ISKONSKI PAG

nedjelja, 11.04.2021.

PENZIONERSKA PAŠKA EVOLUCIJA! – drugi del





Nastavljam objavljivati tekstova s „BMB portala“ koje sam pisao s odmakom od jednog desetljeća. Jedno desetljeće prođe tako brzo da se ne uspijemo prisjetiti svih bitnih događaja u tih deset godina. Toliko se toga dogodilo u proteklih deset godina kada je riječ o zdravlju, kulturi, politici, kiksevima, katastrofa koje su se događale i da dalje ne nabrajam.

Tekst i fotografije koje će popratiti ovaj tekst zorno pokazuje što je jedno desetljeće i što je to evolucija. Možemo se slobodno upitati da li je u tom procesu uistinu došlo do nasljednih promjena i bioloških osobina u populaciji tijekom promjena generacija. Možda se nešto i izmijenilo, ali u običajima mislim da se bitno nije promijenilo.

PENZIONERSKA PAŠKA EVOLUCIJA!



Čuhajte me vamo da Vam objasnim ca je to evolucija. Vidite Vi dragi moji prijateji ovu današnju evoluciju, kamo gre ovaj svit. Jeste čuhali da su pred neki dan na televizju rekli, da je tribalo pasat ijade i ijade godišć, da bi od majmuna nacinli covika.
- Pa ca je tote cudno?
- Ca je cudno? Pa ca ne vidite ca se dogaja na vome svitu, ovi rati, potresi, krize, recesije, i da ne nabrajan daje. Sitite se ca su cinli sa onih 0,5 promila, pa su tornali na 0,0 onda kada smiš, a kada nesmiš fumat, ka butiga more delat u nediju a ka nesmi, triba ti dopunsko osiguranje ili ne triba, i da ne nabrajan daje.
-Jasno nam je samo ne razumimo ca si sti reć.
-Kako ne razumite. Nekad su tribale ijade godišć da od majmuna ucine covika, a sad preko noći od nas ciniju majmune.

Branimir Maričević
Rijeka;1.03.2010.

11.04.2021. u 17:15 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 07.04.2021.

BELA IV I KRALJEVSKI GRAD




Grad Pag je 30. ožujka 2021. proslavio 777.godina od kada je kralj Bela IV podario status Slobodnog kraljevskog grada što je potkrijepio Bulom koju je dodijelio Pažanima.
Na ovaj post navelo me pisanje Radivoja Pastorčića na svom blogu „Takvi smo a zac“ i nedavni komentar na Facebook stranici „Povijest otoka Paga“ koju potpisuje isti autor. Autor nas u svom postu od 30. ožujka 2014. „Bela J Bula“ i posljednjim komentarom navodi na ispravnost i autentičnost dokumenta i postavlja pitanje: da li je kralj Bela IV uopće dodijelio Bulu gradu Pagu i da li je ta Bula koja se čuva u prijepisu pravno (ili povijesno) valjani dokument?



U svom prvom postu na blogu zapisao sam:“ Povijest je učiteljica života (historia est magistra vitae), kazao je Ciceron. I s razlogom. Ali, ljudi se baš previše ne osvrću za time. Možemo se slobodno upitati, da li je povijest uistinu učiteljica života ili je ona iznad svih nas, jača od volje čovjeka i tjera nas stalno u isti krug i iste probleme? Povijest je fascinantna kao nit koju nasljeđujemo i produžujemo, i kao nauku, samo od povijesti se ne može praviti budućnost. U povijesti se mogu vidjeti greške i zablude, ono što ne treba raditi. Povijest može naučiti o vrlinama, ali neke se stvari nikada više ne mogu dogoditi. Povijest je uvijek nedorečena, i zato je ne treba odbacivati, nego se njome treba služiti kao bilješkom prošlog vremena. Povijest nije nikada kazala istinu do kraja, jer je uvijek bilo onih u tom trenutku povijesti koji su govorili drugačije. Zato ne treba nikada vjerovati istini povijesti, jer je ni ona sama ne zna.“


Radivoj u svom komentaru na Facebooku od 31. ožujka 2021. piše: „nažalost mnogima ni danas neke stvari nisu jasne pogotovo onima koji „pišu povijest“ Paga a drugi upadaju u zamke deplasiranih članaka ili da budem grublji – gluposti i nepismenosti... ništa se od te bule raze do danas nije promijenilo...“.

Kako bih se uvjerio i bolje razumio Radivojeve tvrdnje posegnuo sam za povjesničarima koji su bili autoritet na hrvatskim prostorima i koji su pisali o kralju Belu IV kako bih se uvjerio kako su oni prilazili tvrdnjama da je kralj Bela IV dodijelio gradu Pagu Bulu i proglasio ga „Slobodnim kraljevskim gradom“.

Jedan od najplodnijih i najboljih hrvatskih povjesničara, Vjekoslav Klaić kojeg više manje citiraju svi naraštaji hrvatskih povjesničara napisao je „Povijest Hrvata“ za koju je još jedan hrvatski povjesničar Ferdo Šišić zapisao: „Izradbom, naučnim metodom i opširnošću Klaićevo djelo nadilazi sva dosadašnja djela te vrste u našoj historiografiji; upotrebljeni su za nj ne samo svi objelodanjeni izvori, već golemo mnoštvo arkivalnog blaga.“
Trpimir Macan hrvatski povjesničar i leksikograf je za Klaićevu „Povijest Hrvata“ zapisao: „Veliko je to djelo hrvatske povijesne znanosti, da je u mnogim svojim dijelovima nepremašeno i danas, gdje je pisca u njegovu poslu vodila savjest učenjaka i svijest rodoljuba, i da je ovo djelo uvijek imalo svoje čitatelje ne samo u stručnom krugu.“


Tko posjeduje ili tko bude čitao ovo djelo na samom početku autor se obraća sljedećim riječima: „Čestitom Štiocu. Proučavanje hrvatske prošlosti vrlo je poučno i utješljivo. Uviđamo da i maleni narodi mogu stoljećima i tisućljećima živjeti, a da ne moraju izginuti ni usred velikih, silnih državnih tvorba. Hrvatska nas povijest uči da u etičkom svijetu ne vrijede vazda zakoni fizičkoga svijeta, a najmanje onaj da manji i malobrojniji mora podleći većemu i brojnijemu. I šaka Grka odoljela je golemoj sili čitave prednje Azije, a maleni hrvatski narod održao se pored svih bura i nepogoda koje su ga redom snalazile!“

Tako je u svojoj prvoj knjizi „Povijest Hrvata“ povjesničar Klaić posvetio kralju Beli IV od 243. do 275. stranice opsežnu dokumentaciju osvrćući se na život i djelovanje kralja Bele IV od 1235 – 1270. godine.
Na 254. i 255. stranici Klaić opisuje kako se kralj Bela IV suprotstavio Mongolima koje je predvodio kan Batij sa željom zauzeti ove naše prostore piše:
„I kad je Batij malo zatim stigao pred Velebit, eto mu zakrčenih dolina i provalija koje vode preko te kršne gore. Ne ostade mu drugo nego da se spusti Podgorskom župom, pa se onda protuče do Senja. I zaista Mongoli padoše u Podgorje, gdje i danas još staro i mlado znade za Pasoglavce i njihova kralja. Prolazeći Podgorjem doznade nekako Batij da kralj Bela s mnogo velikaša i mnogo blaga boravi na otoku Rabu. S te vijesti gotovo pobjesni mongolski kan. Odmah negdje namakne brodove i splavi, pa zapovijedi svojim četama da zaplove morem i uhite kralja. Nebogi kralj Bela nađe se opet u velikoj nevolji. Kako nije ni u snu slutio da bi ga Mongoli mogli i na moru potražiti, nije imao ni mnogo ljudi uza se; a kad je sada vidio mnoge splavi i brodove mongolske kako se primiču Rabu, sasvim zdvoji o svom spasu. Ali ga ni taj put vjerni Hrvati ne ostaviše. U odlučni čas dohrliše hrvatski žitelji sa susjednih otoka i grada Paga. U nazočnosti kraljevoj zametnula se bitka pred otokom Rabom. Junački otočani navališe strelicama, kopljima i drugim oružjem sa svih strana na Mongole, koji udariše u bijeg. Ali vještim mornarima hrvatskim ne mogoše uteći moru nevješti Mongoli. Hrvati ih otvorenih jedara stigoše i sve do jednoga uništiše; mnoge poubiše, a druge utopiše u moru. U tom se boju proslaviše i knezovi Krčki, braća Fridrik i Bartol Frankopan. Sa svojom rodbinom i družinom ubiše oni nekoliko mongolskih vojvoda i sila vojske, a k tome zarobiše i neke žive te ih darovaše svomu kralju. Ali i oni izgubiše mnogo svojih rođaka i ljudi, pače i sami dopadaše rana.
Nakon te pobjede ode kralj Bela uz najveće slavlje na otok Pag, gdje ga primiše s velikim veseljem. Kako je sav puk bio oduševljen s pobjede, odlučeno bi Mongole sada i na kopnu potražiti, te ih sasvim protjerati.
Oduševljeni Pažani opskrbiše u to ime kralja svim potrebitim, pače mu darovaše i novaca, a na to kralj sa slavodobitnim otočanima (Frankapanima) otplovi prema Podgorju da se tamo iskrca.“


Akademik Mate Suić napisao je pregled paške povijesti gdje se jednim dijelom osvrnuo i na kralja Belu IV kada je zapisao kako su se Pažani borili za svoju autonomiju.
„Prilika im se ukazala za to kad su sredinom XIII stoljeća provalili Tatari u naše krajeve. Kralj Bela IV bježeći pred njima selio je iz jednog dalmatinskog grada u drugi, da bi izbjegao tatarskoj potjernici. U jednoj bitci, za koju neki smatraju da se odigrala blizu Paga, pružili su Pažani kralju veliku pomoć. Da im se oduži za spašeni život i krunu Bela im je 30. ožujka 1244. god. izdao povelju, kojom Pag postaje slobodni kraljevski grad, izjednačen u svemu s ostalim gradovima Dalmacije; njegovi stanovnici nisu trebali po tome priznavati ničije vlasti osim kraljeve i po toj povelji vlast se grada Paga protezala na čitav otok Pag, pod jednog kraja do drugog. Tako je grad Pag i čitav otok dobio konačno potpunu slobodu i nezavisnost i od Zadra i od Raba. Ovaj Belin privilegij bio je za tadašnje Pažane njihova magna charta, za kojom će, nažalost, morati još često posegnuti u borbi protiv Zadra, a i Raba.“


U obrani Radivojeve tvrdnje mogao bi poslužiti rad Jure Trutanića s Filozofskog fakulteta u Splitu, Odsjek za povijest „Pregled izvora, literature i zbivanja o Mongolskoj provali u Hrvatske zemlje u 13. stoljeću“ gdje autor navodi sljedeće:
„Pri obradi ove teme od velikog su značaja bile i isprave kralja Bele IV. kojima kralj nagrađuje zaslužene velikaše koji su se istaknuli u borbi protiv Mongola. Pomoću spomenutih isprava moguće je rekonstruirati okolnosti u kojima su izdane. Međutim, među njima postoje isprave koje su se pripisivale Beli IV., ali detaljnijom diplomatičkom analizom uočava se falsificiranje pa njih treba držati po strani i, pri proučavanju cjelokupne problematike, ne referirati se na njihov sadržaj.
Što se tiče Bele IV., on se prebacio na otok Rab odakle je rukovodio obranom pa su se Mongoli još jednom pokušali dočepati kralja, ali opet bezuspješno. Improvizirana mongolska mornarica nije se mogla nositi s iskusnim hrvatskim pomorcima pa su Mongoli uz velike gubitke poraženi kod Raba. Ovakav slijed događaja iznosi Vjekoslav Klaić u svojoj Povijesti Hrvata koja je korištena zbog preglednosti u izlaganju, no treba napomenuti kako Ferdo Šišić u svom radu osporava autentičnost ovih događaja sa sjevernog Jadrana koje u svojim sintezama hrvatske povijesti donosi većina eminentnih hrvatskih historiografa. Naime, Šišić smatra kako su podaci o junačkim pobjedama u akvatoriju kvarnerskih otoka i na Grobničkom polju zapravo falsificirani od strane Frankopana i Pažana. Kao glavni argument navodi činjenicu da Toma Arhiđakon koji je, po svemu sudeći, bio vrlo dobro upoznat s događajima vezanim uz provalu Mongola, u svojoj Historiji Salonitani ne spominje navedene bitke.“



Evo kako povjesničari mogu zakomplicirati stvari i kako tvrdnja u mojem prvom postu „ da povijest nije nikada kazala istinu do kraja“, dolazi na svoje.
Da nisam proučio samo dio napisanog materijala bio bi u zabludi kao i Radivojevi prijatelji na postu koji su ustvrdili: - Ca sad ti vako nako, gej njega, ne talasaj bitno je da se nešto slavi.

Jared Diamond američki fiziolog i publicist je zapisao: „Povijest svijeta je poput glavice luka, na kojoj moderni svijet čini tek vanjsku ljusku i koju u potrazi za povijesnim uvidom treba ljuštiti sloj po sloj. No otkrivanje slojeva očaravajuće je i izazovno i danas neizmjerno važno za nas koji iz prošlosti nastojimo izvući pouku za budućnost.“

Kada bi se trebao slaviti Dan grada Paga posvetio sam dva posta na blogu pa neću ulaziti u daljnju prepisku oko toga, ali neću više ni biti u zabludi da Radivoj piše neutemeljene povijesne podatke koji nisu provjereni.

07.04.2021. u 11:25 • 0 KomentaraPrint#

subota, 27.03.2021.

101 PAŽANIN - 43.FRANE VIDOLIN – (Pag, 28. rujna 1836. – Pag, 26. prosinac 1904.)




Da bismo mogli što bolje upoznati profil paških svećenika, prvenstveno kanonika stolnog kaptola u Pagu, moramo najprije uočiti ambijent u kojem su živjeli i djelovali. Grad Pag, smješten je na granici Istoka i Zapada te je tako dolazio pod utjecaj i istočne i zapadne kulture. Tom utjecaju pogodovala je i trgovina soli koja je bila izuzetno bitna za grad Pag. U tom cilju trebalo je valorizirati doprinos katoličkih svećenika na političkom, kulturnom i nadasve obrazovnom planu stanovništva grada Paga.
Pored dosadašnjih predstavljenih svećenika zaslužnih za takav život u gradu je i Frane Vidolin.


Frane Vidolin rodio se u Pagu 28. rujna 1836. godine u obitelji Josipa Vidolina i Petronile Palčić. Osnovno školsko obrazovanje prošao je u svom gradu, dok je gimnaziju polazio u Zadru. Kao gimnazijalac u nekoliko navrata bio je pohvaljivan zbog odličnog uspjeha.
Na središnjem bogoslovskom sjemeništu završio je studij teologije 1859. godine. Za svećenika je zaređen 19.srpnja 1860.godine.
Od 1860. godine do 1881. godine dušobrižnik i kapelan je u Dinjiški i ekskurent Gorice.

Vraća se u Pag 1881. godine kada postaje župničkim pomoćnikom i koralnim vikarom zborne crkve.
Nadbiskup Petar Dujam Maupas imenovao ga je počasnim savjetnikom Nadbiskupskog vijeća.
Rezidencijalnim kanonikom Zbornog kaptola u Pagu imenovan je 31. siječnja 1883. godine. Iste je godine ubilježen u shematizmu kao vjeroučitelj muške pučke škole. Od 1885. do 1894. godine je vjeroučitelj ženske pučke škole kod koludrica benediktinki. U tom razdoblju je obavljao dužnost predsjednika mjesnog školskog vijeća.

Bio je neko vrijeme predsjednik zadruge „Uzor stada“ i predsjednik mjesnog Školskog vijeća.
Kanonik Vidolin bio je i politički aktivan. Pripadao je paškom ogranku Stranke prava pa je njegovo političko opredjeljenje i njegovi istupi ponekad bili neshvatljivi u odnosu na njegovo svećeničko poslanje.
Frane Vidolin bio je erudit, istinski zaljubljenik u knjigu koji je pratio gotova sva izdanja časopisa tog vremena, posebice one na talijanskom jeziku.
U veljači 1904. godine prihvatio se dužnosti kapelana crkve koludrica benediktinki. Međutim nije se dugo zadržao na toj dužnosti jer je u kratkom vremenu nakon toga preminuo.
Don. Frane Vidolin umro je 26. prosinca 1904. godine u Pagu. Ispratio ga je paški puk i kler a misi zadušnici sudjelovale su sve gradske vlasti, društva i pojedinaca bez obzira na stranačku pripadnost i politička uvjerenja.

27.03.2021. u 14:36 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.03.2021.

ORGULJE – KRALJICA INSTRUMENATA





Zahvaljujući Valteru Maričeviću i njegovom neumornom objavljivanju video uradaka na Facebooku i YouTube, pruža mogućnost iseljenim Pažanima i ne samo njima, pogledati sva važna zbivanja koji obilježavaju događaje u gradu Pag.


Tako smo imali mogućnost vidjeti prvu božićnu misu don. Bože Barišića novog paškog župnika. Kada znamo da je don. Božo i dijete s otoka možemo vjerovati da je prvostolna crkva u gradu Pagu vječno nadahnuće svim paškim klericima. Bilo je puno dirljivih susreta i novina, u prvom predstavljanju a jedna od njih je stavljanje crkvenih orgulja u funkciji liturgije.

Posebni utisak na mene u toj božićnoj noći, ostavio je prekrasan zvuk paških crkvenih orgulja.

