...which started the whole world crying...
utorak, 12.02.2008.
Grane na vjetru
|
Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna. Njih je osam. Došli su sa raznih strana svijeta. U jedan grad. U središte zbivanja. Došli su ga pokoriti i vratiti oduzeti mir. Oni su Grane na vjetru, a ovo je njihova priča. Najmlađa među njima je Luda…ona je svoju moć otkrila negdje u četvrtoj godini, kada je dobila i pamćenje. Do tada je samo spavala i sanjala princa na bijelom konju u velikom šarenom gradu na kraju svijeta, bombe koje su padale njoj su zvučale kao svadbena zvona, dok ju njezin princ spašava od nje same. Ona ima moć tišine, kojim se bori protiv svih zala, ponekad spojena s Veselim N-om kao spužva upija njegovu moć slabosti i uzima njegovu krinku c2h5oh i postaje Luda Luda Luda. Svojom moći ona najbolje skriva probleme i tvori sliku savršenog svijeta. Ona ima blok pun čarobnih stihova koje izbacuje na zle čike, koje tako voli. Ona voli sve koji su joj dovoljno nedohvatljivi ili nestvarni, u stanju je voljeti samo svijet koji je stvorila svojom tišinom ni jednom ne posumnjavši u njegovo postojanje. Ima samo jednu slabost, u stanju je spasiti svakog od članova njezine neobične družine, ali ne i sebe… Najveća je Bloody Saint, ona je crna, ona je neumoljiva. Ona je najupornija, ponekad mi se čini i najmoćnija. Ona je svoje moći otkrila kasno, spoznala ih je dolaskom u Veliki grad. Oduvijek je znala da je drukčija, ali nikad nije imala dovoljno snage podići glas za sebe i napraviti ono što mora. Krila se iza krinke o poslušnoj kćeri. Davno je to prestala biti. Kada je postala jedna od Njih. Ona ima moć neodlučnosti. U stanju je svaku stvar prožvakati sto puta i na kraju donijeti pogrešnu odluku. Zbog svoje veličine uvijek zastupa prava onih koji su u pravu, ne zanima ju ni njihova veličina, niti jačina. Najupornija i najstrpljivija u stanju da preskoči visoku zgradu, ako tako odluči…e, da. Dolazimo i do Irvasa/Irvine. Jedini/a koji/a je i rodno i spolno osviješten/a. Zalaže se za prava drukčijih, potlačenih samo u rodno-spolnom smislu, jer svi smo mi ljudi (osim crnaca i Židova). On/a je oduvijek bio/la svjestan/a svojih moći, čim je prohodao/la potrčao/la je prema dugi. On/a ima moć lijenosti i nemarnosti. Najveći/a među najvećima, u stanju da porobi svijet, da ih baci na koljena jednim pogledom, ali njegov/njezin crveni štit koji pokriva njegov/njezin mozak je, nažalost, prikovan za krevet. Kao štakor, živi u mraku i smradu, strahu nad svojim mogućnostima, došao/la iz daleka, da bi pobjegao/la što dalje. Bježi od sjene Petra Pana, u neznanju da ga ona uvijek sustiže. Ona koja sebe naziva Malom, ona koja je najjača, ona koja kroz osmjeh govori o svojim suzama, a zove se Bela. Ona je otkrila moć tek negdje u pubertetu. Ne želi ju dijeliti ni sa družinom, ona ne vjeruje nikome, ne oslanja se ni na koga, ona je vuk samotnjak. Ona distancirano grli, ona odsutno sluša, ona se boji. Ima moć tajne. Velika i nedokučiva moć je ta koju Bela skriva. Voli ona „na svoj način“ (zamolite Ledenu da vam objasni). Ona glumi nemoć i glumi slabost, ona se štiti bolešću, (ne)ishranom i boksom koji je ukrala od nekih žutih ljudi (u koje ja ne vjerujem). Grane na vjetru su shvatile što sve ona nije, ali kad će ona saznati da oni znaju… Veseli N je kreten. On, kao što sam već