...which started the whole world crying...
utorak, 29.01.2008.
Nesto malo bolje
 |
- 00:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 28.01.2008.
Loš crtež
 Ako ništa drugo...nadam se da barem osoba na crtežu liči na žensko... |
- 02:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #
srijeda, 16.01.2008.
Ljubavni post
|
Nema sreće bez tuge… Tuga je najdivnija i najpouzdanija stvar na svijetu. Nikad nisam bila doista sretna ako nisam bila iskreno tužna. Apsurd, mislite? Nije! Kada spoznaš onu istinsku tugu…ne sevdah, ne žalost…nego iskonsku tugu koja prožima cijelo tvoje biće, od koje te tresu trnci, zbog koje činiš ludosti, koju stalno priželjkuješ jednim dijelom svoga bitka… Zvuči pomalo bolesno, ali ona ti je odana. Kada znaš da gore ne može biti osjećaš olakšanje, ne možeš pasti niže od dna, a na dnu može biti lijepo, kada se smjestiš i opustiš. Sreća je varljiva i nestalna…tuga je zagarantirana. Držim srce na srebrnom pladnju i nudim prolaznicima, nemam straha, najgore što mi se može desiti je jedina stvar koju iskreno želim. Neki prolaze i više se nikad ne vraćaju, smiju se ili krste. Mnogi ipak staju…i ostaju. Najgori su Oni koji se sažale nad krvavim izmučenim srcem. Oni ga liječe Svojim suzama, zavijaju kosom, uspavljuju najljepšim pjesmama, hrane Svojom srećom, ali Oni ga na kraju i najviše zgnječa…rane Njihovih noževa su najdublje i najteže izlječive. Oni nikad ne odlaze, ako i odu uvijek se vrate. Moje srce ne jača, ono je sve slabije i slabije, ali uporno se prsi na pladnju i nudi se…svima…promiskuitetno je, moglo bi se reći. Naivno? Naravno! Nije li svako srce takvo? Moje ne voli glumu, ono ne šmira, ono ne recitira, ne pjeva…očajno traži pozornost…traži… Lakše bi bilo biti sam, sagraditi zid i uživati u samoći, čuvati srce od pohotnih prolaznika…moj put je mazohistički. Želim samo ono što nemam, tražim samo ono što neću naći, nadam se samo onome što neću dobiti, čekam samo one kojih nema… Svaki šamar daje mi lekciju, koju ne učim. Police su prepune knjiga - čitanje me umara...učenje je besmisleno, volim urođenu mudrost…ili ludost…nema razlike. Nema sreće bez tuge. Iz nje nastaje umjetnost. Ona me jedina podsjeća da sam još živa. Zato ja svoju tugu sebično čuvam zaključanu u ladici svog pisaćeg stola, skrivam je od pogleda, od drznika. Sreću mi možete oduzeti i uništiti, ali tugu vam ne dam! Ona je samo moja... |
- 20:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #
dylan dog
 |
- 12:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 10.01.2008.
Slavka Vlado  Sara  Jovana  Jana  |
- 13:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #
srijeda, 09.01.2008.
Ne volem...nikog, lutko!
|
Ne volim djecu! Ne volim njihove kreštave glasiće…ne volim njihov usiljeni smijeh…ne volim njihova dosadna pitanja…ne volim njihovo glasno zadirkivanje…ne volim njihovu radoznalost i guranje nosa svuda…jednostavno ih ne volim! I tako je otkad znam za sebe, još kada sam bila „dijete“ nisam ih voljela, niti sam se družila s njima, ajde priznajem da nisam čak ni pokušala…ali, čemu?! Imala sam rijetku plavu kratku kosu, koja me činila sličnom dječaku. Naočale s vrlo visokom dioptrijom skrivale su jedino lijepo na meni- moje plave oči. Krive noge odavale su pretilost koju sam pokrivala širokom, dječačkom odjećom. Nosila sam daleko veći broj od moje zgodne majke, mislim da je to ostao moj kompleks do dana današnjeg. Naravno da sam u srednjoj školi dobila i protezu za zube i to onu fiksnu sa šarenim gumicama…jeeei! Radosti i sreće moje! Nikad nisam voljela šareno! Možete samo zamisliti koliko sam tek tada bila prekrasna… Na fakultetu se nije desila ona transformacija iz ružnog pačeta u ljepoticu, kao što je to vjerno prikazano u glupim američkim filmovima. Sada izgledam oku podnošljivo- nosim leća, proteza je otišla, zubi su ravni, iako žuti…kile su se, recimo, rasporedile…i eto, plijenim intelektom…i teškim sarkazmom! A mržnja, više