...which started the whole world crying...
srijeda, 09.01.2008.
Ne volem...nikog, lutko!
|
Ne volim djecu! Ne volim njihove kreštave glasiće…ne volim njihov usiljeni smijeh…ne volim njihova dosadna pitanja…ne volim njihovo glasno zadirkivanje…ne volim njihovu radoznalost i guranje nosa svuda…jednostavno ih ne volim! I tako je otkad znam za sebe, još kada sam bila „dijete“ nisam ih voljela, niti sam se družila s njima, ajde priznajem da nisam čak ni pokušala…ali, čemu?! Imala sam rijetku plavu kratku kosu, koja me činila sličnom dječaku. Naočale s vrlo visokom dioptrijom skrivale su jedino lijepo na meni- moje plave oči. Krive noge odavale su pretilost koju sam pokrivala širokom, dječačkom odjećom. Nosila sam daleko veći broj od moje zgodne majke, mislim da je to ostao moj kompleks do dana današnjeg. Naravno da sam u srednjoj školi dobila i protezu za zube i to onu fiksnu sa šarenim gumicama…jeeei! Radosti i sreće moje! Nikad nisam voljela šareno! Možete samo zamisliti koliko sam tek tada bila prekrasna… Na fakultetu se nije desila ona transformacija iz ružnog pačeta u ljepoticu, kao što je to vjerno prikazano u glupim američkim filmovima. Sada izgledam oku podnošljivo- nosim leća, proteza je otišla, zubi su ravni, iako žuti…kile su se, recimo, rasporedile…i eto, plijenim intelektom…i teškim sarkazmom! A mržnja, više netrpeljivost prema djeci je ostala…pamtim jako dobro njihovu surovost, njihove uvrede i nepoštovanje…moju usamljenost… Nikad nisam bila dijete, jedna od gomile…dok su se one igrale lutkicama, barbikama, šile im odjeću i glumile majke, kuhale…ja sam čitala…dok su se oni igrali autićima, pištoljima, loptom…ja sam čitala…njihovi izbijači, ćorava baka, sandokan, guma…moja knjiga… Nisam razumjela te svađe, ta vijanja, grudanja, ogovaranja…moji prijatelji iz knjiga bili su odrasti i pametni ljudi, uživala sam u njihovu društvu, u svojoj sobi, koja nije priličila jednom djetetu (goli bijeli zidovi, čist stol, pod dlaku poslagan ormar, bez truke prašine, na koju sam, naravno, o, kako štreberski, alergična), u svom svijetu, u kojemu, kao ni u stvarnom, nisam učestvovala… Nisam zapitkivala roditelje, o svijetu i svemu što me zanimalo saznavala sam iz knjiga. Jedino je djed obraćao pozornost na mene…zvao me „svojom princezom“, „ljepoticom“…odnosio se prema meni kao prema odrasloj osobi…imponirao mi je i ulijevao samopouzdanje. Vodio me na mjesta gdje on zalazi (nisam bila svjesna što su kavane i zašto ne smijem govoriti baki za smrdljivi sok koji je on pio)…djed je umro kad sam imala 9 godina…i ostala sam sama…s knjigom u ruci…igrala sam sporednu ulogu u svome životu… Kada su moji vršnjaci također prestali biti djeca, dala sam im priliku. Počeli smo se dobro slagati…međutim, oni su se počeli pariti…i taman kad sam se na njih navikla, počela su im stizati djeca. Nisam mogla podnijeti tu buku i njihovu opsjednutost vlastitim vrištećim potomkom, pa sam prekinula odnose i s većinom „odraslih“. I baš sam neki dan išla od jedne moje prijateljice nezaražene majčinskim sindromom, ona živi na drugom kraju grada, pa sam presjedala iz tramvaja u bus. Sjedim u busu i čekam da krene (uvijek dođem puno ranije, jer mi nije problem čekati…to mi daje vremena da se pripremim za novi susret), udubljena u svoju knjigu ne primjećujem svijet oko sebe. Neki klinci urlaju, gurkaju se i rugaju nekome…ne vidim, ali jako ih dobro čujem…plač…trčanje…pa, gdje su im roditelji, što ih ne paze?! Nastavljam čitati vidno izbačena iz takta…netko sjeda pored mene, okrznuvši me crnim debelim kaputom, dižem pogled i ugledam debeljuškasto plavo dugokoso stvorenjce koje mi kroz jedva otvorena usta promrmlja: „Oprostite“, oborivši pogled i zacrvenivši se istog trena. Skida teški ruksak s leđa, otvara ga i vadi knjigu, otvara je i odlazi u moj svijet nemilosrdno me izbacujući iz njega…zauvijek... |
- 20:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #
0
Veljača 2008 (2) Siječanj 2008 (9) Prosinac 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||