mi odgovorili. Svima sam uputila dopise na engleskom i njemačkom jeziku i dobila odgovore u roku od deset dana. Na žalost, i udruge koje se deklariraju kao udruge za zaštitu ljudskih prava i borbu protiv korupcije nemaju petlje da se protiv korupcije i diskriminacije bore. Oni također žive "na državnim jaslama" i ne žele nigdje javno istupiti ili bilo koga zaštititi. Pravdaju se, da su oni tu jednostavno da bi oštećene i diskriminirane uputili koja su njihova zakonska prava, a to znam i sama.... Zakoni su svugdje dostupni....
Zato Veronika.... jer sam poput Veronike iz Biblije, iskoračila ispred ostalog svijeta, bez straha od kamenovanja, bičevanja, ili odmazde u bilo kom obliku, kao Veronika koje je iskoračila i pobrisala Isusu čelo dok je nosio križ.
Veronika pobjednica...nadam se... jer to je tumačenje ovog imena na latinskom jeziku... kažu ono što želiš to će ti se i ostvariti, a ja želim biti pobjednica i želim pobijediti... tj. ne tražim puno, samo provedbu pravomoćnih sudskih rješenja koji stoje na stolu predsjednika suda već punih deset godina. Čak je i žalbe koje su trebale biti na Županijskom sudu prije pet godina zadržao kod sebe i niti jedna se ne rješava, sve su u ladici....u tih deset godina toliko se toga zbilo da više ne znam koje sudsko rješenje bi moglo nadoknaditi nastalu štetu
Vere - istina i pravda... životni moto koji slijedim.
Put istine, put pravde, put nade i vjere u dobro. Po tome imam ista načela kao i naš predsjednik Ivo Josipović, čiji je inauguracijski govor na početku moje knjige, koji mi se zahvalio na poklonjenoj knjizi i poželio mi sreću na promociji...... a sreća mi zaista treba... puno sreće.
Veronika Vere je i dvostruko W ili pobjeda - Wictory - koju se nadam izvojevati sa pravosudnim tijelima.
Duplo W je i simbol pod kojim sam rođena. Znak duple Vage, dvostruke pravde. U horoskopskom znaku Vage i u podznaku Vage.
Nada - kako se zovem nije više bila dovoljna za uspjeh, potrebna mi je pobjeda, istina i pravda - uz nadu to je dovoljno da uspijem.
Možemo li mi naći opravdanja za sebe ako se ne suprotstavimo kriminalu? Osim običnog kukavičluka? Kako ćemo jednog dana pogledati svojoj djeci u oči i priznati im da nismo poduzeli ništa, već smo se predali i prije bilo kakvog pokušaja da nešto promijenimo.
Svi smo mi dio kocke, koja kad se posloži čini jedinstvenu cjelinu, i ne bismo smjeli šutjeti kako je rekao predsjednik Josipović. Isto tako se iskreno nadamo, da niti naš predsjednik Josipović ni aktualni ministri neće šutjeti kad saznaju za postojanje kaznenih djela i za očigledne dokaze koji potvrđuju navode oštećenih.
"Hrabrost je ta koja pobjeđuje nepravdu, koja ostvaruje bolje, pravednije društvo, društvo u kojem svaki građanin ima jednaka prava i jednaku šansu da se školuje, zaposli, zarađuje, toliko da od toga njegova ili njezina cijela obitelj može pristojno živjeti, pravo da ima državu koja poštuje i štiti ljudska i druga prava svih svojih građana........"
Na žalost, pravda i pravosuđe su zakazali, a dok mi "istjeramo mak na konac" ili dočekamo pravdu, tko zna u kojim poznim godinama ćemo već biti. Ako ju uopće i uspijemo dočekati, jer pravda je najpoželjnija u ovoj našoj državi. Toliko dugo ju nismo vidjeli i toliko ju željno iščekujemo da je u mislima svakog od nas drugačija, teško da bismo ju već i prepoznali, nakon toliko puno nepravde.
