...which started the whole world crying...
četvrtak, 06.12.2007.
ovi zidovi duše imaju?
|
Ovu sobu bi tako trebalo krečiti! Znam da je ofucano…ali, ne mogu se oduprijeti pomisli koja mi je prolazila kroz glavu. Na jednom zidu bile su tapete, koju su tu još od stvaranja svijeta, maslinasto zelene sa zagasito ružičastim cvjetovima koje su bile obrubljene srebrnim sjajem, tri reda na jednom zidu, na svakom po tri trake cvjetova, jedan rascvjetani, pa jedan pupoljak, svaki okrenut na drugu stranu, rascvjetani na lijevo, a pupoljak na desno i tako do kraja, bar sam tako mislila, jer na tom zidu je njegov radni stol, njegova svetinja. Taj stol dobio je za svoj 15 rođendan od mame i tate, ima ga već 6 godina i na njemu nema ni jedne jedine ogrebotine, običan pisaći stol svijetle boje drveta, na kojemu je uvijek gomila papira i hrpa knjiga, uvijek u savrsenom redu, koji samo on može održavati, tu se nalazi i njegova pisaća mašina...on piše, a kako ne vjeruje u tehnologiju, ostao je na razini mašine. Stolu rijetko prilazim, ne vjerujem da bi me ikad više pogledao kada bih narušila njegov savršeni sklad. Drugi je bio izljepljen posterima njegovih idola iz mladih dana, tu je bilo svega, voljela sam ga ponekad zezati zbog toga...njega je bilo nemoguće zezati, jer se ničega nije stidio, sve mu je bilo normalno. Tamo se nalazio maleni prozor, jedini izvor svjetlosti i jedini izvor stvarnosti. Na trećem je zidu bila velika vitrina, visoka do plafona prekrivala je čitav zid, nju je njegova baka kupila još '63 kada je otišla u svoj prvi stan sa njegovom mamom u naručju, to je bila ustvari garaža, koju joj je iznajmila radna kolegica, imala je samo taj ormar, nešto posuđa i peć, odnosno šporet na drva, a umjesto kreveta- slamaricu. Krevet je kupio tek djed kada se dvije godine kasnije uselio kod njih, pobjegavši od svojih roditelja, bio je mlađi od bake, kao i on od mene. Baka ga je šutke primila, kao što je i godinama kasnije šutke primala udarce koje joj je zadavao gotovo svakoga dana kada bi se pijan vraćao kući...ali, o tome se ne priča, jer oboje su umrli, a sada se govori samo kako je to bila jedna velika ljubav. Četvrti i meni omiljeni zid bio je okrečen u bolničku bijelu boju, nju smo, kao i plafon, nas dvoje zajedno okrečili, kada smo vili svoje gnjezdo...to je bilo 14.9. prošle godine, tada smo bili točno 4 mjeseca skupa i to je bio moj prvi upad u njegovu intimu, ušla sam na velika vrata i tamo i ostala. Od tada je prošlo već 10 mjeseci, zid je jako prljav, pun fleka...plafon ima crte od duhanskog dima...a, ja ležim na krevetu do tog „Mog“ zida. Na meni su grudnjak i čarape. Grudnjak i čarape nikad ne skidam. Grudnjak jer me je prababa učila da „curske sise niko ne smi vidit“, to je jedina stvar koju ne netko naučio a ja je se zbilja pridržavam, nije mi ugodno da itko gleda ili dira moje grudi...njezine zbilja nitko nije vidio za svih 88 godina koliko je bila ovdje...ponekad se pitam tko će imati toliko obraza da uči moje dijete o moralu. A čarape su moja grozna, nikad odavana, tajna...tuš...imam plivaće kožice između prstiju! Da, lažem…volim to ponekad činiti…zvučalo je bolje u glavi. Nije to neka tajna…čisto bolest, bolest razlikovanja. Odbijam skinuti čarape, ne stidim se nogu, niti imam išta protiv njih, samo po svaku cijenu želim biti drukčija, a šarene, uvijek različite čarape (mrzim simetriju) su moj znak. On me čak nikad nije ni pitao zašto ne skidam čarape, mislim da ih nije ni primjetio. Grudnjak mu je od početka smetao...popuštam mu u vezi mnogo čega, ali grudnjak mora biti na meni uvijek i zauvijek! Na meni su još i njegova ruka i noga. Ležim na leđima da bi me on mogao obgrliti, jer je tako njemu najudobnije. Više sam mu puta napomenila da ne mogu spavati na leđima, to nikad nije bilo bitno, polako je i meni postalo nebitno, budući da sam tako zavoljela gledati njega dok tone u san i njegovu sobu koja se kupa u polumraku. Mirisao