Opis bloga s druge strane ogledala

Izgubljena između dva navodnika, uplašena velikim neonskim svjetlima trčim u susret namrgođenoj ludosti...Keira

...which started the whole world crying...

nedjelja, 03.02.2008.

Ona koja nema sjenu

Probudila sam se s istom misli s kojom sam i legla…čudno kako spavanje ne donosi i smirenje. Stigla sam prerano (ta riječ u mojemu rječniku nije postojala do prije deset mjeseci) na sastanak s Gospodinom ili Drugom i šetala srcem grada kojeg ne volim, a kasnije će se ispostaviti da ni on mene ne voli.
Zastajala sam samo ispred izloga s riječima. Čitala naslove, prepoznavala imena…poželjela ti kupiti pregršt njih, samo zbog naslova, zbog korica. Bolno mi nedostaješ i to ti želim reći, nije mi dovoljno da znaš, moraš čuti da bi bio siguran. Gledala sam svoj odraz u sjajnim omotima i svidio mi se…baš kao što mi se sviđa moj odraz u tvojim očima…to sam shvatila tek nedavno, možda i danas.
Privlače me te riječi, po tom okrutnom gradu i ja idem od izloga do izloga, nemoćna da odolim njihovu zovu…poželim ući unutra, jer važno je prezivati se Pekić da bi napisao knjigu. A ja ju želim, želim tuđe riječi, jer svojih nemam…želim tuđe riječi, jer samo se tako osjećam „normalno“. Trebaju mi, ne vjerujem si dovoljno da mogu znati prešućene stvari, možda nisam ni dovoljno pametna, možda nisam ni dovoljno sigurna…možda mi samo nije jasno zašto…
Konačno dolazim do dijela koji bi me trebao najviše zanimati, ali me ne zanima…sa zaprepaštenjem ugledam rječnik koji sam ja trebala napisati, a napisao ga je čovjek koji je već toliko toga napisao u životu da je nešto mogao ostaviti i meni…razočaranje…
Otkrivam svoju depresivno-ovisničku osobnost dok tapkam po barama i prisluškujem razgovor dvojice pijanaca ispred zgrade koja se ruši, pa me malko podsjeća na dom i čini da zaboravim gdje sam i zašto sam tu. Pokušavam se sjetiti gdje sam zadnji put imala svoje roza naočale, nisam ni bila svjesna gubitka do jučer…ne sjećam se…ja pamtim samo gluposti…zaboga, nisam se prije 2 tjedna mogla sjetiti našeg zadnjeg poljupca, a tada mi je život ovisio o tome…ne mogu ni sada i to boli onako podlo, kao zub koji te probudi u pola noći, a ti ništa ne možeš, jer mama nije tu da ti da tabletu, a i zubarica je daleko i noć je tiha, a ti bi vrištala ili bar plakala od nemoći.
Ulazim unutra, nije hladno, ali ne osjećam toplinu doma…stajem na stranu koja mi po spolnoj odrednici pripada…žena ispred mene miriši… Gledam zidove, nema više skela koje podsjećaju na dom, samo slike, ne primjećujem ih, ali čitam natpise, ne mogu razumjeti slike bez riječi. Nema ni čike koji mi se smješka i čini da se osjećam dobrodošlom, nema ni drugog čike koji zna sve moje tajne, ali pjevati nikako ne zna. Ulazi par s troje djece, tri dječaka, jedan drugome do uha. Mali su, gledaju me krišom preko ramena…ja opčinjena ne skidam pogled s njih. Plačući odlaze…ja pjevam. Opet si bio u pravu, nisam našla smirenje.
Kada se taj nemir uvukao u mene?
Prvom kišom…prvim ispitom…prvim znacima tvog odustajanja…spoznajom o ljudskoj sebičnosti…spoznajom da nisam centar svijeta…dizanjem magle…prvim vlakom koji je u šest ujutro povezao moja dva prebivališta…njezinom prvom glavoboljom…njegovom prvom jedinicom…prvim Comijevim šamarom i odrastanjem…tapšanjem po ramenu u znak dobrodošlice…prvom noćnom morom nakon dugo vremena…spoznajom da nema nama nas…
Kad se probudila više nije zaspala…nikada…
Kako ti ne dosadi uvijek biti u pravu?

- 18:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

0

< veljača, 2008  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (9)
Prosinac 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Eto, poslije havarije koju sam sam izazvao zbog prije svega velike razmaženosti (naravno, jer mi se može) i dekadentnosti vratija se opet. Diploma sa psihijatrije u Vukovaru koja svjedoči da sam ponovno potpuno zdrav ulila mi je novu snagu da krenem naprijed. Hvala! srdačno vaš Mizantrop von der Paaksh


online



Mjerač ega blogovog