Ideja o ljudskim pravima ima svoje korijene u grčkoj filozofiji antike i u religiji. Svi ljudi su pred Bogom jednaki. U staroj grčkoj filozofiji, dakle prije više od 2000 godina, razvila se ideja o jednakosti svih ljudi, ideja o prirodnom pravu koje pripada svakom čovjeku.
Nepromjenjiva prirodna prava čovjeka su ŽIVOT, SLOBODA I PRIVATNO VLASNIŠTVO. Svrha svake države je da štiti ta prirodna ljudska prava. Opća deklaracija o ljudskim pravima usvojena je i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine.
Ljudska prava i dostojanstvo čovjeka su nerazdvojivo povezani. Čovjek bez prava, ne može imati dostojanstva.
Dostojanstvo čovjeka je unutarnji i istodobno socijalni zahtjev za vrednovanjem i postovanjem koji pripadaju svakom čovjeku. Dostojanstvo pripada i nerođenom i mrtvom čovjeku. ako poštuje dostojanstvo čovjeka, država mora izostaviti sve što šteti tom dostojanstvu. Znači država mora stalno respektirati čovjeka kao osobu, ne smije od njega napraviti objekt koji stoji na raspolaganju za državno djelovanje i ne smije ga zloupotrijebiti kao sredstvo za postizanje cilja.
Borba za pravo i pravdu nije lak posao i izgleda kao borba s "vjetrenjačama" no sigurno je da ako se želi pomaknuti planina, mora se početi s "pomicanjem kamenčića".
Možda bi nadležna Vlast, rješavanjem ovog jedinstvenog slučaja u RH, koji će vjerovatno ući u povijest, zahvaljujući i između ostalog mojoj knjizi, početi pomicati planinu koja je balast na svim leđima građana ove zemlje.
Možda, ako pokažu dobru volju i trud da bar prouče o čemu se radi, i postupe po zakonu, možda uliju nadu hrvatskom narodu da pravda ipak pobjeđuje, da nade uvijek ima, i da nas ipak sve čeka jedna lijepa i svjetla budućnost, nakon što izađemo iz ove tame u kojoj već tako dugo živimo.
- 08:52 -
petak, 16.07.2010.
LANDEKA NADA - PROMOCIJA
Napetost i nesigurnost koju sam ipak, usprkos čvrstoći i hrabrosti osjećala prošli su.
Promocija knjige NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE iza mene je. Gosti su se skupili već oko 18 sati. Ležerno smo popili kavicu, opušteno popričali i čekali početak promocije. Dan kao stvoren za moju knjigu, korak dalje održavao se prosvjed, u Varšavskoj i nekako smo se nadopunili, oni sa svojim nastojanjima, ja sa svojim. Ni malo nisam bila ljubomorna što sam s njima podijelila "svojih pet minuta".
Prvi dodir s javnošću uspješno je svladan, prijatelji, gosti, moji najbliži - oni koji me poznaju, kao i oni koji me do sad nisu upoznali ali su ipak došli, shvatili su što sam željela postići knjigom. Pružili su mi punu podršku, kakvu još nikad nisam doživjela i na tome im jedno veliko hvala. Hvala i mojim gostima, profesoru Marijanu Boršiću koji je tako lijepo ispričao svoj dio, i pročitao dijelove iz knjige i tri pjesme.
Hvala i gospodinu Željku Knapiću kojem nije lako istupiti i pričati o svemu što ga tišti, jer je i sam prošao težak križni put, i ne znam na kojoj je sad postaji, ili je došao negdje na kraj svoje teške patnje. No, svi mi, koji smo prošli sličnu situaciju teško da ćemo na kraju našeg križnog puta doživjeti Uskrsnuće, jer odgovorne osobe još uvijek "spavaju" i "ne čuju naše vapaje".