Mozart je orgulje nazvao „kraljicom instrumenata“, dok je mene na zvuk paških orgulja potakla izjava naše vrsne orguljašice, Ljerke Očić koja je za orgulje kazala: „ Orgulje nas zvučeći potiču da poniremo u svoje najskrovitije dubine i postavljamo si neizbježna pitanja o smislu, sjedeći u nekoj gotičkoj katedrali poput one u Reimsu ili Chartresu, dok se fantastično titranje obojene svjetlosti vitraja stapa s titranjem zraka iz orguljskih svirala zatvarajući krug jedinstva svih umjetnosti.“

Nema katedrale, niti crkve u Hrvatskoj koja ne posjeduje taj instrument. Korijeni orgulja sežu u daleku prošlost. Orgulje pripadaju aerofonoj skupini instrumenata, one koje pokreće zrak.

Što znamo o orguljama u paškoj Zbornoj crkvi? Redovni profesor Sveučilišta u Zagrebu dr. Radovan Ivančević napisao je radnju „Najstariji opis paške zborne crkve“ na temelju vizitacije Augustina Valieria iz 1579. godine. Doktor Ivančević je donio tlocrt s rasporedom oltara i mjestu prvih orgulja po vizitaciji Valieria.

Za današnje orgulje dr.Ivančević navodi: „Upravo luk arkade pod kojom su bile smještene orgulje bio je oštećen, pa je vizitator Priulii 1603. godine »odredio... da se luk iznad orgulja popravi jer bi ubrzo mogao pasti«.' Te su orgulje bile naravno, u drvenom ormaru rezbarenom i obojenom, kako zaključujemo iz Ruićeva podatka da je na njima bio grb , »pozlaćeni lav Republike«, što je kasnije navelo neke da pomisle da su orgulje postavljene odlukom i troškom Venecije, a to je izazvalo problem prilikom njihova rušenja u 18. stoljeću kad su nove orgulje sagrađene na koru iznad ulaznih vrata (1763)." Doktor Ivančević ne navodi tko je graditelj orgulja.


U predstavljanju obitelji Portada zabilježen je podatak da je Nikola Portada rezidencijalni kanonik Zbornog kaptola u Pagu, 1763. ponudio kaptolu da će sam platiti iznos od sedamsto zlatnih dukata za nove velike orgulje koje je izradio Francesco Dazzi. Kaptol je odbio tu ponudu kanonika Portade.

U klasifikaciji sakralni/religijski predmeti koji nosi oznaku zaštićenog kulturnog dobra: Z-2421 navode da je graditelj orgulja – Petar Nakić? (pod znakom pitanja).
Prema don. Frani Buliću postoji vjerojatnost da su orgulje djelo Petra Nakića našeg vrsnog graditelja orgulja. U životopisu Petra Nakića pored nabrojenih orgulja koje je izgradio ne spominju su orgulje u gradu Pagu.
Ladislav Šaban jedan od najvećih naših muzikologa i organologa, zapisao je da u nedostatku pisanih podataka autorstvo paških orgulja ostavlja otvorenim smatrajući ih djelom nepoznata graditelja iz 18. stoljeća.

(foto: Armano Ermin)

Orgulje mehaničkog sustava, mnogim preinakama i popravcima velikim dijelom su izmijenjene. Ladislav Šaban u svom opisu orgulja zaključuje da po svim proporcijama orgulje u Pagu ukazuju na vještog majstora.

(foto: Armano Ermin)

Dok povjesničari dokazuju tko je izgradio orgulje u Zbornoj crkvi u Pagu, sigurno je samo jedno da one vape za temeljitom obnovom. One su djelomično obnovljene. Više od tri desetljeća Pažani nisu mogli uživati u čudesnom zvuku orgulja.

Prvi održani koncert nakon djelomične restauracije održan je u organizaciji Centra za kulturu Pag, 15.07.2007. godine kojeg je izveo Oratorijski zbor crkve sv. Marka iz Zagreba pod ravnanjem maestra Tomislava Fačinija, Pažanina porijeklom.

(foto: izvor internet)

Za orguljama je bio Pavao Mašić. Tomislav Fačini je nakon koncerta izjavio, da je bilo izuzetno zahtjevno za ravnanjem, jer su pjevači bili u prednjem dijelu crkve, a orgulje iza, na povišenom mjestu iznad ulaznih crkvenih vrata.

U nekoliko navrata održani su koncerti na orguljama u Zbornoj crkvi od kojeg treba odvojiti onog pod nazivom „Oculi tui Deus“ kojeg je izveo ponajbolji hrvatski i svjetski priznati orguljaš Mario Penzar. Maestra Penzara glasom je pratila sopranistica Martina Klarić. Izvodili su rano renesansna djela Frescobaldia, Cecchinija, Lukačića, Jelića i Zipolia. Koncert je bio dio projekta „Pag – srednjovjekovni grad“ a održavao se u sklopu manifestacije „Paško kulturno ljeto“ 22.07.2013. godine.

(foto: izvor zadarski list)

Treba spomenuti i koncert Juraja Ivanića slobodnog umjetnika koji radi kao orguljaš u crkvi Presvetog Trojstva u Donjoj Stubici. Koncert je izveo 17.08.2010. pod nazivom „Majci Staroga Grada“. Na programu su djela J.G.Waltera, G.Bohma, F.W.Zachua, T.Duboisa, L.Webbera, M.Duprea i A.Willsa.

Radi popularizacije hrvatskih povijesnih orgulja i orguljske glazbe u Hrvatskoj se održava nekoliko orguljskih festivala: Organum Histriae (Dani orgulja u Istri), Ars Organi sisciae, Orguljaška ljetna škola u Šibeniku i Orgulje Heferer i neki manji.
Paške orgulje imaju preduvjet da se pridruže tim festivalima u sklopu spomenute manifestacije „Paško kulturno ljeto“. Gradu Pagu nedostaju ovakvi događaji koji bi oplemenili kulturno ljeto u gradu.


Pored paških kulturnih djelatnika svoju ulogu bi trebao odraditi i novi paški nadžupnik don. Božo Barišić jer bez lažne skromnosti, svakom umjetniku, glazbeniku je cilj svirati pred publikom na instrumentu koji ima svoju prepoznatljivost. Paške orgulje to sigurno imaju.

22.03.2021. u 09:15 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 16.03.2021.

NAŠA „doka“ – dr. MIRA !




Ustajemo se i liježemo sa strahom od zaraze virusom COVID-19, strah je razumljiv, obzirom da se radi o novom virusu čija obilježja su još uvijek u potpunosti nepoznata, za kojeg još ne postoji specifičan lijek, a cjepiva koja se sada koriste jedino su svijetlo na kraju tunela.



Tragom novinskih napisa naišao sam na tekst novinarke Alenke Festini u Zadarskom listu iz 13.11.2009. „Cijepljeno oko tisuću Pažana“. Novinarka Festini nas izvještava kako liječnici paške ambulante posjeduju dovoljno cjepiva protiv sezonske gripe koje zadovoljavaju potrebe građana. Navode da je tisuću građana primilo cjepivo.

Novinarka Festini navodi da je važno reći da prednost pri cijepljenju imaju osobe starije od 65 godina, kronični bolesnici te zdravstveni djelatnici, koji cjepivo ne plaćaju. Za ostale cjepivo stoji 55 kuna.

Cijela ova situacija oko pandemije COVID-19 i zdravstveno zbrinjavanje navelo me na to da se sjetim jednog svojeg teksta na portalu „Baš nas briga“, gdje sam pisao o dr. Miri Rubčić-Šoć, koja je od 0 do 24 sata brinula o zdravlju stanovnika ne samo grada Paga, nego svih na otoku. Bila su to jedna druga vremena po pitanju zdravstvene skrbi stanovništva. Sjetim se kako je 1972. godine vladala panika od epidemije „velikih boginja“ i kako smo se cijepili protiv iste bolesti.


Tekst je objavljen 18.10.2009. godine i sada djelomično revidiran i nadopunjen samo s novim i nikada objavljenim fotografijama.



NAŠA «doka» - dr.MIRA !

Život liječnika sam je po sebi priča ne samo o njemu već i o sudbinama mnogih njegovih bolesnika.
Tko još gaji uspomenu na ovu liječnicu, koja je na svoj osebujan način, živjela u Gradu i sa Gradom, koja mu je davala jedan tonalitet u kome su se svi građani mogli osjećati sigurnim.
Uspomena na dr.Miru Rubčić-Šoć posebna je vrijednost, svih onih koji je pamte, zbog jednostavne ali duboke ljubavi za ovim Gradom, za ovim otokom i svim otočkim ljudima. Zbog te svoje ljubavi, požrtvovanja i sposobnosti postala je čuvena i ostala u najljepšoj uspomeni brojnim pacijentima kojima je pomagala. Jer ona je najprije bila čovjek, i zato su je pacijenti tako doživljavali, jer taj odnos među ljudima najvažniji je odnos za ljudsko biće.
Imao sam sreću da sam jako često bio u blizini dr.Mire, naše «doke» kako smo je od milja nazivali. Jednom od mnogih prigoda u obiteljskoj kući mojih roditelja zamolio sam je za portret, i rado je pristala na to.

-Mali Bebiću, (uvijek me tako zvala op.a.), hoću da lijepo ostanem na toj fotografiji.
Zapitati ćemo se kakve veze ovaj tekst ima sa ovim portalom. Upravo poradi ovog portala sjetio sam se dr.Mire, jer njezina ljubav za ovim Gradom, za njegovim običajima i načinom življenja, bila je neizmjerna.

Ovome bih mogle posvjedočiti i naše časne benediktinke, koje su je rado primale u svom samostanu. I svi mi koji smo je pobliže poznavali, znali smo koliko je vezana za Pag i Pažane. Znam da je najteži trenutak njena života bio kada ju je bolest odvukla sa Paga, zauvijek. Htjela je svojim dotadašnjim sugrađanima ostati u lijepom sjećanju, nikako kao bolesnik.
Karneval i dr.Mira bili su jedno. Svi stariji pažani koji je se sjećaju moći će odgovoriti na sljedeće pitanje. Dali je započeo koji zimski karneval, a da u prvom kolu odmah na čelu nije bila dr.Mira? Dali je netko smio i imao hrabrosti oduzeti joj to mjesto? Ona i teta Seka Pančokovica u narodnoj nošnji, sa pokrivacom na glavi.

Njoj je to bila svetinja. I kada bi glazba krenula sa kolom, zamišljam je kao dr.Luiđa iz Smojinog «Malog mista». Di ćeš sad tražit intervenciju kad je kolo pocelo, neka se malo strpi onaj koji treba doktora. Nakon dosta vremena, slobodan sam ovdje posvjedočiti: «Doka je svim srcem voljela paški karneval».
Na svom životnom putu naišao sam na njen kritički trenutak koji je usmjerio moj život, kada sam joj priopćio da će moja budućnost biti vezan za medicinu, samo se nasmijala i odgovorila.
-Mali Bebiću, izabrao si plemeniti poziv, nastoj živjeti u skladu sa njime.
I danas mi te riječi dr.Mire odzvanjaju u ušima. Obavljajući ljetnu praksu pred odlazak u Rijeku u ondašnjoj paškoj ambulanti, današnjem «Domu zdravlja», sa ponosom mi je potpisala «Dnevnik rada».
-Neka Ti je sa srećom, mali Bebiću!
Kako svojim znanjem tako i svojim autoritetom podržavala je projekt otvaranja Centra za medicinsku rehabilitaciju «Lokunja», čiji su idejni projekti i osnivanje bili u punom zamahu, ali nikada se nisu ostvarili.

Koja je to šteta za Grad Pag, ne treba ni spominjati.
Djelovala je u pozivu «koji računa na cijelog čovjeka» i podržavala one koji su kretali ka tom pozivu. Prilagođavala se uvjetima i promjenama medicine. U takvim uvjetima improvizirala je i spašavala, svoje pacijente i tako davala cijelu sebe, kako bi stekla u moralnom smislu najviše vrijednosti, a to je prvenstveno priznanje i neograničeno povjerenje svih otočana. Time je struci pokazala što znači biti specijalista «opće medicine», poglavito na otoku, kada noć ostavlja predah trajektu ili kada je nevrijeme prekidalo sve mogućnosti prijevoza.

I kada si sam i kada nemaš drugih specijalista oko sebe. Tada je ona ostajala sama sa svojom medicinskom sestrom, potpuno osamljena, ona, bolesnik i nitko više.
Malo je danas takvih liječnika, jer je medicina u naletu novih saznanja i u sprezi s razvojem tehnike i elektronike i s nepravom oduzela onu potrebnu medicinu čitavog čovjeka.
Ovo moje kratko sjećanje na jednog divnog čovjeka i humanistu, neka bude pokazatelj vrijednosti kvalitetnog življenja i u malom gradu kao što je Pag.

Branimir Maričević
Rijeka; 18.10.2009.


(fotografije:1,2,3,-izvor internet)


16.03.2021. u 13:30 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 09.03.2021.

101 PAŽANIN - 42.DAVOR TRAVAŠ – (Pag, 24. svibnja 1956. – Altenmark (Austrija), 11. siječnja 2003.)






Davor Travaš rođen je u Pagu 24. svibnja 1956. gdje je proveo i dio svojeg djetinjstva. Davorova majka dolazi od paške obitelji Matić kojih u Pagu po nadimku zovu Makarani. Otac mu je s otoka Raba. Tako da je Davor bio vezan za ova dva susjedna kvarnerska otoka. Davor je u svojem djetinjstvu doživio nesreću, nastradao je od zaostale eksplozivne naprave iz II svjetskog rata koja je ostavila trajne posljedice na njegovo zdravlje. Bio je bez djela jedne podlaktice. To ga nije ometalo da izgradi svoju osobnu karijeru i postane koristan za društvo i za svoju obitelj.
Osnovnu školu Travaš je završio na Rabu, otoku svojeg oca. Sušačku gimnaziju završio je u Rijeci. Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1980. godine.
Istraživajući svoje podrijetlo, Davor Travaš napisao je znanstveni rad: „Prezimena stanovnika grada i otoka Raba od XV. do XX. stoljeća“. U toj radnji bavio se i prezimena s otoka Paga gdje je zapisao: „zanimljivo je da su mnoga izumrla prezimena s otoka Raba sačuvana u gradu i na otoku Pagu, i to je vjerojatno zaboravljeni, ali još jedini dokaz nekad stoljetne vlasti Raba nad sjevernim djelom otoka Paga.“
Po okončanju fakulteta u Zagrebu, vratio se u Rijeku gdje se zaposlio i zasnovao svoju obitelj. Davor Travaš je s poznatom novinarkom Radio Rijeke, Brankom Malnar imao dvoje djece.

Svoju novinarsku karijeru započeo je u Radio Rijeci kojoj je ostao vjeran do svojeg preranog odlaska.

Kao iskusni novinar informativno-političke redakcije došao je na čelo Radio Rijeke na kojem je ostao do 2000. godine.
U vremenu osamostaljenja Hrvatske i Domovinskog rata velik je bio značaj odgovornosti Radio Rijeke, posebno za prostor okupiranog dijela Like. Za vrijeme trajanja oslobodilačke akcije „Oluja“ osnovao je dopisništvo u Korenici.
Nositelj je Spomenice domovinske zahvalnosti.

Od 2000. do 2003. godine radio je u ulozi komentatora - mentora na Radio Rijeci. Njegovi suradnici svjedočili su da je Davor bio temperamentan i buntovan, a osobnost i samostalnost svoje kuće znao je braniti u njoj i izvan nje. Slušateljima je ostao u pamćenju po svom osebujnom ugodnom baritonskom glasu.
Radio Rijeka predvođena Davorom Travašem u deset godina izrasla je u najslušaniju radio postaju u regiji i šire, te je postala respektabilan medijski čimbenik u Rijeci, Primorsko-goranskoj, Ličko-senjskoj i susjednim županijama.
Davor je sa svojom Brankom bio veliki zaljubljenik u snijeg i skijaške sportove. Svoje zadnje skijanje proveo je u poznatom austrijskom skijalištu Altenmarktu. Spremajući se za povratak u Rijeku pozlilo mu je i preminuo je od posljedica srčanog udara.
Tragična vijest brzo se proširila gradom i regijom a njegove kolege na Radio Rijeci ostavilo u šoku i nevjerici za izgubljenim kolegom. Vijest o preranom odlasku Davora Travaša pročitao je njegov kolega Robert Ferlin.
Komemoracija za Davora Travaša održana je 15. siječnja 2013. godine u Riječkoj Gradskoj vijećnici gdje su se od Travaša pored kolega sa radija, oprostili i predstavnici Udruge civilnih inavlida rata PGŽ-e čiji je Travaš bio predsjednik, a od mnoštva izraza sućuti upućenih obitelji i Radio Rijeci pročitani su oni riječkog nadbiskupa mons. Ivana Devčića, gradonačelnika Vojka Obersnela i župana Zlatka Komadine.

Davor Travaš pokopan je 16. siječnja 2013. godine u obiteljskoj grobnici na gradskom groblju u svom rodnom Pagu.


09.03.2021. u 08:52 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.03.2021.