rekla, ima moć slabosti. On nije u stanju živjeti, a ne kontrolirati svoje moći. Traži izgovor da bi uživao u svim napicima i jelima za slabiće. I izgovor uvijek pronalazi, a Grane ne vjetru ga ne razumiju, oni nemaju pojma, trebaju porasti ili bar jesti puno graha, da ispadne da se trude. On je filozof i sa svojim hakijem i c2h5oh-om izmislio je svijet. Takav zaljubljenik u prirodu, u knjige o svijetu u kojemu ne živi. On samo prezire sadašnjost, prošlost i budućnost i sve što ga okružuje. Pesimist po vjerskom opredjeljenju. Mica, po etničkom. A, drug, može biti, ako nije maskiran. Samo što više ne znam što je maska, a što lice. Miss Piggy je Samson u družini, njezina kosa krije njezinu snagu, njezin osmjeh i, kako Luda kaže optimizam. Ona je došla kasno, princ tame ju je ukrao i pretvorio u zlog robota, kojeg su Grane na vjetru pokorile i vratile joj um…tada je došla i ljubav. Ona je ekstremna, nekad čisto zlo, a sada oličenje dobra. Ona je neko čudno čudo, nepodnošljiva na prvi pogled, neodoljiva na posljednji. Ona ima moć uma. Nitko nikad u društvu ne može spomenuti nešto o čemu ona već sve ne zna. Ali je u stanju udarati u jedan isti zid toliko dugo dok ne pukne zid ili glava. Vjeruje u vjeru, njezina vjera nikad ne umire, iako je nada već odavno otišla. Ona voli kao svinja i svi padaju na koljena pred njom, ako ne padnu, ona ih udari kosom i gotovi su. Ledena, svuda i sve ispunjava, a nikad je nema. Ona se zalaže za kokošinjce i tu je da drži sve kokoši na broju, da potiče na kokodakanje o kukurikanju i jajima. Da, Ledena, je puna onomatopeja, puna straha od samoće, straha od ljudi, zato se brani upoznavanjem sa svima. Po najnovijim istraživanjima, postoji sto dvadeset i dvoje ljudi na ovom svijetu koje ona nije upoznala, ali to nije zato što ne želi, nego nije stigla. U tome je još veća čast što se baš skrasila s Granama na vjetru. A to je zbog njezine moći, moći laži. Sa svojim dugim nogama ona gazi po nebitnima u ritmu sambe. Na njoj nema ništa istinito, od kose, preko knjiga na polici, nepostojećeg nadimka kojim pokriva svoje laži, do hladnih riječi pogrde koje sipa u gomilu. Samo Grane na vjetru otkrile su njezino srce, istina je da su je secirale, ali to je već druga priča. Zadnja u ovoj družini je Mrgud. Ona utorke mrzi. Kao i ljude. Ne voli prirodu. Ne voli tehnologiju. Bilo bi lakše kad bih se sjetila što voli, ali to neće biti tako lako. Ima moć riječi. Ne, nije ona dobra u gramatici, samo voli pričati i to najviše o sebi. Jer nitko nije kao ona. Da se ne bi pogrešno razumjeli, najviše od svih ona ne voli sebe. Ali nema moć mržnje, nego samo predug jezik, pa konstantno govori, čak i kad ne misli tako. Iskrena, ali bolesno iskrena, bezobrazno iskrena. I voli ih, a oni to znaju, pa ne zanovijetaju, jer ona jednostavno mora pričati, sarkastično i zločesto… Bitno je možda i to da znate. Oni imaju jednu zajedničku moć. Mogu ubiti koga i kad žele. Usmrtili su već previše ljudi i to jednim jedinim pogledom. Smrtonosni pogled ono je što ih veže, ali i ono što bi vas trebalo najviše plašiti. Samo jedna pogrešna riječ i gotovo…a riječ vam, naravno, neću reći…pa, gdje bi tu bila zabava… Napomena: ideja za post nastala je u četvrtak, dakle, prije nego sam se zarazila opakom bolešću zvanom Heroes… |
- 16:21 - Komentari (15) - Isprintaj - #
nedjelja, 03.02.2008.