netrpeljivost prema djeci je ostala…pamtim jako dobro njihovu surovost, njihove uvrede i nepoštovanje…moju usamljenost… Nikad nisam bila dijete, jedna od gomile…dok su se one igrale lutkicama, barbikama, šile im odjeću i glumile majke, kuhale…ja sam čitala…dok su se oni igrali autićima, pištoljima, loptom…ja sam čitala…njihovi izbijači, ćorava baka, sandokan, guma…moja knjiga… Nisam razumjela te svađe, ta vijanja, grudanja, ogovaranja…moji prijatelji iz knjiga bili su odrasti i pametni ljudi, uživala sam u njihovu društvu, u svojoj sobi, koja nije priličila jednom djetetu (goli bijeli zidovi, čist stol, pod dlaku poslagan ormar, bez truke prašine, na koju sam, naravno, o, kako štreberski, alergična), u svom svijetu, u kojemu, kao ni u stvarnom, nisam učestvovala… Nisam zapitkivala roditelje, o svijetu i svemu što me zanimalo saznavala sam iz knjiga. Jedino je djed obraćao pozornost na mene…zvao me „svojom princezom“, „ljepoticom“…odnosio se prema meni kao prema odrasloj osobi…imponirao mi je i ulijevao samopouzdanje. Vodio me na mjesta gdje on zalazi (nisam bila svjesna što su kavane i zašto ne smijem govoriti baki za smrdljivi sok koji je on pio)…djed je umro kad sam imala 9 godina…i ostala sam sama…s knjigom u ruci…igrala sam sporednu ulogu u svome životu… Kada su moji vršnjaci također prestali biti djeca, dala sam im priliku. Počeli smo se dobro slagati…međutim, oni su se počeli pariti…i taman kad sam se na njih navikla, počela su im stizati djeca. Nisam mogla podnijeti tu buku i njihovu opsjednutost vlastitim vrištećim potomkom, pa sam prekinula odnose i s većinom „odraslih“. I baš sam neki dan išla od jedne moje prijateljice nezaražene majčinskim sindromom, ona živi na drugom kraju grada, pa sam presjedala iz tramvaja u bus. Sjedim u busu i čekam da krene (uvijek dođem puno ranije, jer mi nije problem čekati…to mi daje vremena da se pripremim za novi susret), udubljena u svoju knjigu ne primjećujem svijet oko sebe. Neki klinci urlaju, gurkaju se i rugaju nekome…ne vidim, ali jako ih dobro čujem…plač…trčanje…pa, gdje su im roditelji, što ih ne paze?! Nastavljam čitati vidno izbačena iz takta…netko sjeda pored mene, okrznuvši me crnim debelim kaputom, dižem pogled i ugledam debeljuškasto plavo dugokoso stvorenjce koje mi kroz jedva otvorena usta promrmlja: „Oprostite“, oborivši pogled i zacrvenivši se istog trena. Skida teški ruksak s leđa, otvara ga i vadi knjigu, otvara je i odlazi u moj svijet nemilosrdno me izbacujući iz njega…zauvijek... |
- 20:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #
utorak, 08.01.2008.
Zabluda isključivosti
 |
- 18:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.01.2008.
...kritika narodnjaka...
|
Nadam se da ste uzivali onoliko koliko sam i ja... |
- 22:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 06.01.2008.
Vratiće se rode...
|
Danas sam pogledao pet epizoda nove srpske serije pod imenom "Vratiće se rode" koja ide na televiziji B92...i mogu reći da nešto tako dobro nisam gledao već dugo vremena... Kako nemam televizor u sobi, kako nalećem samo na hrvatske sapunice i kako u posljednje vrijeme gledam jako puno americkih serija..."Vratiće se rode" je veliko osveženje... Mislim da sam po prvi put obratio pozornost na glumu...koja razlika nasuprot bilo koje hrvatske serije...pa i one najozbiljnije, dramske... Glumci su odlicni...vrhunski...genijalni...ustvari, uopće ne osjetiš da glume... I da...radnja je malo drugacija nego inace u srpskim serijama...nije samo socijala u pitanju, ima tu i nekih drugih tema...i sto mi se najvise svidja ... nema patetike... Toplo preporučam ukoliko ste u mogucnosti pogledati... ...ovo sam neki dan nacrtao...mislim da sam uspio docarati svoje osjecaje kada u onim danima idem u wc obaviti velik posao...  |
- 23:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #
0
Veljača 2008 (2) Siječanj 2008 (9) Prosinac 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||