NEDOSTAJEŠ!!!
Tako mi nedostaješ...još uvijek ti se nadam...mora postojati razlog zašto smo se sreli...mora...još uvijek si u mojim mislima, snovima, željama...uzalud...sve je uzalud...toliko puta si me iznenadio...ali nema te više...čini se kao da je vječnost prošla od našeg zadnjeg susreta...a vječnost je tek ono što me čeka...i pitam se kakav je kakav je to život bez tebe...odgovor je uvijek isti-NEMOGUĆ...previše bolan...jedino što mogu reći - NEDOSTAJEŠ MI JAKO!!!
TEBE JE VRIJEDILO ČEKATI.....
Na današnji dan prije par mjeseci ostvario si moj san…već sam polako gubila nadu i onda niotkuda pojavio si se TI…napokon sam živjela svoj san…bajku…napokon su se sve puzzle mog života počele slagati na najljepši mogući način…i bojala sam se jer znala sam doći će kraj….i došao je….neočekivano….uvijek dođe neočekivano….ali sada kada je bilo najbolje…sada kada je svaki puta bilo sve ljepše i ljepše….kada smo bili sve bliži i bliži….došlo je ljeto…i odvelo te daleko….daleko od mene…odvelo te u njen zagrljaj…ti si sada tako sretan…zavidim joj….ima te….zapravo uvijek te imala…ali sada ste bliži…sretni…uživate u čarima ljeta…meni ostaju uspomene na tebe…sretna sam što si bio dio moga života….i zauvijek ćeš ostati…moj san…moj život….moje sve…i ne znam kako živjeti bez tebe…kako nastaviti živjeti bez svog sna…ako ikada poželiš tu sam…uvijek i zauvijek za tebe…i nadam se da ipak ponekad pomisliš na mene bar na tren…jedino mogu reći…TEBE JE VRIJEDILO ČEKATI….
ZBOGOM JEDINI MOJ!!!!
Nedostaješ mi neopisivo…svaki dan ti se nadam…svaki dan pomislim javit ćeš se…ali dani prolaze, a tebe nema… a obećao si…ja sam ti vjerovala….razočarao si me…boli..da znaš koliko boli…ne znam kako bez tebe….sve je tako pusto…ništa me ne raduje…danas si me razočarao do kraja…slomio si me…nisam se to nadala od tebe…zar sam to zaslužila…zar ništa ne vrijedim…zar je teško poslat jedan sms…i što mi sada ostaje...ostale su mi uspomene na divne dane s tobom koji se vratit neće…ostalo mi je da ti kažem zbogom …voljet ću te zauvijek….nikada te neću zaboraviti…ali ostaje mi samo da ti poželim svu sreću u životu…budi sretan kada ja ne mogu…budi sretan s njom…uživaj u životu…možda jednom se sjetiš mene…možda se sjetiš da ti je netko htio pružiti svu sreću ovog svijeta…da je netko živio zbog tebe…da te netko volio najviše na svijetu…želio te imati uz sebe iz dana u dan…čuvati te kao kap vode na dlanu, ali ti to nisi želio..možda se sjetiš…a do tada ZBOGOM LJUBAVI MOJA….ZBOGOM ZAUVIJEK….ČUVALI TE ANĐELI….
DA LI ZNAŠ KOLIKO BOLI TIŠINA?
Prošlo je mjesec dana od našeg zadnjeg razgovora u kojem si mi dao nadu da ćemo opet biti zajedno….i ne znam…ne razumijem…ništa te nisam pitala ti si sam to rekao… Zašto si lagao? Nakon svega zar sam to zaslužila? Zar sam zaslužila da se osjećam tako prazno…da me iznevjeriš ti kojem sam slijepo vjerovala…uz tebe sam bila jača od svih problema…hrabro se nosila sa životom...a na kraju tvoja tišina slomila me… Da li znaš koliko boli ta tišina? Ne znaš….zato jer si ti sretan…uživaš…ni ne sjećaš me se…a ja… nosim te u srcu…tugujem za tobom…u mislima stalno si prisutan…ne mogu više podnijeti dan bez tebe…
Borim se da se ne slomim do kraja…ali gubim snagu…ne mogu više…
A sada, saznala sam da ću te uskoro vidjeti…prije nego sam očekivala…znala sam da ćeš uvijek likom biti prisutan u mom životu…i da je susret neizbježan…željela sam da dođe dan kada ću te vidjeti i poslati ti poruku…posljednju poruku u kojoj ti želim napisati koliko mi značiš…i koliko me boli tvoj odlazak…jednostavno želim da to znaš…ali sada, bojim se…jer znam da ti jedino što mi možeš reći je ono što najviše boli…a nisam spremna na to…ova tišina budi lažnu nadu da ipak postoji mala šansa da nastavimo našu priču…a tvoje riječi ubile bi i taj posljednji tračak nade…a opet boljet će i susret…kada prođeš pored mene poput stranca…I samo se pitam gdje sam pogriješila? Da li sam nešto krivo rekla…napravila…koji je razlog tvog nesvakidašnjeg ponašanja…jer to nisi ti…
Jedno znam, prema tebi osjećam beskrajnu ljubav, koja je urezana duboko u moje srce, a neostvariva je!!!