9.GODINA ISKONSKOGPAGA





Devet godina postojanja bloga „iskonskipag“ pokazuje da je sudjelovanje i informiranje u lokalnoj zajednici i šire bitna potreba, usprkos činjenici da pored službenih i javnih medija postoji propust bio on namjeran ili ne dostupnih informacija.
Pored svih dobronamjernih poruka ima i onih koji poručuju „Pazi što pišeš!?“ Pazim što pišem i svojim pisanjem nastojim ne naškoditi ili povrijediti drugu osobu. Kakva je to demokracija i kultura, koja ne drži do sebe, koja bi zbog pisanja zastrašivala ili fizički i psihički zlostavljala nekoga tko svojim pisanjem želi dati svoju sliku vremena, bez obzira slagali se s njime ili ne.
Kroz ovih devet godina pisanja iskusio sam što mi ova nova tehnologija pruža. Istina je da pisanjem stvaramo jedan novi svijet i čim nešto napišeš na svom blogu, isti čas taj tekst dostupan je čitateljima, koji mogu donositi svoje sudove i javno komentirati.
Pišem jer izuzetno volim svoj grad, njegove ljude, njegovu povijest, stanje u kojem se nalazi. Moja savjest zahtjeva da se sve te njegove tekovine duboko skrivene u mojem srcu, u srcima svih koji ga vole i sliju na njegove ulice kako bi isprali svu gorčinu koju mu ljudi nanose. Jeli pero jače od mača? Kratkoročno ne ali dugoročno da jer ideje i misli, jednom kada ih objaviš dišu vlastitim plućima za svih koji ih koriste.
Blog je ispušni ventil mog duha. Ne mogu ostati ravnodušan prema svome rodnom gradu i svemu što se događa u njemu, jer misli koje se gomilaju i proždiru me ne želim da ostanu predugo u meni.
Stoga, kada se iz ovog kuta osvrnem na ovih devet godina pisanja i kada zbrojim koliko je toga napisano, ne mogu a da ne budem zadovoljan. Nadam se da su pročitani postovi i njegove poruke barem malo potakle čitaoce na razmišljanja i na nova znanja za koja mnogi nisu znali ili u rubrici „Da se ne zaboravi – slikovni rječnik“ i u „101 Pažaninu“.
Ako je to tako, sretan sam da ovaj blog ima svoju smisao. U to ime svi koji pratite blog „iskonskipag“ budite i dalje moja potpora na dobrobit našega Paga.
Iako je bilo onih koji su me radi mojeg pisanja i javno prozivali i pridodali pridjev „sitnosopstvenik“, taj isti koji je moj blog nazvao IzgonskiPag, koji je kazao da ne živim u gradu, da se borim da dobijem svoju ulicu jer ima ljudi koji su u Pagu dobili ulice a nisu zaslužili i ja sam u to danas još sigurniji, oni koji su mi se prijetili i smrću, oni koji su me proglašavali nepismenim i još puno toga.
Ja ću i dalje pisati i čekati još ovakvih epiteta koji daju poticaj, koji te tjeraju naprijed dokle god mi zdravlje bude dopuštalo.


VOLJENI PAGU

Jedna mi jubav stara
Samotno srce steže
Sjećanje neda mira
Dok godine lude bježe

Ko' kamen obala Tvojih
Čvrste su te kadene
Za Tebe pjesme pjevam
Zbog Tebe duša vene

Daleko u tuđini
Misli su moje s'Tobom
Tebi sam voljeni Pagu
Morao reći zbogom

Da mi je vidit crikvu
I prijatelje stare
Oči bi tužne moje
Od sreće zaplakale

Jer bidno ovo tilo
Vječno za Tobom pati
Želja mi ostala samo
Da Ti se jednom vratim

(Branko Barbir)

04.03.2021. u 08:33 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.02.2021.

MAGAZINI SOLI KAO MEDIJSKO – POLITIČKA OBMANA





Kao sredstvo masovnog komuniciranja je novinska informacija koja se objavljuje u raznim medijima bilo u tiskovnom ili elektroničnom obliku.
Istraživačko novinarstvo je ono koje razotkriva informacije koje se svjesno skrivaju, a od iznimnog su javnog interesa. Ono obično razotkriva zloupotrebe u javnim službama, raskrinkavaju spregu između kriminala i politike, nezakonito financiranje izbornih kampanja, podmićivanje, itd.
Tragom novinskog članka u Zadarskom Listu od 16.02.2021. „Paški magazini soli preuredit će se u muzej“ ponukalo me da o ovoj novinskoj temi progovorim na način kako se obmanjuje javnost ili kako se manipulira s javnošću radi svojih osobnih interesa i koliko zajednica ima koristi od toga.


Da krenem redom kako bi se sjetili svih tih obećanja ili „prevara“.
U Zadarskom Listu od 22.11.2010. objavljen je članak „Krenula izrada projekata uređenja magazina“. Autor članka je novinar Josip Portada koji u članku donosi mnogo interesantnih informacija između kojih je i financijsko koje govori da grad Pag po zakonu ima pravo prvokupa u dogovoru s koncernom „Agrokor“ u čijem vlasništvu je bila „Solana Pag“ i da je donijeta odluka po kojoj će se magazini otkupiti za 8,5 milijuna kuna. Novinar Portada dalje piše:- No, ni nakon što je grad Pag kupio magazine u njih se nije ulagalo i njihovo se propadanje nastavilo.

Godinu dana kasnije 30.11.2011. isti novinar u istom listu objavljuje članak: „Magazini soli imat će muzejsko-izložbenu namjenu.
Gradonačelničku dužnost i tada je obavljao Ante Fabijanić koji je izjavio da su magazini dio spomeničke baštine Paga i da je zbog toga potrebito urediti i odrediti im namjenu i da se radi idejno rješenja kako da se to riješi.
Ministarstvo kulture financiralo je sondiranje i istraživanja kvalitete kamena kako bi se mogao izraditi konzervatorsko-restauratorski elaborat.
Na tome se stalo i valjda čekalo bolja vremena.

Nije trebalo dugo čekati na sljedeće izvješće pa tako 16.03.2012. novinar Portada donosi članak: „Magazini soli “zasluženu mirovinu“ provest će kao muzeji“.
Novinar Portada obavijestio nas je da na osnovu izrađenog elaborata konzervatorsko-restauratorskih radova dio kompleksa nekadašnjih magazina soli postat će muzejsko središte s Muzejom grada Paga i tematskim muzejskim sadržajima.
Tada je prvi puta naglašeno da će se na temelju elaborata izraditi projekt uređenja magazina soli kojim će se grad Pag natjecati za sredstva iz pretpristupnih fondova Europske Unije.

Anamarija Bilan novinarka Zdarskog lista 26.02.2013. u rubrici „Povratak“ piše članak „Grad koji vrijedi bolje upoznati“
S geslom Udruge turističkih vodiča Donat „Građani turisti u svom gradu", i paški vodiči, članovi te zadarske udruge, također su u povodu „Međunarodnog dana vodiča" organizirali za Pažane besplatan razgled grada. Vođenje je održano u dva termina, ujutro s početkom u 10,30, te popodne u 18,00 sati. Polazak je bio iz centra grada s Trga Petra Krešimira IV. ili, kako Pažani taj trg zovu, s "Pijace".
Paški turistički vodiči Antonija Bukša i Branko Donadić između ostalog gostima su pokazali i magazine soli.

Novinar Damir Maričić u rubrici „Događaji“ u Zadarskom Listu 30.09.2013. piše članak „Među 10 najboljih i programi Nina i Paga“. Autor dalje navodi da uređenje nekadašnjih magazina soli usred Paga obogaćuju turističku ponudu.
Savez za energetiku Zagreba, tvrtka Energo Media Servis i Hrvatska gospodarska komora - Europska poduzetnička mreža u Hrvatskoj, uz podršku Ministarstva turizma i pod osobnim pokroviteljstvom gospodina Gorana Gazivode, već četvrtu godinu zaredom organizator je proslave Svjetskog dana turizma. Tom prigodom dodjeljuju se prestižne godišnje nagrade za kreativne i inovativne programe u turizmu s posebnim naglaskom na održivi razvoj. Nagrade su dodijeljene u hotelu DoubleTree by Hilton.
Riječ je o specifičnim nagradama utoliko što nagrađuju inovativnost i održivost, a posebno je vrijedno za Zadarsku županiju što su ove godine među deset nagrađenih čak dva projekta s ovog područja i to iz gradova Nina i Paga.
Za najbolji proizvod hrvatskoga poslovnog turizma proglašeni su Magazini soli Grada Paga.


Čekali smo dvije godine a da se projekt nije pomaknuo s mrtve točke. U organizaciji Grada Paga i Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu u paškom Atriju Kneževog dvora 26.06.2015. održana je javna tribina „Magazini soli – prenamjena i obnova“. I sam sam bio sudionik na toj tribini.

Uvodnu riječ održao je gradonačelnik grada Paga Željko Maržić koji je između ostalog naglasio da su magazini soli već deset godina u vlasništvu Grada kao zaštićeni spomenik kulture pa je namjera Grada cjelovito riješiti taj prostor i stoga je pokrenuta suradnja s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu.
Ispred Arhitektonskog fakulteta idejno rješenje obnove magazina predstavio je prof. Nenad Fabijanić, poznati i višestruko nagrađivani arhitekt

Ne skrivajući svoje ljubav prema rodnom gradu svojeg oca i svemu što ga veže za grad Pag u svom izlaganju je naglasio da obnova i prenamjena magazina soli ima izuzetno bitno značenje i u tome da vidi zadnju šansu za kvalitetan razvoj grada Paga. Naglasio je da bi trebalo definirati cjelinu kako bi se zatim moglo prići pojedinačnim projektima. Fabijanić dalje govori kako su magazini soli i stara gradska jezgra nukleus grada i da će ovaj projekt prenamjene i obnove ponuditi idejno rješenje prostora uz veliko poštivanje onih koji su definirali taj prostor. Projekt je bio sveobuhvatan, gdje je prof. Fabijanić predstavio suradnike na projektu prof. Damira Pološkog koji je ukratko ukazao na problem prometne regulacije, zatim prof. Božo Uršić koji je snimio i razradio nacrte svih devet magazina soli i na kraju prof. Dalibor Carević koji je definirao nekoliko prijedloga za rješenje prostora lučice za brodove.

Svoje izlaganje prof. Nenad Fabijanić je završio tvrdnjom kako magazini soli mogu koristiti u različite svrhe, od multimedijskih dvorana, preko muzeja, restorana, veslačkog kluba do tržnice, odnosno do bilo kojeg sadržaja za koji postoji interes uz uvjet da se ne naruši njihova struktura. U njima može biti sve samo ne smiju biti devastirani.

Novinar Ivo Palčić je na svom blogu „Pag, naš otok“ 17.02.2021. objavio post „Pijaca, i široka i duga i .....“ kojim nas je podsjetio da je 17.02.1996. godine prigodnom svečanošću obilježen završetak obnove Trga kralja Petra Krešimira IV.

Prošlo je 25 godina kako je po nacrtima i ideji prof. Nenada Fabijanića obnovljen gradski trg. Profesor Fabijanić naglašava kako je grad Pag svojevrsni urbanistički Unikom koji je ugostio majstora Jurja Dalmatinca kako bi svojim savjetima ili nekim projektima sudjelovao u izgradnji istog. Prema riječima prof. Fabijanića to je bila osnovica za dizajn i rješavanje tog centralnog gradskog prostora.
Danas imamo gradski trg ili našu „Pijacu“ s kojom se svi ponosimo.

Vratit ću se magazinima soli i njihovoj obnovi i prenamjeni. Na tom skupu postavio sam pitanje tadašnjem gradonačelniku Željku Maržiću: što prijeći grad Pag da na isti način kao i grad Šibenik ne sudjeluje u dobivanju namjenskih sredstava Europske Unije za obnovu fortifikacijskih spomenika i spomenika kulture koji su u vlasništvu grada.
Nisam dobio konkretan odgovor. I za to vrijeme dok su se u Pagu gubili oko uređenja i prenamjene, Šibenčani su dobili sredstva i uređuju i treći fortifikacijski spomenik, kulu svetog Ivana. U Šibeniku su jasno definirali da su ti spomenici u službi svih građana i na koji će ih se način koristiti. U Pagu još to nije definirano. U gradu Pagu je gradsko poglavarstvo uzelo sebi za pravo da su to njihovi objekti s kojima mogu manipulirati za osobni probitak. Kako drugačije protumačiti nego da od pokretanje inicijative do danas je prošlo jedno desetljeće a da se u Pagu nisu pomakli dalje od početka. Do tada su u Šibeniku obnovili tri fortifikacijska objekta i koriste se njima kao općim dobrom.

Moje su uspomene vezane i za grad Šibenik u kojem sam živio od 1981. do 1984. godine. Otišao sam se uvjeriti u obnovu tih objekata jer sam svih prošao dok sam živio u Šibeniku i htio sam se uvjeriti kako to danas izgleda. Mogao sam biti sve, samo ne ravnodušan. To me je ponukala da se učlanim u „Klub prijatelja šibenskih starina“. Prilikom uručenja članske iskaznice naglasili su da svojim članstvom u Klubu postajem dio onih koji pomažu da Šibenik očuva svoju kulturnu baštinu! Dio iznosa vaše članarine ulaže se u obnovu i očuvanju kulturnog nasljeđa. Time čuvamo Šibenik i činimo ga boljim mjestom za život! Godišnja članarina u Klubu iznosi 70,00 kuna.

Tri mjeseca nakon održane javne tribine novinar Renato Pedišić 15.09.2015. donosi članak „U Pagu održan sastanak na temu rekonstrukcije Magazina soli“ u kojem nas upoznaje da je u gradskoj upravi održan sastanak na temu rekonstrukcije i prenamjene I, II, i III Magazina soli. Navode da je to nastavak realizacije započetog projekta, a na sastanku su sudjelovali arhitektica Morana Vlahović, gradonačelnik Željko Maržić i njegov zamjenik Dario Grašo. Naveli su da je projekt kao najbolji proizvod poslovnog turizma dobio 200 000 kuna sredstava.

(foto:Zadarski List)
Ova tročlana komisija je objavila da će Magazin I postati prostor izložbe solarstva te da će sadržavati turistički info pult „Pag na dlanu“, Magazin II da će biti prenamijenjen u multimedijalnu dvoranu, dok će Magazin III postati „Paška kuća“ – degustacijski prostor koji će koristiti mali i srednji poduzetnici grada Paga.

Dalje su naveli kako će Magazini soli kao spomenik kulture za njihovu prenamjenu aplicirati sredstva Europske unije. Govore da je to iznimno važno kako bi se u potpunosti ispunio cilj izgradnje i obnove turističke infrastrukture grada Paga, ali i gospodarstva cijelog otoka.
Komisija se valjda na tom putu obećanja umorila ili je politički diskreditirana, pa su digli ruke od svega, kako bi nas posljednji članak u Zadarskom Listu od 16.02.2021. pod naslovom „Paški magazini soli preuredit će se u muzej“ gradonačelnik Fabijanić pet godina nakon spomenute komisije i jedno desetljeće njegove prve izjave upoznao kako je sada konačno riješeno pitanje magazina soli u gradu Pagu.

U ovih 11. godina od prve izjave paških političara do danas, niti su se magazini soli maknuli od svog mjesta, još više su devastirani, ne služe nikome ni građanima ni gostima a političari i dalje građene vuku za nos svojim obećanjima. Do kada?

Završit ću ovaj post s riječima mojeg školskog kolege i prijatelja Radivoja Pastorčića koji je na svom blogu „Takvi smo a zac“ u postu „Megaliti“ zapisao: „Svakodnevno prolazimo pored nekih stvari često ne primjećujući njihova značenja, simbole, priče. Posebno je kamen kao obilježje našeg otoka nešto što nas stalno prati u životu. I kamen ima svoju priču kao i ljudi koji s njim vjekovima žive. Zanima li nas ta priča koju nam kamen priča o sebi i o ljudima?“


28.02.2021. u 10:33 • 0 KomentaraPrint#

subota, 13.02.2021.

101 PAŽANIN - 41.VILIM TIČIĆ – (Zagreb, 13. prosinca 1927. – Zagreb, 14. svibnja 2015.)





Vilim Tičić rođen je u Zagrebu gdje je proveo svoje djetinjstvo i školovanje. Vilim dolazi od paške obitelji kojih po porodičnom nadimku zovu Ganjašinovi, od oca Josipa Tičića-Ganjaše.
Od rana je pokazivao interes za sport. Kao srednjoškolac V muške realne gimnazije u Zagrebu, 1946. godine započeo je svoju rukometnu karijeru kao igrač i trener što je pokazivalo da će Vilim u tom sportu ostaviti velik trag. Paralelno s time trenirao je nogomet u NK „Građanskom“, te još dodatno igrao i vaterpolo.

U prosincu 1946. godine u Zagrebu je pri Fiskulturnom savezu Hrvatske (FISAH) osnovan Odbor za rukomet. Skupština na kojoj je obnovljen rad Hrvatskog rukometnog saveza održana je 19.12.1948. u Zagrebu.
Odbor za rukomet Fiskulturnog saveza Hrvatske 1948. godine dekretom je slao „instruktore“ rukometa po cijeloj Hrvatskoj. Mladog profesora tjelesnog odgoja Vilima Tičića tako je dopala Virovitica. U Viroviticu stiže u listopadu 1948. godine. Virovitičani naglašavaju kako je Vilim Tičić doveo rukomet i prvu rukometnu loptu u Virovitici, te je time zasadio sjeme rukometne igre koja je promijenila tijek sportske povijesti Virovitice. Vilim Tičić je dobio Zlatnu plaketu „Grb Grada Virovitice“ za životno djelo. Povodom obilježavanja „70 godina rukometa u Virovitici“ sudionici manifestacije „Prosinac u gradu“ u organizaciji ogranka Matice Hrvatske predložili su da Grad Virovitica mora imati ulicu ili trg nazvan po Vilimu Tičiću, jer je on u sportskom smislu zadužio grad.

Virovitica je od 13. do 20.srpnja 1957. bila domaćin I svjetskog prvenstva u malom rukometu za žene. Ta čast je dodijeljena Virovitici upravo zato što se u Virovitici igrao ženski rukomet u klubu „Lokomotiva“ kojeg je vodio Vilim Tičić. Viroviticu su tada nazivali grad rukometa jer je imala jedan od najljepših stadiona u bivšoj državi.

S virovitičkom „Lokomotivom“ osvojio je dva naslova prvaka Jugoslavije, 1955. i 1958. godine.