je na jeftin parfem i spermu. To su dva mirisa koja ga najbolje opisuju. Kako znaš voliš li miris sperme? Kada dođeš kući i mirišeš ruku koja je do malo prije držala njegov izvor ugode u rukama. Toliko sam puta to radila, da sada već mahinalno primičem ruku nosu, nesvjesna svog poteza. Koliko je pristojno čekati nakon seksa da se izvučeš iz kreveta i jednostavo odeš? Nitko mi nikad nije dao odgovor na to pitanje, a u bontonu ga nema! Kupila sam bonton, ali nakon dugo proučavanja bacila sam ga u smeće sa zaključkom da je nepraktičan. Ja nemam poštovanje prema knjigama kao on, meni knjiga ili treba ili ne treba, a ono što mi ne treba ja bacam u smeće. Kao i zadnji njegov poklon- crna sexy spavaćica, za godišnjicu. Nije važan kvantitet, nego kvalitet...spavaćica sama po sebi je nebitna, ali bacila sam je zbog neudobnosti...ne gajim osjećaje prema stvarima...ne gajim osjećaje... Osjetim da počinje dublje disati, to bi moglo značiti puno toga, ali kod njega je značenje samo jedno- obavio sam posao, sad spavam- kao pećinski čovjek. Kada je legao bilo je 1 i 28, sada se ne mogu pomjeriti da vidim koliko je prošlo, ali dat ću mu dovoljno vremena da utone u san i onda me nema. Ionako ne mogu još dobih sat i pol spavati, jer moji duhovi će se primiriti tek kad prođe trojka. Imam selektivno pamćenje, a i ono što pamtim nikad nisam sigurna je li se zbilja dogodilo, budući da su želje dio moje stvarnosti. Tako da kada sam silno željela da mi izjavi ljubav…možda više da to osjeti…toliko sam razmišljala o tome i proživljavala taj moment, da sam bila uvjerena da mi je rekao…tek nedavno me odveo u restoran (prije toga je napomenuo da se obučem lijepo, mrzi moj stil odijevanja, pa mi za posebne prigode sam kupuje haljine, koje bira s mamom…ja uzmem haljinu, kažem: „Hvala.“, obučem je kad želi i ponekad operem spermu s nje…), jeli smo, ja nisam smjela puno, jer je rekao da imam sala na stomaku i da bih trebala „smanjiti s papicom“, poslušala sam u želji da mu budem najljepša, predložio je i sport ili fizičku aktivnost, samo sam se nasmiješila (ako mu opet budem rekla da imam astmu i ne mogu skakutati u prašnjavoj sobici pored gomile debelih ženica, derat će se i reći će da se ni ne trudim…zato se ni ne trudim reći da je pojas na trbuhu moj đir i da tako savršeno paše mom pomalo anoreksičnom tijelu)…gledao me duboko u plave oči koje on smatra sivima…i ja sam u njegovim predivnim smeđim vidjela njegov odraz u mojim očima, uplašio me…najtoplijim glasom, koji iz njegovih usta zvuči kao kad kolju svinje na selu, rekao je te dvije toliko željene riječi…otpila sam gutljaj vina, rekla: „Hvala“, i nastavila gledati u jelovnik… Potrudio se, priznajem…ali kasno… Zvoni zvono u crkvici koja je poslije rata sagrađena preko puta njegove kuće…jedan…pa tišina…dva…i gotovo. Odlično, 2 i 15…sasvim dovoljno… Tražim gaće po sobi i nije mi jasno kako svaki put dospiju ispod kreveta… Preko njih navlačim preuske hlače sa zakrpom na dupetu, remek djelo moje drage roditeljice, jedva ih zakopčavam od gomile sala na trbuhu koja se tako divno drmusa dok se seksamo i onda se ja nasmiješim, a on misli da je to zbog njega, pa ubaci u petu ne bi li me što brže zadovoljio, to mi izvlači još jedan osmjeh i uzdah kao nagradu za trud. Majica jedna, pa druga i svaka crna na svoj način, svaka njemu ista, a meni posebna. Preko toga moj divni kožni dugački kaput…ruksak je uredno na podu, da slučajno ne bih imala ikakvih para…odavno se više ne šunjam pri izlasku, jer znam da ga ni bušilica ispod prozora ne može probuditi, o, to znam… Vani su moje marte, to zlo ne može ući u njegovu kuću…samo se uvlačim u njih…nervozno otključavam vrata i hrlim van…od hladnog zraka ledi mi se nos, ali dim mi vraća toplinu… A, gdje sad? |
- 23:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #
0
Veljača 2008 (2) Siječanj 2008 (9) Prosinac 2007 (6) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||