...KRAJ....
Ponovo, po tko zna koji put pogazila sam svoj ponos….pokazala da nisam jaka…i poslala ti poruku….naravno dočekala me tišina…muk…šutnja…
Sada više ti se ne trebam nadati…tržiti opravdanja…analizirati tvoje postupke…riječi…sve je otišlo u vjetar…
Sada sam dobila potvrdu na svoju sumnju da si otišao…Ne, ne plačem…nemam više suza…presušile su…
Da li žalim? Ne, ne žalim ni za jednim trenutkom provedenim s tobom. Ali žalim zato jer sam ti pokazala koliko sam slaba…žalim što sam ti vjerovala da ćeš se javiti…što sam bila toliko naivna…žalim što sam ti dozvolila da me tako jako povrijediš…
Znam biti će trenutaka kada ću opet plakati danima, noćima zbog tebe. Sada sam previše ljuta…Zamišljam ti izraz lica kada si vidio moju poruku…pomislio si «glupača ne odustaje, zar joj trebam nacrtati da je prošlost». Ne, ne trebaš…znam čitati između redova…ali moja vjera u tebe bila je prevelika i nisam ni sanjala da ćeš otići bez pozdrava. Mrzim sebe jer sam ti vjerovala, jer sam se dovela u položaj da vjerujem da nas udaljenost nije razdvojila, da si drugačiji od svih koji su prošli kroz moj život…I samo se pitam «što mi je to opet trebalo?»…Na kraju je dovoljno da ti zahvalim što si me povrijedio…što si me doveo natrag na onaj rub s kojeg si me nedavno izvukao…da ti zahvalim što si opet ugasio jedino svijetlo u tami mog života…
Nadam se da si sretan, da imaš onaj prekrasan osmijeh na licu, da uživaš u svakoj sekundi svog života…nadam se da je ona napokon shvatila da ima najveće blago pored sebe i da te usrećuje i čuva kao kap vode na dlanu…nadam se da nikada nećeš osjetiti bol…tugu...i iako si me povrijedio kao nitko do sada ovo bio si i ostat ćeš zauvijek najbolje što mi se dogodilo u životu…Žao mi je što nikada nisi shvatio koliko je moja ljubav prema tebi iskrena, bezuvjetna, beskrajna…A sada zbogom zauvijek bio si i ostao moj najljepši nedosanjani san…
...tužno je bez tebe...
Dani dolaze i prolaze…tako je pusto bez tebe…i posljednja nada polako umire…tvoja šutnja govori sve… govori više od riječi…pitam se možda je bolje tako da šutnjom si rekao svoje…možda bi riječi previše boljele…ali i ovo čekanje ubija...čekanje da ćeš se javiti…svaki puta kad pomislim na to da ćeš se javiti nasmijem se jer tako bi to voljela…a znam da je nemoguće…nedostaješ mi svakim trenom sve više…stalno se pitam da li se više i sjetiš mene…da li pomisliš bar na tren… što se dogodilo da si nestao…tko je kriv…ja i moja poruka…da li bi sve bilo drugačije da nisam poslala tu poruku…ili jednostavno si tako odlučio da me više ne trebaš…to ne liči na tebe…ti nisi takav…nisi takav da nestaneš bez riječi…i to me zbunjuje…ostala su sjećanja na dane provedene s tobom…na dane beskrajne sreće…na dane koji se nikad neće vratiti…ali ja ću i dalje čekati…to sam oduvijek najbolje znala…budna sanjati da ćeš se javiti na onaj svoj jedinstveni način kada ću se najmanje nadati… da će opet sve biti u redu…nismo se svađali…sve je bilo u redu…ali ipak si odlučio svoje…odlučio si nestati… koliko me srce i duša boli za tobom… kažnjena sam životom bez tebe…ali zašto si mi morao uzeti i onaj mali dio tebe koji je bio moj…onih naših nekoliko sati…poneka poruka…ja sam bila sretna i s tim…nisam tražila ništa više…jer i to je bilo više nego sam očekivala…da mi je vratiti ona naša vremena…naše zajedničke trenutke…kako bi opet voljela prolaziti kroz to…kako sam bila sretna…presretna…vrati me u svoj život…samo to te molim…ne mogu više podnijeti ovu bol koja me razdire…molim te vrati mi osmijeh…vrati mi sreću…da opet budem ona stara sa voljom za životom…
…ŽIVIM OD SJEĆANJA….