(RK Lokomotiva – Virovitica 1954. stoje s lijeva: Tičić-Bačić-Rajković-Mikšić-Golub-Bunjevac-Kasapić-Obradović-Marinčić-Gligić-Klier)

Rukometni savez Virovitičko-podravske županije nakon smrti Vilima Tičića organizira memorijalni turnir „Vilim Tičić“ na kojem nastupaju djevojčice i dječaci. Turnirom se želi mlade privući sportu, posebice rukometu.
Iz Virovitice odlazi 1959. godine u Beograd, gdje se zapošljava kao predavač na Visokoj trenerskoj školi.
U Beogradu vodi rukometašice RK „Beograd“ s kojima osvaja dva kupa Jugoslavije (1962. i 1963.) i RK „Partizan“.
Vilim Tičić 1968. godine se vratio u svoj rodni Zagreb gdje nastavlja s radom u rukometu. Vodio je igrače i igračice RK „Borac“ te RK „Medveščak“ s kojim 1970. godine osvaja kup.
Nemirni duh i novi izazovi Vilima 1978. godine u siječnju opet dovode u Podravinu ovaj puta u Koprivnicu gdje preuzima rukometašice RK „Podravka“. U sljedećoj natjecateljskoj sezoni 1978/79. s RK „Podravkom“ zauzima prvo mjesto u Drugoj ligi sjever. Te sezone Podravka se nije uspjela plasirati u 1. ligu, to joj je pošlo za rukom u sezoni 1979/80. U Podravku se vratio u sezoni 1983/84. i bio doprvak Druge lige sjever, a 1984/85. s Podravkom je bio četvrti.

(Uprava RK Podravka 1983/84. s lijeva: Ana Knežević-Vilim Tičić-Stanko Lauš-Darinka Pirjavec-Zdravko Operman-Antun Vresk)

Svoje najveće trenerske uspjehe Vilim Tičić postigao je sa ženskom rukometnom reprezentacijom bivše države Jugoslavije. Postavljen je na mjesto izbornika 1957. godine kada s reprezentacijom na svjetskom prvenstvu osvaja brončanu medalju. Taj rezultat je ponovio i na svjetskim prvenstvima 1965. i 1971. godine. Godine 1962. reprezentacija je zauzela četvrto mjesto.
Najveći uspjeh s reprezentacijom bivše države, postigao je 1973. godine kada je reprezentacija Jugoslavije postala prvak Svijeta.

Kostur te reprezentacije predstavljale su sjajne hrvatske rukometašice: Katica Ileš, Mara Torti, Dragica Palaversa te Božena Vrban i Milka Veinović.

To je ujedno bila jedina zlatna medalja osvojena na Svjetskim prvenstvima bivše države.

Popularni Vilko svojim je znanjem i iskustvom, ali i osobnošću, ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom rukometu, ali i u rukometnom sportu uopće.

Vilim je volio grad svojih korijena, grad u kojem je rođen njegov otac. Među prvim Pažanima je na prostoru zvanom „Lokunja“, krenuo u avanturu izgradnje kuće za odmor u kojoj je navraćao kada god su mu prilike za to dozvoljavale.

Vilim Tičić napustio nas je 14. svibnja 2015. godine u 88. godini života. Pokopan je u rodnom Zagrebu.

(fotografije izvor: internet, broj 8. Branimir Maričević)

13.02.2021. u 15:04 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 02.02.2021.

SI CA, KUMPARE !





U siječnju mjesecu 2009. godine pokrenut je portal www.basnasbriga.com, prvi paški karnevalski portal namijenjen očuvanju i promicanju paške kulture i paških karnevalskih običaja.


Na ponudu Jure Orlića-Kalda spiritus movensa tog prvog karnevalskog portala, od prvih dana postojanja bio sam suradnik na portalu, na kojem je bilo objavljeno preko četrdeset mojih tekstova.

Nakon odlaska spomenutog Kalda s čela portala prestala je i moja aktivnost na portalu. Portal je preuzela druga postava ljudi koji su imali drugačiju viziju portala koji i danas egzistira kao službeni portal Karnevalske Udruge Markova kumpanija Pag.

Prošlo je jedno desetljeće od objave mojih tekstova i nisam baš siguran da se ljudi sjećaju tih tekstova poglavito mlade karnevalske snage. Osjetio sam da bi bilo dobro podsjetiti se tih tekstova koji su mnogi izazivali razne komentare na portalu.

Jedan od tih tekstova je i „Si ca, kumpare“ koji je objavljen na današnji dan pred jedno desetljeće.
Podsjetimo se kako je to izgledalo:


SI CA, KUMPARE !

-Si ca, kumpare ?
-Ki, ca ja? – zapita me on kontrapitanjem.
-A da ki ? Ne vidim nikoga drugoga blizu nas.
-Muc. I pusti me na miru ća! – odbrusi mi on. Dekapoto je potloh, na pajolima.
A bura je puhala, hitala kaići oko sebe, a on pod francuskom kapicon, u tankom terlišu, cisti mriže. Misli san da će se poledit, ali zubato sunce mu je davalo teplinu. I više je šumja na koga legionara, nego na šesnog Pažanina od pred nekoliko godišća.
-Ca Ti je ? Lupilo Ti uglavu po vome vrimenu cistit mriže. – nisan se ni ja da.
-Govno mi je. Zaruzinavi san. Isto, kako i stara kuverta od broda. To mi je, mona jedna. Si kuntenat ?
-Ma, daj, daj. U tim godišćima !
-A, ca Ti misliš da ja iman malo godišć. Šezdeset i tri, su se nabrale, kumpare moj. Radi toga sam potloh. Tako i ona moja doma, dva godišća mlaja. Ca će bit kad uvatimo sedandeset i više. Ako nas vrag ne digne prije vrimena, daj Bože.
-Ca, govoriš tote munješćine. Moj otac, ki je kako noštromo celi život naviga kaj i ti, toga se vajda spametiš, ima već sedandeset i osam. Pred neki dan kad je umra mu vršnjak, znaš ca je reka ? Da sada, hvala Bogu, u grad ni više staroga covika !
Oživi san covika. Pa se je još i slatko nasmija. Sto, vragov Ti je uglavu. Ca si mene naša ovde. Ali mu je sve jedno bilo drago. A vo lito, kad smo se sritili kaićima u Slanu, mi je reka:
-Ćuhaj, pozdravi oca ! I reci mu neka gre naprid i neka ne govori pizdarije, po njegovu. Jušto, nisu to, mala, više ona vrimena, kada smo se mogli šulacat do mile voje. Neka se kumpar derži još i tverdo sprida. Tako mu reci.
Onda je zaderma još jedan reful bure i hiti mu francusku kapicu pod pajoli. Sprignu se je za njin, ali ga je bura opet hitila daje. Skoro je lupi glavon u jargolu. I znan da on sad od muke, morda i naglas, kaliva svi kvadri svih svetih od neba i da je opet potloh.
Vidin ga da je uspi uvati tu kapicu i stavit je naglavu. Daje mi neki moti, ali kako gren ća, da mu dan mira, ne mogu uvatit ca mi oće reć. Vajda mi je sti dat sinjal da se i on gre prijavit za cimitar, od muke. Hvala, Bogu samo da je uvati tu kapicu, jer ga je mogla guštat.
-Ali poce je karneval, a on je bi mujen za maškaramin i tancima. Kako je samo zna reć:-sviraj mi ingliš valcer, jesi cu ! Pa će ga možda boje nego ja oživit «paški karneval».

Karnevale dobro mojeee,
Kar-ne-vale, dobro mojeee !!
Odra si mi šjole mojeee,
O-dra si mi šjole mojeee !!


Zgotovjeno:
Rijeka;2.02.2010.
Branimir Maričević



02.02.2021. u 08:48 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 26.01.2021.

DA SE NE ZABORAVI – CIMAT (SE)




Pred neki dan mi Mateo govori da se više neće šišati kod Žogija, tako je on prekersti našeg brica ki se zove Goran, jer da ga neće počuhat kako se on oće ošišati.


Govorim mu ja neka se sterpi dva tri dana pa da ćemo se poć zajedno cimat i da ću ja tada Goranu reć neka ga cima onako kako on oće.

Što si to kazao? Reako sam da ćemo se poć zajedno cimat. Što ti to znači? E,baš to što si ti rekao, da ćemo se otići ošišati. Malo me je čudno pogeda i ni više ništa daje govori.
I ova beseda dolazi iz talijanskog govora (tal. cimare).

U hervatskom jeziku beseda cimat more imat i drugo značenje. Nekoga moreš cimat za rukav, potezat ga da nešto ucini ili rece. To bi bilo doslovno, ali more to značit i u prenesonom smislu kao tobože ono da ga moliš za nešto ili mu ne daš mira.

Ovde u Riku receju: Šta me cimaš, da platim cugu, ne dam ti ni lipe!

Naša beseda u Pag ima jasno određenje kada ti covik rece: Bi san se cimat! Iako se zadnje vrime u Pag više koristi besede: Bi san se oštrić! Stari Pažanin će uvik reć da se je bi cimat.
Tako da se ja i Mateo još nismo bili cimat ali je Mateo nauci još jednu pašku besedu i sad me da ne recen ca, stalno poteže za rukav i govori: Ajmo se cimat kod Žogija.


26.01.2021. u 11:47 • 0 KomentaraPrint#

petak, 22.01.2021.

KARNEVALSKI PROGLAS !




Svima svima svima – pisalo je na proglasu kojim se svu vlast prenijelo na Karnevala.
Svu vlast i sve grijehe!
A to je ono za čime tragamo kroz milenije: vlast onome, tko će znati da nam je da, a sve grijehe da primi na svoja leđa.
Nema, kažem vam, poretka, boljeg od Karnevala.
„Baš me briga!“ naslov je njegovih novina.



Ovako je zapisao Ante Zemljar u svom paškom kultnom romanu zvanom „Mozaik“. Pita se dalje profesor Zemljar: „Ima li koja godina da se nismo prihvatili svi za ruke u isto kolo koje smo poveli u lancima. Dužina im se ne zna. Svi.“

Ovo će biti godina u kojoj se Pažani i Paškinje neće prihvatiti za ruke i u istom kolu zatvoriti sve prilaze Pijaci.

U svom postu „Maškarana pandemija“ predložio sam paškim karnevalistima na koji bi se način možda moglo i organizirati da se tradicija ne prekine, upravo radi pandemije virusa koji je cijeli svijet zavio u crno i oduzeo čovječanstvu sve slobode.

Ovdje u Primorskom kraju gradonačelnici i načelnici gradova i općina predali su karnevalistima i Prinčevima karnevala ključeve grada ili općina. Tim činom su obznanili da je sva vlast pripala karnevalu, baš onako kako nam je u uvodu napisao prof. Zemljar.


Svaki karneval ima svoje posebnosti, pa tako i naš paški karneval. Ta posebnost se očituje u paškom kolu, koji je okosnica paških karnevalskih zbivanja, poglavito u tako zvanim „zadnja tri dana“ do blagdana Pepelnice, - „Ciste sride“. Tada se na gradskom mostu spali Marko, karnevalska lutka, mesopust. Još jedna posebnost paškog karnevala je da se Marko nosi u lijesu.



Ljubitelji maškara ove godine neće pretjerano uživati u svom „petom godišnjem dobu“. Ove godine prevladava virtualni maškarani svijet. Više manje sve karnevalske udruge pokrenule su svoje virtualne stranice i uglavnom preko YouTube-a prenose svoja karnevalska ludovanja.


Još nije zabilježeno ovako tužno peto godišnje doba. Ni u najtežim vremenima nije se prekidala karnevalska tradicija. Jedan mali prostom oku nevidljiv virus izneredio je ne samo karnevaliste, nego cijeli svijet. Ove maškarane vlasti dobile su težak zadatak da otjeraju Covid i da se počne normalno živjeti.


Pažani pored još nekih mjesta u Primorju imaju popravni ispit tijekom ljeta kada organiziraju ljetni karneval. Nadajmo se da će do tada taj mali virus iščeznuti i da će se karnevalisti moći kako mi u Pagu kažemo „refat se“ za sve ovo što nisu mogli ove zime.


Podignut barjak. Na njemu nabodena naranča. Kraj nje suhi kolačić, biškot. Demižon crnog vina pod barjakom. Zna se, kolačić i vino: da se moči, supa. Vatrena družina, koja pod barjakom naziva karneval, ne smije biti suha grla.



(izvor fotografija:2,4,7,8,10. - HRT i You Tube -screenshot)


22.01.2021. u 18:14 • 0 KomentaraPrint#

petak, 15.01.2021.

DA SE NE ZABORAVI - ŠJALPA





Ki po ovoj buri more izać iz kuće a da ne stavi šjalpu oko vrata? Govoriju da je šjalpa odjevni predmet. Ona se ne dupera svaki dan kako brageše ili majica. Niti je šjalpa del robe ku svi judi duperaju.


U šibenskom leksikonu pronalazim da su šjalpu nosili samo gradski muškići, državni činovnici i nježnije žene, jerbo je njima grlo ćutilo svaki vitrić, težaci i ribari ni po najgoroj buri nisu zabotunavali gornji botun, a šjalpu nisu duperavali ni za sprovode po najvćoj zimi.

Sada znamo ki su onoga puta duperivali šjalpu. Danas nema onoga ki ne nosi šjalpu. Ona je postala i ukrasni predmet.

Beseda šjalpa dolazi iz talijanskog jezika (tal. sciarpa) i po njihovom tumačenju je to odjevni predmet ki se nosi oko vrata.

Ne more se na ovu hladnoću bez toplog kapota ili skafandera, debeli đemper a oko vrata pletenu šjalpu. Jer naši judi su znali reć da je boje umrit od tepline nego od studene zime. I ja se tin slažen.

(fotografije 2,3-izvor: internet)

15.01.2021. u 14:57 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.01.2021.

MAŠKARANA PANDEMIJA





U ovin teškin vremenima važno je imat i dobre prijatelje. To je nekakav preduvjet coviku da imaš snage za daje, pogotovo kada si u situaciju u kojoj se nalazim ja zadnjih godišće dan. Zove me tako moj prijatelj profesor, koga sam više puta spominja na ovom blogu. Pa da više ne palamudim, evo ca profesor govori.
- Bog Branimir želim ti svako dobro, najviše zdravlja. Htio sam ti se javiti i ranije, ali sam vodio računa o tome da tebi sada treba mira. Vidim na tvom blogu da ti ustvari nemaš mira, da neumorno pišeš i da si uspio dovesti one svoje Pažane do 40. To nije nimalo jednostavan posao, znam koliko to uzima vremena i truda. Kada sam vidio da u Pragu pišeš za vrijeme svojeg liječenja to me još više obradovalo da će sve biti u redu s tvojim zdravljem. Znam da te još dodatno poremetio odlazak našeg zajedničkog prijatelja Dinka. Dinko i meni nedostaje. Nedostaju mi naše ćakule u „Mornara“, bio je odličan sugovornik. Od mene imaš podršku i nadam se da ćemo se naći u gradu na jednoj kavici kada se ovo ludilo smiri i kada budemo mogli normalno funkcionirati. Ne spominješ previše svojeg prijatelja, vjerujem da ste vas dvojica u kontaktu i da se ne ljuti da više nije glavni lik na blogu.
- Hvala Ti na ovim lijepim riječima i podršci, idemo dalje s pisanjem i ja se nadam da ćemo se uspjeti naći na jednoj kavici. A, Dinko sigurno nedostaje.


(I Aco Petrović ga je sluša)

Ni profesor jedini ki je primjeti da zadnje vrime više ne pišem toliko o svom prijateju i drugi su se javili i pitaju za njega. Ma vidiš ti kako je on popularan. I ne bi se uvati ovoga pisanja da se ni javi.
- Ca je Bebiću, nanka besede od tebe, paričivaš se za karneval pa te ni briga više za ništa. Je Mateo parića monturu?

- Mateu su poslali poruku da ovo godišće neće biti ništa od zvonjave, pa kako su se otvorile granice županija, poša je kod deda i nane u Istru.
- Ca more sa Hervatskim pasošem pasat granicu?
- Ne on ima dvojno državljanstvo, pa mu hervatski pasoš ne znači ništa. Kako voliš ubost, više nego Boga vidit.
- Koda si ti boji.
- Je mora imat karton o procijepljenosti?

- Je samo više ni žuti nego modri.
- Da te pitan. Ca ti misliš o cijepljenju?
- Sigurno je da se triba cijepit. Cijepili smo se protiv svih mogućih bolešćina, zac se nebimo cijepili protiv korone? Ja ću se cut sa svojon doktoricom u Zagreb da li mi ona preporuca, pa ako mi da zeleno svitlo odma se gren cijepit.
- To i ja mislin. Ako se oni u Pag budeju cijepili moć će biti kolo na pijacu.
- Sa tin i bez toga ja bi organizira kolo na pijacu.
- Kako?
- Kupi bi konopa, pokida bi ga na dva metra i svakome da jedan konop ki gre u kolo. Lipo bi se deržala distanca na dva metra. Svaki bi uvati svoj kraj konopa i baš bi bilo interesantno vidit takvo kolo. Glazbari moreju bez konopa bit udaljeni jedni od drugih i evo ti radosti. Kada ovi moreju skijat i ne držat distancu, mi bismo u Pag prvi uz pripisanu distanci mogli održat kolo na pijacu. Maškarivat se ne triba jer svaki ki je u kolo ima brnjicu na lice, šjalpu oko glave i ki te more poznat?

- Nisi ti mujen, ja to celo vrime govorin. Ja se toga nebi nikada siti. Preporuci karnevalistima u Pag ovu ideju, morebit malo razmisliju o tome.
- Evo, poruci san in!
- Bravo, ni ne vodin računa da ćeš napisat ovaj razgovor.
- Kako neću? Svi pitaju za Tebe, misliju da smo se pokarali, a ja judima na mogu objasnit da se ne vidimo, da nam korona neda da se maknemo od kuće, a to ca se cujemo preko telefona ni interesantno. Meni je najvažnije da je Tebi boje. Nisam judi sti uznemiravat da si i Ti bolestan. Fala dragon Bogu da je pasala prestupna godina. Svaka prestupna godina donese nešto ca se zapamti za povijest, ako ništa drugo ono Olimpijske igre. Vidiš ca se dogodila, prva prestupna godina u koj se nisu održale Olimpijske igre. Povijest će debelin slovima zapisat pasanu godinu.