Ona koja nema sjenu
|
Probudila sam se s istom misli s kojom sam i legla…čudno kako spavanje ne donosi i smirenje. Stigla sam prerano (ta riječ u mojemu rječniku nije postojala do prije deset mjeseci) na sastanak s Gospodinom ili Drugom i šetala srcem grada kojeg ne volim, a kasnije će se ispostaviti da ni on mene ne voli. Zastajala sam samo ispred izloga s riječima. Čitala naslove, prepoznavala imena…poželjela ti kupiti pregršt njih, samo zbog naslova, zbog korica. Bolno mi nedostaješ i to ti želim reći, nije mi dovoljno da znaš, moraš čuti da bi bio siguran. Gledala sam svoj odraz u sjajnim omotima i svidio mi se…baš kao što mi se sviđa moj odraz u tvojim očima…to sam shvatila tek nedavno, možda i danas. Privlače me te riječi, po tom okrutnom gradu i ja idem od izloga do izloga, nemoćna da odolim njihovu zovu…poželim ući unutra, jer važno je prezivati se Pekić da bi napisao knjigu. A ja ju želim, želim tuđe riječi, jer svojih nemam…želim tuđe riječi, jer samo se tako osjećam „normalno“. Trebaju mi, ne vjerujem si dovoljno da mogu znati prešućene stvari, možda nisam ni dovoljno pametna, možda nisam ni dovoljno sigurna…možda mi samo nije jasno zašto… Konačno dolazim do dijela koji bi me trebao najviše zanimati, ali me ne zanima…sa zaprepaštenjem ugledam rječnik koji sam ja trebala napisati, a napisao ga je čovjek koji je već toliko toga napisao u životu da je nešto mogao ostaviti i meni…razočaranje… Otkrivam svoju depresivno-ovisničku osobnost dok tapkam po barama i prisluškujem razgovor dvojice pijanaca ispred zgrade koja se ruši, pa me malko podsjeća na dom i čini da zaboravim gdje sam i zašto sam tu. Pokušavam se sjetiti gdje sam zadnji put imala svoje roza naočale, nisam ni bila svjesna gubitka do jučer…ne sjećam se…ja pamtim samo gluposti…zaboga, nisam se prije 2 tjedna mogla sjetiti našeg zadnjeg poljupca, a tada mi je život ovisio o tome…ne mogu ni sada i to boli onako podlo, kao zub koji te probudi u pola noći, a ti ništa ne možeš, jer mama nije tu da ti da tabletu, a i zubarica je daleko i noć je tiha, a ti bi vrištala ili bar plakala od nemoći. Ulazim unutra, nije hladno, ali ne osjećam toplinu doma…stajem na stranu koja mi po spolnoj odrednici pripada…žena ispred mene miriši… Gledam zidove, nema više skela koje podsjećaju na dom, samo slike, ne primjećujem ih, ali čitam natpise, ne mogu razumjeti slike bez riječi. Nema ni čike koji mi se smješka i čini da se osjećam dobrodošlom, nema ni drugog čike koji zna sve moje tajne, ali pjevati nikako ne zna. Ulazi par s troje djece, tri dječaka, jedan drugome do uha. Mali su, gledaju me krišom preko ramena…ja opčinjena ne skidam pogled s njih. Plačući odlaze…ja pjevam. Opet si bio u pravu, nisam našla smirenje. Kada se taj nemir uvukao u mene? Prvom kišom…prvim ispitom…prvim znacima tvog odustajanja…spoznajom o ljudskoj sebičnosti…spoznajom da nisam centar svijeta…dizanjem magle…prvim vlakom koji je u šest ujutro povezao moja dva prebivališta…njezinom prvom glavoboljom…njegovom prvom jedinicom…prvim Comijevim šamarom i odrastanjem…tapšanjem po ramenu u znak dobrodošlice…prvom noćnom morom nakon dugo vremena…spoznajom da nema nama nas… Kad se probudila više nije zaspala…nikada… Kako ti ne dosadi uvijek biti u pravu? |
- 18:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #
utorak, 29.01.2008.