Moja draga prijateljica Ana Pokrivač, kojoj se divim zbog njezinih kvaliteta, njezine predivne duše i njezine hrabrosti, tako je lijepo održala govor da bih i sada najradije zaplakala kad se prisjetim njezinih riječi.
Iskrena zahvala i gdji Jasni Kovačević koja se zaista potrudila da u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović, gdje se održala promocija, sve prodje u najboljem redu i da ugođaj bude savršen.
Jos jednom se zahvaljujem i svima drugima koji su osjetili želju i potrebu da dodju i da ovaj trenutak radosti i hrabrosti podijele sa mnom, kao i svim mojim prijateljima koji su i u dobru i u zlu bili uz mene, Jasna, njezin sin Ivan Antolić koji je pogodivši moje misli i želje načinio prekrasnu naslovnicu na knjizi, a koju smo tako vjerno preslikali na majice koje smo poklonili prisutnima.
Na početku promocije rekla sam par riječi o sebi, kako bi me svi bolje upoznali. Pa evo, jedan dio napisati ću i ovdje.....
Rođena sam u Zagrebu, u radničkoj obitelji, i od malena naučena poštenom životu. Vrlo mlada sam se udala i sa mužem se preselila u Njemačku, gdje smo neko vrijeme živjeli, a potom smo odlučili da se ja radi djece i njihovog školovanja trebam vratiti u domovinu, a suprug je ostao raditi u Njemačkoj.
Kako nikad nisam bila smirenog duha, već veoma poduzetna i ambiciozna, uz odgoj djece i kućanske poslove, tražila sam neprekidno nove poslove, a uz put sam se i neprekidno usavršavala i učila.
Volim učiti, i ništa mi nije teško, pa mi nakon rada u državnoj službi tj. u Hrvatskim željeznicama nije bilo teško naučiti poslove oko vođenja pilane, gdje sam počela raditi.
Ubrzo sam radno mjesto komercijaliste zamijenila radnim mjestom direktora, a tvrtka koju sam vodila je svakim danom sve više rasla i napredovala, zapošljavajući 36 zaposlenih. Uvidjevši da su tvrtki potrebna sredstva za poboljšanje tehnologije kojom bi se povećao i proizvodni kapacitet, bez razmišljanja sam svu obiteljsku ušteđevinu uložila u poduzeće, čvrsto vjerujući da mi je to najbolji potez u životu.
Voljela sam, i još uvijek volim proizvodnju. Uživala sam gledajući kako se iz nezgrapne i neugledne sirovine, preradom proizvede predivan, kvalitetan i koristan proizvod. Bila sam ponosna majka, ponosna poduzetnica, smatrajući da sam na oba područja dala najbolje od sebe.
A onda, odjednom, poput kule od pijeska pod malo jačom olujom sve se srušilo.
Nikad ne bih ni sanjala da jednog čovjeka mogu stići tolike nevolje i nepogode. U samo jednom jedinom trenutku više ništa nije bilo jednako i preda mnom se našlo niz nerješivih zadataka koji sigurno nisu spadali u poduzetništvo već u borbu za puko preživljavanje. O svemu ostalom i o uzrocima koji su izazvali borbu piše u knjizi.
Na sreću, rođeni sam borac, jer da nisam, sad bih bila samo uspomena u sjećanjima mojih najmilijih i ponekog prijatelja. Gotovo sam sigurna da bi rijetko tko mogao proživjeti sve što sam ja proživjela i da bi rijetko tko našao snage za nove pothvate i poslove. Snagu koju sam imala dala mi je moja obitelj, ljudi koji su u mene vjerovali, i činjenica da se nikad nisam osjećala sama. Uvijek sam osjećala zaštitu Neba, jer svaki put kad bi se preda mnom našao nerješivi problem ili nepredviđena podvala za koju gotovo da i nije bilo izgleda da ju premostim, jednostavno sam zastala, razmislila i pronašla način kako problem riješiti.