- To si dobro reka. Samo neka nas Bog malo pokumpanja da još moremo famejama pružit malo zadovoljstva.
Još bismo nas dva bili puno toga čakulali ali nas vrime tira naprid. Nećemo dat gušta i svećemo ucint da još jedan put zakolama pa makar i sa konopom. Živi i veseli bili!


Danas kolo oče biti, danas kolo oče biti,
A prejsutra oče neće, a prejsutra oče neće.



11.01.2021. u 13:08 • 0 KomentaraPrint#

subota, 02.01.2021.

101 PAŽANIN - 40.JURAJ PALČIĆ (Pag, 27. travnja 1892. – 23. ožujka 1956.)







Juraj Palčić rodio se u staroj i uglednoj građanskoj obitelji. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom gradu. Dalje školovanje je nastavio u Zadru gdje je pohađao sjemenišnu gimnaziju. U Zadru je završio i studij teologije. Za svećenika ga je zaredio 8. travnja 1916. nadbiskup Vinko Pulišić.

Postavljen je za upravitelja župe u Medviđi i ekskurenta Rodaljica, to mu je bila prva služba. Zbog iznenadne smrti don Nikole Valentića imenovan je Upraviteljem župe u Pagu 1. prosinca 1919. godine i na toj funkciji ostaje do 1922. godine, kada je imenovan za koralnog vikara kolegijata i župničkog pomoćnika. Ponovno se vraća na istu dužnost 1929. godine i ostaje godinu dana do dolaska dekana don Ante Banića i tada ponovno vraća u službu župničkog pomoćnika i koralnog vikara.

Od 1922. predaje na privatnoj gimnaziji u Pagu, a bio je i vjeroučitelj na pučkoj školi.
U shematizmu paške crkve iz 1928. godine ubilježen je kao redoviti ispovjednik paških koludrica.
Šibenski biskup Jeronim Mileta imenovao ga je 1933. godine upraviteljem župe Pakoštane, a na Spasovo 1935. godine ustoličen je u toj župi za stalnog župnika.

Na Jurjevo 23. travnja 1925. svoje prve Mise kazali su paški mladomisnici fra. Frane Karavanić i fra. Ivo Maržić. Mise su održali u Zbornoj crkvi i crkvi sv. Jurja kojom prigodom je don. Jure Palčić održao ganutljive govore. Dugo vremena nakon toga su se prepričavali govori don. Jure Palčića koji je mladim svećenicima dao poticaj u službi koja je bila pred njima.

U svakoj prigodi don Jure Palčić je pokazivao svoje domoljubne i rodoljubne osjećaje. Za vrijeme parlamentarnih izbora u Kraljevini Jugoslavije 1935. godine bio je odveden u Biograd i zadržan u zatvoru samo zato što je kao hrvatski domoljub na zvoniku župne crkve u Pakoštanima dao izvjesiti hrvatsku trobojnicu.
Nije to bilo prvo političko djelovanje don. Jure Palčića. Dalmatinsko svećenstvo započelo je s javnim i masovnim iskazivanjem potpore političkom programu iz Svibanjske deklaracije u jesen 1917. godine, nakon što je krajem kolovoza iste godine vođa dalmatinske Stranke prava don. Ivo Prodan sazvao u Zadru sjednicu uprave stranke gdje je Deklaracija prihvaćena s oduševljenjem. Za Deklaraciju su se javno izjasnili svećenici Jure Palčić, Joso Felicinović i Jure Luša 17. prosinca 1917. izjavom u Narodnom listu, gdje su pozvali i ostale kolege da se izjasne za mir, slobodu i samoodređenje naroda.

(don Ivo Prodan)

Početak Drugog svjetskog rata zatekao ga je na župi. Prihvatio je uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, ali i doživio veliko poniženje kada su Italo-fašistički okupatori ušli u Pakoštane potrgavši hrvatski barjak. Nije se mirio talijanskom okupacijom i radi toga je bio utamničen. Uz svesrdnu pomoć biskupa Milete bio je pušten iz zatvora.
Radi teške bolesti 1942. godine trajno je premješten u svoj rodni Pag gdje je obnašao dužnost župničkog pomoćnika. Nakon kapitulacije Italije za vrijeme kratkotrajne partizanske vlasti ponovno biva uhićen i zatvoren zajedno s prof. Matom Suićem i don. Josom Felicinovićem.
Biskup Mate Garković cijenio je njegov samoprijegor u dušobrižništvu i odanost rimskoj Crkvi, poglavito njegova pomoć u teškim poratnim vremenima za Crkvu u Hrvatskoj.

(prof. Mate Suić)

Stoga je 23. prosinca 1955. godine Juru Palčića imenovao „rezidencijalnim kanonikom „ paškog Zbornog kaptola Sv. Marije.

(kaptolski križ)

Kolika je bila njegova ljubav prema svojem gradu vidljivo je iz ostavštine don. Jure Palčića koji se bavio istraživanjem govora i prošlosti svoga rodnog kraja. Prikupljenu građu za proučavanje paškog govora dostavljao je prof. dr. Josipu Hammu hrvatskom slavistu.
Uz mons. Blaža Karavanića bavio se istraživanjem paške prošlosti gdje je u rukopisu ostala njegova „Paška povijest“ (1955.) te još nekoliko kraćih napisa iz svjetovne i crkvene povijesti Paga.

Don Jure Palčić kao izuzetno vrijedan i odan službenik Crkve umro je u svom rodnom gradu 23. ožujka 1956. godine i pokopan je na gradskom groblju u obiteljskoj grobnici.

Crkveni službenici moraju u svom narodu ostati sačuvani kao spomenici prošlosti, spomenici umjetnosti, jer se u njima odražava kulturno stanje naroda u pojedinim dijelovima prošlosti ili povijesti. Kao takav mora ostati i naš don. Jure Palčić.

Otac hrvatskog katoličkog novinarstva nakon Drugog svjetskog rata don Živko Kustić svoju kolumnu „Pismo seoskog župnika“ u Glasu Koncila potpisivao je pseudonimom don Jure. Kustić je mnogo godina kasnije u listu „Naša Vila“ izjavio da je na paškom groblju tražio grob don. Jure ali da ga nije uspio naći. Kustić je svoje katoličke ideale upijao od svojih učitelja i duhovnika od Jure Palčića i don. Jose Felicinovića.

02.01.2021. u 10:48 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 23.12.2020.



23.12.2020. u 22:24 • 0 KomentaraPrint#

subota, 19.12.2020.

LASSA PASSARE – LAŠA PASARE




Na ovim našim prostorima povijest se ciklički ponavlja i vraća na isti način da to čovjeku postaje neshvatljivo ali istinito. Čovjek je društveno biće i osjećaj zajedništva izuzetno je važan za njegov razvoj.
Danas su sve novine donijele izvješća s jučerašnje tiskovne konferencije Nacionalnog stožera civilne zaštite s obzirom na povećan rizik i kako bi se smanjilo daljnje širenje bolesti, zabranjuje se napuštanje županije u kojoj osoba ima prebivalište ili boravište. Postoji cijela grana medicine, putna medicina, koja jasno pokazuje kako putovanja predstavljaju velik rizik.



Ovom zabranom stanovnici Novalje neće moći putovati u Kolan koji je udaljen od središta Novalje tek nekoliko kilometara i to na istom otoku već i ovako ograničenom prostoru življenja. Kako će tek Pažani koji love lignje u kanalu moći prijeći granicu razgraničenja bez propusnice?


Tragom novinskih napisa kada je u prvom valu pandemije bila donesena ovakva odluka, Grad Novalja je od Stožera civilne zaštite Zadarske županije tražio da se e-propusnice uvedu za cijeli otok. Svjesni da Grad Novalja administrativno pripada drugoj županiji, ova Odluka išla bi im u prilog.


Vraćam se našoj povijesti. Pred sedam desetljeća kada su u Drugom svjetskom ratu zabrane bile uobičajena pojava. Talijanski „koprifogo“ i ustaški „redarstveni sat“ bili su trajno stanje a ne sporadična zabrana na našem otoku.
Po svjedočenju naše pokojne tete Marice Herenda koja je živjela u Zadru nakon talijanske okupacije nisi se mogao kretati bez tzv. „Laša pasare“ ili propusnice. To je bila svojevrsna osobna iskaznica ili putovnica.

Jednako tako su mi to svjedočili mnogi stari Sušačani koji bez te propusnice nisu mogli prijeći most na Riječani i doći u Rijeku.


Danas ponovno svjedočim novim tzv. „e-propusnicama“ koje se mogu ishodovati putem interneta. I sam sam iskusio tu mogućnost kada sam u prvom valu pandemije i uvođenju lockdowna-izolacije morao putovati u Zagreb na liječenje.

Za vrijeme prvog vala pandemije Radio Pag je na svojim službenim stranicama izvještavao kako je na 18. sjednici Gradskog vijeća Grada Paga donesena Odluka o ukidanju e-propusnica na cijelom otoku i kako bi tu odluku trebalo uputiti Stožeru civilne zaštite Zadarske županije, a onda i Stožeru civilne zaštite Republike Hrvatske, Grad Novalja bi se, po tom prijedlogu, iako pripada Ličko-senjskoj županiji, priključio Odluci koja se odnosi na Zadarsku županiju zato što Pag treba nastupiti kao jedinstveni otok.

Pokazalo se kako Grad Novalja ima bitno drugačiji stav od Odluke o ukidanju propusnica na cijelom otoku i Stožer civilne zaštite Grada Novalje donosi priopćenje u kojem će Grad Novalja zadržati e-propusnice. Tom prigodom se javnosti obratio i gradonačelnik Novalje Ante Dabo koji je istaknuo da time želi sačuvati dobru epidemiološku sliku, a to se ne bi moglo bez e-propusnica.

Ako se stanovništvo bude držalo strogih uputa Nacionalnog stožera civilne zaštite da li će to značiti da paški zetovi i neviste i novaljski zetovi i neviste neće moći otići čestitati svojim najmilijima, Božić.
Baš me interesira kako će gradonačelnik Novalje Ante Dabo riješiti ovu vrlo znakovitu situaciju. Hoće li za Novalju opet vrijediti neka druga pravila?

Možemo li očekivati da će s ovim ponovnim e-propusnicama i cijepljenjem moći koroni kazati; Adio! Bilo bi lijepo vjerovati da će se to dogoditi. Stoga bez e-propusnice ne može se putovati iz jedne županije u drugu pa štogod o tome gradonačelnici i župani mislili. Zdravlje je ipak na prvom mjestu.


(fotografije izvor: internet)

19.12.2020. u 20:24 • 0 KomentaraPrint#

subota, 12.12.2020.

DUDOVA GAJETA





Svi koji posjeduju kompjuter i koriste internet trebali bi ući u svijet Facebook-a koji je povratak u prošlost, ogledalo sadašnjosti i prozor u budućnost. Ljudi iz cijelog svijeta na dnevnoj razini objavljuju slike iz svog života i života područja u kojem žive. Facebook nam na jedan način pomaže da budemo aktivni u društvenim zbivanjima te nas ujedno podsjeća na vremena koja su za nama.



Tragom novinskog napisa objavljenog u Novom Listu od 20. veljače 2007. godine, pod naslovom „Stara gajeta plovi u novi život“ autora Branka Šuljića znatiželja me odvela u Povile malo mjesto pored Novog Vinodolskog gdje je spomenuta gajeta trebala biti privezana. Kako nisam uspio pronaći gajetu, odustao sam od posta na ovom blogu.



Nakon trinaest godina nekoliko starih fotografija paških gajeta, objavljenih na Facbooku vratilo me natrag na sačuvani članak i mojoj namjeri da napišem post o gajeti iz Povila. Jednu fotografiju podigao je Jasenko Herceg a druga je objavljena u grupi „Pažani izvan Paga“. Preuzeo sam obje fotografije i pripremio za ovaj post.

(sa Facebooka)

(obrada Branimir Maričević)

(sa Facebooka)

(obrada Branimir Maričević)

Zašto sam se odlučio otići do Povila da pronađem gajetu. U podnaslovu članka pisalo je sljedeće: „Brodica je najprije radila u Solani u Pagu, poslije je bila vlasništvo obitelji Sabalić od koje ju Tone kupuje prije 30 godina. Bila je mala koćica, doimala se većom. Sad joj se vraća prvotni izgled i nekadašnje ime – „Ružica“.


Tone Butković je profesionalni ribar - škampar iz Povila kojem se i obrt zove „Gajeta“. Butković navodi u članku da se gajeta 30 godina nalazi u njegovom vlasništvu. Kupio ju je u Pagu od obitelji Sabalić. Navodi da je gajeta prije obitelji Sabalić bila u vlasništvu solane Pag. Gospodin Tone je na uvid dao „Svjedodžbu o baždarenju“ iz 1952. godine koja je izdana u Senju. Iz nje je vidljivo da je brodica vrste „gaeta“ građena 1907. godine u Trogiru te da je brodograditelj „nepoznat“. Tada se zvala „Ružica“.

Vlasnik navodi da je prilikom kupnje bila kao mala koćica. Za potrebe koćarenja imala je dograđen „taulac“, bila je duža, doimala se većom.
Prema „Svjedodžbi“ stara gajeta dugačka je 6,75 metara, dok je njena stvarna duljina 7 metara. Širina joj je 2,65 a gaz 0,80 metara. Obnovljena bez nekih prijašnjih sadržaja težit će prema tvrdnji gospodina Butkovića više od tri tone.


Za kraj je gospodin Butković ustvrdio da je sreća da je gajeta došla u njegove ruke kod stolara po svom zvanju koji ju je sam obnovio. Mogla je završiti u Komiži na lomači za Svetog Nikolu svjedoči dalje gospodin Butković, međutim ljubav prema brodovima i moru učinila je to da se gajeta spasi i da dobije svoje prvo ime „Ružica“.

(izvor:internet)

Bilo mi je žao da nisam uspio pronaći „Ružicu“ u Povilama, ali mi je drago da su mi ove stare sačuvane fotografije omogućile da napišem planirani post kako stare paške gajete ne bi otišle u zaborav, kao ova Sabalićeva – Dudova, tako i ona Pogorilićeva i na koncu gajeta dragog barba Osipa (Josipa) Maričevića - Zorića u Mandraču.



12.12.2020. u 10:28 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 02.12.2020.

DA SE NE ZABORAVI - MULTA




Javja se meni moj kompanjo, pita za zdravje, di san sta, sve ga interesira. Pita me ako gren van kuće. Odgovaran mu da gren na limfnu drenažu. Ca će ti to, je ti to baren ca pomaže, ca ti ni pametnije stat doma u ovon ludilu od Korone? Sada bi samo falilo da Koronu pokupiš. Stoj doma, porucuje meni moj kompanjo. Vidiš ka „multa“ ceka onih ki se ne pridržavaju mjera ke je doni stožer.


Zasta san malo kada je izgovori besedu „multa“ za koju ni sam ne znan kada san je zadnji put cu.
- Ca si ferma govorit Bebiću? - reagira moj kompanjo.
- Smela me beseda ku si sada reka.
- Ka beseda?
- Pa ta multa.
- Ca si zaboravi ca je multa?
- Nisan zaboravi, ali to je beseda koja je skroz iščezla iz paškog dijalekta.
Multa je beseda koja dolazi od talijanskog jezika. Non sono mai stato preso, neanche una multa. Ca bi u prevodu značilo: Nikada nisam uhvaćen, nemam ni kaznu za parking.

Novčane kazne ke se zoveju „multa“ se određuju na kraju sudskog procesa i mogu biti izrecene u zatvorsku kaznu.
Una multa di 50 lire, o tre mesi in prigione - Novčanom kaznom od 50 lira ili tri mjeseca zatvora.
Papa Pio IX doni je 1873, godine bulu „Et si multa“ di je prvi put proglasi masonstvo delon Sotone. Ton bulon su određene kazne za one katolike ki su bili članovi masonske loze.

Stožer za Koronu naglašava:- da širenje lažnih vjesti koje bi dovele do uznemirenosti građana je prekršaj protiv javnog reda i mira, i za to je zapriječena novčana kazna ali i alternativno i zatvor od 30 dana.

Siti san se pokojne pranane Telerovice kada je rekla:“platiti će te vi svoju multu, ja van govorin“, - nakon ca se sused doša materi žalit da smo mu u Malin krali grozje.
Paški govor zbog svojih specifičnosti ima svoju lipotu i vridnost te se tribamo trudit da ne pade u zaborav kao beseda multa.

(fotografije:2,3,4, izvor: internet)

02.12.2020. u 11:47 • 0 KomentaraPrint#

petak, 27.11.2020.

„VANGA“ U BESPUĆIMA INTERNETA





Znam da blog "iskonskipag" ne prate samo Pažani. Po izvješćima o posjećenosti bloga mogu slobodno ustvrditi da je jedan dio onih koji nisu vezani za grad Pag i njegove aktualnosti.
Mnogi ljudi po bespućima interneta traže podatke koji im mogu dati odgovore na pitanja od njihovog interesa. Blogovi su poželjni za čitatelje jer ljudi žele čitati o vašim razmišljanjima, iskustvima koje doživljavate pišući bilo oni pozitivni ili negativni, slati upite na ono što pišete i ostavljati svoje komentare.


Tako je i gospodin Aleksandar Sosic iz Rovinja naišao na tekst o trajektu „Vanga“ koji ga je zainteresirao i javio mi se porukom. Bio je zainteresiran da li sam ja autor napisanog posta i da li se uistinu radi o trajektu „Vanga“.
Gospodin mi je nakon mojeg odgovora uzvratio da posjeduje neke fotografije tog trajekta kojeg je uradio njegov otac boraveći na Pagu. Gospodin Sosic sređivao je obiteljske fotografije nakon smrti svojeg oca, i htio je potvrdu da se doista radi o spomenutom trajektu i da su fotografije urađene u Pagu.