Nesto malo bolje
 |
- 00:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 28.01.2008.
Loš crtež
 Ako ništa drugo...nadam se da barem osoba na crtežu liči na žensko... |
- 02:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #
srijeda, 16.01.2008.
Ljubavni post
|
Nema sreće bez tuge… Tuga je najdivnija i najpouzdanija stvar na svijetu. Nikad nisam bila doista sretna ako nisam bila iskreno tužna. Apsurd, mislite? Nije! Kada spoznaš onu istinsku tugu…ne sevdah, ne žalost…nego iskonsku tugu koja prožima cijelo tvoje biće, od koje te tresu trnci, zbog koje činiš ludosti, koju stalno priželjkuješ jednim dijelom svoga bitka… Zvuči pomalo bolesno, ali ona ti je odana. Kada znaš da gore ne može biti osjećaš olakšanje, ne možeš pasti niže od dna, a na dnu može biti lijepo, kada se smjestiš i opustiš. Sreća je varljiva i nestalna…tuga je zagarantirana. Držim srce na srebrnom pladnju i nudim prolaznicima, nemam straha, najgore što mi se može desiti je jedina stvar koju iskreno želim. Neki prolaze i više se nikad ne vraćaju, smiju se ili krste. Mnogi ipak staju…i ostaju. Najgori su Oni koji se sažale nad krvavim izmučenim srcem. Oni ga liječe Svojim suzama, zavijaju kosom, uspavljuju najljepšim pjesmama, hrane Svojom srećom, ali Oni ga na kraju i najviše zgnječa…rane Njihovih noževa su najdublje i najteže izlječive. Oni nikad ne odlaze, ako i odu uvijek se vrate. Moje srce ne jača, ono je sve slabije i slabije, ali uporno se prsi na pladnju i nudi se…svima…promiskuitetno je, moglo bi se reći. Naivno? Naravno! Nije li svako srce takvo? Moje ne voli glumu, ono ne šmira, ono ne recitira, ne pjeva…očajno traži pozornost…traži… Lakše bi bilo biti sam, sagraditi zid i uživati u samoći, čuvati srce od pohotnih prolaznika…moj put je mazohistički. Želim samo ono što nemam, tražim samo ono što neću naći, nadam se samo onome što neću dobiti, čekam samo one kojih nema… Svaki šamar daje mi lekciju, koju ne učim. Police su prepune knjiga - čitanje me umara...učenje je besmisleno, volim urođenu mudrost…ili ludost…nema razlike. Nema sreće bez tuge. Iz nje nastaje umjetnost. Ona me jedina podsjeća da sam još živa. Zato ja svoju tugu sebično čuvam zaključanu u ladici svog pisaćeg stola, skrivam je od pogleda, od drznika. Sreću mi možete oduzeti i uništiti, ali tugu vam ne dam! Ona je samo moja... |
- 20:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #
dylan dog
 |
- 12:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 10.01.2008.
Slavka Vlado  Sara  Jovana  Jana  |
- 13:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #
srijeda, 09.01.2008.
Ne volem...nikog, lutko!