Puno sam očekivala od našeg pravosuđa. Gotovo sve nade sam položila u zakonitost postupka, i bila sam sigurna da kad cjelokupni spisi dođu pred Županijski sud da će se sve rasplesti i da ću ja konačno pronaći dugo iščekivani mir. Očekivala sam promptnu rekakciju Vrhovnog suda i Ministarstva pravosuđa, kao i Ministarstva unutarnjih poslova na krivotvorenje službene isprave kojom su nepovratno izgubljena radna mjesta, imovina, novac, zdravlje i uništene brojne ljudske sudbine.....Na žalost, prevarila sam se.
Sudovi jesu donijeli rješenja u moju korist, tj. u korist mog poduzeća, no niži sud nije ih proveo, dok Državno sudbeno vijeće nije pokrenulo postupak za ispitivanje odgovornosti predsjednika suda koji je odgovoran za sve opisano, takodjer i državni odvjetnik koji je o svemu tome obaviješten više od pet puta, podnescima na koje gotovo nikada ne stižu odgovori, tako da moj križni put traje već punih deset godina. Štoviše, čak i svoja vlastita rješenja Općinski sud u Dugom Selu drži neprovedena.... iako su pravomoćna još od 2000 godine.....
Moja osobna arhiva, koju sam zbog zaštite sebe i svoje djece umnožila i ovjerila kod javnog bilježnika (što je iziskivalo ogromne dodatne troškove) i pohranila na sigurnom mjestu, veća je nego arhiva nekog odvjetničkog ureda, a gotovo sam sigurna da bih po broju povratnica mogla ući u Guinesovu knjigu rekorda.
Takodjer i dopisa koje sam slala Ministarstvima, Općinskom državnom odvjetništvu, Glavnom državnom odvjetniku gospodinu Bajiću, MUP-u, premijeru, predsjedniku Države, svima.... Troškove već odavno ne zbrajam....Nekad davno, ponudili su mi da snimim o svemu dokumentarni film..... Tada sam još vjerovala u pravdu i pravosuđe pa sam odbila.
Sad sam sigurna da sve scene mog životnog filmskog scenarija ne bi stale niti u više od dvjesto serija nekakve sapunice, a sve što proživljavam iz tragedije je već prešlo u komediju, jer sam se čak i ja naučila smijati silnoj upornosti kojom institucije koje trebaju provoditi zakone pokušavaju zaštititi nezakonitosti predsjednika suda i svoj vlastiti interes.
Sama Tužba Europskom sudu u Strasburgu iziskivala je više od mjesec dana danonoćnog rada jer su na četrdeset stranica gusto pisanog teksta izložene samo činjenice na kojima se temelji povreda ljudskih prava utemeljenih na Konvenciji o zaštiti ljudskih prava, i Općoj deklaraciji o ljudskim pravima.
Uz tužbu, priloženo je i sedamsto stranica priloga, pravomoćnih sudskih rješenja prikupljenih kroz ovih deset godina. Njih oko dvjesto različitih. Ne zbrajam više troškove sudskih pristojbi, odvjetničke troškove ni takse, ne zbrajam više ni dane, mjesece, godine.....
Jednostavno se borim i puštam rijeci da teče.... da nosi svojim tokom.... jer na kraju svake rijeke je more......... a na kraju svakog mračnog tunela je svjetlo .....to sigurno znam.
- 20:10 -
utorak, 13.07.2010.
PROMOCIJA KNJIGE "NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUDJE"
Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića i DAN-GO d.o.o
imaju čast pozvati Vas
na predstavljanje knjige
Veronike Vere -
Nada Landeka
"Neka mi sudi Hrvatska,
a ne hrvatsko pravosuđe"
O knjizi će govoriti:
Marijan Boršić, prof.
Željko Knapić, atletičar
Ana Pokrivač, akademska slikarica
Nada Landeka, autorica
a samoj promociji prisustvovati će i brojni drugi gosti iz političkog i kulturnog života
Dobro došli u Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, Zagreb, u četvrtak 15. srpnja u 19. sati!
- 15:07 -