Na fotografijama se razaznaje da su urađene u Pagu. Zahvaljujem gospodinu Sosicu na ustupljenim fotografijama i mogućnosti da ih objavim.
Vanga nas je povezala i posredovala da postanemo prijatelji na Facebooku. U našem dopisivanjima došli smo do toga da u Rovinju imamo zajedničkog prijatelja dr. Marinka Radea ravnatelja Specijalne bolnice za ortopediju i rehabilitaciju „Martin Horvat“.

(fizioterapeuti s lijeva na desno: Mistura, Maričević, dr. Rade, Dobravac)

Internet je svijet učinio globalnim selom, jer informacije i aktualnosti nisu bile tako dostupne kao danas, zbilja je potpuno drugačija, ona je u mnogim stvarima promijenila svijest ljudi.
Ovo je samo potvrda i poticaj da ne odustanem od daljnjeg pisanja.

27.11.2020. u 18:29 • 0 KomentaraPrint#

subota, 21.11.2020.

DJELOMIČNO RESTAURIRAN OLTAR GOSPE OD RUŽARIJA U VELOJ CRIKVI





Svjedoci smo činjenice da se desetljećima unazad nije vodila sustavna briga o vrijednoj kulturno-povijesnoj baštini Zborne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pagu. Teško je to razumjeti, a još teže prihvatiti. Dok cijeli svijet čuva i obnavlja svoju sakralnu baštinu i od nje ima znatnu materijalnu korist, mi u Pagu stalno saniramo novo nastala oštećenja, kao da tome nema kraja. Nikako da se pronađe cjelovito rješenje i da se netko uhvati u koštac s tim problemom.


Zaštita spomeničke baštine i restauracija umjetničkog blaga jedna je od najvažnijih i nema dvojbe najskupljih djelatnosti u kulturi. Međutim revitalizacija kulturno-povijesnih vrednota nije samo kulturni čin nego i odnos prema prošlosti zbog budućnosti. Moramo razmišljati tako da je Vela crikva dio turističke ponude grada Paga i da bi svi trebali uložiti sredstva kako bi se to blago prezentiralo gostima u svom izvornom svjetlu.

Ugodno sam bio iznenađen kada sam pred malo vremena vidio da je djelomično restauriran oltar Gospe od Ružarija u Veloj crikvi i da su restaurirani medaljoni koji su resili oltar i nakon mnogo desetljeća vraćeni na svoje mjesto. Medaljoni su drveni s otajstvima krunice.

Foto:Ivo Palčić



Po pisanim podacima pronalazim da je medaljone restaurirala Ana Kostov iz Zadra akademska umjetnica koja se najviše bavi drvenim umjetninama.


Foto:internet

U središtu oltara još uvijek je dobro očuvan znak Ave Maria, dok se u niši nalazi kip Gospe od Ružarija.



Ovime je oltar dobio novi (izvorni) izgled svetišta. Vjerujem da su vjernici posebno zadovoljni ovom obnovom.
Ovaj prekrasni barokni, bočni oltar u Veloj crikvi je u vrlo lošem stanju i velika je šteta što se u cijelosti nije restaurirao. Pažani moraju iskazivati pobožnost i zahvalnost što imaju milost biti pod zaštitom Gospe od Ružarija.

Oltar Majke Božje od Ružarija u Veloj crikvi nije jedini koji vapi za cjelovitom obnovom. Već dugi niz godina imamo urušeni oltar svetog Valentina. Oltarna baština u Veloj crkvi do sada nije obrađena niti valorizirana. Mogao bih ustvrditi da Vela crikva nije prebogata oltarima. U crkvi se nalazi sedam oltara. Ne pronalazim pisane tragove tko je dao sagraditi oltare, međutim neka mi bude dopušteno upozoriti, a možda će jednom biti moguće pokazati prošlost oltara u slikama i njihovo sustavno propadanje.

Prošlost se potrudila i ostavila nam ove vrijednosti u nasljeđe, ali s namjerom da ih pazimo i očuvamo i da ostanu nepromijenjeni za buduća pokoljenja. Oni vremenom propadaju izloženi vanjskim uvjetima a naša je obveza da ih očuvamo da ostanu nepromijenjeni u vremenu, mirno se opirući i boreći protiv vremenu, koje im je nametnuto.

21.11.2020. u 16:54 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 11.11.2020.

GLAGOLJAŠ ŠIMUN KOŽIČIĆ BENJA – PAŠKI ARCIPRET





Ove godine od 23. do 30. studenog u Rijeci će se održati tjedan glagoljice. Grad Rijeka, udruga TypeFlow, Gradska knjižnica i EPK – Rijeka 2020 s brojnim partnerima udružili su snage da podsjete da je prije 490 godina, u riječkom Starom gradu, modruški biskup Šimun Kožičić Benja počeo tiskati knjige pomičnim glagoljskim slovima.
Šimun Kožičić-Benja (oko 1460-1536) potomak je jedne od najstarijih, najuglednijih i najbogatijih plemićkih obitelji u Zadru.


Izobrazbu i svećenički red vjerojvatno je primio u rodnom gradu. Zadarskim kanonikom i upraviteljem crkve sv. Ivana postao je 1502, a modruškim biskupom 1509. od 1513-21. upravitelj je Senjske biskupije.
Godine 1516. bio je arhiprezbiter (arcipret) u Pagu. Zadarski nadbiskup prepoznao je u Kožičiću osobu koja bi mogla biti na čelu paškog Kaptola. Kožičić se nije dugo zadržao na Pagu.

U monografiji „Glagoljski natpisi“ Branka Fučića zabilježeno je da se na otoku Pagu u Kolanu i Vlašićima pronalaze ostaci glagoljskih natpisa.


Pag je nakon 476. godina od kada je na stolici paških nadžupnika sjedio Šimun Kožičić Benja dobio nadžupnika (arcipreta-arhiprezbitera) glagoljaša. Od 1992. – 2008. dužnost paškog nadžupnika obavljao je don. Srećko Frka Petešić, zadarski kanonik, svećenik glagoljaš. Svoj veliki obol dao je u očuvanju starohrvatskog glagoljaškog crkvenog pjevanja Zadarske nadbiskupije.

Paški glagoljaški napjevi: „Zdravo zvizdo mora“, „U se vrime godišća“ i „Štenje“, su oni napjevi koji se još dan danas pjevaju u paškoj Veloj crikvi.

Udruga TypeFlow, utemeljena je u ožujku 2019. godine u Rijeci kao istraživačko-edukacijski centar koji će se baviti aktivnostima u grafičkoj industriji. Udruga se zalaže da se u Rijeci sustavno brine i prikaže razvoj tiskarstva i tiskarskih izdavačkih aktivnosti Šimuna Kožičića Benje. Udruga je izradila repliku tiskarske preše riječke glagoljičke tiskare koja je smještena u novom Muzeju grada Rijeke u Palači šećerane.

Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel naglašava da u godini u kojoj je Rijeka Europska prijestolnica kulture, projekt udruge TypeFlow je izvrstan način kako bi vrednovali glagoljicu, kao našu nacionalnu i lokalnu, riječku baštinu. Tiskara koja je djelovala u kući biskupa Šimuna Kožičića Benje je samo u dvije godine uspjela tiskati pet knjiga. Benja napušta staroslavenski jezik i prelazi na hrvatski, uz paralelnu kroatizaciju liturgije, služeći se svojim štampanim „Misalom hruacki“ iz 1531.godine, koji je pisan hrvatskim narodnim jezikom.
U listopadu 2016. godine u dvorani „Glagoljica“ Sveučilišne knjižnice Rijeka, predstavljen je pretisak „Misala hruackog“ kao neiscrpno vrelo za analizu i nepresušna riznica podataka. Bio je to izniman izdavački projekt Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Sveučilišne knjižnice Rijeka.


Organizatori su u kulturnom prilogu Novog Lista „Rijeka Info“ za studeni mjesec 2020. objavili da će se u tjednu glagoljice događaji odvijati u Palači šećerane gdje će posjetitelji moći sudjelovati u demonstraciji rada tiskarskog tijeska iz doba inkunabula, radionicama trodimenzionalnog otiskivanja i maloj školi glagoljice. Sve će biti popraćeno bogatim programom koji će biti usklađen s epidemiološkim mjerama.

Ova hvale vrijedna kulturna manifestacija posvećena istraživanju kompleksne problematike hrvatskog glagoljaštva mogla bi biti poticaj paškim kulturnim djelatnicima kako bi odali dužno poštovanje jednom od paških nadžupnika koji je dao svoj veliki doprinos hrvatskoj povijesti.

11.11.2020. u 10:53 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.11.2020.

CVIJEĆE I SVIJEĆE ZA SVE KOJIH SE RADO SJEĆAMO





Ugodno i toplo nedjeljno jutro mnogi žitelji Grobnišćine iskoristili su za posjet posljednjim počivalištima svojih najmilijih. Tijekom ovih jutarnjih sati blagdana Svih svetih čavjansko groblje bilo je ispunjeno životom – u atmosferi tuge i sjećanja, svojih najmilijih, prijatelja i svih onih koju su, iako i na kratko, obilježili dosad preživljene godine, te cvijećem i upaljenim svijećama ukrasili nadgrobne spomenika i obiteljske grobnice.



Svaki obilazak groblja na današnji dan trebao bi biti i zaustavljeno vrijeme, i svojevrsna meditacija o nama i ljudima s kojima nas je život povezivao. Tea je noniću odnijela cvijeće i zapalila svijeću i tim činom pokazala koliko joj je stalo do pokojnika.

Ja sam pored centralnog križa zapalio svijeću za sve pokojne koji su kilometrima udaljeni od mene.

To je tradicija koju svake godine poštujemo, da se u tom trenutku sjetimo svih naših pokojnika, i svega što su uradili za nas u vremenima koje su proveli s nama.

Kada smo došli na groblje započelo je misno slavlje. Današnja svetkovina Svih svetih ima posebno značenje za vjernike jer je zapovjedni blagdan i dan zajedništva zemaljske i nebeske crkve.

Ovo zajedništvo mi ukazuje da oni koji su nas napustili žive i uvijek su s nama dok smo živi i dok obavljamo sjećanja na ovaj tužni i sveti dan. Nekako je lakše kada vjerujemo da je tako.
Ljepota groblja, punog cvijeća i upaljenih svijeća, umiri srce i dušu. U oku suza, kao da se javila jedna malena iskrica sreće, koja zadovoljno gleda i uživa u svoj toj posebnosti, u svoj toj ljepoti.

Koliko god se osjeti tuga, koja pritiska, daje nam znak da je sve to življenje, koje moramo potrpjeti i podnest, kako umijemo i znamo.


„Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila im, počivali u miru Božjem.“






01.11.2020. u 12:08 • 0 KomentaraPrint#

petak, 23.10.2020.

NIJE SVAKO ZLO ZA ZLO




Ne kaže se zaludu da nije svako zlo za zlo, neko je i za dobro. U našim životima postoje ljudi sa kojima dugo vremena nismo komunicirali. Prolaze kroz naše živote u različitim fazama i na neki način nam trebaju. Tako se i meni desilo da se nakon mnogo godina sretnem sa Srećkom Sabalićem današnjim voditeljem Klinike za traumatoligiju KBC-a Sestre Milosrdnice. Spojila nas moja bolest.
Prije nego ću se vratiti iz Praga u Češkoj sa liječenja, obaviještan sam da je Srećku preminula mama. Bio sam u dosluhu sa svojoj majkom koju sam zamolio da u moje ime izrazi Srećku i obitelji najiskreniju sućut i da gospođu Celinu isprati na posljednji počinak.
Nakon sprovodnih obreda majka me izvjestila o svemu, i priopćila mi da je Srećku bilo drago i da me pozdravio.
Tom prigodom majka mi je prenjela neke informacije koje nisam znao. Prvo pokojna gospođa Celina bila je godište mojeg oca (1932. god.) rođena Tičić i znam da je uvijek rado razgovarala sa mojim ocem dok su posjedovali obiteljsku kuću na Bašaci.
Druga obavijest koja je bila vrlo bitna je, da je posmrtne obrede i misu zadušnicu po želji pokojnice predvodio naš don. Dario Tičić.


Tada mi majka priopćava još jednu informaciju, a ta je da se u mojem posjedu nalazi obiteljska fotografija na kojoj se nalazi i preminula gospođa Celina kao beba u naručju nekog od člana obitelji. Fotografija je nastala na dan kada je mladu misu slavio don. Ivan Tičić 2. travnja 1933. na sam dan Uskrsa. Na fotografiji se nalaze i moja nana (nona,baka) Katica Festini rođ. Crljenko (1925. god.) i njena majka Marija Crljenko rođ. Fabijanić – Telerovica (1900. god.)

U plavom krugu označen je don. Ivan Tičić
U bijelom krugu je označena gospođa Celina Sabalić rođ. Tičić
U žutom krugu je označena Katica Festini rođ. Crljenko
U crvenom krugu je označena Marija Crljenko rođ. Fabijanić

Nisam naišao na poveznicu kako su se moja nana i pranana našle na toj fotografiji, jer mi ni majka ne zna obajsniti koja je to veza. Starih članova obitelji više nema tko bi me usmjerio kakva je veza mojih članova obitelji sa don. Ivanom Tičićem i gospođom Celinom.
Don Ivana Tičića sam predstavio u rubrici na blogu: „101 PAŽANIN“ pod brojem 34.,u postu od 17.11.2019.

Fotografija je dosta oštećena, međutim na njoj se jako dobro razaznaju osobe. Predmijevam da će don. Dario nakon što pogleda fotografiju, imati saznanja koji se svećenici nalaze na fotografiji, a sigurno je da je ovo jedna od fotografija koja može poslužiti u rasvjetljavanju života don. Ivana Tičića, kojim se don. Dario bavi.
Posjedujem fotografiju kao trag kojim mogu povezati i upotpuniti priču o osobi čiji je život i nesretna pogibija djelo koje istražujemo. Ova fotografija sigurno je dokument jednog vremena koji može svjedočiti o životu don. Ivana Tičića.
Kako nas slučajnosti mogu dovesti u stvarno stanje i pomaže nam pronaći nešto dobro u svemu. Jer, nije svako zlo za zlo. Ponekad zakoračimo u nepoznato koje nas na kraju iznenadi novim spoznajama. Tako da nije bilo moje bolesti možda nikada ne bih došli do toga, da posjedujem fotografiju na kojoj se nalazi don. Ivan Tičić nakon svoje mlade mise.

23.10.2020. u 21:39 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 14.10.2020.

DA SE NE ZABORAVI - BUL





Bul u našen govoru označava poštansku i taksenu marku, biljeg, znak, pečat, a beseda dolazi od talijanskog bolla i venecijanskog bolo. Tu besedu pronalazim i u latinskom jeziku bulla još u sridnjem viku, ali isto tako ona je i turcizam, bula (žena Turkinja nižeg staleža).
Mi se u Pag dicimo i „Bulom“ kojon je kralj Bela IV 1244. Grad Pag proglasi slobodnim kraljevskim gradom.


Bula (lat. bulla) je dvostrani olovni pečat ki se još od srednjeg vika meča na dokumente od vladara i crkvenih poglavara.

U Pag se najviše služimo besedon bul za poštansku marku. Da je to tako potvrđuje i rubrika na blogu Ive Palčića ka se zove „kartulina bez bula“.

Poštanska marka ili bul se prvi put pojavila 1840., u Engleskoj kada se taj komadić ljepljive karte uvodi kao platežno sredstvo za pisma. Time je poštarina bila plaćena unaprijed, a kao dokaz tome je bi pečat preko bula.

Ona je kao takva brzo postala i predmet sakupljanja (filatelija), pa su tako neki buli dosegli velike cijene vridnosti.
Kao stari filatelista još uvik pratin ali više ne skupjan buli, kako izdavanje poštanskih bula sudjeluje u svjetskim zbivanjima.

Jako puno država u svitu izdalo je bule na temu borbe protiv Covida-19.

Pag je isto bi zastupljen na poštanskim bulima. Zadnji bul je izdan 18. žunja 2014. u povodu 5. Međunarodnog festivala čipke. Tom prigodom Hrvatsko filatelističko društvo Zadar izdalo je i prigodnu kovertu ukrašenu slikon paške čipke, tu je i poštanski pečat, isto sa motivom paške čipke. Izdana je u ogrničenoj količini od dvi stotine komadi i podiljena je gostima i sudionicima festivala. Time se dala mogućnost da se svitu pošaje poruka o Pagu i njegovom festivalu čipke. Nakon upotrebe pečat, primjerak koverte i bula čuva se u Poštanskom muzeju u Zagrebu, kao trajan dokument i filatelistički suvenir sa otoka.

Pored svih noviteta pismo je još uvik ostalo dio naše svakodnevnice i to se nikada neće prominit, i uvik će bit, dok je svita i vika, bit će i pisma sa bulom.



14.10.2020. u 09:00 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 07.10.2020.

101 PAŽANIN - 39. STJEPAN SABALIĆ – (Pag, 7.listopada 1935. – Pag, 9. ožujka 2016.)







Stjepan Sabalić rođen je 7. listopada 1935. godine u Pagu, od majke Mandice rođ. Maričević – Kalebicinke i oca Šime Sabalića – Korena.
Nakon okončanja osnovno školskog obrazovanja Stjepan se udaljio iz svog grada i duže vrijeme nije bivao u Pagu. Od 1949. do 1957. u tom razdoblju pohađa i završava Učiteljsku školu. Odslužio je vojni rok i jedno vrijeme bio uposlen.
Svom rodnom gradu vratio se početkom 1957. godine. Te iste godine zaposlio se kao učitelj u Pagu. Uključuje se u društvene aktivnosti te je 1958. godine izabran za Predsjednika Omladine Pag i primljen u članstvo SKJ. Od 1962. godine zaposlen je u Općinskoj upravi na radnom mjestu referenta za društvene djelatnosti gdje ostaje sve do svojeg umirovljenja 1993. godine.