|
Ne volim djecu! Ne volim njihove kreštave glasiće…ne volim njihov usiljeni smijeh…ne volim njihova dosadna pitanja…ne volim njihovo glasno zadirkivanje…ne volim njihovu radoznalost i guranje nosa svuda…jednostavno ih ne volim! I tako je otkad znam za sebe, još kada sam bila „dijete“ nisam ih voljela, niti sam se družila s njima, ajde priznajem da nisam čak ni pokušala…ali, čemu?! Imala sam rijetku plavu kratku kosu, koja me činila sličnom dječaku. Naočale s vrlo visokom dioptrijom skrivale su jedino lijepo na meni- moje plave oči. Krive noge odavale su pretilost koju sam pokrivala širokom, dječačkom odjećom. Nosila sam daleko veći broj od moje zgodne majke, mislim da je to ostao moj kompleks do dana današnjeg. Naravno da sam u srednjoj školi dobila i protezu za zube i to onu fiksnu sa šarenim gumicama…jeeei! Radosti i sreće moje! Nikad nisam voljela šareno! Možete samo zamisliti koliko sam tek tada bila prekrasna… Na fakultetu se nije desila ona transformacija iz ružnog pačeta u ljepoticu, kao što je to vjerno prikazano u glupim američkim filmovima. Sada izgledam oku podnošljivo- nosim leća, proteza je otišla, zubi su ravni, iako žuti…kile su se, recimo, rasporedile…i eto, plijenim intelektom…i teškim sarkazmom! A mržnja, više netrpeljivost prema djeci je ostala…pamtim jako dobro njihovu surovost, njihove uvrede i nepoštovanje…moju usamljenost… Nikad nisam bila dijete, jedna od gomile…dok su se one igrale lutkicama, barbikama, šile im odjeću i glumile majke, kuhale…ja sam čitala…dok su se oni igrali autićima, pištoljima, loptom…ja sam čitala…njihovi izbijači, ćorava baka, sandokan, guma…moja knjiga… Nisam razumjela te svađe, ta vijanja, grudanja, ogovaranja…moji prijatelji iz knjiga bili su odrasti i pametni ljudi, uživala sam u njihovu društvu, u svojoj sobi, koja nije priličila jednom djetetu (goli bijeli zidovi, čist stol, pod dlaku poslagan ormar, bez truke prašine, na koju sam, naravno, o, kako štreberski, alergična), u svom svijetu, u kojemu, kao ni u stvarnom, nisam učestvovala… Nisam zapitkivala roditelje, o svijetu i svemu što me zanimalo saznavala sam iz knjiga. Jedino je djed obraćao pozornost na mene…zvao me „svojom princezom“, „ljepoticom“…odnosio se prema meni kao prema odrasloj osobi…imponirao mi je i ulijevao samopouzdanje. Vodio me na mjesta gdje on zalazi (nisam bila svjesna što su kavane i zašto ne smijem govoriti baki za smrdljivi sok koji je on pio)…djed je umro kad sam imala 9 godina…i ostala sam sama…s knjigom u ruci…igrala sam sporednu ulogu u svome životu… Kada su moji vršnjaci također prestali biti djeca, dala sam im priliku. Počeli smo se dobro slagati…međutim, oni su se počeli pariti…i taman kad sam se na njih navikla, počela su im stizati djeca. Nisam mogla podnijeti tu buku i njihovu opsjednutost vlastitim vrištećim potomkom, pa sam prekinula odnose i s većinom „odraslih“. I baš sam neki dan išla od jedne moje prijateljice nezaražene majčinskim sindromom, ona živi na drugom kraju grada, pa sam presjedala iz tramvaja u bus. Sjedim u busu i čekam da krene (uvijek dođem puno ranije, jer mi nije problem čekati…to mi daje vremena da se pripremim za novi susret), udubljena u svoju knjigu ne primjećujem svijet oko sebe. Neki klinci urlaju, gurkaju se i rugaju nekome…ne vidim, ali jako ih dobro čujem…plač…trčanje…pa, gdje su im roditelji, što ih ne paze?! Nastavljam čitati vidno izbačena iz takta…netko sjeda pored mene, okrznuvši me crnim debelim kaputom, dižem pogled i ugledam debeljuškasto plavo dugokoso stvorenjce koje mi kroz jedva otvorena usta promrmlja: „Oprostite“, oborivši pogled i zacrvenivši se istog trena. Skida teški ruksak s leđa, otvara ga i vadi knjigu, otvara je i odlazi u moj svijet nemilosrdno me izbacujući iz njega…zauvijek... |
- 20:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #
utorak, 08.01.2008.
Zabluda isključivosti
 |
- 18:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.01.2008.
...kritika narodnjaka...
|
Nadam se da ste uzivali onoliko koliko sam i ja... |
- 22:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
0
Veljača 2008 (2) Siječanj 2008 (9) Prosinac 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||