Prolaze dani…nema te više…sve je tako tužno i prazno bez tebe…u mom životu nema sata bez tebe…stalno si mi u mislima…cijelo vrijeme uspomene naviru kao plima…osjećam se izgubljeno…prazno…nemam razloga se probuditi ujutro…nemam razloga ustati iz kreveta…
Hodam ulicama kojima smo nekada prolazili…sjećam se svake tvoje riječi…čitam po tko zna koji puta tvoje poruke…znam svaku napamet…brojim dane koliko je prošlo od kada sam te zadnji puta vidjela…koliko je prošlo od kada smo se zadnji puta čuli…brojke me plaše…svakim danom postaju sve veće i veće…postajem svjesna da je previše vremena prošlo…i da je svakim danom manja mogućnost tvog povratka…i ono najteže…pitam se zašto nema odgovora na moju zadnju poruku…a nekoliko dana prije sve je bilo ok… toliko pitanja, a odgovora nema…
Jučer sam opet bila na našem mjestu…često tamo prolazim…čekala sam…ne tebe…prošli su dani kada sam sretna tamo stajala i čekala kada ćeš doći…sada kada dođem tamo plačem…i nije mi važno što ljudi koji prolaze misle…previše me boli…gledam aute koji me dolaze u susret ne bi li te vidjela…ali nema te…možda je bolje tako…
Previše boli i tuge je prošlo kroz moj život…ti si mi vratio snagu, volju…imala sam se razloga radovati životu…sada više nemam…i nitko te ne može zamijeniti…nemam snage za nove poraze…predajem se…odustajem…život se ponovo poigrao sa mnom…dao mi je malo…to malo meni je bilo sve…a onda mi je i to malo uzeo…
...tuga je moj dom...
Svaki dan je sve teže. Tuga opet caruje moji mislima, mojom dušom.
Pitam se ima li se smisla nadati tvom povratku? Znam odgovor…NEMA!!! Ali zašto se onda nadam? Znam da mi nikada nisi bio suđen…svoju ljubav poklonio si samo njoj…ali kako te prestati voljeti…kako prestati čeznuti za tobom…i ono najgore kako ti se prestati nadati? Ti ne znaš koliko mi značiš…ne znaš koliko me boli…nisi primijetio da te gledam drugačijim očima…da mi glas drhti kad razgovaramo…da protrnem kada me dotakneš…da li si ikada primijetio tugu u mojim očima kada se rastajemo? Nikada nisi bio svjestan koliko me veseli tvoja poruka…ali ni poruka više nema…neće više doći poruka «vidimo se večeras?»…nema više…sve pripada prošlosti…
Žao mi je samo jedne stvari što nisam mogla otjerati strah koji me pratio uvijek kada sam bila s tobom…taj strah me kočio da budem što jesam…i najgore od svega taj strah me kočio da budem sretna i da napokon uživam u sreći s tobom…ali umjesto da uživam u sreći ja sam se iz dana u dan bojala tvoga odlaska…strepila nad svakom tvojom riječi…nisam ti mogla pokloniti još ljepše zajedničke trenutke jer sam se bojala….i što mi je vrijedilo da se bojim tvog odlaska kad na kraju si otišao…otišao bez povratka….
….Vratio si mi tračak nade…..
Strah me biti sretna…ali ipak ne mogu reći da me naš razgovor nije razveselio…nesporazum je riješen…a MI da li još uvijek postojimo? Ne znam…MI…pa MI nikad nismo ni postojali ni nikada nećemo…ali kako da nazovem naše prijateljstvo…naše susrete…nadam se ipak da će ti nedostajati NAŠE druženje i da će se sve nastaviti…jer meni vrijeme provedeno s tobom znači sve …za njih živim…oni su moj svijet… sada se opet pojavio onaj tračak nade…da ćemo se ponovo vidjeti…ali strah je jači…do našeg susreta, ako dođe do njega, proći će još dosta vremena…da li će vrijeme koje je pred nama biti kobno i razdvojiti nas? Ljeto nas je ionako odvojilo kad je bilo najbolje…najljepše…ali nadam se da jesen donosi radost…sreću…onu sreću koju toliko dugo nisam osjetila…a koju toliko želim…želim opet osjetiti onu neopisivu sreću kada dođe tvoja poruka…ili kada se bliži trenutak susreta, a vrijeme nikako da prođe…a onda kad se sretnemo sve proleti... i brzo dođe rastanak…svaki puta kad se pozdravimo sve teže je otići od tebe…svaki puta u mom srcu ostavljaš još dublji trag...NEIZBRISIV!!!