Stjepan je svojim pregalaštvom ostavio duboki trag u svom dugogodišnjem dobrovoljnom radu u mnogim segmentima društvenog života u gradu Pagu.
U tom razdoblju obnašao je i mnoge druge dužnosti (inicirao je osnivanje Samoupravne interesne zajednice za zdravstvo, član samoupravne interesne zajednice odgoja i obrazovanja Rijeka, član Skupštine Croatia osiguranja, pokretač inicijative za osnivanjem Samoupravne interesne zajednice za zaštitu od požara).
Svoj najveći doprinos dao je u očuvanju tradicije i kulture. Još 1946. godine, sa svojih 11 godina postao je članom ondašnjeg kulturnog društva „Pag“ u kojemu je u pučkoj drami „Robinja“ brisao suze, a Robinju je u to doba glumio njegov otac.

Iskoristio je svoje mjesto referenta za društvene djelatnosti u Općinskoj upravi i, 1962. godine, u suradnji s Narodnim sveučilištem obnavlja „Robinju“ okupivši novu generaciju članova društva.
Jedan je od osnivača kulturno umjetničkog društva „Družina“ 1969. godine i njen prvi predsjednik. Za svoj doprinos u organizaciji brojnih nastupa i gostovanja KUD-a proglašen je za doživotnog počasnog člana Udruge.

Ako bi trebalo staviti znak jednakosti između čovjeka i događaja koji se na godišnjoj razini ostvaruju, onda bi to u svakom slučaju izgledalo, Stipe Koren = Karneval.

Od davne 1957. godine Stjepan Sabalić je aktivni i bitan sudionik paškog karnevala kako zimskog jednako tako i ljetnog karnevala. Stipe je znao da turizmu osim mora, sunca i plaža treba ponuditi i nešto novo, nešto originalno što je rijetko naći na Jadranskoj obali.
Uz pomoć Zvonka Usmijanija, tadašnjeg Tajnika Turističkog društva, a na prijedlog Predsjednika Skupštine Općine Pag gospodina Mate Portade, sudjeluje u organizaciji prvog ljetnog karnevala 1959. godine koji se u kontinuitetu održava do današnjih dana.

Osim mnogih posebnosti paški karneval je jedinstven i po listu „Baš me briga“, kojeg je 1963. godine pokrenuo i bio njegov idejni tvorac, a list izlazi jedanput godišnje na kraju karnevala. Izrazito popularan i čitan, humoristični list „Baš me briga“ ismijavao je ljude i događaje koji su se događali između dva karnevala. Ako se naljuti ikad onaj tko se našao u listu kao predmet ironije i ismijavanja, skrivao je to, jer javno pokazati da se ljutiš još je dodatno izazivalo podsmijeh. Uglavnom su ljudi prihvaćali šale i nisu se ljutili na spomen njihova imena. U Pagu se čak govorilo da ako nisi nikada bio spomenut u „Baš me briga“ da i nisi neka osoba.

Glavni i odgovorni urednik Stipe Sabalić-Koren pisao je pod pseudonimom „Lovro Kantirić“ sve do 1998. godine, kada je osnovana udruga „Markova kumpanija“ i koja listu mijenja naziv u „Baš nas briga“.

Priče koje je list „Baš me briga“ prinosio kao svojevrsni dar za vrijeme karnevalskih ludovanja svojim čitateljima, svim Pažanima i k tomu svima koji vole Pag ili će ga tek zavoljeti postali su dokument jednog vremena, rukopis koji govori o ljubavi, strasti, razmišljanjima o različitostima, temeljnih sloboda i suzbijanju strahova koja su dolazili od političkih elita, i o intimnim odnosima i puno drugih stvari o kojima se inače baš i ne govori.
Kako bi popunio vrijeme između dva karnevala, povremeno izdaje list „Zadnji skosi“, kojeg i distribuira hodajući gradom uručivanjem lista građanima. O tome je svjedočio u dokumentarnoj emisiji na HRT-u.
Bio je sudionik svih karnevalskih događaja koje je emitirao „Radio Pag“, kao i na karnevalskim priredbama „Petkom“ koje su se održavale u Domu kulture, gdje je prigodnim nastupom animirao Pažane da aktivno sudjeluju u karnevalskim zbivanjima. Pjesma „Karnevale dobro moje“ kojom je uvijek započinjao svoje nastupe, postala je uvodna melodija ili svojevrsna paška karnevalska himna.

Svojim nesebičnim djelovanjem i radom na promicanju paškog karnevala pridonio je da grad Pag bude primljen u članstvo Međunarodne organizacije karnevalskih gradova i Hrvatske udruge karnevalista.
Napisao je nekoliko knjiga posvećenih paškom karnevalu: „Cemu smo se smijali“, „Pismom notano“ i „Škerci, dešpeti, kontre“

Nije karneval bio jedino kulturno dobro kojim se bavio Stjepan Sabalić. Bio je član Gradske glazbe i njen predsjednik u tri mandata te višegodišnji član Upravanog odbora. Gradska glazba je simbol paškog identiteta, kroz koju su prošli mnogi eminentni glazbenici, stoga je bila čast biti dio tog identiteta. Vrijedno je spomenuti da su sin i kći Stjepana Sabalića bili glazbenici u gradskoj glazbi, danas i unuci.

Sredstvima ondašnjeg SIZ-a kulture, u bivšoj državi uz pomoć Koncertne agencije iz Zagreba i doprinosima Općine Pag uz potporu tadašnjeg Predsjednika Skupštine Općine, gospodina Mirana Ivaniševića, osigurao je kupnju prvog koncertnog klavira. Tim svojim doprinosom omogućio je da danas mnogi vrhunski glazbeni umjetnici obogaćuju kulturnu ponudu grada Paga.

Posebno treba izvojiti ulogu Stjepana Sabalića u vatrogastvu grada Paga. Od listopada 1957. godine aktivan je član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Pag. Dobrovoljna vatrogasna društva, poznatija kao DVD, bila su u malim sredinama žila kucavica društvenog života. Paški vatrogasci su se skupljali u zgradi bivšeg „Špitala“ gdje im je bila smještena mehanizacija, uniforme, koje su im u vlastitim, ali i tuđim očima davale posebnu ulogu i značaj. Gajili su duh prijateljstva, solidarnosti i spremnosti da drugima pomažu u nevolji. U sklopu zgrade nalazio se jog na kojem su se okupljali i igrali balote, čak i mali nogomet. U svom četrdeset godišnjem djelovanju obnašao je dužnost Tajnika i Predsjednika DVD-a te bio i njegov zapovjednik.
Znajući ulogu vatrogastva u jednoj zajednici i skučenim prostorima u kojima je djelovao DVD Pag, 1985. godine, a prigodom 55. Godišnjice DVD-a, inicira izgradnju novog vatrogasnog doma. Zaslužan je za brojne donacije koje DVD Pag prima u tijeku Domovinskog rata.
Za svoj požrtvovan rad u zaštiti od požara dobio je i najviša priznanja.
Kao član Stožera civilne zaštite i Zapovjednik specijalizirane vatrogasne postrojbe dobio je „srebrnu medalju“ Glavnog stožera civilne zaštite Republike Hrvatske i status branitelja domovinskog rata.
Od Hrvatske vatrogasne zajednice, dobiva „Povelju Mirka Kolarića“, prvog tajnika Vatrogasne zajednice Hrvatske, kao učitelj hrvatskog vatrogastva, koju je prilikom dodjele prvih takvih priznanja primio samo 21 vatrogasac u Hrvatskoj.

Stjepan je od prvog trena znao kakvu ulogu u životu grada će imati turizam. Od 1971. godine je potpredsjednik Turističkog društva Pag. Za zalaganje u radu Turističkog društva, u natjecanju za izbor najistaknutijeg turističkog djelatnika u 1977. godini, na prijedlog Uprave turističkog društva, časopis „Arena“ mu je dodijelila Diplomu za istaknutog turističkog djelatnika u Hrvatskoj.

U sklopu turističke ponude inicirao je mnoga kulturna događanja od kojih vrijedi spomenuti izložbu paške čipke u čitaonici na Uhlincu, gdje su se kasnije odvijale i mnoge likovne izložbe. Uz suglasnost Nadžupnog ureda u Pagu i Nadbiskupa zadarske Nadbiskupije, dogovorio je da se crkva sv. Jurja može koristiti u ne sakralne svrhe. Zahvaljujući tom angažmanu i dan danas se tamo događaju kulturna događanja od šireg značenja.

Tu nije kraj aktivnostima kojima se bavio Stjepan Sabalić u svojem gradu. Bio je obnovitelj i Predsjednik Crvenog križa Pag. Za vrijeme Domovinskog rata skupa s suradnicima brinuo je za preko pet tisuća prognanika i izbjeglica.
U sportu je ostavio trag ne samo u gradu nego i okolnim mjestima gdje je inicirao izgradnju malih igrališta i jogova, te posebno vodio brigu o izgradnji nogometnog igrališta „Julovica“ u Pagu.
Kao svestrani zaljubljenik u šah oragnizirao je svojevremeno i šahovske turnire koji su se održavali u gradu Pagu. Malo je poznato da je uspio u Pag dovesti prestižnu biciklističku utrku „Jadranskom magistralom“.
U novonastaloj državi, od svojeg umirovljenja 1993. godine, posebnu skrb je vodio o umirovljenicima. Bio je izabran za Predsjednika Udruge umirovljenika grada Paga u dva mandata. Nakon toga je bio tajnik i na toj funkciji je ostao do svoje smrti.
U ovom životopisu nisu uključene mnoge druge aktivnosti koje je obavljao ili pokretao Stjepan Sabalić. Sve napisano dokaz je da se radi o čovjeku koji je cijeli svoj život darovao svojem gradu s puno ljubavi.
Grad Pag uzvratio mu je priznanjem:
Za doprinos razvoju kulturnih aktivnosti te očuvanju materijalne i nematerijalne kulturne baštine, 1999. godine, a na prijedlog Karnevalske udruge, dodjeljena mu je „Povelju“ o nagradi za životno djelo za doprinos u kulturi čime je postao prvi Pažanin kome je ta Povelja dodijeljena.

Ovo priznanje je najmanje što se moglo uraditi kako bi se građani, ali i nova Gradska uprava odužili za sve što je učinio tijekom svojeg života vodeći mnoge bitke za interese Paga te ljepši i ugodniji život svih građana grada Paga.

(neke fotografije izvor:internet)

07.10.2020. u 11:12 • 0 KomentaraPrint#

petak, 25.09.2020.

45.GODIŠNJICA OTKRIVANJA SPOMENIKA JURJU DALMATINCU U GRADU PAGU





Na današnji dan prije 45. godina, odnosno 25. rujna 1975. godine, na popularnoj „Pijaci“ središnjem gradskom trgu u Gradu Pagu, otkriven je spomenik arhitektu i kiparu Jurju Dalmatincu.
Spomenik je rad domaćeg sina Ivana Mirkovića.


Nakon mnogih rasprava političkih i kulturnih djelatnika u gradu, donesena je odluka na kojem mjestu će se postaviti kip. Radovi na postamentu za kip započela su još na proljeće iste godine. Na postamentu su radili domaći djelatnici: Jerko Tičić, Šime Fabijanić, Ivo Valentić, Marijan Maržić.




Na sam dan otkrivanja spomenika Pag je svečano okićen zastavama, jer se tim kulturnim događajem obilježavalo formiranje Drugog pomorsko-obalnog sektora i 500 obljetnica smrti Jurja Dalmatinca.
Pažani su s posebnim zanimanjem očekivali svojeg Ivana Mirkovića koji je izradio kip Jurju Dalmatincu poklonivši ga svojem rodnom gradu. Vrlo emotivno Mirković je posjetio svoju rodnu kuću, zahtijevajući od vodećih ljudi u gradu da se njegova rodna kuća otkupi i da se u tim prostorima uredi memorijalna galerija. Mirković je kao zalog tom činu poklonio dio svojih djela svom rodnom gradu što je do tada bio rijedak događaj. Smatrao je da grad Pag koji je težio turističkom razvoju tom memorijalnom zbirkom može biti turistički kulturni dobitak za grad. Prošlo je 45. godina da se u gradu Pagu niti političari, pa tako ni kulturni djelatnici nisu pomakli dalje od početnih pozicija po pitanju galerije i veliko je pitanje gdje se nalaze poklonjena djela i u kakvom su stanju te umjetnine.

Toga je dana održan simpozij o liku i djelu Jurja Dalmatinca u kojem su sudjelovali mnogi akademici i uglednici od kojih je prof.dr.Mate Suić bio moderator skupa u kojem su još sudjelovali Igor Fisković, Nenad Prelog, Radovan Ivančević, Ante Zemljar i drugi. Pažani sudionici skupa tom su prigodom mogli čuti mnoge pojedinosti o idejnom tvorcu i graditelju njihovog grada.
U poslijepodnevnim satima otkriven je spomenik Jurju Dalmatincu kojeg je otkrio vidno uzbuđen autor Ivan Mirković. Mirković je bio svijestan da tim činom zauvijek trajno ostaje zabilježen u svom rodnom gradu.
Prigodne govore tom prigodom su održali predsjednik Skupštine Općine Pag Šime Maržić i profesor Ante Zemljar vidno uzbuđen i sretan.

Tako je Juraj Dalmatinac dobio čast da bude prvi kojem je podignut spomenik u povijesnoj jezgri grada. Toga se dana na paškoj pijaci osjećala posebno svečana i vesela atmosfera. Doprinos tome dao je KUD „Družina“ i Gradska glazba Pag. Građani i posjetitelji mogli su tog ljeta sudjelovati u mnogim kulturnim događajima koji su se odvijali na povijesnim mjestima u gradu. Ovom svečanošću bilo je okončano Paško kulturno ljeto.

Tijekom ovih 45 godina od kada je otkriven spomenik doživio je nekoliko promjena mjesta. Danas se nalazi na rivi, premda je po meni primjerenije mjesto bilo na glavnom gradskom trgu.

Šibenčani nisu dvojilo na kojem mjestu postaviti kip Jurju Dalmatincu, neposredno pored njegovog jednog od najvećih djela, šibenske katedrale sv. Jakova.

Profesor Zemljar je ustvrdio da gostujući na Hvaru „Družina“ nije ni foto aparatom zabilježila taj veliki događaj, tim više što su se akteri tog događaja po povratku na Pag zaustavili se kod Ivana Mirkovića i uspjeli vidjeti kip Jurju Dalmatincu dok je bio u fazi dovršavanja.
Čin otkrivanja spomenika nisam mogao ne obilježiti svojim foto aparatom, tako da je ovaj događaj ipak zabilježen i profesor Zemljar je bio zadovoljan, jer sam mu neke od fotografija poklonio.
Na ovom blogu sam u nekoliko postova pokazao svoje fotografije s otkrivanja spomenika Jurju Dalmatincu.

(izvor fotografija: br.6 A.Zubović monografija Pag otok, br.10. internet)

25.09.2020. u 11:20 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 15.09.2020.

45. OBLJETNICA OD IZVOĐENJA „ROBINJE“ NA DANIMA HVRASKOG KAZALIŠTA U GRADU HVARU





U nemogućnosti da kao sudionik izvođenja „Robinje“ u gradu Hvaru prije 45 godina objavim post kao spomen na dan kada se ovaj veliki događaj za grad Pag dogodio, vrijedno je sjetiti se tog izuzetnog kulturnog događaja pa premda i sa zaostatkom.
U nedjelju 1. lipnja 1975. godine u 20 sati na Gradskom trgu u Hvaru izvedena je pučka drama, paška „Robinja“, u sklopu Dana hvarskog kazališta.
Domaćini su najavili da je to pučka varijanta „Robinje“ s Paga u izvođenju mještana.


Najzaslužniji za nastup „Robinje“ u Hvaru je prof. Ante Zemljar. U dogovoru s redateljem Markom Fotezom, Zemljar je obećao dovesti „Pašku Robinju“ na festival renesansne drame u Hvaru.

Marko Fotez jedan je od osnivača „Dubrovačkih ljetnih igara“, prvi je na scenu priredio Marulićevu „Juditu“ a proslavio se vrhunskom scenskom obradom komedije „Dundo Maroje“. Od zaborava spasio je više djela hrvatske baštine. Sigurno da mu je bio prihvatljiv Zemljarov izazov spašavanja „Paške Robinje“ i postavljanje na scenu.

U knjizi Ive Palčića „Paška Robinja-hrvatska pučka drama“, Zemljar govori: „Vesela naša „Družina“ stigla je na Hvar (bez paške glazbe, čak i bez fotoaparata, te danas nemamo nikakve snimke tog plemenitog sastava). Ali, „Družina“ je stigla pod velikim hrvatskim barjakom kad se hrvatski barjaci baš nisu pokazivali. Međutim, ma kolikogod da smo se s Hvara vratili zadovoljni i dovoljno polaskani, osjetio sam da „Paška Robinja“ nije iskazala dovoljno od svoje vrijednosti onako kako sam zamišljao. Kritičari i izvjestitelji primili su „Pašku Robinju“ s oduševljenjem. No, mislim, da je njeno znanstveno razmatranje na simpoziju bilo usmjereno više na prepoznavanju da li je paška drama autentična (iz čega bi se zaključilo da ju je Lucić koristio kao predložak) ili je ona derivat Lucićeve.“

Sa ponosom danas gledam da sam bio sudionik tog događaja. Kao sudionik mogu prenijeti i svoja zapažanja i sjećanja s tog događaja.

Četrnaestogodišnjem dječaku, putovanje na Hvar ostavilo je velike utiske kojih se još i danas rado sjećam. Po dolasku u Hvar bili smo smješteni u privatni smještaj.
Glavni akteri „Paške Robinje“, Tonči Kurilić- Vijola, Ivo Fačini-Jacić, Tino Kustić-Buro, Šime Meštrović-Furt i svi iz njihove generacije koji su igrali sporedne uloge, puni duha i spremnosti za šalu nagovijestili su Hvaranima i njihovim gostima da im neće biti dosadno pored Pažana. To su sve bili dvadesetogodišnjaci puni snage i spremnosti za bilo koji oblik smijeha i zezanja.

Nije profesoru Zemljaru niti Anti Donadiću nimalo bilo lako dovesti na jednu takvu priredbu grupu koja je bila spremna na sve.

Sutradan je bila zakazan proba na terasi hotela „Amfora“ ali na što su akteri izgledali, profesor Zemljar je znao da će morati nešto ozbiljno poduzeti kako bi obuzdao uzavrelu pašku krv.

Njegova reakcija na probi kada je u ljutnji pobacao sve papire po podu i demonstrativno napustio probu, akterima je bio znak da im se uozbiljiti i odraditi posao kako je profesor zamislio. Na mene je to jako djelovalo i na mojeg kompanjona Franča Palčića. Mnogo godina kasnije radeći u športu nailazio sam na trenerske reakcije slične Zemljarovoj i tada sam shvatio kakve učinke daju takve trenerske reakcije. Svi znamo da je konačni uradak ono što nas svih može dodatno ujediniti.
Dramu smo izveli na Gradskom trgu u Hvaru ispred katedrale i starog hvarskog kazališta. Snimala je i televizija.

S današnjim odmakom su mi riječi profesora Zemljara kako smo i bez foto aparat došli na Hvar, još jasnija. Ne postoji slikovni zapis, barem ne nas Pažana. U arhivi HRT-a bi se mogla pronaći snimka jer sam jednom prilikom gledao na televiziji reprizu te „Robinje“.
Najveću pozornost je izazvala velika reportaža na dvostrukoj stranici „Slobodne Dalmacije“ gdje su prikazani nastupi i susreti aktera festivala, gdje je posebnu pozornost izazvala fotografija Šime Meštrovića koji je igrao lik Robinje u paškoj drami i Hasje Borić koja je igrala Robinju koju je izveo ansambl hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.

Tu „Robinju je režirao Marin Carić a pored ostalih glumaca sjećam se da je jednu od uloga igrala i nedavno preminula velika glumica Zoja Odak.
Po povratku s Hvara „Družina“ se zaustavila u Splitu gdje smo posjetili dom našeg velikog kipara i slikara Ivana Mirkovića. Gospodin Mirković je tada dovršavao kip Jurju Dalmatincu kojeg je poklonio svojem gradu. Na mene je poseban dojam ostavio sačuvani pramčani dio galije koja je sudjelovala u bitci kod Lepanta, a kojom je zapovijedao jedan od članova obitelji Mirković.

Za kraj mogu prenijeti još jedno razmišljanje profesora Zemljara u spomenutoj knjizi Ive Palčića: „Slušajući je na probama i pri izvođenju, progonilo me jedno pitanje: kako je prenijeti izvan paškog gnijezda, pitajući se dalje, da li bi njeno monotono pjevanje zainteresiralo publiku drugih sredina? Sredina, kojima ona nije dio ulica, povijesnih pozornica „Paške Robinje“? Ako ništa, suvremenici će tražiti bogatiju dramu i življu igru? Ali, ako bih prihvatio općenitu površnost zahtjevne publike, „Paška Robinja“ više neće biti paška!“

Dužan sam odati zahvalnost onima koji su prepoznali u meni onoga tko bi dostojno mogao odigrati ulogu dječaka u drami. Nije to neka zahtjevna uloga, ali treba znati osjetiti trenutak kada Robinji moraš obrisati suze s obraza. Znam da bi nas Šime znao ukoriti i kazati nam kada treba doći taj trenutak. Veliku ulogu u odabiru moje malenkosti i Franča Palčića odigrao je ondašnji tajnik Mjesne zajednice u Pagu, gospodin Ante Donadić, koji je do dolaska profesora Zemljara u Pag vježbao s nama i folklorom koji je također nastupao u Hvaru.

Lijepo je što se tradicija igranja Robinje prenijela na mlađe naraštaje koji ispred sebe imaju onu dvojbu koja je mučila i profesora Zemljara, da li je prilagoditi novim uvjetima i dati je jednu novu dimenziju sadašnjosti.

Bilo kako bilo, ovaj veliki kulturni događaj za grad Pag i za sami KUD „Družina“ je ono čime se ni neki profesionalni ansambli ne mogu pohvaliti. Činjenica da je „Družina“ sljedeće ljeto nastupila i na Dubrovačkim ljetnim igrama, čini mi se da ni jedan KUD na ovim prostorima u svojoj povijesti ne može napisati ovaj podatak, da je bio sudionik dviju najvećih kazališnih priredbi u državi.

15.09.2020. u 18:15 • 0 KomentaraPrint#

subota, 05.09.2020.

CU SAN DA GOVORIJU !





Dogovorili smo se kada dojden od Praga da neću puno pisat, da ću nastojat odmorit se i doć sebi. Kada dojde vrime ili bude nešto važno, da ću cakod i napisat. Bi je kuntenti smanon i reka mi je da iman pravo, neka se odmorin da je to najvažnije. Cujemo se redovno, o svemu me izvještava, već je dva miseca doli i sve moguće informacije znan. Dva dana gren do grada, fali mi Musa, fali i Mateu, on je u Pag i nimaš sa kin popit kafu.


Svejedno smo ja i Mateo popili svoju cugu, kako rece Mateo i usput posjetili sajam knjiga „Vrisak“ ki se vaku godinu održava u Riku.

Ako ništa drugo za jeftini šoldi uvik najden neku knjigu ka me interesira. Sitili smo se i njega dok smo sedili, ja pijen makijato a Mateo satere dvi kuglice sladoleda. Gren ga zvat da vidin di je.
- Jesi poredi apartmani, se paričivaš za doć nazad ili će Te Dan mertvih uvatit doli?
- Ni vrag da si ugrad?
- Ne, Ti si!
- Pa ca cinite ugrad?
- Odnesli smo boršu popravit od škule Mateu, da mu zdricaju očali i usput da pojdemo na sajam knjiga.
- Knjige će ti kruva dat. Nego da te pitan, kako to da se ne bojiš korone?
- Više korone ima doli nego ovde u Riku. Ovo je najsigurniji grad u Hervatskoj po pitanju korone, najmanje zaraženih. Više ih je u Novaju i Metajnu nego u Riku.
- To imaš pravo i drago mi je da si doša do grada, to je šnjal da će bit dobro. Da ti pošajen baškotinov da moreš uz kafu mocit, jer makijato je bela kafa.

- Baš bi ti da kune za meni baškotini kupit i još poslat u Riku, to bi Tebi bi dodatni trošak.
- Bome nisi ti to slabo reka. Koludrice naplaćujeju baškotini na piz od zlata i još san cu da dvajset deki staviju manje u kilo. Da ti na peškariju staviju dvajset deki manje ribe a naplatiju ti za kilo, ja mislin da bi banak okrenu napak.
- Jesi Ti to dobro cu?
- Tako govoriju po Pagu i da su in baškotini toliko prozirni da sveti Vid moreš kroz njih vidit.

- Ja Ti to ne verujen, jer si Ti jedan takav muntanjor da samo cekaš kakav škerac od crikve da mi možeš kalat.
- Nisan ni ceka da ćeš drugacije reć. Ti bi se potuka za koludrice.
- Cekaj, cekaj. Ako je to istina to triba provjerit, zmirit baškotini kada ih kupiš i lipo in reć, a ne ovako kao i sve u Pag:- cu san da govoriju. Ca san ja sve cu.
- Dobro Bebiću, neka bude po tvoju, ali ja san tako cu, pa me sad ubi.
To je bila samo jedna od tema kih smo se dotaknuli. Još sam mu postavi nekoliko pitanja da se malo i nasmijen, fali mi smiha, pa smo u ton tonu nastavili.
- Cu san ja tako da na novoj pijaci prodaješ pemedevori od vertla.
- Kako ne, u Kiršinu iman vertal i u vertal svega ca ti serce poželi. Znaš kako smo dali ime vertlu?
- Ne!
- Plodine, tako ti se zove moj vertal. I kada dojdeš kod mene u vertal kupit pemedevori imaš organiziran parking, a ne ka na novoj pijaci.

- Baš lipo ali ja san tako cu.
- Jebi se, pa si mene naša danaska.
- Reka san Ti da ću možda doć za litnji karneval u Pag, ali ovogodišće je bilo samo za televiziju, pa se nisan sti dat štrapacat, cu san da si se Ti mašakara i da si bi glavni.
- Kako ne, ja san barjak nosi i „Baš nas briga“ napisa. Odi molin te živin Bogom, ostavi se mene. Ti si se zato raspisa za Krstu Jurasa.

- Ca možeš, kada je to nepoznat covik. Ki je taj? „Dalmacija u Tvon okuuuu.“
- Pivaj, pivaj turlavce. Sve jedno mi je žal za toga covika da se mi u Pag tako prema njemu odnosima. To je kultura na paški način. Glavno da Peruža svako lito tambura, njega ni korona ne more zaustavit.
- Ne fali meni paška kultura ni malo, niti oni ki je vodiju, da je baren malo više kulture u ton gradu svima bi nan bilo draže i lipše.

- Razepet će ju te sad za vo ca govoriš.
- Cu san da će kulturni radnici grada poduzet sve mjere da mi zabraniju ulazak u grad dok ne postanem kulturan i dok ne priznan sve ono ca oni ciniju za kulturu ovog našeg dicnog i šešnog grada. Živio paški litnji i zimski karneval! Jer zimski je sad bliže nego litnji i triba se parićat za taj kulturni događaj. Nego kumpanjo moj kada Ti misliš doć u Riku?
- Ca te briga. Kad me bude voja.
- Stoj ca duže možeš, jer san cu da si kovid pozitivan.
- Da ti recen na ca si ti pozitivan? Cuvaj toga maloga i ne gvori munješćine ispred diteta, nego mu kupi još jednu kuglicu sladoleda.

Morebit bimo bili još puno toga dotakli, ali su me zvali da je borša gotova i neka je dojdemo vazest. Platili smo dvi kuglice sladoleda i makijato 34 kune. Dvi knjige ke san kupi sam plati 20 kun pa ti sad budi pametan.


05.09.2020. u 22:52 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 30.08.2020.

DON GAŠPAR DODIĆ RAZRIJEŠEN SLUŽBE PAŠKOG NADŽUPNIKA




U nedjelju, 23. Kolovoza, od župljana se oprostio dosadašnji nadžupnik don Gašpar Dodić koji je služio u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u gradu Pagu od 2015. do 2020. godine skrbio za njezin duhovni i materijalni napredak.


Paški mediji izvještavaju da su tom prigodom vjernici župe i bliski suradnici oprostili su se od župnika oproštajnim pismom te su mu poželjeli puno uspjeha u daljnjem radu.

Paški gradonačelnik Ante Fabijanić je u svom opraštanju od don Gašpara naglasio kako je imao uspješnu suradnju poglavito na obnovi sakralnih objekata u župi i zahvalio na svih pet godina vrijednog rada, truda i ljubavi koju je don Gašpar uložio u našu župu i grad Pag.

Imao sam prigodu u ovih pet godina djelovanja don Gašpara u Pagu pratiti ga i fotografirati u raznim crkvenim svečanostima a poglavito na blagdan Vele Gospe. Nisam zapamtio niti jednog paškog župnika koji je uspio u Pag dovesti toliko crkvenih dužnosnika, pretežno biskupa.



Zadnji od njih je na blagdan Vele Gospe ove godine svečano misno slavlje predvodio dosadašnji hvarski biskup Petar Palić koji je imenovan mostarsko-duvanjskim i trebinjsko mrkanskim upraviteljem.

Cijenio je rad onih koji na svojstven način doprinose da se svečanosti poput blagdana Vele Gospe trajno zabilježi. Fotografija nas je zbližila i u više navrata je tražio da mu dostavim neke od fotografija koje sam uradio.

Don Gašpar Dodić preuzeo je župu Kraljice mira-Kraljice Hrvata u Zemuniku ne sumnjajući da će istim elanom voditi zemuničku župu jednako onako kao što je vodio pašku župu.

Na mjesto don Gašpara dolazi Božo Barišić dosadašnji župnik sv. Anselma u Ninu. Izvršena je primopredaja službe i administrativnih materijala (knjiga, spisa i izvještaja) i tim činom Pag je dobio svog novog nadžupnika.
Don Gašparu želim puno dobrog zdravlja i snage na novom zadatku kojeg mu je povjerio zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić.

30.08.2020. u 21:28 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (5)
Prosinac 2020 (4)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (3)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (2)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (5)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (3)
Lipanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (6)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (7)
Siječanj 2019 (7)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (5)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (10)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (7)
Veljača 2018 (6)
Siječanj 2018 (5)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (7)
Listopad 2017 (6)
Rujan 2017 (5)
Kolovoz 2017 (5)
Srpanj 2017 (9)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (7)

Opis bloga

Ovaj Blog isključivo će se baviti Gradom Pagom, njegovim govorom, ljudima i običajima.

Najvećim dijelom, fotografije na blogu, moje su autorsko djelo.

Fotovremeplovom - "PAG - ISTO, A DRUGAČIJE"
prikazujem usporednicu svojih fotografija nekada i danas.

DA SE NE ZABORAVI

Želja da zabilježim riječi koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji u mom Pagu motiviralo me da se fotografijom - fotogovorom izrazim, sjetim i "DA SE NE ZABORAVI", a što je najvažnije sačuva jezik koji je posljednjih desetljeća toliko ugrožen.
Preko ovih riječi želja mi je potaknuti druge, poglavito one starije Pažane da mlađe naraštaje podučavaju svojem jeziku kako bi time mogli razmišljati o podrijetlu Pažana.
Davajući time važanosti starog paškog govora ne treba shvatiti kao omalovažavanje značaja i uloge književnog standardnog jezika. Bez književnog jezika ne bi bilo ni nacije, ali ne treba raditi dileme da li književni ili mjesni govor, nego afirmaciju jednog i drugog kao bogastvo jedne lokalne sredine.


"SLIKOVNI RJEČNIK"

1.LOKVA
2.GUŠTERNA
3.DOMIJANA
4.UŽAL ili GROP
5.ZIKVA
6.TRGATVA
7.KJUKA
8.CIMITAR
9.MAŽININ
10.LESA
11.KOMIN i NAPA
12.LUMBRELA
13.AFITANCA
14.TORKUL
15.PEMEDEVOR ili POMIDOR
16.ŽMUJ(L)
17.ŠTERIKA
18.ŠUFERIN
19.LUMACA
20.LUMIN
21.SUKVICA
22.BULAMAN
23.ŠPAHER
24.LEROJ
25.BOTUN
26.KABAN
27.BARJAK / BANDIRA
28.SALBUN
29.ANGURJA
30.ULICA
31.PEŠKARIJA
32.FRITE - FRITULE
33.ŠANTUL
34.CIVERA
35.FUNTANA
36.DIDE
37.GALOPER-GAROFUL (KALOPER)
38.VALIŽA
39.BRIMENICE
40.BERTVOLIN ili BRITVULIN
41.FERŠE
42.BUL
43.MULTA
44.ŠJALPA
45.CIMAT (SE)



Posljednje vrijeme često imamo priliku čitati o slavnim i poznatim ljudima iz određenih hrvatskih regija. Tako su i hrvatski otoci dali puno zaslužnih Hrvata koji su obilježili povijest Hrvatske.
Slobodan Prosper Novak napisao je knjigu: "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" za koju autor navodi, da je iz nostalgije i znatiželje napisao ovo djelo.
Moj interes prema ovom djelu bio je, da li je gospodin Novak našao kojeg Pažanina koji bi bio zaslužan da bude uvršten među svim tim Dalmatinskim velikanima.
Pažanin Bartol Kašić, pisac prve gramatike hrvatskog jezika, zaslužio je da bude prikazan u tom djelu.
Ova ideja Slobodana Prospera Novaka, bila je poticaj pronaći 101 Pažanina koji zaslužuju biti predstavljeni javnosti svime onime po čemu su posebno bili prepoznatljivi.
Biti će predstavljeni svi oni koji su rođeni u gradu Pagu ili koji su po roditeljima Pažani, a zaslužuju da budu dostojno prezentirani.


101 PAŽANIN


1. KAŠIĆ BARTOL
2. GRUBONIĆ PETAR
3. MATASOVIĆ VID
4. MRŠIĆ IVAN
5. TUTNIĆ IVAN
6. MIŠOLIĆ BENEDIKT
7. PALČIĆ ANTUN
8. CAPPO ANTE
9. RAKAMARIĆ FRANE PETAR
10. TRASONICO PETAR
11. SLOVINJA IVAN
12. RUIĆ MARKO LAURO
13. FABIJANIĆ DONAT
14. MEŠTROVIĆ ŠIME
15. BULJETA STJEPAN
16. PORTADA NIKOLA
17. VALENTIĆ IVAN
18. MIŠOLIĆ JURAJ
19. NAGY JOSIP
20. RUMORA PETAR
21. KAŠIĆ IVAN
22. KARAVANIĆ BLAŽ
23. MIRKOVIĆ IVAN
24. PORTADA NIKOLA-kan.
25. BUDAK FRANE
26. BUJAS ŽELJKO
27. BENZIA ANTE
28. ŠMIT LJUBINKO
29. VIDOLIN FRANE
30. FESTINI ANTE-MADONA
31. VALENTIĆ NIKOLA
32. CRLJENKO JOSIP
33. KUSTIĆ ŽIVKO ANTE
34. TIČIĆ IVAN
35. KAURLOTO STJEPAN
36. PORTADA LOVRO
37. PARO GEORGIJ
38. RAKAMARIĆ IVAN
39. SABALIĆ STJEPAN
40. PALČIĆ JURAJ
41. TIČIĆ VILIM
42. TRAVAŠ DAVOR
43. VIDOLIN FRANE